V domnevno Platonovem dialogu Alkibiadu I je postavljena trditev, da je del duše, ki skriva naše pravo sebstvo, naš jaz, podoben Bogu: nekdo, ki ga uvidi in je spoznal božansko – boga in razumnost, bo tako najbolje dojemal tudi samega sebe. Vprašanje sebstva v dialogu nastopi kot smiselno nadaljevanje poprejšnjih izpeljav, po katerih se določa, da mi nismo ne telo, ne naše lastne stvari, temveč duša. S tem, ko sebstvo poistovetimo z Bogom, nekako uidemo problemu samonanašanja in postavimo vprašanje samovédenja (...) v novo dimenzijo. Članek obravnava nekatere nejasnosti definicije sebstva , torej vključujočega telo in dušo, ali le kot duše, kot v Alkibiadu Prvem , ki uporablja telo in mu vlada , v odnosu do božanskega.In Alcibiades I, for many interpreters still a spurious dialogue, Plato claims that our true self resembles the divine. Someone who looked at it and grasped everything divine, God and intelligence, would have the best grasp of himself as well. The question of the self comes as the natural consequence of previous claims showing we are neither our possessions nor our bodies, but our souls. By making the self similar to God, we can tackle the problem of reflexivity differently, putting the question of self-knowledge into new perspective. The article discusses some unclear questions concerning the definition of the self, defined as »the whole man« in Charmides , i.e. including body as integral part, or as excluding it in Alcibiades I, where the self is the soul , since the soul uses the body and rules it , and its relations to the divine. (shrink)

Problem duša–um–tijelo, drevno je pitanje koje je mučilo mnoge filozofe. Još od Platona i predstoika mnogi su filozofi pokušavali odgovoriti na pitanja odnosa između tih “dijelova”. Ovaj rad je pregled teorije o holonima koju je predložio Arthur Koestler i njezinih implikacija u modernoj kinematografiji, posebno na primjeru anime filma Ghost in the Shell. Postoje mnoga pitanja koja su aktualna i povezana s problemom duha i tijela, a koja proizlaze iz moderne kinematografije i TV emisija, no obično su zanemarena ili previđena. (...) U tim serijama i filmovima nalazimo suvremene ideje o kiborzima i transhumanizmu koje je spomenuti anime film popularizirao. Većina suvremenih serija bliža je transhumanizmu i postmodernizmu, no zbog opsega članka, biti će spomenute samo imenom.Drugi problem koji se nameće u modernoj kinematografiji je individualizam i egocentrizam koji nije usmjeren na transcendentalno ili čak transcendentno. Namjera ovog rada je pokazati da kroz Koestlerove ideje o holonima moramo uzeti u obzir širi pristup transhumanizmu, te da taj pristup ne smije biti fokusiran samo i isključivo na pojedinca. (shrink)

Článok je pokusom o interpretáciu Platónovho dialógu Faidón vo svetle prvých Sókratových slov, ktoré v ňom zaznievajú. Sókratova krátka úvaha o vzťahu príjemného a nepríjemného je vzápätí vsadená do kontextu konfrontácie filozofického a básnického typu explanácie. Zaujímavé je, že Sókratov komentár k snu, ktorý ho kedysi vyzval k praktizovaniu múzického umenia, neprezentuje oba prístupy ako navzájom sa vylučujúce, ale skôr ako komplementárne. V tejto perspektíve je možné čítať Faidóna ako náčrt „vysokej“ filozofie oddelených ideí, a zároveň ako výzvu o jej (...) doplnenie „nižšou“ filozofiou zmesí. (shrink)

