U središtu ovog teksta nalaze se neki filozofski aspekti Elze Kučere (1883. — 1972.). Kučera je 1909. godine doktorirala filozofiju na Sveučilištu u Zürichu i tako postala prva Hrvatica rođena u Hrvatskoj koja je doktorirala filozofiju. No, glavni joj je interes bila psihologija, a kasnije i bibliotekarstvo te su, osim doktorskih disertacija, gotovo svi njezini objavljeni radovi unutar tih disciplina. No, u arhivu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu čuvaju se njezina rukopisna i neobjavljena djela, a među njima se može (...) pronaći i određeni broj čisto filozofskih tekstova. Kako bismo prikazali filozofiju Elze Kučere, u ovom tekstu analiziramo dva aspekta njezina filozofiranja. Prvi je njezina diskusija problema uzročnosti kojim se bavi u pregledu epistemologije Thomasa Browna u svojoj doktorskoj disertaciji pod naslovom Spoznajna teorija Thomasa Browna: povijesna studija (Die Erkenntnislehre von Thomas Brown: eine historische Studie, Zagreb, 1909.). Drugi je pitanje nacionalne filozofije kojim se bavimo u kraćem tekstu o toj temi, napisanom vjerojatno 1918. ili 1919. godine i koji nikad nije objavljen. S obzirom na to da Elza Kučera kao prva žena filozofkinja, eksperimentalna psihologinja i knjižničarka u nas do danas nije dobila dužnu pozornost, donosimo i njezinu biografiju. (shrink)

Ovaj rad nudi tumačenje fenomenološke ontologije putem razrade njenih temeljnih stavova, kako bi objasnio njihov značaj za znanost i naš osobni svjetonazor. U radu je fenomenologija shvaćena kao ispravna metoda ontologije ili „znanosti o bitku” kao najopćenitije filozofijske discipline. Ovo utjelovljuje ideju „prve filozofije” koja je slobodna od svih predrasuda i koja odbacuje ili kritizira metafiziku, dualizam subjekt–objekt, empirizam, racionalizam, realizam, idealizam, materijalizam, skepticizam i relativizam. Članak odbacuje ontološki objektivizam kao metodološku zabludu i nastoji dosegnuti jasno razumijevanje znanosti te nas (...) samih i našeg odnosa prema svijetu. Kao takav, on predstavlja uvodni dio u metodologiju znanstvenog rada te alternativnu perspektivu na probleme egzistencijalizma, religije i duhovnosti. (shrink)

Problem duša–um–tijelo, drevno je pitanje koje je mučilo mnoge filozofe. Još od Platona i predstoika mnogi su filozofi pokušavali odgovoriti na pitanja odnosa između tih “dijelova”. Ovaj rad je pregled teorije o holonima koju je predložio Arthur Koestler i njezinih implikacija u modernoj kinematografiji, posebno na primjeru anime filma Ghost in the Shell. Postoje mnoga pitanja koja su aktualna i povezana s problemom duha i tijela, a koja proizlaze iz moderne kinematografije i TV emisija, no obično su zanemarena ili previđena. (...) U tim serijama i filmovima nalazimo suvremene ideje o kiborzima i transhumanizmu koje je spomenuti anime film popularizirao. Većina suvremenih serija bliža je transhumanizmu i postmodernizmu, no zbog opsega članka, biti će spomenute samo imenom.Drugi problem koji se nameće u modernoj kinematografiji je individualizam i egocentrizam koji nije usmjeren na transcendentalno ili čak transcendentno. Namjera ovog rada je pokazati da kroz Koestlerove ideje o holonima moramo uzeti u obzir širi pristup transhumanizmu, te da taj pristup ne smije biti fokusiran samo i isključivo na pojedinca. (shrink)

