Kadangi šiandieninė visuomenė yra laikoma kūnu, socialines problemas reikėtų apibrėžti atitinkamai kaip higienos ir švaros problemas. Šiuo atžvilgiu daugybė zombių lavonų vaizdavimo atvejų zombių filmografijoje gali būti suvokiami kaip konkretūs grėsmės bei ligos suvokimo pavyzdžiai. Šiame straipsnyje teigiama, kad zombių atvaizdai kine turi teigiamo potencialo žmonijos socialiniam gyvenimui, o šis potencialas apibūdinamas kaip nauja galimybė susidurti su absoliučia kitybe. Šiame kontekste nagrinėjami filmai „Po 28savaičių“ (angl. „28 Weeks Later“), „Pasaulinis karas Z“ (angl. „The World War Z“) bei „Naujoji karta Z“ (...) (angl. „The Girl with All the Gifts“) iškeliant mintį, kad būtent užkratas ir kitybė įgalina žmonijos emancipaciją. Vietoj kapitalistinės racionalizacijos griovimo nepasiūlant jokių alternatyvų, zombių lavonai skelbia naujos socialinės formos gimimą, kuris tyrinėjamas pasitelkiant filmą „Puikybė ir prietarai, ir zombiai“ (angl. „Pride and Prejudice and Zombies“). (shrink)

In this paper, we discuss Foucault’s formulation of the notions of biopolitics and biopower against the background of the COVID-19 pandemic and the public reaction to it. For this purpose, we first identify his body of work relevant to the issue of biopolitics, since this issue – unlike the subject areas represented in Foucault’s earlier work – has not been the subject of a separate study. We narrow the focus to the period between 1974 and 1976, when he wrote five (...) crucial texts for understanding biopolitics. The final one – “Right of Death and Power over Life”, the only one with biopolitics as the sole subject – provides what could be understood as Foucault’s definitive interpretation of the genesis and position of biopolitics in modern technologies of power. In the second part of the paper, we analyze the conceptual structure of biopower and the position of discipline and biopolitics within this structure. We then turn to Foucault’s final determination of biopolitics as thanatopolitics to raise the question of whether this whole perspective is dystopian. We find that it is not, because this perspective depends on Foucault’s understanding of power relations, according to which resistance is primary and power is derived. Finally, we argue that his conceptualization of biopolitics cannot be used to justify any of today’s antibiopolitical tendencies. (shrink)

S obzirom na tri poretka u sklopu kozmičke cjeline, integrativnom analizom kozmoloških spoznaja metafizičara i prirodoznanstvenika raznorodnih orijentacija najprije dolazim do konkluzije o spregnutosti dvaju izvedenih kozmičkih načela koja određuju sveukupni totalitet odnosa stvari i smisla. Prvo načelo nazivam sabiruće-jedno-sve, koje opisujem arhe-kompleksom. Drugo nazivam sebi-usuprot-težeće, koje opisujem eris-kompleksom. Na temelju pomaka iz zatvorenog sustava u otvoreni sustav, obrazlažem da arhe- i eris-kompleks stvaraju logos-kompleks i agon-kompleks te na koji se način novo spregnuće u tjelesnosti oblikuje u društvo, u najširem (...) smislu pojavljujući se kao napetost između real-politike i utopijskog stremljenja. U daljnjoj razradi predlažem artikuliranje konkretnog civilizacijskog stanja kao biopolitičkog agona u kojem se protočnost moći odvija relejima inosfere. Zasniva se na raščlanjivanju živog u konvertibilne informacije čija se uporabnost nalazi u moći regulativnosti, odnosno sposobnosti biopolitičkog da logos regulativnošću podvrgne agonu kroz sam logos, što nastojim pojasniti povezivanjem s navedenim fenomenima. S tjelesnošću kao instrumentom transformativne bȉtizacije, dalje argumentiram naginjanje društva prema ukidanju izvornog smisla logos-kompleksa i razvlašćenje nad kontrolom tjelesnog određenja, što nastojim ukratko ocrtati i povezati s ishodištem istraživanja. (shrink)

Autor se osvrće na knjigu Marine Gržinić i Šefika Tatlića Necropolitics, Racialization, and Global Capitalism. Historicization of Biopolitics and Forensics of Politics, Art, and Life i pritom artikulira značenje koje nekropolitika, kao opsceni oblik politike svedene na proizvodnju i management smrti, te rasizacija, kao suvremeni oblik eurocentričnog, bijelog rasizma, imaju u povijesnom razvoju i modernizaciji globalnog kapitalizma kao imperijalne formacije. U tom smislu, naslov ovog eseja, »Neonecronomicon«, upućuje na tumačenje neoliberalizma kao modela primjene nekrokapitalizma, ali također evocira konstitutivnu vezu između (...) kapitalizma i kolonijalizma. (shrink)