1960-ih i 1970-ih godina odbačeno je viđenje znanosti kao neutralne i bez utjecaja klase, rase, roda, nacionalnosti i politike. Neki od pokreta, koji su usmjereni na društvenu upotrebu znanosti, prepoznali su znanost kao produženu ruku kapitalističkog poretka i sredstvo eksploatacije te je proglasili suučesnicom u podčinjavanju žena, manjina i nerazvijenih zemalja. Jedan od tih pokreta je feministički. Do pojave ovih kritika znanost je bila shvaćena kao objektivna i vrijednosno neutralna.1970-ih godina suvremena feministička teorija podastrijela je kritički teorijski koncept roda predstavljen (...) kao način razlikovanja društvene konstrukcije maskulinosti i femininosti od bioloških kategorija muškog i ženskog. Polazeći od toga i usvojivši socijalni konstruktivizam, feministkinje su artikulirale feminističku teoriju stajališta koja pokušava konstruirati znanje iz perspektive života žena. Navedeni su bitni momenti zbog kojih je nepristranost u znanosti dosad bila onemogućena. Ključna postavka epistemologije stajališta sadrži tezu da epistemologija neutralnog, nezainteresiranoga promatrača svijeta treba biti zamijenjena epistemologijom senzibilnom na sve specifičnosti socijalnoga konteksta, a u slučaju feminističke inačice ove teorije drži se da način na koji žene doživljavaju društveni život daje jedinstveni uvid u način funkcioniranja društva, a stajalište žena, ili feminizma, manje je pristrano i iskrivljeno, za što se navode brojni razlozi.The view of science as neutral and not subject to the influence of class, race, gendernationality and politics, was largely rejected during the 1960s and 1970s. Certainmovements that focused on the social use of science had recognized science as a vehicleof the capitalist movement and as a means of exploitation, pronouncing sciencean extended accomplice to the subordination of women, minorities, and underdevelopedcountries. One of these movements is the feminist movement. Prior tothe criticism of these movements, science was thought of as objective and valueneutral.Modern feminist theory in the 1970s submitted a critical and theoretical concept ofgender presented as a way of differentiating between the social construction of mas-culinity and femininity and the biological categories of male and female. Using thisconcept as a starting point and incorporating social constructivism, the feministshave articulated the feminist standpoint theory which attempts to construct knowledgefrom the perspective of women’s lives. They stated key moments that have preventedthe impartiality of science. The key concept of the standpoint epistemologyincorporates the thesis that there exists a need to replace the epistemology of theneutral, disinterested observer of the world with the epistemology sensitive to allspecificities of the social context. The feminist version of the theory states that theway women experience social life gives them a unique view to the way the societyfunctions, and that the women’s, or feminist’s standpoint is less biased and distorted,for which they offer a number of arguments. (shrink)

Autorova je namjera da u ovom članku tematizira Augustinovu kritiku rimskih vrlina slijedeći uvide iz njegovog voluminoznog teksta O državi Božjoj. Augustinove uvide i zaključke o praksama Imperija povezat ću s kritikom Hardtovog i Negrijevog tumačenja globalnog neo-republikanskog Imperija. U oba slučaja vrline Imperija kulminiraju u različitim oblicima terora kojima je jedini cilj povećanje kapitala. Promišljajući o kapitalu i teroru kao o imperijalnim, autor će ponuditi teološku kritiku ta dva teksta. Pri kraju članka, autor će pokušati konstruirati stanovitu teo-političku (...) sintezu koja bi ponudila modele otpora vrlinama Imperija. Takav model otpora Imperijalnim praksama nužno mora sadržavati militantne oblike askeze.Author’s intention in this article is to reflect about St. Augustine critics of Roman virtues in fifth book of his voluminous text City of God. Augustine’s insights and conclusions on Imperial practice author will connect with specific critics of Hardt’s and Negri’s interpretations of global neo-republican Empire. In both cases virtues of Empire culminate in different form of terror with one intention to produce and expend more capital. Once again author will reflect on imperial virtues and offer theological critique of these two texts. At the end of the article author will construct specific theopolitical synthesis and model of resistance to Empire. This resistance to imperial practices necessarily must content militant forms of ascetics. (shrink)

