Abstract
U ovom tekstu razmatra se Platonova problematizacija odnosa drzave, slobode i znanja, u njegovim analizama razlicitih aspekata uzorne drzava. Drzavu Platon razumjeva kao opste dobro, a svrha njenog uspostavljanja jeste da se, u skladu s pravicnoscu, nadomjesti nedovoljnost koja je imanentna svakom pojedincu. Pravicnost je prisutna samo ukoliko su u cjelinu polisa harmonicno povezane sve razlicite i pojedinacne sposobnosti. Platon u svojim suptilnim analizama ukazuje da je za postojanje pravicne drzave neophdno da volja covjeka, u klasi cuvara, bude u potpunosti vezana za dobro, odnosno za poznavanje dobra. Ovo stavljanje u jedan uzrocni sklop znanja, volje i dobra najbolje pokazuje odsutnost saznanja da volja covjeka, uslijed njene slobode izbora zapravo ne stoji pod potpuno odredjujucim uticajem znanja i dobra. Nalazeci se neprestano u stanju slobode izbora, covjek cesto bira suprotno sopstvenom saznanju i razumjevanju dobra. U sferi teorijskog mogu se navesti dobri primjeri medjusobne uslovljenosti volje, znanja i dobra. Naime, sticanjem uverenja da je neko saznanje istinito, s?mo to uvjerenje najcesce povlaci nasu volju da stoji uz to saznanje. Platon podrazumijeva da se ova povezanost u domenu teorijskog moze prenijeti i u sferu prakse, odakle proizilazi i njegova zamisao da se zivot polisa uredi na osnovu ucestovanja u istinitom svijetu ideja. Ali, opravdano se postavlja pitanje da li se ovo iskustvo iz teorijske sfere moze u potpunosti prenijeti u polje prakticnog.