Pitanje izgrađuje li Europa politički identitet ili ostaje zajednica drugog reda odredit će put europske integracije. Uvjet političkog identiteta je zasigurno europska javnost; na taj način su građani sposobni prihvatiti odluke europskog političkog sustava sudjelujući u relevantnim raspravama. Tri koncepta javnog će poslužit će pri razumijevanju europske javnosti kao međusobne povezanosti zajednice temeljene na mrežama. Nadopunjavanje »javne sfere« »javnim diskursom« odražava nastojanje nadilaženja nacionalnih ideja: ne govorimo o jednoj europskoj javnosti, nego je ona zamišljena kao mreža parcijalnih (...) nacionalnih javnosti, koje izviru iz događaja koje imaju određen značaj za Europu. Tako se europski identitet može stvoriti fokusiranjem političkih interesa građana na teme od zajedničkog značaja. (shrink)

In the context of European integration, the great French Christian philosopher Jacques Maritain and his influence on the European project in the mid-20th century are mentioned very rarely. This paper seeks to shed some light on his somehow hidden role in this context, especially given the central role of freedom of conscience within the personalist philosophical heritage to which Maritain belonged and the political philosophy he shaped, which had a key impact on the European project and its basic documents. Freedom (...) of conscience is seen here as the cornerstone of all human freedoms despite all the risks and complications that this entails. In all conflicts between the State and the conscience, it is necessary and desirable to always go in favour of the conscience or at least to lean towards political solutions that respect or at least do not despise the conscience of the person. Whenever we face seemingly unsolvable problems in such conflicts, dialogue and negotiation should always be chosen instead of violence and imposition. (shrink)

Proboj zapadne europske filozofske misli na čijem se začelju pojavljuje ime francuskog mislioca R. Descartesa za sobom je donijelo oživljavanje čovjekove svijesti – tzv. post-renesansno intelektualno buđenje koje je navijestilo i označilo početak novog – modernoga doba, koje je na spoznajnoteorijskoj razini prepoznato kao početak vladavine instrumentalnog uma, odnosno, hegemonije Descartesovog cogita.U ovome radu nastoji se istražiti, pojasniti i protumačiti ulogu i značaj cogita u odnosu na moralno djelovanje modernoga čovjeka u percepciji suvremenog i glasovitog kanadskog filozofa, teoretičara i (...) mislioca Charlesa Taylora. Ima li um doista ekskluzivni primat nad čovjekovim djelovanjem, te kako u svjetlu uma objasniti i razumjeti krizu ethosa suvremenog čovjeka i pokušati pronaći adekvatno rješenje za pitanje globalne krize morala koja je zahvatila kompletnu civilizaciju našeg doba? – samo su neka među sličnim pitanjima koja će se propitati u ovome radu.The breakthrough of the Western European philosophic thought, whose final name is that of the French theorist R. Descartes, brought with it the revival of man’s conscience or the so-called post-Renaissance intellectual awakening, which announced and signified the beginning of a new – modern age, that was recognized on the cognitive-theoretical level as the beginning of the rule of instrumental reason, that is, the hegemony of the Descartean cogito.This presentation tends to research, clarify and interpret the role and the significance of the cogito in relationship with man’s moral action and generally, with the theory of morality of the modern Canadian philosopher, theorist and thinker Charles Taylor. Does reason indeed hold exclusive supremacy over man’s actions and how does one explain and understand the crisis of the modern man’s ethos in the light of reason, and try to find an adequate solution for the issue of a global morality crisis, which has taken over the entire civilization of our time? – are only some among a number of similar questions that will be discussed in this paper. (shrink)

Rad prikazuje kako se enaktivizam može koristiti kao integrativni pojmovni okvir u psihijatriji. Enaktivistički pristup može pomoći u rešavanju problema integracije u psihijatriji, to jest u tome kako da smisleno povežemo različite perspektive iz kojih objašnjavamo uzroke i prirodu psihijatrijskih poremećaja. Enaktivizam nam pruža mogućnost da povežemo fenomenološke, neurofiziološke, sociokulturalne, i egzistencijalne aspekte psihijatrijskih poremećaja i holistički pristupimo razumevanju i lečenju. Objasniću šta je enaktivizam, šta je problem integracije u psihijatriji, te kako, prema Saneke de Han, možemo putem (...) enaktivizma pružiti rešenje ovog problema. Naposletku, predložiću kako se enaktivistički pristup može obogatiti dodavanjem ekološke perspektive. (shrink)

