Modalni racionalizam je stanovište po kome se iz zamislivosti a priori može izvesti metafizička mogućnost. Jedan od najuticajnijih prigovora protiv ovog stanovišta je da postoje nužni aposteriorni iskazi, jer se čini da je zamislivo da su ovi iskazi lažni, ali da je to metafizički nemoguće. Dejvid Čalmers je, koristeći epistemičku verziju dvodimenzionalne semantike, pokazao da modalni racionalizam može da bude kompatibilan sa postojanjem nužnih aposteriornih iskaza. Takođe je ponudio relevantan smisao zamislivosti, koji se a priori može povezati sa relevantnim smislom (...) metafizičke mogućnosti. U ovom radu se ispituje Čalmersov argument i pokazuje da je prebacivanje tereta dokaza na stranu kritičara modalnog racionalizma njegova najznačajnija odlika. Argument na osnovu zamislivosti zombija je primer koji pokazuje da modalni racionalizam može da bude efikasan na polju metafizike (to jest, može da opovrgne minimalni fizikalizam) i bez epistemičke verzije dvodimenzionalne semantike. U ovom radu se, takođe, tvrdi da konstruisanje parodije na ovaj argument, sa ciljem da se teret dokaza vrati na stranu modalnih racionalista, može da nas navede da se opredelimo između dva smisla idealne pozitivne primarne zamislivosti. Parodija je ograničena na prihvatanje ”idealizovanog” smisla idealne pozitivne primarne zamislivosti, dok je argument na osnovu zamislivosti zombija moguće čitati i u ”ne-idealizovanom” smislu. To čini parodiju podložnom prigovorima koje argument na osnovu zamislivosti zombija može da izbegne. Na taj način, argument na osnovu zamislivosti zombija i modalni racionalizam ostaju sačuvani. (shrink)

U radu se istražuju sličnosti i razlike između misaoni eksperimenata i argumenata na osnovu zamislivosti. Brani se teza da intuicije igraju ključnu ulogu u opravdavanju misaonih eksperimenata, dok sa argumentima na osnovu zamislivosti to nije slučaj, zato što je zamislivost, na kojoj su ovi argumenti zasnovani, različita od intuicija i od njih nezavisna. Na bazi ovog uvida ukratko se prikazuju i različite vrste izazova s kojima se suočavaju misaoni ekspeimenti i argumenti na osnovu zamislivosti.

Autor prezentuje własną interpretację fenomenologicznej zagadki „w sobie” przedmiotu rzeczywistego i samego świata. Rozwiązanie tej zagadki ma rozstrzygające znaczenie dla właściwego zrozumienia fenomenologii transcendentalnej. Według Husserla, rzecz transcendentna jest „w sobie” w odniesieniu do faktycznego doświadczenia, ponieważ jej esse nie rozpływa się w percipi i może istnieć nawet wtedy, gdy nie jest faktycznie doświadczana. „W sobie” przedmiotu realnego nie oznacza jednak jego istnienia poza wszelkim możliwym sposobem dania w świadomości, ale jest idealną jednością daną w nieskończonej wielości rzeczywistych i możliwych (...) przejawów tego samego dopuszczającego określenia x. Wszystkie przedmioty realne są jednostkami sensu, ale sens nie przenika przedmiotu w nieskończoności jego przejawów, a w konsekwencji niewyczerpywalne x jako nosiciel tożsamości przedmiotu zawiera nadwyżkę wykraczającą poza sens. Zasadnicza teza artykułu brzmi, że „w sobie” rzeczy transcendentnej i świata realnego odpowiada czystemu x i jego nadwyżce przekraczającej sensy noematyczne. (shrink)

Aristotel na samem zaključku Druge analitike zapiše: »nič ne more biti skladno z resnico bolj od znanstvenega razumevanja, razen mišljenja «. Ta trditev bi lahko bila problematična, če upoštevamo aristotelsko načelo izključenega tretjega, ki pravi, da med resnico in zmoto ne obstajajo vmesne stopnje. Dejansko Aristotelova logika ne pušča prostora za naraščajoče resnice, tako da je treba to domnevno višjo resnico razumeti na bolj posreden način. Po kritični obravnavi nekaj zadevne literature bo pomen Aristotelovega izraza alēthésteron razumljen na naslednje načine: (...) natančneje zaradi njegovega enotnega predmeta; bolj gotovo in prepričljivo; bolj orientacijsko in vodeče; pojmovno predhodno; in končno bolj vzročno za resnico. Mišljenje bo razumljeno kot ne-inferencialen način razumevanja, katerega pozitivna resničnostna vrednost je vedno enaka tisti, ki jo zagotavlja znanstveno vedenje. (shrink)

Romi su veoma disperzirana etnicka zajednica. Od kako je nad Kosovom uspostavljen medjunarodni protektorat, Romi su najbrojnija nacionalna manjina u Jugoslaviji. Kada se govori o diskriminaciji i integraciji Roma, treba imati u vidu da su do sada najcesce bili izlozeni negativnim vidovima diskriminacije, a da je integracija cesto znacila fakticku asimilaciju. Kako postoji i pozitivna diskriminacija manjinskih grupa u drustvu, ocigledno je da u osnovni pristup 'romskom pitanju' podrazumeva strateski obrat ponasanja svih drzavnih institucija i drugih drustvenih cinilaca od (...) negativne ka pozitivnoj diskriminaciji i od asimilacije ka istinskoj integraciji Roma. Osnovni pristup za koji se autor zalaze je onaj koji omogucava Romima da budu nasi ravnopravni sugradjani. Krugovi bede u kojima se nalazi romsko stanovnistvo postaju sve dublji. Medjutim, carstvo bede se siri jugoslovenskim prostorom. Osiromasenje je opste. Devastacija uslova zivota za sve gradjane Jugoslavije, odnosno Srbije i Crne Gore, izuzev uskog kruga ratnih profitera i ljudi iz centara moci, traje vise od jedne decenije. Srednji slojevi su nestali sa drustvene scene, a mnoge porodice su dosle u subproletersku zonu siromastva. (shrink)

