U obraćenju i životu svetog Augustina veliku je ulogu odigrala ljubav prema filozofiji. Toliko je značajan njezin utjecaj na njegov životni tijek da se čak govorilo o dva obraćenja: jedno na filozofiju, drugo na kršćanstvo. Ako bi bilo pretjerano govoriti o dva obraćenja, jer se radilo o istom procesu u kojem je filozofija odigrala značajnu ulogu u Augustinovu boljem razumijevanju kršćanstva, ipak se ne može zanijekati važnost filozofije u njegovoj intelektualnoj formaciji. Ako mu je kršćanstvo predstavljalo puninu, onda mu je (...) filozofija predstavljala značajnu dionicu puta, pridonoseći jasnijem poimanju Boga, te razumijevanju mnogih filozofskih pitanja koja do tada nije shvaćao .Iz Augustinova se iskustva vidi da filozofija s jedne strane podrazumijeva, a s druge budi želju za znanjem i povećava žeđ za spoznajom . No, ne bilo kakvom, već spoznajom istine, radi čega Augustin polemizira protiv akademika onoga vremena koji su pali u skepticizam. Svaka spoznata istina, po Augustinu, čovjeka upućuje na okretanje prema vlastitoj nutrini, te na hod prema Istini, koja, osim što se objavljuje kroz proces spoznaje kao Logos, pomaže čovjeku objavljujući se utjelovljenjem, čime postaje vidljiva i opipljiva. Upravo filozofija u prvom trenutku daje Augustinu najsnažniji poticaj da se podigne iz blata nemorala, površnosti i lagodnog života, svjestan da ne može osjetiti čistoću istine ukoliko sama sebe ne očisti, kao što su uostalom držali filozofi platonske i neoplatonske tradicije. Zapaljen žarom za filozofskom spoznajom i slašću koju u njemu ostavlja okus istine, odlučuje se na moralno življenje, podlažući život radikalnoj promjeni koja ga preporađa i usmjeruje njegov život novim pravcem. Rastvarajući jedra filozofije vjetru Duha Božjega i objave, usmjeruje svoju lađu u sigurnu luku vjere, odlučujući potom cijeli svoj život posvetiti izučavanju filozofije u krugu najbližih prijatelja, tvoreći čak svojevrsnu filozofskomonašku zajednicu.Ukoliko je to prvo razdoblje Augustinova života obilježeno ljubavlju prema filozofiji onda se razdoblje nakon obraćenja ne može razumjeti ukoliko se nema pred očima hermeneutiku ljubavi. Cjelokupna Hipončeva misao biva prožeta »filozofijom ljubavi«, čime integrira dimenziju ljubavi u filozofiju kao njezin bitni dio, što nije bio slučaj klasične grčke filozofije. Ovakav je velik korak mogao napraviti samo zahvaljujući kršćanskoj objavi koju shvaća kao nužnu pomoć da čovjek ne skrene s puta istine u pogrešku i zabludu. Shodno tome, Augustin prihvaća Boga ne samo kao vrhovno dobro ili kao jedno, poput uglednih filozofa svoga vremena, već ga prvenstveno spoznaje kao ljubav, koja jedina daje obrazloženje stvaranja i odgovore o smislu ljudskog postojanja.Love of philosophy played a major role in St. Augustine’s conversion and life in general. The influence of philosophy on the course of his life was so vital that it could even be said that he converted twice – first to philosophy, then to Christianity. If, however, it is an exaggeration to talk of two conversions since the two processes are but one, in which philosophy played a key role in Augustine’s better understanding of Christianity, the importance of philosophy in his intellectual development can, nevertheless, not be denied. If, for St. Augustine, Christianity represented fullness, then philosophy epitomised a crucial segment of his path contributing both to a much clearer conception of God and an understanding of many philosophical questions, which he had not understood up to then .St. Augustine’s experience reveals that philosophy, on the one hand, implies and, on the other, arouses one’s desire for knowledge, as well as augments one’s thirst for insight . Not just any insight but insight into truth, due to which St. Augustine polemicised against his contemporary scholars who fell for and into scepticism. According to St. Augustine, each understood truth directs man to turn to his very own inner being, and to take the