Abstract

U radu se istražuje gdje se Fran Krsto Frankopan u opisu ženine ljepote i vlastita doživljaja ljubavi približava petrarkizmu, a gdje, i u kolikoj mjeri, iz estetičke perspektive, usvaja platonovske i novoplatonovske koncepte ljepote i ljubavi. Frankopanovo pjesničko djelo dokaz je njegova značajnog prinosa razvoju barokne estetičke misli u kontinentalnoj Hrvatskoj. U vrijeme kada u kulturnom, javnom životu i književnom radu kontinentalne Hrvatske, koja se nalazi u teškom položaju uzrokovanom dugogodišnjim ratovima i nepovoljnim političkim okolnostima, prevladavaju djela religioznog i moralno-poučnog, didaktičkog sadržaja, usmjerena na vjersku tematiku, na isticanje pobožnosti i kreposti, na opominjanje i odvraćanje od grijeha i zemaljskih slabosti, Frankopan se, iako je pokazao da je itekako religiozan, izdvaja svojom poezijom u kojoj slavi život, mladost, ljepotu žene i tjelesne užitke. Slaveći ljubav, tjelesnu ljepotu i putene užitke, Frankopan zapravo promišlja smisao života, položaj čovjeka u ovom svijetu, odnos ovozemaljskog i onozemaljskog, tjelesnog i duhovnog, stavljajući tako svoje pjesništvo u službu otkrivanja prave istine ovoga svijeta i upućivanja na pravu narav i izvor ljepote