U članku se pokušalo prikazati toleranciju kao krepost tj. sposobnost u smislu određenog habitusa koje čovjeku omogućuje stupiti u ispravan odnos s drugim čovjekom. Međutim, prije nego li se počelo s predstavljanjem kreposti tolerancije, prvo se objasnio pojam kreposti u aristotelovskom smislu i to pod posebnim vidom aristotelovske kreposti prijateljstva. To je razjašnjenje dovelo do zaključka da je krepost unutarnje stanje , a koje nekom čovjeku omogućuje svoje osjećaje i prirodne datosti dovesti u sklad i harmoniju. Zbog toga su kreposti (...) nekog čovjeka pretpostavke za njegovo ispravno djelovanje kako prema samom sebi tako i prema drugome. S tim u vezi tolerancija će biti prikazana kao krepost koja čovjeku pomaže nadilaziti poroke poput predrasude, neprijateljskog držanja i mržnje prema drugom čovjeku. Upravo ovi poroci ne predstavljaju samo opasnost za pojedinca kao takovog nego i za čitavo društvo jer indirektno ugrožavaju demokraciju i ljudska prava te ih mogu štoviše i blokirati. Nadilaženje, stoga, ovih poroka kroz kreposti dijaloga i tolerancije, omgućuje stvaranje temelja za demokraciju i ljudska prava uopće. Na kraju članka se obrađuje odnos između prava i morala – morala u smislu kreposti – te se dolazi do zaključka da se oni u društvu trebaju nadopunjavati, a ne međusobno isključitvati. (shrink)

Feministicka epistemologija je pristup u teoriji saznanja koji u srediste postavlja feministicke probleme. U radu se razmatra savremeni poduhvat u oblasti feministicke epistemologije: feministicki empirizam. Za razliku od drugih feministkinja koje se bave epistemologijom, njihov cilj je da zadrze osnovne pojmove analiticke tradicije, koje posmatraju u svetlu feministickih interesa. Polazeci od Kvajnove naturalisticke epistemologije, feministicke empiristkinje iznose razlicite koncepcije znanja i prirode saznajnog subjekta, stvarajuci nove poglede na odnos sociopolitickih vrednosti i naucnog istrazivanja. Svoje preimucstvo u odnosu na pristupe (...) feministickoj epistemologiji izvan analitickog okvira, empiristkinje pronalaze upravo u prihvatanju naturalistickog i empiristickog pristupa rodnim pristrasnostima. Cilj rada je da proceni koliko su one uspesne u ostvarivanju svojih zamisli i da li je jedan takav pristup prihvatljiv. (shrink)

Cilj ovog rada je da razmotrimo zašto, i na koji način se Kvajn pozicionira između logičkih pozitivista i epistemoloških nihilista u pogledu shvatanja empirijskog svedočanstva. Naime, on će na nov način formulisati kriterijume opservacionalnosti s namerom da prevaziđe probleme koji su za logički pozitivizam bili nepremostivi, a da time ne žrtvuje objektivnost nauke poljuljanu krahom tradicionalnog pristupa epistemološkim pitanjima. Privučeni provokativnošću Kvajnovog istovremenog ispoljavanja radikalnih, ali i konzervativnih tendencija, odnosno namere da održi balans između stanovišta tradicionalne filozofije i epistemološkog nihilizma, (...) nastojaćemo da ispitamo koliko je Kvajn uspešan u svojoj zamisli. U zavisnosti od odgovora na to pitanje ocenićemo značaj i relevantnost kvajnovskog naturalističkog pristupa za empirističku epistemologiju. (shrink)

