Abstract

Poimanje čovjeka kao osobe utječe na neposredno djelovanje, što osobito dolazi do izražaja u skrbi tijekom bolesti i patnje. Iako je medicina stara koliko i čovječanstvo, tijekom posljednja dva stoljeća kao znanost razvija se unutar biomedicinske paradigme koja je obilježena pozitivizmom.Od vremena Florence Nightingale profesija medicinskih sestara pokušava se razviti unutar vlastite paradigme koju obilježavaju četiri koncepta od kojih je osoba središnji koncept. Tek se proteklih pola stoljeća razvijaju jedinstvene zdravstvene njege u kojima se naziru obilježja personalizma. Pokušaji pojedinih teoretičarki da definiraju pojam osobe približili su ga klasičnoj definiciji osobe kakva se nalazi u filozofskoj antropologiji.Činjenica da postoje teorijski modeli koji usmjeravaju praksu od biomedicinskoga preko holističkog prema personalističkome nazoru govori u prilog da sazrijeva misao o važnosti promatranja čovjeka kao osobe sa svim neposrednim pozitivnim učincima takvoga pogleda.