Abstract

Iz bogatog i raznovrsnog opusa Gaje Petrovića izdvaja se trilogija – Filozofija i marksizam, Filozofija i revolucija, Mišljenje revolucije – koja čini sukus njegove izvorne misli, trilogija koju sam autor imenuje upravo po krajnjoj poziciji definitivno dosegnutoj u »trećoj knjizi mišljenja revolucije« . On svoju teorijsku koncepciju gradi postupno, u etapama, pokušavajući dosljedno i argumentirano odgovoriti na pitanja ustroja čovjeka i njegova svijeta, te u referentnom okviru neomarksizma zapadne provenijencije promisliti zadane mogućnosti revolucionarnog ozbiljenja povijesnog eshatona čovjeka i ljudske zajednice. Dok u prvoj fazi uvjereno argumentira svoju tezu o Marxovu i vlastitu djelu kao o genuinoj filozofiji, nazivajući je filozofijom prakse, u drugoj, završnoj fazi dolazi do zaključka da se jedino metafilozofijskim mišljenjem revolucije mogu ostvariti zadani visoko postavljeni ciljevi revolucionarne preobrazbe čovjeka i društva u smjeru ozbiljenja savršenog čovjeka kao istinskog ljudskog bića i savršenog društva kao autentične ljudske zajednice. U ovome se prilogu argumentira teza da Petrovićeva metafilozofijska koncepcija samom svojom radikalnošću i preuzetnošću ne izlazi iz okvira metafizičkih, dakle filozofijskih koncepcija, kao i da je njegova filozofija prakse – obilježivši i nominalno i stvarno najvažniju orijentaciju moderne hrvatske filozofije – teorijski utemeljenija i praktički uvjerljivija od sakrosanktnog mišljenja revolucije