Abstract

Platonovo određenje filozofije kao manije filozofiju ponajprije odmiče od razboritosti takozvane zdrave pameti i dovodi je između entuzijastičke pomaknutosti pjesnika i vidovnjaka, na jednoj strani, te ironijskog pritajivanja, na drugoj strani, koje se upravo u toj pomaknutosti pokazuju kao dio istoga pitanja: kako se ono neskriveno može razotkriti u skrivenom? Erotični je entuzijazam filozofije posebna vrsta pomaknutosti. On je paradoksalna blizina koju omogućuje udaljenost. Približavanje dalekom je sjećanje. Prisjećanje tako nipošto nije reprodukcija bilo čega, nego mišljenje na ono što svagda već pred-dolazi u prethodnoj razumljivosti, rasprostrtosti svega, tako da se u njoj svagda upravo pritajuje. Iz toga pak čuđenje i osupnutost vraća ono nezaboravno Platonove filozofije, neuobičajene mjere pjesništva i – vlastitoga zaborava.Plato’s definition of philosophy as a mania in the first place distances philosophy from prudence of the so called common sense and places it between the enthusiastic madness of poets and clairvoyants on the one hand, and ironic concealment on the other, which in this very madness prove to be parts of the same question: How can that which is unhidden be revealed in the hidden? Erotic enthusiasm of philosophy is a special sort of madness. It is the paradoxical closeness that is rendered possible by distance. Approaching the distant is recollection. Recollection is by no means a reproduction of anything, but a thought of that which is always preconceived in previous intelligibility , so that it is always being concealed in it. Out of this, the wondering and amazement brings back the unforgettable in Plato’s philosophy, the unusual measures of poetry and of our own oblivion