path leading to the Truth, which – besides unveiling itself as Logos through the process of understanding – helps man, disclosing itself through embodiment, with which it becomes both discernible and tangible. It is precisely philosophy that provides St. Augustine with the most powerful and timely stimulus to rise from and above the filth of immorality, superficiality and an easy life, aware that he cannot experience the purity of truth unless he cleanses himself first, which is, after all, what the traditions of both Platonism and Neo-Platonism claim. Burning with desire for philosophical insight and the delight that the taste of truth leaves him with, he decides to live morally while radically changing his life and thus becoming re-born and directed towards a new course. Hoisting the sails of philosophy before the winds of the Spirit of God and the revelation, St. Augustine guides his vessel into the safe harbour of faith, deciding to devote his entire life to the study of philosophy in the company of his closest friends, thus creating a philosophicalmonastic community of its kind.If the pre-conversion years of St. Augustine’s life are distinguished by his love of philosophy, then the post-conversion years of his life cannot be understood without the hermeneutics of love. His entire thought is imbued with the »philosophy of love«, with which he integrates the dimension of love into philosophy as its essential segment, which was not the case with classic Greek philosophy. He could take this giant step only owing to Christian revelation, which he holds to be a necessary help to man, preventing him from deviating from the path of truth to the path of error and misconception. Accordingly, St. Augustine does not only accept God as the supreme good or as one, as many reputable philosophers of his time do, but primarily understands Him to be love, which is the only concept capable of providing justification of creation and answers to the questions of the meaning of human existence. (shrink)

U ovom radu istražujem kako su se Hjumova gledišta o odnosu između skepticizma i filozofije razvijala i kako su sazrevala tokom njegovog filozofskog rada. Hjumovo prvo delo, Rasprava o ljudskoj prirodi, ostavlja otvoreno pitanje zašto bi se iko bavio filozofijom u svetlu otkrića da su skeptički argumenti neoborivi. Cilj mi je da pokažem da, iako se Hjumov stav o skepticizmu i njegova skeptička pozicija nisu suštinski menjali tokom godina, Istraživanje o ljudskom razumu i Dijalozi o prirodnoj religiji, kao i nekoliko (...) njegovih kraćih spisa sadrže interesantne promene, dodatke i poboljšanja kada je reč o njegovom shvatanju toga na koji način skepticizam može da utiče na filozofiju. Tek u svom poslednjem delu Hjum nedvosmisleno tvrdi da skepticizam ostvaruje trajan i pozitivan uticaj na naše bavljenje filozofijom, a ovaj uticaj se pre svega ogleda u intelektualnoj skromnosti i ograničavanju predmeta filozofskog istraživanja. (shrink)

Ovaj rad nudi tumačenje fenomenološke ontologije putem razrade njenih temeljnih stavova, kako bi objasnio njihov značaj za znanost i naš osobni svjetonazor. U radu je fenomenologija shvaćena kao ispravna metoda ontologije ili „znanosti o bitku” kao najopćenitije filozofijske discipline. Ovo utjelovljuje ideju „prve filozofije” koja je slobodna od svih predrasuda i koja odbacuje ili kritizira metafiziku, dualizam subjekt–objekt, empirizam, racionalizam, realizam, idealizam, materijalizam, skepticizam i relativizam. Članak odbacuje ontološki objektivizam kao metodološku zabludu i nastoji dosegnuti jasno razumijevanje znanosti te (...) nas samih i našeg odnosa prema svijetu. Kao takav, on predstavlja uvodni dio u metodologiju znanstvenog rada te alternativnu perspektivu na probleme egzistencijalizma, religije i duhovnosti. (shrink)