Článok je pokusom o interpretáciu Platónovho dialógu Faidón vo svetle prvých Sókratových slov, ktoré v ňom zaznievajú. Sókratova krátka úvaha o vzťahu príjemného a nepríjemného je vzápätí vsadená do kontextu konfrontácie filozofického a básnického typu explanácie. Zaujímavé je, že Sókratov komentár k snu, ktorý ho kedysi vyzval k praktizovaniu múzického umenia, neprezentuje oba prístupy ako navzájom sa vylučujúce, ale skôr ako komplementárne. V tejto perspektíve je možné čítať Faidóna ako náčrt „vysokej“ filozofie oddelených ideí, a zároveň ako výzvu o jej (...) doplnenie „nižšou“ filozofiou zmesí. (shrink)

U radu se analizira Talesovo shvaćanje duše, uz primarno oslanjanje na Aristotelove kapitalne uvide i konzultiranje relevantnih doksografskih bilješki. Istraživanjem je utvrđeno da je Stagiranin miletskog fizičara, uzimajući u obzir njegovo navodno stajalište da kamen ima dušu zato što pokreće željezo, situirao u kategoriju mislilaca koji su smatrali da je duša načelo kretanja. Autor je zatim konstatirao da je mišljenje da je duša pomiješana u cjelini povezano s poznatom sintagmom koja se pripisuje Talesu: »sve je puno bogova«. Ako se ove (...) formulacije povežu s izjavama o kamenu magnetu i jantaru, onda se dobiva mogući zaključak da je, po Milećaninu, sve oduševljeno, tj. oživljeno, kako organski tako i neorganski dijelovi kozmosa. Konačno, ako ovi stavovi jesu autentično Talesovi, onda je on »rodonačelnik filozofije« i zbog toga što govori o jednosti čitave stvarnosti, odnosno zato što se na ovaj način vitalistički ustanovljuje jedinstvo cjeline svega. (shrink)

Following the spread of Platonic anthropology, Christianity has started, already since the 2nd century A.D., to be dominated by dualism – a trend undisturbed by somewhat more holistic Thomism, and further strengthened by Cartesianism, which distanced Christian theology and soul even further away from the body. During the 1960s, theologians have become aware of the far more positive and inclusive attitude that the Bible has towards the body. Yet, a century before, the Adventist movement was born in conditionalism such as (...) presented by Hobbes in Leviathan (XLIV). Man does not have a soul; he is a “living soul” – a body vivified by the “breath of life” (Gen 2:7). Without the body, there is no life, nor, consequentially, eternal hell. To this Adventists have also conjoined a philosophy of health reform in which the care of the body has a key role, and upon which depends man’s intellectual and spiritual wellbeing. On this foundation, they have built a rich healthcare and educational practice. This physicalist version of Christian anthropology is a unique worldview contribution to philosophy of the body and a subject worthy of academic attention. (shrink)

Članak se bavi problemom duše i psihičkoga u Carnapovim ranim spisima, ponajprije tek 2004. objavljenome Von Gott und Seele. Scheinfragen in Metaphysik und Theologie , te Scheinprobleme in der Philosophie . Nakon uvodnog izlaganja o logičkome pozitivizmu, te kratkog razmatranja pojma duše u Kantovoj prvoj Kritici i dubinski analognih shvaćanja u Wittgensteinovu Tractatusu – što oboje spada u relevantan kontekst Carnapova pristupa duševnome – prelazi se na analizu Carnapovih postavki, kao i polemiku s njima. Referat sistematizira Carnapova shvaćanja glede duševnoga (...) u tri komponente: 1. logičko-semantička analiza riječi »duša«, 2. logičko-epistemološka analiza dostupnosti tuđih psihičkih stanja i procesa, te 3. semantičko-epistemološka analiza smislenosti polemike realizam-idealizam s obzirom na realitet tuđih psihičkih stanja i procesa. Kritika Carnapovih shvaćanja usmjerava se, inkorporirajući novije uvide, na njegove semantičke pretpostavke, na tezu prevodivosti iskaza o psihičkome u iskaze o fizičkome, te na opravdanje spoznaje u subjektivnome, umjesto u intersubjektivnome. (shrink)