U borbi oko vrline koja se vodila izmedju Platona i sofista, Platon nastoji da sacuva sadrzaj starohelenske etike, ali ne i njegovu mitsku formu, u kojoj je sofistika otkrila bitne nedostatke i zahvaljujuci tome dovela u pitanje i ukupan sadrzaj starohelenske etike. S druge strane, Platon prihvata novu formu racionalnog misljenja, ali ne i ukidajucu jednostranost racionalnosti sofistike. Drugim rijecima, Platon pristupa teoretizaciji sadrzaja starohelenske etike nastojeci na taj nacin da pomiri osnovno nacelo tradicionalnog pogleda na svijet s novom (...) vladajucom formom misljenja. PR Projekat Ministarstva nauke Republike Srbije, br. 179049. (shrink)

Ovaj rad se bavi metodološkim aspektima obnovljenih pravno-filozofskih nastojanja da se preispita pojam međunarodnog prava. Posle kratkog osvrta na istoriju pravne filozofije i ključne tačke Hartovog i Kelzenovog pozitivističkog stanovišta, u radu se dalje ispituje na koji način se savremene pravne teorije, kako u pozitivističkoj, tako i u ne-pozitivističkoj tradiciji, bave međunarodnim pravom. Poslednji deo rada predstavlja pokušaj da se skiciraju određene smernice za novi početak u filozofskoj obradi međunarodnog prava. Prvo, istorija rasprava u ovoj oblasti svedoči o tome da (...) su metodološki pravni teoretičari u pravu kada tvrde da nam utvrđivanje odgovarajućeg metoda pomaže u odgovoru na pitanje šta je pravo. Drugo, imajući na umu stalno promenjivu prirodu međunarodnog prava, odgovarajući metodološki pristup zahteva „evolucionarnu epistemologiju“ (D’Amato), koja teško da se može nazvati obeležjem analitičke jurisprudencije. Najzad, takva epistemologija je na kompleksan način povezana sa našim istraživanjem šta međunarodna pravda ili, bar, šta međunarodna „unutrašnja moralnost“ zahteva. (shrink)

In this article the conceptual connections between Wittgenstein’s On Certainty and the work of three contemporary feminist epistemologists: standpoint theorist Sandra Harding and feminist empiricists Helen Longino and Lynn Hankinson Nelson, are explored. The inquiry reveals both surprising similarities and important differences between Wittgensteinian and feminist epistemologies. Exploring these similarities and differences clarifies Wittgenstein’s epistemology and reveals the ways in which feminist epistemologists developed the themes from On Certainty.Članak istražuje pojmovne veze između Wittgensteinova spisa O izvjesnosti i rada triju suvremenih (...) feminističkih epistemologinja: teoretičarke stajališta Sandre Harding i feminističkih empirista Helen Longino i Lynn Hankinson Nelson. Ispitivanje otkriva kako iznenađujuće sličnosti, tako i važne razlike između wittgensteinovske i feminističkih epistemologija. Istraživanje tih sličnosti i razlika pojašnjava Wittgensteinovu epistemologiju i razotkriva načine na koje su feminističke epistemologinje razvile teme iz spisa O izvjesnosti. (shrink)

