Polazna točka izučavanja hrvatske ustavne demokracije donošenje je Ustava Republike Hrvatske od 22. prosinca 1990. godine. Oblik ustrojstva vlasti Ustava Republike Hrvatske određen je kao polupredsjednički sustav, a autori hrvatskog Ustava navode kao uzor Ustav Pete Republike. Uvoz francuskog ustavnog prava 1990. godine nije bio neutralan. Iz originalnog francuskog ustavnog teksta odstranjene su institucionalne prepreke, ustavne institucije za pružanje otpora volji predsjednika republike, a i ustavnopravni uvjeti za prednost predsjednika vlade u političkom sustavu u slučaju kohabitacije, nepodudarnosti parlamentarne i (...) predsjedničke većine. Tekst je nadograđen ustavnim normama nepoznatima originalu. Francuske je ustavne norme bilo potrebno instrumentalizirati, protumačiti i pravno prilagoditi poželjnom političkom cilju: uspostavi djelotvorne državne vlasti u kojoj se nadmoć predsjednika republike širi i na vladu i zakonodavnu vlast. Mit o polupredsjedničkom sustavu poslužio je i za usvajanje odredbi o ustrojstvu vlasti u Ustavu Hrvatske i prilikom izmjene tih odredbi Ustavnim promjenama iz 2000. godine. (shrink)

The starting point for studying the Croatian constitutional democracy is the adoption of the Constitution of the Republic of Croatia on 22 December 1990. The said Constitution defines the system of government as semi-presidential and its authors state as their model the Constitution of the Fifth Republic. However, the importing, in 1990, of French constitutional provisions was not neutral since the original French constitutional text was stripped of institutional obstacles, constitutional institutions for opposing the will of the President of the (...) Republic, constitutional-law conditions for the Prime Minister's primacy in the political system in case of co-habitation and discrepancies between the parliamentary and the presidential majority. The text was complemented by constitutional norms unknown to the original. French constitutional norms had to be put to good use, interpreted in line with and legally adapted to the desired political goal, i.e., the establishment of an effective state government in which the primacy of the President of the Republic would assert itself over both the Government and the legislature. The myth on the semi-presidential system was drawn on for both the adoption of the provisions regulating the organisation of government in the 1990 Constitution of the Republic of Croatia and their amendment in 2000. (shrink)

[To the Government of the Czechoslovak socialist republic].

Jedna od njenih bezbrojnih definicija globalizaciju određuje kao dinamičan proces kojim su socijalne strukture modernizacije, poput kapitalizma, birokracije, visokorazvijene tehnologije i filozofije racionalizma i liberalizma ovladale svijetom. Uistinu u tome smislu liberalizam općenito prevladava kao zadani politički obrazac suvremene globalizacije. Vlade većine država promoviraju neoliberalnu politiku u odnosu na učinke globalizacije jednako kao što i utjecajne svjetske multilateralne ustanove redovito povezuju globalizaciju s liberalizacijom. Prvaci neoliberalne globalizacije ovladavaju također i trgovačkim krugovima, poglavito na novčanim tržištima te se množe među (...) upravljačima prekograničnih tvrtki. Poduzetničke udruge, kao i burzovni mas-mediji isto tako postaju tvrđave neoliberalizma koji općenito smatraju ortodoksnim pravcem globalizacijske politike. Drugim riječima, tako shvaćeni neoliberalni svjetonazor u posljednje se vrijeme bezpogovorno prihvaća kao neupitna istina koju »zdravi razum« nalaže. U tekstu se elaborira teza da neoliberalizam – vrsta filozofske, političke i ekonomske teorije znane i kao libertarijanizam, nametnuta kao prevladavajući teorijski pristup u suvremenoj globalizaciji – nema mnogo toga zajedničkog s idealom liberalne demokracije dobro uređena društva, koji izrasta iz dijametralno suprotnih ideja, aspekata i dimenzija liberalne filozofije. Socijalna filozofija liberalizma, razvijena u djelima Kanta, Hayeka, Dworkina i Rawlsa, promišlja koncepciju moderne liberalne demokracije, utemeljene na vladavini zakona, zaštiti ljudskih i građanskih prava, na idejama jednakosti, pravde i čestitosti. U tome smislu, programi »pozitivne diskriminacije« najnižih društvenih slojeva u potpunosti su sukladni s navedenom liberalnom filozofijom koja štiti individualna prava. S navedenih polazišta ekonomska i kulturna globalizacija trebaju biti podvrgnute jasnoj konceptualnoj analizi s normativnim zahtjevom za globalizaciju odgovornosti sa svrhom zaštite globalne budućnosti čovječanstva. Neka vrsta demokratske kontrole kao i vladavina prava jednako su tako nužni u našem globaliziranom svijetu. Središnja zadaća globalne politike – da zapriječi globalni kaos koji prijeti kao neizbježni učinak nekontrolirane globalizacije – implicira, među inima, i ustroj međunarodnog pravnog poretka s nekom vrsti globalne demokratske vladavine. No, glede izgradnje globalne demokracije i vladavine prava nadaje se odsudno pitanje na koje je teško dati odgovor: Kako ustrojiti politiku globalne vladavine u našem podijeljenom globaliziranom svijetu? (shrink)

U podrucju manjinskih prava EU promovira norme koje nemaju uporiste u zakonodavstvu EU i koje nisu dio pravne stecevine EU. Limiti uvjetovanosti implementacije manjinskih prava koje EU promovira vidljivi su mehanizmu pracenja te implementacije, ukljucujuci i redovna izvjesca Evropske komisije o napretku zemlje ka EU koja prate manjinske probleme u politickom kontekstu neke zemlje. Izvjesca se baziraju na Kopenhagenskim kriterijima o zastiti manjina. Potrebni su ozbiljni napori u implementaciji zakonskih normi manjinskih prava. Nekoliko faktora utice na implemenatciju: konfuzija oko pravne (...) prirode zastite manjinskih prava, neodre?enost formulacije standarda i koristi koje bi njihovim provo?enjem neka zemlja imala. Kako svi ti faktori ne bi doprinosili daljnjoj nedorecenosti, EU mora ujednaciti i jasno definirati standarde manjinskih prava, uvjeravajuci vlade da postojanje manjinskih grupa obogacuje drustvo, a mjere usmjerene na ocuvanje njihove specificnosti utjecu na smanjenje rizika od konflikta.Iako se na primjeru Hrvatske moze vidjeti da su usvojene, promjenom zakonodavstva, mnoge evropske norme zastite manjina, iz izvjesca Evropske komisije najblize je moguce vidjeti i njihovu limitiranost, tj. ne primjenjivanje zakona u realnost. Izvjesca Evropske komisije o napretku prikazuju da manjinski problem nije prioritet EU u pristupnim pregovorima, te poteskoce EU u pracenju napretka u nedostatku jasno definiranih mjerila u podrucju manjinskih prava. (shrink)