U ratu se, prema Rozencvajgu, citava filozofija, tj.?idealizam?, pokazuje u svojoj lazi, odnosno, u svojoj neosnovanosti koja je istovremeno epistemoloska i egzistencijalna. Ta dvostruka pouka navodi ga da skicira konture jednog?novog misljenja? koje proizilazi iz loma univerzalne totalizacije svih partikularnosti. Taj lom se odvija kroz ponovno revitalizovani glas otpora singularnosti. Dakle, mora se preispitivati sta se kod Rozencvajga u Novom misljenju imenuje kao?sistem? Zvezde. Citajuci ovo remek-delo, a posebno njegov drugi deo, primecujemo dvostruku funkcionalnost Otkrovenja. Sa jedne strane, ono obasjava (...) celu knjigu, te citav?sistem? u izvesnom smislu, dakle, Ii IIdeo o Stvaranju, odnosno, o Izbavljenju. Sa druge strane, Otkrovenje rezultira suzenim, uskim smislom: ono obelodanjuje Stvaranje, takodje i obelodanjuje Izbavljenje, a ona sama se pokazuje kao?voljena dusa? u svom tragicnom ropstvu. U snaznijem ili sirem smislu, jedino Otkrovenje postoji, koje se tice stvaralacke proslosti i izbavljajuce buducnosti. Prema tome, u Zvezdi se ocrtava jedna opsta ekonomija flukseva, odnosno multipliciteta koji su otvoreni jedni spram drugih.?Sistem? je sistem vremena. Sistem jeste Otkrovenje.?Filozofiranje u formi sveta?, dakle, ono sto Rozencvajg promovise, razjasnjava se ovom konstatacijom koja zauzvrat stoji na celu poduhvata da se ponovo misli odnos filozofije prema religiji. (shrink)

O SKOPOSTIIn o nekaterih z njo povezanih rečehTema in variacijeKAZALOINTRODUKCIJATEMAPRVA VARIACIJA: Asket in potrošnikDRUGA VARIACIJA: Iztrebki in ljubezenTRETJA VARIACIJA: Obresti in viceČETRTA VARIACIJA: Kuga in fantazmePETA VARIACIJA: Zlato in svinecŠESTA VARIACIJA: Antonio in ShylockSEDMA VARIACIJA: Funt mesa in hčiOSMA VARIACIJA: Milost in užitekDEVETA VARIACIJA: Duša in nadjazDESETA VARIACIJA: Les non-dupes errentENAJSTA VARIACIJA: JewgreekBibliografija.

