Abstract

Unatoč činjenici da je osjećaj protjecanja vremena neodvojivo povezan s našim iskustvom i načinom na koji razmišljamo o njemu, postoje teorije koje na vrijeme gledaju drukčije i tvrde kako je taj osjećaj protjecanja samo naša subjektivna kategorija, nešto što uopće ne odgovara pravoj prirodi vremena. Vrijeme niti teče niti prolazi, ono naprosto jest, jednako realno u svoj svojoj cjelovitosti. Te teorije, prikladno nazvane eternalističkim teorijama, negiraju poseban status kojeg se tradicionalno pridodaje sadašnjosti kao jedinom realnom odsječku vremena i tvrde da prošlost i budućnost postoje jednako realno. U ovom radu sučeljavam te dvije ideje i sažimam osnovna polazišta i probleme eternalizma i njemu rivalske, prezentističke teorije.The feeling of the flow of time is undetachably connected to the way we experience time and think about it. There are, however, some theories that offer a different account of time, claiming that the feeling of its flow is nothing but our own subjective category that in no way corresponds to the real nature of time. Time neither flows nor passes, it just is, equally real in all of its wholeness at once. These theories, properly called eternalist theories, deny the special status that has traditionaly been attributed to the present as the only real slice of time and they instead claim that past and future are just as real. In this paper I confront these two stands and sum up the main footholds and issues of eternalism and it rival, presentist theories