Abstract

U ovom članku pokušavam pokazati da je Searlova teorija socijalne stvarnosti uglavnom temeljena na njegovom opažanju nekih bitnih značajki demokratskih društava te da nije univerzalno primjenjiva kao što tvrdi. Tvrdim da njegov pojam kolektivnog pristanka ili dogovora, kao temeljni pojam njegove teorije, ne objašnjava zašto diktatorski ili totalitarni režim kao socijalna stvarnost uspijeva preživjeti značajno dugo i kontinuirano stvarati i održavati institucionalne činjenice koje ne bi trebale imati nikakvog temelja u kolektivnom pristanku ili dogovoru