Krizu moderne kao krizu politickog, autor vidi, pre svega kao krizu "mere" kriterija politickog odlucivanja i delovanja. Ta kriza se u prvom redu shvata kao kriza samosaznanja i prakse obicajnosti. Ovaj problem prvi je pokusao je da resi Makijaveli uvodeci pojam virtus, koji je postao temeljni princip moderne politicke filozofije. Medjutim, mnogi moderni i savremeni tumaci Makijavelijevog ucenja cesto zanemaruju socijalni i politicki konteksta u kojem je nastalo politicko ucenje Firentinskog mislioca. Naime, Makijavelijevo nastojanje da pronadje autenticnu formu politickog cina (...) kojim bi bila omogucena harmonizacija i stabilizacija tadasnjih dramaticnih politickih prilika koje su vladale u italijanskim gradovima, zahtevala je pouzdanu dijagnozu i adekvatna sredstva za uspesnu terapiju obolelog organizma zajednice. Epohalni novum u Makijavelijevoj politickoj teoriji predstavlja prelazak sa anticke teoretizacije vrline na njenu modernu operacionalizaciju. Medjutim, ova promena cesto se tumaci kao radikalno suprotstavljanje grckog pojma arete i rimske virtus, koja se grubo svodi samo na srcanosot i snagu koje su neophodne za osvajanje i ocuvanje politicke vlasti. Vazan deo puta u svojoj filozofiji politike Hegel - vise nesvesno nego svesno - ide s Makijavelijem i Selingom - posebno kad je u pitanju shvatanje neophodnosti snage i srcanosti u procesu operacionalizacije duha slobode u istoriji posredstvom "negacije" kao "moci zla". Posredovanje subjektivnosti i supstancijaliteta zbiva se, po Hegelu, u drzavi surovim krocenjem svetskog duha u kojem on zrtvuje ne samo pojedinca, vec i citave narode - prema slobodi, odnosno njenom ostvarenju u obicajnosnoj zajednici. "Nevolja vremena" posledica je razdvajanja ja i sveta (Entzweiung), i proistice iz redukovanog politickog uma koji za politicko delovanje i odlucivanje nema kriterijuma obicajnosnog totaliteta. Ovaj se um rutinizira razdvajanjem obicajnosti koja redukuje politicko delanje na ogoljenu tehniku osvajanja i zadrzavanja politicke moci. Autor na kraju razmatra krizu politickog odlucivanja i ukazuje u cemu je njen globalni i supstancijalni smisao za povesnu stvarnost na kraju XX veka. (shrink)

U četiri djela objavljena do 1562. godine, Frane Petrić tematizira vrlinu i sreću. Osnovna tema prvog Petrićeva djela, La città felice, jest postizanje sreće putem vrline. Ostala tri Petrićeva djela u kojima se tematizira vrlina ili sreća su Il Barignano. Dialogo dell’honore, Della historia diece dialoghi i Della retorica dieci dialoghi. U navedenim su djelima vrlina i sreća teme kojih se Petrić dotiče samo usput. U Barignanu, dijalogu o časti, tematizira se odnos vrline i časti. Deset dijaloga o (...) povijesti donosi nam kratku raspravu o ostvarenju sreće, kao podtemu raspravi o svrsi povijesti. U Deset dijaloga o retorici Petrić kratko raspravlja o povezanosti pohvale i vrline te o različitosti izvora vrline i dobra. Petrić je pisao kako mu je cilj slijediti božanskog Platona, međutim, u navedena četiri djela, barem što se tiče vrline i sreće, ostaje vjeran Aristotelu i njegovim učenjima iz Politike, Nikomahove etike i Retorike.In the four works published up to the year 1562, Frane Petrić discusses virtue and happiness. The basic theme of his first book, La città felice, is how to achieve happiness through virtue. The other three works in which Petrić deals with virtue and happiness are Barignano. Il Dialogo dell’honore, Della historia diece dialoghi and Della retorica dieci dialoghi. In these works, the issues of virtue and happiness are just collateral issues. In Barignano, dialogue of honor, Petrić discusses the relationship between virtue and honor. In della historia Petrić brings us a short discussion on the achievement of happiness, as a subtopic in the discussion about the purpose of history. In della retorica Petrić briefly discusses the connection between praise and virtues, as well as the diversity of sources of virtues and good. Petrić wrote that his goal is to follow the divine Plato; however, in these four works he is still loyal to Aristotle – at least regarding the issues of virtue and happiness – and his teachings from Politics, The Nicomachean Ethics and Rhetoric. (shrink)

Nemali broj interpretatora Platonove Države smatra kako Sokratova argumentacija protiv Trasimaha u prvoj knjizi Države nije zadovoljavajuća, valjana i uverljiva. U ovom radu autorka nastoji da pokaže u čemu leže smisao, snaga i validnost Sokratovih argumenata protiv imoralističkog stanovišta o prirodi pravednosti. Njegovi argumenti nemaju samo elenktičku, pobijajuću vrednost, nego nam daju i uvid u neka načelna pitanja, poput prirode umeća, pleoneksije, funkcije, vrline, eudajmonije, te pružaju putokaz u kojem pravcu će se kretati dalja rasprava u Državi.