Iako je tek u Kantovoj kritickoj filozofiji pojam "uma" dobio precizno znacenje i jasno omedjeno podrucje svog vazenja, ovaj termin ima dugu genezu u evropskoj duhovnoj istoriji. Koreni pojma uma nalaze se u grckom pojmu logosa i mogu se svesti na sest osnovnih znacenja kojima se oznacava logicka struktura ljudskog misljenja i racionalna struktura sveta. Anaksagora je sveopsti duhovni princip nus smatrao izvorom svekolike racionalnosti. Kod filozofa Stoe izraz logos spermaticos predstavlja aktivni princip koji deluje na pasivnu materiju da bi (...) se stvorio svet. Za Stoike pojam logosa cini temeljni princip celokupnog morala. U hriscanskoj teologiji bog je logos, sveti duh - pneuma, dusa. U novovekovnoj filozofiji osnovna znacenja grckog logosa preuzeli su latinski termini "intellectus" i "ratio". Ovi pojmovi sasvim jasno ocrtavaju dve glavne linije evropskog misljenja koje karakterise neposredno i posredovano diskurzivno shvatanje istine. Kant je prvi u istoriji filozofije uveo bitnu razliku izmedju razuma i uma (Verstand i Vernunft). Razum je analitican i apstraktan, a um je izvor apriornih principa kojima se povezuje i utemeljuje celokupno nase saznanje i volja. Stoga Kant razlikuje teorijski i prakticki um. Za razliku od teorijskog uma, cije pojmove i nacela primenjuje, prakticki um ima primat jer za njega ima prakticki realitet i ono sto je teorijski nesaznatljivo (sloboda, bog i besmrtnost duse). Primat praktickog uma u svom Ucenju o nauci posebno je naglasio Fihte. Um je za njega cista svrsishodna delatnost. Potpunu artikulaciju ideja uma dobija u Hegelovoj filozofiji apsolutnog duha. Kod Hegela um je pre svega svetski princip a ne samo ljudska sposobnost. Za razliku od Kanta ciji um je u osnovi statican, bitna novina Hegelovog shvatanja objektivnog uma jeste njegov dinamizam koji mu omogucava da u svom dijalektickom razvitku sve vise dolazi do svesti o "samom sebi". Ukljucujuci ideju progresa u svoje shvatanje uma Hegel je uneo jedan vrednosni elemenat u pojam umnosti i time omogucio povezivanje uma i etosa u epohi moderne. Najdublji razdor izmedju uma i etosa izazvala je moderna nauka, koja je s jedne strane svojim otkricima i novim saznanjima unapredila ljudski zivot, oslobadjajuci coveka od religijskog sujeverja i drugih oblika potcinjenosti, ali je s druge strane pokazala restriktivan odnos, ne samo prema svim vrstama vrednosnih sudova, vec i prema mnogim dimenzijama uma. Pozitivno znanje novovekovne nauke bez ikakvog etosa liseno je bilo kakve kriticke samosvesti o svrsi znanja, o tome kako se ono moze upotrebiti na dobro coveka i kako moze biti zloupotrebljeno. Za uspostavljanje humanisticke naucne kulture neophodna je reafirmacija veze uma i etosa u modernoj nauci. (shrink)

In her book Natural Saints: How People of Faith Are Working to Save God's Earth Mallory McDuff quotes a member of the religious environmental group Georgia Interfaith Power and Light as saying that:the science of climate change and the environmental crisis is the wakeup call. But faith in God provides the hope that gets us out of bed to do something about it. Faith gives us the hope, joy, and possibility of triumph to "let not our hearts be troubled" (...) but to move forward with action. And ultimately, this hope is what the religious community can offer that the secular environmental groups have not been able to provide.1At the end of her book McDuff revisits much the same theme, writing that "[the] God thing has the... (shrink)

Autor u radu analizira predsokratovsko razmatranje φρόνησις-a i αἴσθησις-a, promatrano kroz prizmu Aristotelovog poricanja logoskih sposobnosti životinjama i biljkama. Aristotelov generalni stav je da većina predsokratovaca nije razlučivala um, mišljenje i razboritost od opažanja i drugih aspekata duše. Bitnu aporiju u promišljanju predsokratovaca Stagiranin obrazlaže tvrdnjom da su oni, doduše, istraživali istinu bića, ali polazeći od pretpostavke da su jedina zbiljska bića osjetilne stvari. Predsokratovci, sukladno tomu, shvaćaju umovanje kao nešto tjelesno poput opažanja i često razumiju da se slično sličnim (...) opaža i shvaća. Očekivana konsekvenca ovakvog pristupa tvrdnja je predsokratovaca da ne samo ljudi nego i sva ostala bića imaju svijest, mišljenje i razboritost. Do krajnosti doveden stav nekih od njih izražava se riječima da se biljke pokreću po prirodnoj žudnji, da dišu, osjećaju, da mogu biti tužne i vesele, kao i da imaju moć rasuđivanja, razum i um. Autor je zaključio da je predsokratovac Alkmeon razlikovanjem mišljenja tj. razboritosti od opažanja najjasnije anticipirao Aristotelovo vlastito stajalište. Alkmeonova tvrdnja da se čovjek razlikuje od drugih živih bića po tome što on jedini razumije, dok druga živa bića primaju osjete, ali ne razumiju, na tragu je Stagiraninovog naglašavanja da se logoske sposobnosti mogu pripisivati isključivo ljudima i da čovjek ima ontološki primat u odnosu na druga živa bića. (shrink)