Ovaj rad govori o odnosu znanosti i filozofije ili, preciznije, o naturalizaciji filozofije. U prvom dijelu rada namjeravamo predstaviti Quineov teorijski okvir vezan za znanstveni utjecaj na filozofski diskurs i istraživanje. Quine je u svojim filozofskim spisima naglašavao važnost znanosti, u naturaliziranim ili normativnim epistemološkim oblicima. Ideja jedne održivije pozicije znanja utemeljene na znanosti često se smatra središnjom idejom Quineove epistemologije. Daleko od bilo kakvog oblika kozmičkog egzila, i filozofi, prema Quineu, prihvaćaju najbolje znanje koje im je u određenom trenutku (...) dostupno.Sličan fenomen pronalazimo u Descartesovom konceptu životinjskih duhova te se time potvrđuje teza o upotrebi najboljeg dostupnog znanstvenog znanja u određenom trenutku. Quineovu koncepciju, razvijenu u području analitičke filozofije, analiziramo na primjeru Descartesovog pojma životinjskih duhova, gdje se pokazuje utjecaj dominantne znanstvene paradigme na filozofski diskurs. Budući da Quineov okvir smatramo vrlo relevantnim, njegovo smo stajalište usvojili kao svojevrsnu interpretativnu paradigmu koja nam pomaže da bolje razumijemo određeni problem iz domene povijesti filozofije. Drugi dio rada analizira pojam životinjskih duhova koji su u Descartesovoj filozofiji shvaćeni kao posrednički entiteti koji povezuju um i tijelo. Nekoć snažna znanstvena ideja, životinjski duhovi su gotovo iščezli s napretkom znanosti te su zamijenjeni drugim znanstvenim paradigmama. Pojam životinjskih duhova smatran je Descartesovom kritičkom točkom i stoga je često zanemaren u filozofskim analizama. U ovom radu iznosimo hipotezu o tome kako je znanost preobrazila Descartesov filozofski diskurs analizirajući neobičan slučaj životinjskih duhova, pokazujući u isto vrijeme ograničenja i nedostatke novog modusa philosophandi. (shrink)

U bogatoj literaturi o Gentskom oltaru, jednom od najvažnijih umjetničkih djela sjeverne renesanse što ga je 1432. dovršio Jan Van Eyck, često se tvrdi da je središnja scena zatvorenog Gentskog oltara, tj. Navještenje, jednostavno ilustracija teksta Lk 1, 26–38 kojega Van Eyck vjerno slijedi. Iako je Van Eyck nesumnjivo crpio nadahnuće iz tog teksta, ovaj rad nastoji uspostaviti i istražiti drukčiju hipotezu — da se Van Eyck namjerno udaljio od Lukinog teksta Navještenja, i to iz vrlo dobrog razloga koji je (...) povezan s kompozicijom i porukom Gentskog oltara u cjelini. U radu se ovoj „nekonvencionalnoj“ hipotezi pristupa ponajprije analizom dvaju mogućih pristupa tekstu Navještenja: idiličnom i kenotičkom. U tom se kontekstu Van Eyckov način prikaza Navještenja promatra s motrišta teorijskih doprinosa hermeneutici Lukina teksta, osobito u djelima Sørena Kierkegaarda i Josepha Ratzingera, tj. u skladu s kenotičkim (ili egzistencijalnim) tumačenjem. (shrink)

Poimanje čovjeka kao osobe utječe na neposredno djelovanje, što osobito dolazi do izražaja u skrbi tijekom bolesti i patnje. Iako je medicina stara koliko i čovječanstvo, tijekom posljednja dva stoljeća kao znanost razvija se unutar biomedicinske paradigme koja je obilježena pozitivizmom.Od vremena Florence Nightingale profesija medicinskih sestara pokušava se razviti unutar vlastite paradigme koju obilježavaju četiri koncepta od kojih je osoba središnji koncept. Tek se proteklih pola stoljeća razvijaju jedinstvene zdravstvene njege u kojima se naziru obilježja personalizma. Pokušaji pojedinih teoretičarki (...) da definiraju pojam osobe približili su ga klasičnoj definiciji osobe kakva se nalazi u filozofskoj antropologiji.Činjenica da postoje teorijski modeli koji usmjeravaju praksu od biomedicinskoga preko holističkog prema personalističkome nazoru govori u prilog da sazrijeva misao o važnosti promatranja čovjeka kao osobe sa svim neposrednim pozitivnim učincima takvoga pogleda. (shrink)