U ovom radu nastojim da čitaoce uvedem u problemsku oblast konceptualne analize pravnih pojmova i njene metodologije. Pokušavam da, na prilično bazičnom nivou, objasnim šta je konceptualna analiza, na koji način se ona obavlja i zašto je ona važna za teoriju prava. Takođe nastojim i da objasnim na koji način je konceptualna analiza povezana sa drugim oblastima filozofije, kao što su metafizika i epistemologija. Zatim, objašnjavam poduhvat u koji se konceptualna jurisprudencija upušta – da opiše ona svojstva po kojima (...) se stvari koje jesu pravo razlikuju od stvari koje nisu pravo, koja svojstva prvopomenute stvari čine pravom. Pritom sam to objašnjenje ilustrovao, nadam se, jasnim primerima. Takođe sam dao objašnjenje i procenu tri različita metodološka pristupa. Na kraju sam razmotrio praktički značaj konceptualne jurisprudencije. | Ovaj je prijevod izvorno objavljen u knjizi Bojan Spaić i Damir Banović, Problemi savremene pravne i političke filozofije. (shrink)

Prethodno, u izlaganju »Petrić i Acastos«, održanom na simpoziju Petrić i renesansne filozofske tradicije 2008. godine, ustanovili smo da je Petrić najbliži platonovsko-novoplatonovsko- pitagorovskom izvorniku, ali je pridonio raščinjavanju klasične etičke vrline , da je vrlo blizak drugom modelu za uspoređivanje, Acastosu I i donekle se približava Acastosu II .S istim trima modelima sada prelazimo na usporedbu u odnosu na pjesničko umijeće, kako je izloženo u petnaest izabranih Petrićevih tekstova u knjizi Ljerke Schiffler Frane Petrić o pjesničkom umijeću . (...) Pitat ćemo se koliko se u navedenoj usporedbi otkrilo, manje ili više, bliskosti s prethodnim zaključcima.Dakako, usput će se pokušati ustanoviti je li Petrićeva poetika samo obrana Platonove linije ili sadržava i neke elemente aristotelizma, što ga ne bi povezalo samo s barokom i manirizmom nego i s modernom estetikom.The author established on the occasion of the previous presentation “Petrić and Acastos” given at the symposium Petrić and Renaissance Philosophical Traditions, held in 2008, that Petrić was closest to the Platonist-Neoplatonist-Pythagorean original, but also that he contributed to the disintegration of classical ethical virtue and that there were two more comparative models he came close to – that of Acastos I and to some extent that of Acastos II .Retaining the three models, the author now deals with the comparison in relation to poetic art as it is outlined in the fifteen selected Petrić’s texts in the book by Ljerka Schiffler entitled Frane Petrić o pjesničkom umijeću . The author will look into the degree to which the mentioned comparison revealed connections with previous conclusions.Needless to say, the author will along the way try to determine whether Petrić’s poetics presents merely a defence of Plato’s attitude or it contains some elements of Aristotelianism, which would connect Petrić with not only Baroque and Mannerism but also modernist aesthetics. (shrink)

Starohelenska etika nosila je u svom predanju protivrjecan odnos u razumjevanju vrline kao kljucnog pojma na kojem se zasniva polis i politika. Na izostravanju i objelodanjavanju ove protivrjecnosti umnogome je doprinjela sofistika koja je mjerilom racionalnosti uocavala ona filosofski nedovoljno razjasnjena mjesta u starohelenskoj slici svijeta. Da bi razrjesio protivrjecnost nastalu iz nacelnog tradicionalnog stava da se vrlina ne moze nauciti i stava da je vrlina povezana sa znanjem, Platon uvodi u razmatranje pojam sjecanja. Sjecanje postaje sredisnja tacka u (...) Platonovom prevazilazenju navedene protivrjecnosti. Razmatraju se dva oblika sjecanja, ono koje je univerzalno ali i time samo potencijalno dato, i ono koje je djelatno i koje vodi do teorije ideja koja odredjuje sta jeste vrlina. PR Projekat Ministarstva nauke Republike Srbije, br. 179049. (shrink)

