The present article deals with Heidegger’s research into boredom. The phenomenon cannot be simply described as an emotion but as a fundamental attunement, which represented a pathway to being qua being for Heidegger. Many scholars have argued that the philosopher’s treatment of the phenomenon led to sublimation or transgression in describing it beyond its phenomenological limits. While I agree with the general assessment, I also believe that there is a need to expand the argument further. I will argue that the (...) cause of such transgression lies mainly in Heidegger’s inability to separate the truth from the notion of meaning or sense. (shrink)

Autor u tekstu kritički analizira Berdjajevljevu filozofiju stvaralaštva, iz cjelovitosti njegove filozofske misli, s posebnim naglaskom na odnosu sa slobodom. Započinje svoje ispitivanjem uvođenjem u egzistencijalnost autorova promišljanja teme i iznošenjem temeljnih pojmova. Potom slijedi istraživanje metafizičko-antropoloških temelja čovjekove sposobnosti za istinsko stvaranje. Kako ne bi bilo zabune oko naravi ljudskog stvaralaštva iz ‘meonske’ slobode, razjašnjena je bitna distinkcija između ljudskog i Božjeg stvaranja. Analizira se teurgija, kao specifičan oblik ljudskog stvaralaštva i način nadilaženja tragedije stvaralaštva. Kritički se ispituje struktura (...) čovjekova stvaralaštva, kao odnos čovjeka stvaraoca i svijeta. Konačno se nudi osnova za jednu buduću filozofiju čovjeka zasnovanu na ideji stvaralaštva.This article critically analyses Berdiaev’s philosophy of creativity in integrity of his philosophi­cal thought, with special emphasis on relation between creativity and freedom. The author be­gins his investigation with introduction in existentiality of Berdiaev’s analysis of the topic andwith explanation of fundamental concepts. Then follows investigation of metaphysical-anthro­pological foundations of human ability for genuine creativity. To avoid misunderstandings con­cerning nature of human creativity from ‘meonic freedom’, essential difference between humanand God’s creativity is explained. The article also analyses theurgy as specific form of humancreativity and a way to surpass tragedy of creativity. Structure of man’s creativity is criticallyanalysed as relation between man the creator and the world. Finally, it is offered a groundworkfor one future philosophy of man based on the idea of creativity. (shrink)

Članak predstavlja komentarski prikaz glavnih tema knjige Wu Xiaominga, Filozofija i Zhexue. Put k drugome i natrag te diskusiju o pojmu tzv. ‘druge’, ne-evropske filozofije, o njegovu sistematskom mjestu između povijesti filozofije, kulturne antropologije i postkolonijalne teorije diskursa. Nastojanje autora da pomoću Derridinog pojma différance i kineskog dao revolucionira hijerarhijski odnos interpretirajućeg i interpretiranog intelektualnog nasljeđa vrednuje se u članku kao genuino filozofsko nasuprot kulturno-antropološkim pristupima filozofiji, što je suprotno negiranju kineske filozofije od sâmog Derride. Usporedno s glavnim tekstom, u (...) pratećem aparatu, članak donosi pregled i komentare novije, interdisciplinarne literature, zapadne i kineske, o tematici komparativizma i njegovim osnovama u filozofiji, humanističkim i egzaktnim znanostima.The article gives a detailed review and commentary on the main topics in the book Philosophy and Zhexue. The Way To the Other and Back by Wu Xiaoming and a discussion about the very notion of the so-called ‘other’, non-European philosophy, its systematic place between history of philosophy, cultural anthropology and post-colonial discourse theory. The effort by Xiaoming to revolutionize, by means of Derridean différance and Chinese dao, the hierarchical pattern in the relation between the interpreting and the interpreted intellectual heritage has been estimated as genuinelly philosophical and different from cultural anthropological approaches, which is even contrary to late Derrida’s denial of Chinese philosophy. Parallel to the discussion in the main text, the article provides a survey with commentaries of recent cross-disciplinary publications, both Western and Chinese, in related issues such as comparativism in philosophy, in human and exact sciences, including Chinese authors. (shrink)