U članku se na temelju teze njemačkoga teoretičara i pionira filozofije tehnike, Ernsta Kappa, o projekciji organa prilikom početnoga stvaranja oruđa, nastoji pokazati kako ta teza ima svoje implikacije još i danas, posebice u pogledu njezine reverzibilnosti. Naime, kada Kapp tvrdi da su sva oruđa nastala tako što je čovjek promatrao svoje organe i njihovu funkcionalnost, a da je među svim organima napose ruka oruđe svih oruđa, onda isto tako valja ustvrditi kako se je danas od projekcije organa prispjelo tome (...) da je čovjek s aspekta tehnike dospio u poziciju da projicira tehnički sofisticirana oruđa za zamjenu ljudskih organa. Sve je prisutnija pojava zamjene ljudskih organa kao pripomoći i u mnogočemu olakšavanja čovjekova života, ali isto tako i svjesne i koordinirane kiborgizacije i robotike s ciljem pospješivanja i unaprjeđenja toga istoga života do razine izazivanja novoga stupnja njegove evolucije. Tako se stvaraju aktualni okviri filozofije tehnike, koja je uvelike započela sa naznačenom Kappovom tezom. (shrink)

U ovom članku raspravljamo o hipotezi proširenog jastva Andyja Clarka i Davida Chalmersa, a osobito o prigovoru prema kojemu proširenom jastvu nedostaje stabilnost i kontinuitet koji su potrebni da bismo ga smatrali identičnim kroz vrijeme. Pokušavamo pokazati da je taj prigovor neodrživ. Raspravljamo i o gledištu prema kojemu se drugi tip jastva, to jest narativno jastvo, također može shvatiti kao prošireno, i tvrdimo da stabilnost i kontinuitet toga tipa jastva također nisu ugroženi ako ga proširimo izvan granica čovjekova tijela. Stoga, (...) barem što se tiče tih tipova jastva, kada razmišljamo o problemima osobnog identiteta, nije potrebno ograničiti se na internalizirano jastvo. (shrink)

U tekstu izlažemo rješenje razlike između Wittgensteinove uporabe modela u TLP i modeliranja u PI, RFM i OC temeljem analize razlike u izboru samih riječi i opisa pojmova fenomena u njegovim napomenama. Metoda je pojmovna analiza Wittgensteinova tretiranja znanstvenih modela i modeliranja. Dodatno, tekstualna raščlamba i poredba korištena je pri istraživanju njegovih glavnih napomena na tu temu. Ako je otkrivena razlika između modela i modeliranja i kontinuitet ovisnosti oba pojma o pojmu slike, pri čemu je razlika slike i oslikavanja uzeta (...) kao zadana, zaključujemo kako je Wittgenstein svoj stari pojam modela nastojao inkorporirati u novi pojam modeliranja. Eksplicirana razlika i inkorporiranje pridonosi pojašnjenju teme Wittgensteinovog posrednog i neposrednog utjecaja na filozofiju znanosti. (shrink)