Ovaj je zbornik nastao kao rezultat istraživanja provedenog unutar istoimenoga znanstveno-istraživačkoga projekta na kojemu su urednici istovremeno bili i glavni istraživači, a ostali autori članovi istraživačke skupine. Kao svjedoci različitih vrsta otklona od prevladavajućeg, uobičajenoga, normalnoga, pozitivnog ili ponašanja koje se karakterizira kao asocijalno, zapitali smo se – što postojeće čini normom, treba li odstupanje od norme nužno smatrati devijacijom i kakvi su poželjni društveni odgovori na odstupanja od normi. Često se smatra ispravnim upravo ono što je prevladavajuće, a ono (...) što predstavlja otklon označava se kao devijacija u negativnome značenju onoga što nije ispravno, nije posve ispravno, ili čak onoga što treba sankcionirati. Naš je početni stav bio da ono što prevladava ne smije biti neupitna norma, kao što ni ono što je otklon nije po automatizmu devijacija. Međutim, ne smatramo ni da prevladavajuću normu, samom tom činjenicom što je prevladavajuća, nužno treba kritizirati te da je svaki otklon po sebi poželjan. Cilj našeg istraživanja bio je istražiti različite oblike deficita i devijacijau u domeni formiranja vjerovanja individualnih, grupnih, kolektivnih i institucijskih epistemičkih aktera (socijalna epistemologija) i u domeni društvenog i institucijskoga djelovanja (filozofija politike i filozofija psihijatrije). Nastavno na to, pokušali smo identificirati vrijednosti postojećih normi, koliko odgovaraju poželjnim vrijednostima te koji su poželjni društveni odgovori na otklone od normi. (shrink)

In the Statesman, Plato seems to be advocating that in the absence of a true king who will rule independently of laws, the next best thing as far as just rule is concerned is to ad here rigidly to existing laws, whatever they are. The rule of the true king is given as an example of virtuous rule in the sense that virtue politics or jurisprudence holds that laws cannot always deal justly with particular cases. But Plato’s view of what (...) we must do when there are no true kings forthcoming seems to preclude a virtue theoretical understanding of politics and laws. In this paper I will investigate the view that the image of the true king, who relies on written laws for convenience only, provides a model for a more realistic appeal to virtue in jurisprudence, that is, a respect of laws that is compatible with equity, in the sense understood by Aristotle.Čini se da Platon u Državniku zagovara shvaćanje prema kojemu u odsutnosti istinskog kralja koji će vladati neovisno o zakonima druga najbolja stvar, što se tiče pravedne vladavine, jest strogo pridržavanje postojećih zakona, što god oni bili. Uloga istinskog kralja navodi se kao primjer vrle vladavine u tom smislu što politika ili jurisprudencija koje se zasnivaju na vrlini drže da zakoni ne mogu uvijek pravedno izlaziti na kraj s pojedinačnim slučajevima. No čini se da Platonovo shvaćanje toga što moramo činiti kada ne postoje istinski kraljevi sprječava razumijevanje politike i zakonâ koje se zasniva na teoriji vrline. U ovom članku ispitujem shvaćanje prema kojemu slika istinskog kralja, koji se na pisane zakone oslanja samo iz praktičnih razloga, pruža model za realističnije pozivanje na vrlinu u jurisprudenciji, to jest poštivanje zakonâ koje je spojivo s nepristranošću u onom smislu u kojem to razumije Aristotel. (shrink)

Šiame straipsnyje aptariamas laiko (kāla) suvokimas brahmaniškose, budistų ir džainų mokyklose remiantis pirminiais sanskrito šaltiniais ir kritinėmis studijomis. Tyrimui pasitelkiama kompleksinė – tekstologinė semantinė, hermeneutinė ir lyginamoji – metodologija. Daromos išvados, jog filosofinių mokyklų požiūriai išsiskiria labiausiai šiais klausimais: ar įmanomas dabarties suvokimas? Ar jutiminė dabartis yra momentinė, ar ji turi trukmę? Ar laikas yra objektyvus ir realus, ar tik subjektyvi konstrukcija? Atskleidžiama, jog indų filosofiniuose požiūriuose nėra vienos vyraujančios perspektyvos, principinė polemika vyko tarp budistinės nyāyos bei vaiśeṣikos mokyklų. Tyrimas (...) grindžia išvadą, kad indų filosofijoje laikas suprantamas ne psichologiškai, o epistemologiškai, siejant su patikimo pažinimo ir žinių pagrįstumo klausimais. (shrink)