Jedan od izazova, koji proizlaze iz globalizacije kao multidimenzijskog fenomena, je mogućnost moralne integracije svijeta ili barem pronalaska vjerodostojnog zajedničkog temelja za smisleni etički dijalog. Prevladavanje moralnih fragmentacija modernog svijeta je još teže u svjetlu raznolikosti pogleda u moralnoj teoriji. Je li globalna etika uopće moguća imajući u vidu mnoga neslaganja o metaetičkim i normativnim pitanjima? Moralna teorija stoji pred izazovom pružanja upotrebljivog okvira za moralnu raspravu kao preduvjeta za moralnu integraciju. U svojoj posljednjoj knjizi, Robert Audi predlaže model (...) pluralističkog univerzalizma kao kombinacije većine povijesno utjecajnih moralnih teorija, točnije, etike vrijednosti, kantovske etike i utilitarizma. Tri središnje vrijednosti koje se zagovaraju su sloboda, pravda i sreća. U radu razmatram ovaj prijedlog i ukazujem na ulogu koju u njemu igra pluralistički intuicionizam. (shrink)

Od kraja ‘70-ih, rastuća erozija socijalnih prava, kao rezultat uzastopnih restrukturiranja nacionalnih tržišta rada poticanih na nivou Europske unije, i posljedična pojava društva natjecanja dovele su do socijalne anomije istovremeno otvarajući prostor za novi disciplinarni normativni poredak. Taj novi poredak je formiranje i reformiranje individualnog i kolektivnog identiteta zatvaranjem ljudi u obrasce odnosâ koji promoviraju strah, ravnodušnost, netrpeljivost prema drugima, ili osjećaje srama i gubitka samopouzdanja. U najekstremnijim slučajevima ovo dovodi do samouništenja.

Mediteransko nasljeđe kulture, filozofije, povijesti i umjetnosti nepregledan je univerzum procesa, informacija, sinteza i imaginacija. Sam po sebi, Mediteran se predstavlja kao jedna opća imenica takvog opsega da predstavlja rod u kojem je velik dio opće europske kulture uvijek jedna od njegovih vrsta. No, ipak, riječ je o dojmu koji ne može težiti precizno utvrđenoj konstataciji već jednoj općoj opservaciji koja samo pokazuje da zamisao o zahvaćanju u smisao Mediterana kao nasljeđa ili suvremenosti predstavlja jedan ogroman, ali nikad dokraja (...) dovršen posao.Kao opće i široko obuhvatno ime, mediteranski prostor, onaj virtualni i onaj stvarni, otvorio je prostor mnogim iznimnim osobnostima. koje ukazuju na pojedinačni značaj svake od njih. Neizbježno, one ne mogu u kontekstu mediteranskog prostora predstavljati više od pojedinačnog slučaja koji nikad ne može obuhvatiti cjelokupni doseg pojma mediteranskog. Ali ono što mogu jest obznaniti one vlastite dosege koji ukazuju na vrijednost onoga što im je u mediteranskom prostoru otvoreno da misle, stvaraju i žive. U kontekstu Mediterana tu je uvijek prisutna jedna dimenzija napetosti između općeg i pojedinačnog, između napora da se izrazi duh vremena i nasljeđa, vlastito slaganje i neslaganje s njim, ali i promišljanje koje može probiti duh danog. Jedan od takvih filozofskih i umjetničkih osobnosti jest Albert Camus. Kao jedna od danas gotovo zaboravljenih figura mišljenja i umjetnosti, njegovo propitivanje humaniteta u djelima kao što su Mit o Sizifu i Pobunjeni čovjek svojevremeno su ostavili dubok trag iza sebe. Iako on nije napisao svoje pismo o humanizmu kao što je to učinio Heidegger , njegovo se djelo čini kao poseban slučaj jednog općeg govora o humanizmu suprotstavljen i zasigurno najpoznatijem intelektualcu svog doba, Jeanu Paulu Sartreu, intelektualnom hegemonu onoga doba. Postoji iskušenje da se Camusa u toj konstelaciji dovede u vezu s, recimo, stoicizmom, no time bismo promašili bit u odgovaranju na pitanje koliko bi njegov humanizam imao snage biti suvremeni humanizam, a koliko nova tehnika interpretiranja istog. Stoga mi je namjera propitati, suvremenu mogućnost tvorbi Camusovih promišljanja o povijesti, humanizmu, politici i umjetnosti, kao i danas uočljivi pomak u odnosu na prijašnje dosege u propitivanju etičnosti, politike i umjetnosti na mediteranskom prostoru.The cultural, philosophical, historical and artistic heritage of the Mediterranean is a measureless universe of processes, information, syntheses and imaginations. In itself, the Mediterranean portrays a general noun of such scope that it represents a kind in which a large part of general European culture is always but one of its sub varieties. However, this is but an impression, which cannot aspire to become a precisely verifiable or verified statement, or a general observation, which only demonstrates that the idea of penetrating the meaning of the Mediterranean as a heritage or contemporaneity represents an enormous yet never fully completed task.The Mediterranean space – both the virtual and actual – as a general and widely inclusive toponym has opened its doors to countless exceptional individuals, who point to the particular significance of each. Inevitably, within the context of the Mediterranean space they cannot exemplify more than a particular case that can never embrace the range of the Mediterranean concept as a whole. Yet, what they can do is disclose their own reaches that point to the value of that which is open to them in the Mediterranean realm to be thought, created and lived. A dimension of tension between the general and the particular, between the effort to express thespirit of time and heritage, one’s agreement and disagreement with it, as well as one’s reflections capable of penetrating the spirit of the given – are invariably present within the context of the Mediterranean. One such philosophical and artistic individual is Albert Camus. As one of the almost forgotten figures of thought and art today, his questioning humanity in The Myth of Sisyphus and The Rebel once left a profound trace. Although he never wrote a letter on humanism as Heidegger did , his work appears to be a special case of a general speech on humanism opposed to even surely the most famed intellectual of his time, Jean-Paul Sartre, the intellectual hegemon of his time. Within this constellation one can easily be tempted to compare Camus with, for example, Stoicism, but by doing so one would fail to answer the question of whether his humanism has the strength to be a contemporary humanism or just a novel interpretation technique of the same. This paper intends to examine the contemporary possibilities of constructing Camus’s reflections on history, humanism, politics and art, as well as the today distinct shift in relation to the earlier reaches of the studies into ethicality, politics and art within the space of the Mediterranean. (shrink)

