Abstract

U ovom se članku analizira i ocjenjuje doktorska disertacija hrvatske filozofkinje Elly Ebenspanger (1904–1942), naslovljena Problem slobode volje (1939), koja je prva doktorska disertacija o problemu slobode volje obranjena na Sveučilištu u Zagrebu nakon njegove obnove 1874. godine. U disertaciji Ebenspanger želi odgovoriti na pitanje postoji li uz uzročno-determinističku perspektivu, po kojoj je naša volja determinirana, a naše radnje neizbježne, i perspektiva po kojoj imamo slobodu volje. Ebenspanger odgovara afirmativno i obrazlaže da je to perspektiva u kojoj se usmjeravamo prema vrijednostima. U toj etičkoj perspektivi sloboda je postulat i pri vrednovanju radnji ne uzima se u obzir uzročno porijeklo radnje. Takve su radnje izvan uzročnosti i stoga su slobodne. Zbog te perspektive zajedno s našim neposrednim doživljajem vlastite spontanosti i slobode Ebenspanger zaključuje da imamo slobodu volje.