Clanak raspravlja o odnosu izmedju paradigmatskog statusa filma i upotrebe filmskih analogija u psihoanalitickom diskursu filozofije Slavoja Zizeka koji cini temelj njegovog kritickog diskursa o drustvu i kulturi uopce. U prvom dijelu, polazeci od novijih rasprava medju nekolicinom engleskih i americkih sveucilisnih intelektualaca o kontroverznim vidovima djelovanja Slavoja Zizeka u akademskoj zajednici i na siroj javnoj sceni, u prvom dijelu clanka prikazuju se neki usporedni primjeri i unutrasnji pokretaci kontroverzije sadrzaj-forma u filozofiji i pop-kulturi te Zizekovo razumijevanje te kontroverzije. U (...) drugom dijelu raspravlja se o Zizekovim sporadicnim refleksijama o meta-egzemplifikaciji i obrazlaze teza da kod Zizeka, na pretpostavkama ontologije virtualnog, presutno djeluje dvostruka, paradigmatska i analogijska, koncepcija inherencije u odnosu primjera i principa te zamjena analogije predmet? analogijom analiz?, sto stvara tipican konflikt izmedju metonimijske i metaforicke evazivnosti diskursa. Na toj pozadini vrednuje se ponovo opci prigovor protiv Zizeka o?virtualnom totalitarizmu? lisenom kontingencije smisla i ukazuje na mjesto subjekta izvan diskursa kao druge osnove za analizu uvjeta istinitosti. U trecem dijelu ispituje se i metodoloski vrednuje Zizekovo vlastito razumijevanje njegovog postupka filmske ilustracije i njegovo osebujno performativno razrjesenje epistemoloskog problema filmske interpretacije kroz montazu imaginarne identifikacije ili?empatije? s filmskim objektima, koje s?m naziva?perverzijom? ili?ljubavlju?. U cetvrtom dijelu analizira se ocigledni nesrazmjer izmedju Zizekove primjene doktrinarnih zaliha psihoanalize u kritici kinematografije, s jedne strane, i njegove teorijski oskudno razradjene apoteoze?kinematickog materijalizma?. Argumentira se da taj nerazmjer donosi u rezultatu ono sto Zizek odbija u nacelu: supstituciju materijalizma analize i kontingencije uvjeta u potrazi za istinskom holistickom koncepcijom smisla, sto, u konzekvenciji, izokrece psihoanaliticki diskurs o kinematografiji u hermeneuticki. (shrink)

Tekst prikazuje i komentira zbornik od deset priloga kulturno studijskih, semioloških i etnografskih analiza posvećenih različitiim oblicima i razinama diskurzivne reprezentacije i reprodukcije stvarnosti »domaćeg« socijalističkog načina života u bivšoj Jugoslaviji i Hrvatskoj, u njegovim različitim historijskim fazama, u njegovim službenim i neslužbenim oblicima diskurzivnih procedura . Pored uvodne usporedbe s tematski ili metodološki sličnim publikacijama, tekst daje tematski i tipski pregled obuhvaćenih priloga, a opširno se komentiraju dva priloga: programski tekst zbornika, posvećen ideji etnografije socijalizma u odnosu na nasljeđe (...) etnologije, s obzirom na njegove eksplicitne i implicitne znanstveno teorijske pretpostavke; također se s obzirom na teorem arbitrarnosti znaka komentira prilog posvećen retoričkoj analizi diskursa tzv. liberalne političke disidencije socijalizma u Beogradu 80-ih godina, posvećen dokazivanju odgovornosti inteligencije za društvenu katastrofu bivše Jugoslavije kroz analizu veze između »riječi i činova«.The paper reviews and comments on an anthology of ten analyses of cultural studies, semiology and ethnography, all centring on the different forms and levels of discursive representation and reproduction of the reality of the »domestic« socialist way of life both in former Yugoslavia and Croatia, in its most diverse historical phases, in its both official and unofficial forms of discursive procedures . In addition to the introductory comparison with thematically or methodologically similar publications, the paper also reviews the themes and types of the contributions, while particularly focusing on two papers: the anthology’s programmatic text tackling the idea of socialism’s ethnography in relation to the legacy of ethnology, in respect of its both explicit and implicit scientific theoretical presuppositions. Furthermore, in respect of the theorem of the arbitrariness of signs, the paper also comments on the contribution dealing with the rhetorical analysis of the discourse of the so-called liberal political dissidence of socialism in Belgrade during the 1980s, proving the responsibility of intelligence for the social catastrophe of former Yugoslavia through the analysis of the relation between »words and deeds«. (shrink)