Since the 2020 COVID-19 pandemic, the term virtual has become one of the most used in media and everyday speech. There is an increasing amount of research done on this new reality, and the results are still to be published. However, it is insufficiently known in scientific periodicals that the concept of virtual reality, enabled by information technology, has existed in the sociological literature since the 1990s when Castells introduced it to the theory of network society. Therefore, the paper's primary (...) goal is to consider basic concepts such as virtual reality, real virtuality, virtual communities, virtual sociability, and networked individualism. We will also briefly look at the forgotten classical notion of community as a fundamental form of sociability defined by the sociologist F. Tönnies, which re-enters the focus of scientific interest, without a clear and sociologically known classical definition. Starting from this framework, the paper examines the key question of whether these new virtual communities are indeed communities in the classical sense of the term or whether it is a form of networked individualism. Pojam virtualno je pojavom COVID-19 pandemije 2020., postao jedan od najkorištenijih u medijskom prostoru i u govoru svakodnevice. Sve je više i istraživanja o novoj stvarnosti, čiji rezultati se tek očekuju. Međutim, nedovoljno je poznato u domaćoj znanstvenoj periodici da koncept virtualne stvarnosti koju omogućava informacijska tehnologija, postoji u sociološkoj literaturi od devedesetih godina, kada ga u teoriju umreženog društva uvodi Castells. Stoga je glavni cilj rada prikazati i razmotriti neke osnovne pojmove kao npr. virtualna stvarnost, stvarna virtualnost, virtualne zajednice, virtualna društvenost i umreženi individualizam. Kratko ćemo se osvrnuti i na zaboravljeni klasični pojam zajednice kao temeljne forme društvenosti definirane od sociologa F. Tönniesa, koji ponovo ulazi u fokus znanstvenog interesa, bez jasne a u sociologiji poznate klasične definicije. Polazeći od tog okvira, u radu se propituje ključno pitanje, jesu li te nove virtualne zajednice uistinu zajednice u klasičnom smislu značenja pojma, ili je riječ o nekom obliku umreženog individualizma. (shrink)

U radu se ispituju filozofski temelji dubokog učenja. Ukazivanjem na početke dubokog učenja i umjetnog neurona kao formalnog modela ljudskog neurona moguće je tvrditi da je umjetna inteligencija razvijena i prije njezinog službenog imenovanja te da je bila snažno povezana s propozicionalnom logikom. Imajući na umu neke velike zastoje u razvoju neuronskih mreža, pokazujemo da se dubinsko učenje može tretirati kao teorija umjetne inteligencije te da potpada pod paradigmu umjetne inteligencije jer je za nju dovoljno samo učenje jer se inteligentno (...) ponašanje uči. Dakle, duboko učenje je filozofski ili epistemološki pristup u kojem se mora zagovarati radikalni empirizam. Prema tome, ne samo da ne postoji ništa u umu što nije bilo u osjetilima, već u umu ne postoji ništa što se ne može naučiti. (shrink)

Modern cognitive and experimental science is increasingly working to explore the meaning and importance of forgetting. Forgetting is one of the most important mental functions on an individual level, but also on a social and national level, since it enables healing, purifies the mind of difficult memories, prevents obsession with problems, and eliminates the possibility of psychosomatic illnesses. The famous British TV series Black Mirror, which has become a symbol of the challenges that modern and futuristic technology brings to man, (...) deals with the problems that arise due to the obsession of the gadget culture with abolishing forgetting through technological enhancement. Several episodes are based on gadgets that expand the potential of memory and make it constantly available to other subjects, in the way that data from a person’s entire history become available. In a dialogue with Brooker’s ideas, the author re–examines the problems spawned by this future society without forgetting, and searches for possible solutions. Moderna kognitivna i eksperimentalna znanost sve više se bavi istraživanjem značenja i važnosti zaboravljanja. Zaboravljanje je jedna od najvažnijih mentalnih funkcija na individualnoj, ali i na društvenoj i nacionalnoj razini, budući da omogućuje iscjeljivanje uma i brisanje neugodnih sjećanja, sprječava opsesivno razmišljanje o problemima i otklanja mogućnost pojave psihosomatskih bolesti. Poznata britanska serija Crno zrcalo, koja je postala simbol za izazove koje moderna i futuristička tehnologija donosi čovjeku, bavi se problemima koji nastaju zbog opsjednutosti kulture gadgeta da se tehnološkim napretkom potpuno onemogući zaboravljanje. Nekoliko epizoda serije temelji se na gadgetima koji proširuju potencijal ljudskog pamćenja te ga čine dostupnim drugima, a time podatci o čitavoj nečijoj prošlosti postaju dostupni. Razmišljajući o Brookerovim idejama, autor razmatra probleme koje bi iznjedrilo takvo buduće društvo lišeno zaborava i traži moguća rješenja. (shrink)