The author is using a series of examples from her three-year research on social perception of the European Union in Croatia in order to pose several critical questions regarding the current application of the Balkanist criticism in the region and beyond. The research was conducted with three groups of interviewees who were, in different ways, related to the EU. Various notions of Europe and the Balkans, which appeared throughout these interviews, differed from the predominant discourse of the 1990s. The article (...) also indicates the decline of the importance of symbolic geography in the interpretation of notions associated with the EU. In the questioning of metatheoretical level, the author suggests several new paths of research in Balkanist and other, closely related fields of study: admitting the importance of economy, which has been, in the past twenty years, secondary to the examination of questions related to culture and history, and also the production and flow of knowledge. In conclusion, the author proposes examining the approaches which would also enable the inclusion of the enriching, non-repressive and useful encounters between the center and periphery. Autorica koristi primjere iz visegodisnjeg istrazivanja drustvene percepcije Europske unije u Hrvatskoj kako bi postavila niz pitanja o primjeni balkanisticke kritike u recentnoj akademskoj produkciji. Kroz intervjue s pripadnicima triju skupina, koje su na razlicite nacine povezane s Unijom, na vidjelo izlaze predodzbe o Europi i o Balkanu koje nisu u skladu s prevladavajucim diskursom devedesetih godina proslog stoljeca. U radu se naznacuje i opadanje vaznosti simbolicke geografije u tumacenju predodzbi o EU. Propitujuci metateorijsku razinu, autorica predlaze nekoliko novih smjerova za balkanisticka i srodna istrazivanja: priznavanje vaznosti ekonomije, koja je posljednjih dvadesetak godina bila u drugom planu u odnosu na tumacenja kulture i povijesti, te preispitivanje pitanja proizvodnje i slobode proto?ka znanja. Posvajajuci terminologiju Europske unije, autorica u zakljucku ispostavlja prijedlog uvodjenja?varijabilne kriticnosti? u odnosu na srediste kontinenta. Rijec je o pokusaju uzimanja u obzir i svakog ravnopravnog, ne?represivnog i korisnog susreta sredista i periferije. (shrink)