The text deals with the recently renewed issue of?antiphilosophy? in the self-understanding of some prominent contemporary continental philosophers but not only them, such as Alain Badiou and Slavoj Zizek, both referring to the psychoanalyst and theoretician of discourse Jacques Lacan. Starting with a metaphorical analysis of the verdict made by Marx of?merely interpretive? character of philosophy in relation to?the study of real world? and with his comparison of philosophy with?masturbation?, the text addresses new appeals to?antiphilosophy? as samples of a token (...) or rather, as cases of a syndrome connected with Jocasta?s rationalization of Oedipus? curse. It was her discourse based on general rules of rationality with which she unconsciously attempted to avoid the confrontation with the truth of an event which had already occurred. In the text, presuppositions and consequences of such an analogy between ancient and contemporary philosophical material are discussed in order to show-on the basis of arguing that the unconscious is located within rational processes that subjects undertake in order to respond to rational needs -that contemporary discussion about?antiphilosophy? by left-wing philosophers bears unacknowledged tendencies to unconsciously reduce Marx? algorithm of?realization of philosophy? to the Hegelian negation of the negation and to integrate it into the discourse of academic philosophy. Tema teksta je nedavno iznova pokrenuto pitanje "antifilozofije" u samorazumijevanju nekih prominentnih suvremenih evropskih filozofa, ali ne samo njih, kao sto su Alain Badiou i Slavoj Zizek koji se obojica pozivaju na psihoanaliticara i teoreticara diskursa Jacquesa Lacana. Polazeci od metaforicke analize Marxovog iskaza o "puko interpretativnom" karakteru filozofije u odnosu na "studij stvarnog zivota" i od njegove usporedbe filozofije s masturbacijom, tekst se obraca novim pozivanjima na "antifilozofiju" tretirajuci ih kao primjerke jednog tipa, ili radije kao slucajeve jednog sindroma, povezanog s Jokastinom racionalizacijom Edipovog prokletstva; njezin diskurs utemeljen na opcim pravilima racionalnosti nesvjesni je pokusaj izbjegavanja susreta s istinom dogadjaja koji se vec dogodio. U tekstu se ispituju pretpostavke i posljedice takve analogije izmedju antickog i suvremenog tekstualnog materijala s ciljem da se pokaze - na temelju argumenta da je nesvjesno locirano unutar racionalnih procesa koje subjekt poduzima da bi udovoljio racionalnim potrebama - da suvremeno razumijevanje "antifilozofije" nosi u sebi neprepoznate tendencije na lijevom krilu suvremene filozofije da se Marxov algoritam ozbiljenja filozofije reducira na Hegelovu negaciju negacije i integrira u diskurs akademske filozofije. (shrink)