U ovome članku autor kritički razmatra ključne elemente etike vrlina. Odbacuje čest stav da je etika vrlina bolja, jer je u njoj djelatnik usmjeren na sebe, dok je u deontologiji ili konzekvencijalizu usmjeren na druge; u deontologiji postoje dužnosti prema sebi, konzekvencijalizam je simetričan u tom pogledu, jer je vlastito dobro jednako vrijedno kao i tuđe, štoviše, najvažnije vrline su upravo one koje su usmjerene na druge. Ipak, postoji vrsta situacije koja podržava ovaj stav, naime, u okviru konzekvencijalizma čovjek (...) koji postigne da drugi proizvedu 5 jedinica sreće bolji je od čovjeka koji sam proizvede 3 jedinice sreće, dok je u okviru etike vrlina bolji ovaj drugi. Vrlo je zanimljivo pitanje koji je bolji naprosto. Nadalje, pitanje je može li etika vrlina doista bolje objasniti činjenicu da imamo moralne uzore; mi im se divimo zbog njihovih postupaka, a ta se činjenica daleko bolje uklapa u deontologiju ili konzekvencijalizam. Pored toga, budući da vrline ne možemo odrediti neovisno o postupcima do kojih tipično dovode, divljenje prema vrlinama svodi se na divljenje prema postupcima. Ovaj uvid podupire opću tezu članka da su vrline svodive na postupke, to jest, da etika vrlina ne može biti postojati samostalno već da je svodiva na deontologiju ili konzekvencijalizam.In this article author criticaly examines the key elements of the virtue ethics. He rejects common claim that that virtue ethics is better because it is self-regarding while deontology and consequentalism are other-regarding; within deontology there are duties toward oneself, consequentialism is symmetrical in this respect because my own good counts just as anybody’s else’s good, moreover, crucial virtues are other-regarding. Although, there is a kind of situation that supports this claim, namely, within consequentialist framework man who makes others produce 5 units of good is better than the man who himself produces 3 units, while within the framework of the virtue ethics the second one is better. It is very interesting question which one is better man period. Further, it is questionable whether virtue ethics can better accomodate the fact that we have moral raw models, namely, we admire them because of their actions and this fact much better fits into deontological or consequentialist framework. Also, since we can not specify a virtue independently of the actions it typically brings about, our admiration to virtues ammounts to our admiration to actions. This insight supports the general claim of the paper that virtues are reducible to actions, that is, that virtue ethics can not stand on its own because it is reducible to deontology or consequentialism. (shrink)

Clanak analizira razvoj istorijskofilozofskog istrazivanja kasnosholastickih izvora Dekartove teorije ideja. U prvom delu analizira se dugo vremena dominantan stav medju istoricarima filozofije da je Dekartova teorija ideja u biti epistemologija. Uzroci napustanja takve, umnogome novokantovstvom uslovljene slike bili su pojava nove generacije istoricara filozofije koja je istrazivala i nemetafizicke oblasti Dekartove misli, ali i rad na samoj kasnosholastickoj filozofiji. U drugom delu pokazuje se zasto je za Dekarta relevantna kasna sholastika, a ne, na primer, Toma Akvinski i zasto se (...) od kasnosholastickih mislilaca po znacaju posebno izdvaja Francisko Suarez. (shrink)

Clanak analizira razvoj istorijskofilozofskog istrazivanja kasnosholastickih izvora Dekartove teorije ideja. U prvom delu analizira se dugo vremena dominantan stav medju istoricarima filozofije da je Dekartova teorija ideja u biti epistemologija. Uzroci napustanja takve, umnogome novokantovstvom uslovljene slike bili su pojava nove generacije istoricara filozofije koja je istrazivala i nemetafizicke oblasti Dekartove misli, ali i rad na samoj kasnosholastickoj filozofiji. U drugom delu pokazuje se zasto je za Dekarta relevantna kasna sholastika, a ne, na primer, Toma Akvinski i zasto se (...) od kasnosholastickih mislilaca po znacaju posebno izdvaja Francisko Suarez. (shrink)

