Abstract

Causal theory of knowledge has been used by some theoreticians who, dealing with the philosophy of mathematics, touched the subject of mathematical knowledge. Some of them discuss the necessity of the causal condition for justification, which creates the grounds for renewing the old conflict between empiricists and rationalists. Emphasizing the condition of causality as necessary for justifiability, causal theory has provided stimulus for the contemporary empiricists to venture on the so far unquestioned cognitive foundations of mathematics. However, in what sense can we speak about the justifiability as causality when it comes to mathematical knowledge? Can we justify the mathematical statement 2+2=4 by means of causality-perceptibility? Do we need perceptibility, a visual image of apples and marbles we add up in our first mathematics lesson, in order to know that statement? Does the same go with the statement that any two points can be joined by a straight line, and that the sum of angles in any triangle is the angle the measure of which equals the sum of the measures of the two right angles? Even though the major part of this article offers a review of the attitudes of various authors who endeavor to discuss the application of the causal theory to the problem of understanding of mathematical knowledge, it advocates the idea that knowledge expressed in a mathematical statement is acquired and transmitted by evidence. Evidence is by itself a guarantee of truth. It convinces us of the accuracy of mathematical truths. Proving, we find out. The greatest part of what we know is based on evidence of the previous knowledge . Due to the previous knowledge, we can say that knowledge in mathematics is in itself different from the knowledge in empirical sciences, i.e. it does not require causal relation that is considered necessary condition of knowing in those sciences.Uzročna teorija znanja iskorištena je od strane nekih teoretičara koji su se, baveći se filozofijom matematike, dotakli teme matematičkog znanja. Neki od njih govore o nužnosti uzročnog uvjeta za opravdanje, čime se stvaraju uvjeti za obnavljanje starog sukoba empirista i racionalista. Uzročna teorija je, isticanjem uvjeta uzročnosti kao nužnog za opravdanost, dala poticaj suvremenim empiristima da krenu čak i na do tada nedodirljive spoznajne temelje matematike. Međutim, u kom smislu možemo govoriti o opravdanosti kao uzročnosti kad je riječ o matematičkom znanju? Da li uzročnošću-čulnošću možemo opravdati matematički iskaz 2+2=4? Je li nam za znanje tog iskaza neophodna čulnost, vizualna predodžba jabuka ili klikera koje zbrajamo na našim prvim satovima matematike u školi? Stoje li stvari isto i s iskazom da se kroz bilo koje dvije točke može povući točno jedan pravac, ili da je zbroj kutova bilo kojeg trokuta kut čija je mjera jednaka zbroju mjera dvaju pravih kutova? Iako je u ovom radu, uglavnom, dan pregled stavova autora koji pokušavaju govoriti o primjeni uzročne teorije u shvaćanju matematičkog znanja, ideja koja se podržava u njemu jest da je znanje, iskazano matematičkim tvrđenjem, dobiveno i preneseno dokazom. Dokaz, sam po sebi, jamac je istine. On nas uvjerava u točnost matematičkih tvrdnji. Dokazujući spoznajemo. Najveći dio onoga što znamo zasnovano je dokazom na prethodnim znanjima . Zbog prethodnog možemo reći da je znanje u matematici po svojoj prirodi drugačije od znanja u empirijskim znanostima, to jest da ne iziskuje uzročnu vezu koja se smatra nužnim uvjetom za znanje u tim znanostima