Ordinary knowledge claims are challenged by philosophical scepticism which holds that we are unable to exclude the possibilities of error involved in well-known sceptical alternatives . In order to explain how we can resist this challenge, first I compare philosophical and ordinary doubt. I point out that they do not differ in terms of the way they aim to undermine knowledge claims, but rather in the character of the alternatives to which they appeal. Thus, in ordinary contexts, philosophical sceptical alternatives (...) should not be considered relevant because they are farfetched, not supported by any indication that they really might exist in the given circumstances. Since this point concerns the assertability rather than the truth of our knowledge claims, I further argue that while our evidential basis for their assertability is internal, their truth depends upon certain assumptions concerning the causal history of our beliefs, reliability of our cognitive abilities, success in identifying and excluding relevant alternatives, etc. In everyday knowledge attributions, these assumptions operate as externalist preconditions so that we may know something only if they are correct even without knowing that they are correct. Finally, I point out an implicit predictive dimension of our knowledge claims consistent with their fallibility: when we properly claim to know something, we do not imply impossibility of being mistaken, but rather hold that we are not wrong and that no sudden twist of future events will show us to be wrong.Filozofski skepticizam dovodi u pitanje naše svakodnevne tvrdnje da nešto znamo ističući da nismo u stanju isključiti mogućnosti pogreške sadržane u dobro poznatim skeptičkim alternativama . Da bih objasnio kako se možemo oduprijeti tome skeptičkom izazovu, najprije uspoređujem filozofsku i svakodnevnu sumnju. Ukazujem na to da se one ne razlikuju s obzirom na način na koji nastoje potkopati tvrdnje da nešto znamo, nego u obilježjima alternativa na koje se pozivaju. U svakodnevnim kontekstima filozofsko-skeptičke alternative ne bi ni trebalo smatrati relevantnima, budući da su sasvim uopćene i nisu poduprte nikakvom naznakom da bi u danim okolnostima uistinu mogle biti aktualizirane. Budući da se ta činjenica ne tiče istinitosti, nego tvrdljivosti naših spoznajnih tvrdnji, pokazujem da dok je naša evidencijska osnova za njihovu tvrdljivost internalistička, njihova istinitost ovisi o određenim pretpostavkama koje se tiču uzročne povijesti naših vjerovanja, pouzdanosti naših spoznajnih sposobnosti, uspjeha u identificiranju i isključivanju relevantnih alternativa itd. U svakodnevnim pripisivanjima znanja te pretpostavke funkcioniraju kao eksternalistički preduvjeti, tako da nešto možemo znati samo ako su one točne a da pritom čak i ne moramo znati jesu li točne. Naposljetku, ističem implicitnu prediktivnu dimenziju naših spoznajnih tvrdnji koja je konsistentna s njihovom pogrešivošću: kada s pravom tvrdimo da nešto znamo, tada ne impliciramo nemogućnost da smo pogriješili, nego smatramo da nismo u krivu i da nikakvi neočekivani budući događaji neće pokazati da smo u krivu. (shrink)

Predmet ovog rada je Vitgenštajnovo razlikovanje i novo razumevanje pojmova znanja i izvesnosti u spisu O izvesnosti iz kojih proističe i njegova inovativna kritika skepticizma. On pokazuje da čitava rasprava o skepticizmu nastaje zato što i tradicionalni epistemolozi poput Mura i skeptik pogrešno shvataju prirodu takozvanih murovskih iskaza koji predstavljaju sadržaj naših osnovnih verovanja kao i naš stav prema njima. Vitgenštajn tvrdi da ovi iskazi nisu ni istiniti ni lažni već da funkcionišu poput pravila te da stoga ne mogu biti (...) ni predmet znanja niti podložni sumnji. Naš stav prema njima nije epistemički već je odraz praktične sposobnosti učešća u jezičkoj praksi. Vitgenštajnov najubedljiviji i najoriginalniji argument protiv skepticizma pokazuje da skeptik, formulišući svoje sumnje, dovodi u pitanje sopstveno razumevanje reči kojima se pritom služi. Na kraju se tvrdi da sam Vitgenštajn zastupa jednu vrstu naturalizma hjumovskog tipa. (shrink)