Prilog ispituje pretpostavku o univerzalnosti metafore i njenu ulogu u diksursu filozofije i nauke. U prvom delu istrazuje se teza o metafori kao?sveproz?imajuc?em sredstvu? i njen uticaj na metadiskurs o filozofiji i nauci u prilozima nekih savremenih epistemologa nauke i filozofije jezika. Cilj rasprave je, s jedne strane, pokazati da se univerzalizacija metafore uglavnom vise odvija kao precutna zamena metafora modelima i analogijama nego kao razrada pretpostavljene konstitutivne uloge genuinih metafora u racionalnom diskursu. Na toj osnovi se u drugom i (...) trecem delu pokusavaju pruziti argumenti za lociranje tradicionalno prepostavljene?iracionalnosti? metafora da bi se iznova promislila vaznost razlike izmedju doslovnosti temeljnih jezickih funkcija s jedne strane i emfaticnih iskaza sadrzanih u metaforickim izrazima s druge strane. Time se sugerise drugaciji model vrednovanja metafora kao univerzalnih, legitimnih i epistemicki inovativnih u racionalnom diskursu filozofije i nauke. Ovakvo gledanje na metafore dopusta da se verovanje u univerzalni karakter prenosa u jeziku i misljenju temelji u univerzalnosti jezicnih funkcija, a ne u posebnosti metafore kao forme izricaja, a da se pri tome metafore i dalje smatraju onim sto zapravo jesu: posebni i ujedno karakteristicni deo jezika bez kojeg nikakav uvid u diferencijalni i materijalni karakter jezika ne bi bio moguc. (shrink)

Clanak raspravlja o odnosu izmedju paradigmatskog statusa filma i upotrebe filmskih analogija u psihoanalitickom diskursu filozofije Slavoja Zizeka koji cini temelj njegovog kritickog diskursa o drustvu i kulturi uopce. U prvom dijelu, polazeci od novijih rasprava medju nekolicinom engleskih i americkih sveucilisnih intelektualaca o kontroverznim vidovima djelovanja Slavoja Zizeka u akademskoj zajednici i na siroj javnoj sceni, u prvom dijelu clanka prikazuju se neki usporedni primjeri i unutrasnji pokretaci kontroverzije sadrzaj-forma u filozofiji i pop-kulturi te Zizekovo razumijevanje te kontroverzije. U (...) drugom dijelu raspravlja se o Zizekovim sporadicnim refleksijama o meta-egzemplifikaciji i obrazlaze teza da kod Zizeka, na pretpostavkama ontologije virtualnog, presutno djeluje dvostruka, paradigmatska i analogijska, koncepcija inherencije u odnosu primjera i principa te zamjena analogije predmet? analogijom analiz?, sto stvara tipican konflikt izmedju metonimijske i metaforicke evazivnosti diskursa. Na toj pozadini vrednuje se ponovo opci prigovor protiv Zizeka o?virtualnom totalitarizmu? lisenom kontingencije smisla i ukazuje na mjesto subjekta izvan diskursa kao druge osnove za analizu uvjeta istinitosti. U trecem dijelu ispituje se i metodoloski vrednuje Zizekovo vlastito razumijevanje njegovog postupka filmske ilustracije i njegovo osebujno performativno razrjesenje epistemoloskog problema filmske interpretacije kroz montazu imaginarne identifikacije ili?empatije? s filmskim objektima, koje s?m naziva?perverzijom? ili?ljubavlju?. U cetvrtom dijelu analizira se ocigledni nesrazmjer izmedju Zizekove primjene doktrinarnih zaliha psihoanalize u kritici kinematografije, s jedne strane, i njegove teorijski oskudno razradjene apoteoze?kinematickog materijalizma?. Argumentira se da taj nerazmjer donosi u rezultatu ono sto Zizek odbija u nacelu: supstituciju materijalizma analize i kontingencije uvjeta u potrazi za istinskom holistickom koncepcijom smisla, sto, u konzekvenciji, izokrece psihoanaliticki diskurs o kinematografiji u hermeneuticki. (shrink)