Petrić motivira svoj pokušaj deheleniziranja filozofije i kršćanske teologije činjenicom da su oko četiri stotine godina nakon »starih teologa«, koji su bili pod utjecajem Platonove filozofije, skolastički teolozi počeli u teologiju uvoditi Aristotelovu filozofiju i uzimati njegove »bezbožnosti« kao temelje vjere. Ispričava ih što nisu poznavali niti mogli poznavati stare teologe jer nisu znali grčki i stoga su im bili nepoznati Platonovi i Aristotelovi izvorni tekstovi u kojima se ti stari mudraci spominju. Ne oprašta im, međutim, što su pokušali »bezbožnošću (...) poduprijeti pobožnost«. Stoga Petrić nastoji pokazati da je Aristotel našao sve problemske motive svoje metafizike, fizike i etike u prastarih egipatskih i kaldejskih mudraca, i to najvećim dijelom posredovanjem Platona. Isto tako nastoji pokazati kako je spomenute probleme Aristotel preformulirao, pretumačio u duhu starogrčkog jezika i duha, ali djelomično i prešućivao.Heideggerov analogni noviji pokušaj dehelenizacije filozofije i kršćanske teologije polazi od teze o »zaboravu pitanja o bitku«, odnosno o »smislu bitka«. Taj »zaborav« skrivila je tradicionalna metafizika koja je tretirala bitak kao »najopćenitiji« i stoga »najrazumljiviji« pojam i na taj način dispenzirala filozofiju da ponovo promišlja pitanje o bitku. Pitanje o bitku blokirala je metafizika i time što je bitak tretirala kao »biće« i navela teologiju da i Boga tretira kao »biće«, doduše kao »najviše«, ali ipak kao biće. To je omogućilo da se teologija razumije kao »pozitivna« znanost i time se uvrsti među druge »pozitivne« znanosti. Heideggerov motiv da »destruira« tradicionalnu metafiziku jest da usmjeri mišljenje prema njegovoj zaboravljenoj bitnoj zadaći, a time i teologiju da se, oslobođena od tradicionalne metafizike, uputi novim putovima.Najnoviji poticaj kritičkom tematiziranju dehelenizacije kršćanske vjere, i uopće europskog duha, dao je teolog i sadašnji papa Joseph Ratzinger, posebno u svom predavanju na Sveučilištu u Regensburgu, u kojem je desetak puta kritički apostrofirao dehelenizaciju. Podvrgnuo je kritici tri vala dehelenizacijskog programa u kršćanskoj teologiji: od izgona metafizike iz teologije u Reformaciji, preko historiziranja u liberalnoj teologiji 19. i 20. stoljeća, do brisanja tragova helenizacije kršćanske vjere u ideji inkulturacije. Ratzinger podvrgava kritici ograničavanje uma , započeto matematizacijom europske znanosti u renesansnom platonizmu, koje je Kant kanonizirao. Posljedice toga ograničavanja uma nisu relevantne samo za kršćanstvo koje teži suprotnome, tj. proširenju uma , nego i za zapadnoeuropski duh u cjelini.Petrić’s attempt at dehellenizing philosophy and Christian theology was motivated by the fact that about four centuries after the “ancient theologians”, who were influenced by Plato’s philosophy, scholastic theologians began to introduce Aristotle’s philosophy into theology and adopt his “impieties” as the foundations of faith. He justifies their ignorance and inability to learn about the ancient wise men by the fact that they had no knowledge of Greek and were thus not familiar with the original texts of Plato and Aristotle in which the wise men were mentioned. He does not forgive them, however, for trying to “support piety by impiety”. Thus Petrić attempts to demonstrate how Aristotle found all the problem motives of his metaphysics, physics and ethics in the wise men, drawing mostly upon Plato. He also attempts to show how Aristotle reformulated the mentioned problems, reinterpreted them in the spirit of the old Greek language and thought, but also ignored some of them.Heidegger’s more recent similar attempt at dehellenizing philosophy and Christian theology is grounded on a thesis of the “neglect of the question of being” – that is, the “meaning of being”. This “neglect” is the result of traditional metaphysics which treated being as “the most general” and thus “the most understandable” notion, and in such a way dispensed philosophy to reconsider the question of being. The question of being was blocked by metaphysics in that it treated being as an “entity”, prompting theology to treat God as an “entity” as well, though “the supreme” but still an entity. This led to the understanding of theology as a “positive” science and its eventual classification among the “positive” sciences. Heidegger’s motive to “destroy” traditional metaphysics is to stream thought towards his forgotten major goal, and thus prompt theology, once freed from traditional metaphysics, to seek new strands.The most recent attempt at critical thematization of dehellenization of Christian faith and European spirit in general has been made by the theologian and present pope, Joseph Ratzinger, particularly in his lecture delivered at the University in Regensburg in which he repeatedly criticized dehellenization. Three stages of dehellenization program in Christian theology are the subject of his criticism: from the banishment of metaphysics from theology in the Reformation, through historization in liberal theology of the nineteenth and twentieth century to the erasing of the traces of Hellenization of Christian faith in the idea of inculturation. He also argues against mind limitation started by mathematization of European science in Renaissance Platonism and canonized by Kant. The consequences of mind limitation are not only relevant to Christianity which strives towards the very opposite – broadening of the mind , but to the Western spirit on the whole. (shrink)