This article addresses a pertinent challenge to Scandinavian realism which follows from the widespread perception that the fundamental philosophical premises on which the movement relies, are no longer tenable. Focusing on Alf Ross’s version of Scandinavian realism which has often been at the centre of critical attention, the author argues that Ross’s theory can survive the fall of logical positivism through an exercise of philosophical reconstruction. More specifically, he claims that it is possible to dismount Ross’s realist legal theory almost (...) intact from its commitments to logical positivism and embed it into an alternative naturalist philosophical program that is currently very strong in contemporary philosophy. In so doing, the author applies a narrow Quinean conception of naturalism, also known as replacement naturalism, which differs from a broader inclusive conception which has been applied by other scholars in the field but which leaves the philosophical crisis of Scandinavian realism unsolved. (shrink)

Based on a non-cognitivist meta-ethical position and an anti-subjectivist concept of “reality”, Hägerström questioned the pretension of traditional legal theory, especially legal positivism, to be a science of law, because the entities to which it refers are not real. Olivecrona succeeded in pursuing such a thesis while he tempered it. Taking a socio-psychological approach, he offered a realistic theory of law which is able to emphasize psychical and linguistic phenomena lying at the root of our ideas of rights and duties, (...) which determine what functions they serve in society and how they affect our conduct. (shrink)

Se fondant sur une analyse méta-éthique anti-cognitiviste et un concept anti-subjectiviste de « réalité », Hägerström contestait la prétention de la théorie juridique traditionnelle, particulièrement le positivisme juridique, à être une science du droit au motif que les entités auxquelles elle se réfère ne sont pas réelles. Olivecrona a su prolonger cette thèse tout en la nuançant. En adoptant un point de vue socio-psychologique, il a construit une théorie réaliste du droit susceptible, à la fois, de mettre en évidence les (...) phénomènes psychiques et linguistiques qui sont au fondement de nos idées de droits et de devoirs, de déterminer les fonctions que ces idées exercent dans la société et d’identifier la façon dont elles influencent nos conduites. (shrink)

Članek obravnava Leibnizev načrt filozofskega jezika, t. i. »univerzalno karakteristiko«. Najprej izpostavimo dejstvo, da Leibnizev načrt temelji na določenem semiotičnem vidiku matematike, ki v kontekstu novoveške ideje matematizacije vseh znanosti predstavlja novost. Kakorkoli ima Leibnizev drzen načrt resne pomanjkljivosti, ki so nedvomno botrovale temu, da ni nikoli zares začel z njeno izvedbo, pa Leibniz črpa optimizem iz strogo platonistične zasnove svoje epistemologije, v kateri je karakteristika utemeljena. Karakteristika je v sami teoretski zasnovi mogoča le pod pogojem, da se zaveže klasičnemu (...) realizmu in se odpove tisti metodi filozofije zavesti, ki sta jo ustoličila Descartes in Locke. Iz tega, kaj karakteristika obljublja, in iz njene zavezanosti platonizmu pa je videti, da se karakteristika kot jezik narave v ključnih potezah zgleduje po neki tradiciji mišljenja jezika, ki ima svoj začetek v Platonovem Kratilu in ima v Leibnizevem času še vedno svoje zagovornike. (shrink)

Le terme « réalisme » en théorie du droit désigne une posture générale, mais demeure assez flou. En réalité, deux écoles de pensée assez radicalement éloignées, quoiqu'à peu près contemporaines, ont contribué à donner les bases du réalisme moderne et actuel : le réalisme américain et le réalisme scandinave. Cette présentation vise à caractériser ces deux écoles, individuellement et comparativement, en fonction de leur contexte d'apparition, de leur conception du réalisme ou du réductionnisme empirique, et en fonction des conséquences de (...) leur mobilisation. (shrink)