On the basis of selected examples of average lay as well as professional and theoretical discourses on the media phenomenon and the very notion of media, the author seeks to identify moments conducive to constructing a model for media analysis of a social-theoretical bent, and both structural-semiotic and substantive-critical in character. The analysis refers to the media in both the strict and the expanded meaning of the term - as technical devices and semiotic objects, such as discourses of ideology, science (...) and literature. In the first section, almost entirely devoted to Marshall McLuhan?s brief and legendary text?The Medium Is the Message?, his basic thesis is put under a discursive-logical analysis of the text and reverted into the seemingly diametrically opposed form,?The Message Is the Medium?, whose further interpretive possibilities are then explored. In the second section McLuhan?s?integral? approach to media analysis, as a particular theory, is examined by placing it in the discursive context along with the?End of Ideology? thesis from the 1960s and instances of humanistic-scientific discourse on non-technological media forms. The aim of the discussion is to relocate the phenomenon of conceptual regression in discourses presupposing absolute innovativeness and progressiveness of their media form. The result of the inquiry shows that regressive ness lies in the?progressive? media form itself, that is, in the very conceptions of the form. U ovom ogledu autor pokusava na temelju primjeraka prosjecnog nekvalificiranog te profesionalnog i teorijskog diskursa o fenomenu i pojmu medija predociti momente koji nude model kako za strukturno-semioticku tako i za sadrzajno-kriticku analizu medija socijalno-teorijske orijentacije. Ona se odnosi na medije u striktnom i prosirenom znacenju termina - kao tehnickih naprava i kao semiotickih objekata poput diskurs? ideologije, znanosti i knjizevnosti. U prvom dijelu, koji je gotovo u cijelosti posvecen kratkom i legendarnom tekstu Marshalla McLuhana?Medij je poruka?, njegova osnovna teza se podvrgava diskurzivno-logickoj analizi teksta i izokrece u prividno dijametralno suprotan oblik?Poruka je medij? i istrazuju se daljnje mogucnosti njezina razumijevanja. U drugom dijelu ispituje se odnos McLuhanova?integralnog? pristupa analizi medija, kao partikularne teorije, na taj nacin sto se dovodi u diskurzivni kontekst s tezom o?kraju ideologije? iz 60-ih godina te s primjercima humanisticko-znanstvenog diskursa o netehnoloskim oblicima medija. Cilj rasprave je iznova locirati fenomen konceptualne regresije u diskursima koji pretpostavljaju apsolutnu inovativnost i naprednost svoje medijske forme. Rezultat rasprave pokazuje da regresivnost lezi u samoj formi medija, odnosno, u koncepcijama forme. (shrink)

U opisima razvoja zbivanja u prirodi od trenutka prapraska koriste se pojmovi ‘energija’ i ‘materija’. Sustavnosno, tim opisima nedostaje treća sastavnica svakog sustava – informacija. To je potaklo pitanje gdje je u tim opisima informacija i prethodi li možda ona energiji. U raščlambi je upotrijebljena opća sustavnosna teorija, jedna moćna metoda suvremene znanosti. Za opis opće tehnike , od prapraska do konačne točke , upotrijebljen je vlastiti koncept koji se temelji na dvije misli: tehnika nije ništa posebno već sasvim općenito (...) i fraktalno podrijetlo Prirode . Ustanovljeno je da u opisima nedostaju odgovori na pitanje o podrijetlu informacijskog sustava čije djelovanje započinje prapraskom. Taj informacijski ulaz dijeli se u naredbu i podatke. Uz pomoć filozofskih spoznaja, među ostalim Platona, Aristotela i Tome Akvinskog, zaključilo se da je netko morao izraditi prirodne zakone koji su u obliku informacije prenesene u energiju tijekom prapraska a prije inflacije i stvaranja materije. Posebno je važno pitanje tko je naredio izradbu prirodnih zakona i početak prapraska. Ovim se tekstom ne navodi eksplicitno tko su naredbodavac za izradbu i izrađivač prenesenih informacija. (shrink)

