Abstract

Ovaj rad istražuje relevantnost filozofije Frane Petrića za suvremene debate unutar filozofije uma i metafizike, s posebnim naglaskom na panpsihizam i kozmopsihizam. Ove teorije svijesti, koje ponovno privlače pažnju u akademskim krugovima, smatraju svijest sveprisutnim svojstvom temeljne razine stvarnosti. U skladu s time, rad proučava Petrićevo shvaćanje kozmosa kao temelja stvarnosti, koji posjeduje dušu ili svijest te kako pojedinačna bića nasljeđuju svijest od kozmosa. Uspoređuju se Petrićeve ideje sa suvremenim argumentima za panpsihizam, a posebice se analizira kako njegovo razumijevanje duše odgovara recentnim teorijama o intrinzičnoj prirodi i emergenciji svijesti. Istražuje se također kako se Petrićeva filozofija odnosi na suvremene rasprave kroz prizmu njegove kritike Aristotelove koncepcije znanosti o biću kao biću. Izlažu se argumenti u prilog originalnom tumačenju Petrićeve filozofije. Glavna teza rada jest da je Petrića točnije okarakterizirati kao kozmopsihista, unatoč tome što je uveo pojam panpsihizam. Rad koristi spekulativnu interpretaciju Petrićeve misli, koja apstrahira od nekih (neo)platoničkih elemenata i modernizira jezik, s ciljem pokazivanja kako može dovesti do novih uvida u filozofiji uma i metafizici te potaknuti daljnje istraživanje.