Abstract

Europski identitet se može razmatrati u svojoj objektivnoj dimenziji kao projekt odozgor i proces izgradnje izvornog oblika transnacionalne političke zajednice odozdol, a u svojoj subjektivnoj dimenziji vezanoj uz identifikaciju pojedinaca i grupa – Europljana – s ovom novom političkom zajednicom zajedno s već uspostavljenom identifikacijom s pojedinom nacijom-državom. Treća dimenzija, vezana uz relevantne interpretativne modele – etno-kulturni/euroskeptični pristup, europski ustavni patriotizam, pluralistički/multikulturalni pristup – također je bila važan čimbenik izgradnje europskog identiteta. Novi tip političke zajednice otvara nova pitanja – je li ta Europa obitelj nacija, Europa građana, Europa koja će biti izgrađena na zajedničkim djelatnostima, kršćanska Europa, ili Europa uzajamno odgovarajućih i preklapajućih civilizacija, sekularna Europa ili Europa kršćanskog religijskog nasljeđa i/ili različitih religija. Osnivačke povelje definiraju europski identitet politički, počevši sa sloganom »Jedinstvo u različitosti«. Međutim, ovaj slogan različito interpretiraju komunitarijanci/euro-nacionalisti, etno-nacionalisti/euroskeptici, liberali i republikanci/europski ustavni patrioti. Kontroverzni karakter političkog identiteta se uvijek iznova mora imati na umu. Politika identiteta, zloupotreba etnički osmišljenih pojmova identiteta sa svojim ratnim posljedicama, predstavljala je jedan od najdestruktivnijih potencijala suvremene politike, uključujući i jednu regiju Europe . S druge strane, političke zajednice ne mogu preživjeti bez homogenizirajuće sile zajedničkog identiteta, što posebno vrijedi za predložene demokratske zajednice poput Europske unije. Kada se raspravlja o europskom identitetu, najvažnije je definirati njegovo značenje u smislu u kojem će osnažiti demokratske kapacitete Europske unije, u kojem će doprinijeti prevladavanju demokratskog deficita i izbjegavanju pratikularističkih, ksenofobičnih, euroskeptičnih težnji i naklonosti