In den Schilderungen der natürlichen Geschehnisgänge werden seit dem Urknallmoment Begriffe der Energien und Materien genutzt. Systembedingt bedürfen solche Schilderungen der dritten Komponente eines jeglichen Systems – der Information. Infolgedessen wurde die Frage aufgeworfen, wo in den erwähnten Schilderungen die Information liegt, und ob sie möglicherweise der Energie vorausgeht. In der Zergliederung bediente man sich der Allgemeinen Systemtheorie, einer mächtigen Methode der zeitgenössischen Wissenschaft: Zur Schilderung der allgemeinen Technik , vom Urknall bis zum Endpunkt , wurde ein eigenes, auf zwei (...) Gedanken gründendes Konzept eingesetzt, die Technik sei erstens nichts Spezielles, sondern dahingegen vollkommen Allgemeines , sowie auf dem Gedanken des fraktalen Ursprungs der Natur . In den Schilderungen wurde das Fehlen der Antworten auf die Frage nach dem Ursprung des Informationssystems detektiert, dessen Tätigkeit mit dem Urknall einsetzt. Dieser Informationseingang gabelt sich in Befehl und Daten. Mithilfe der philosophischen Erkenntnisse u. a. Platons, Aristoteles’ sowie Thomas von Aquins zog man die Schlussfolgerung, irgendjemand müsse die natürlichen Gesetze entworfen haben, die in der Form der Information in die Energie übertragen würden - während des Urknalls und vor der Inflation und Materiebildung. Von beachtlicher Bedeutung ist die Frage, wer den Entwurf der natürlichen Gesetze sowie den Urknallbeginn angeordnet hat. In diesem Text wird weder der Befehlshaber der Ausarbeitung noch der Entwerfer der übertragenen Informationen explizit angeführt. (shrink)

The descriptions of the development of events in nature from the moment of the Big Bang are using concepts of ‘energy’ and ‘matter’. Systemically, these descriptions lack the third component of every system – information. This brings up the question of where in these descriptions information is and does it possibly precede energy. The analysis used the general systems theory, one of the powerful methods in modern science. For the description of the general technology , from the Big Bang to (...) the final point , we used our own concept based on two thoughts: the technology is nothing special but quite general and the fractal concept of Nature . It was found that the descriptions lack the answers to the question of the origin of information system whose activity began with the Big Bang. That information input is divided into command and data. With the help of philosophical knowledge, including Plato, Aristotle and Thomas Aquinas, it was concluded that someone had to make the natural laws that are transmitted in the form of information into energy during the Big Bang before inflation and the creation of matter. The question of who ordered the construction of the laws of nature and started the Big Bang is especially important. This article does not state explicitly who gave the order for the making and who made the transmitted information. (shrink)

Les descriptions du déroulement des événements dans la nature à partir du bing bang utilisent les concepts d’énergie et de matière. Une troisième composante manque systématiquement : l’information. Ce qui pose la question de savoir où se trouve alors l’information dans ces descriptions et précède-t-elle peut-être à l’énergie. Cette analyse s’appuie sur la théorie générale des systèmes, une puissante méthode scientifique contemporaine. Pour décrire la technique générale , depuis le bing bang jusqu’au point final – l’état de repos absolu –, (...) elle utilise son propre concept, fondé sur deux considérations : celle que la technique n’a rien de particulier , et celle de l’origine fractale de la nature . Dans ces descriptions, les réponses à la question de l’origine du système informationnel, dont l’action débute avec le bing bang, font défaut. L’entrée de l’information se sous-divise en commande et en données. À l’aide des connaissances philosophiques comme celles de Platon, d’Aristote ou de Thomas d’Aquin, il a été déduit que quelqu’un a dû élaborer les lois naturelles transmises à l’énergie au cours du bing bang, avant l’inflation et la création de la matière. La question de savoir qui a ordonné l’élaboration des lois naturelles et le commencement du bing bang est particulièrement importante. Ce texte n’indique pas explicitement qui est le commanditeur de cette élaboration et qui l’élaborateur des informations transmises. (shrink)