Na primjeru Utopije morala Karla Alberta i Elenor Jain, autor pokazuje razliku između ontološke etike kao metafizičke etike i svih drugih prošlih i suvremenih etika kao nemetafizičkih. Središnja pretenzija ontološke etike kao aktualne etike primjerene vremenu ležiu tome da ona može nadmašiti specifičnosti pojedinačnih kultura i pokazati fundament etičkog mišljenja i djelovanja, koji prevladava razdvajajuće elemente tradiranih moralnih predodžaba ili religioznih normi te obraća pažnju na ono zajedničko što ljudi i narodi doživljavaju kao iskustvo bitka, u smislu ontološke misli, od (...) Parmenida i Platona do Heideggera i Lavellea. Nasuprot tom prenaglašavanju Platonove idealističke linije u europskoj praktičnoj filozofiji, autor ovoga rada ukazuje na druge smjerove europske filozofije, te posebno ističe Aristotelovu philosophia anthropina kao nemetafizičku praktičnu filozofiju u smislu jedinstva etike i politike, neovisno o metafizici. Dok Albert i Jain zagovaraju bliskost etike i estetike, te u smislu modernog globalizma povezuju europsku filozofiju s izvaneuropskom mitološkom i metafizičkom mudrošću, autor ovoga rada ukazuje na Gadamerovu interpretaciju odnosa phronesisa i sophiae u VI. knjizi Aristotelove Nikomahove etike i naHeideggerovu fundamentalnu ontologiju, ne kao metafiziku, nego kao hermeneutičku praktičnu filozofiju, da bi na tragu Finkove interpretacije VII. knjige Platonove Države pokazao mogućnost drukčijeg tumačenja odnosa dokse i episteme od onoga što ga pružaju Albert i Jain, kako kod samoga Platona tako i u transcendentalnoj fenomenologiji životnog svijeta kod kasnoga Husserla. Jer suvremenom globalnom svijetu više je potrebna nemetafizička praktična filozofija – kao povijesnom svijetu života primjereno mišljenje – negoli metafizička etika i mitologija.Am Beispiel von Die Utopie der Moral von Karl Albert und Elenor Jain zeigt der Verfasserden Unterschied zwischen einer ontologischen Ethik als einer metaphysischen Ethik und allenanderen vergangenen und gegenwärtigen Ethiken als nicht-metaphysischen Ethiken. Der Hauptanspruchder ontologischen Ethik als einer aktualen und der Zeit angemessenen Ethik liegtdarin,dass sie die Eigenartigkeiten der einzelnen Kulturenübergreifenund das Fundamentumdesethischen Denkens und Handelns aufweisen kann, das die trennendenElemente der tradiertenMoralvorstellungen oder religiösenNormen aufhebt und die Aufmerksamkeitauf dasGemeinsamelenkt, welches die Menschen und die Völker als Seinserfahrung erleben – im Sinnedesontologischen Gedankens von Parmenides und Platon bis Heidegger und Lavelle. Im Gegensatzzu dieser überbetonten idealistischen Linie Platons in der europäischenpraktischenPhilosophieweist der Verfasserdieser Arbeitauf die anderenStrömungen der europäischenPhilosophiehin und hebt insbesonderedie aristotelische philosophia anthropinaals nicht-metaphysischepraktische Philosophie im Sinne der Einheit von Ethik und Politik hervor,die vonderMetaphysik unabhängig ist. WährendAlbertund Jain die Nähe von Ethik und Ästhetik befürwortenund im Sinne des modernen Globalismus die europäischePhilosophie mit der außereuropäischenmythologischen und metaphysischen Weisheitverbinden, verweist der VerfasserdieserArbeitauf Gadamers Interpretationdes Verhältnissesvon phronesisund sophia im VI.Buchder NikomachischenEthik vonAristotelesund auf die Fundamentalontologie Heideggers–aufgefasst nicht als eine Metaphysik, sondern als hermeneutische praktische Philosophie. AufdenSpurender Fink’schenInterpretationdes VII. Buches von Platons Staat zeigt der Verfassersodannauf, dass eine andereMöglichkeit zur Deutung des Verhältnissesvon Doxe und Epistemebestehtals jene, die von Albertund Jain befürwortet wird,sowohl bei Platon selbst als auch inderTranszendentalphänomenologieder Lebenswelt beim späten Husserl. Denn die globale WeltderGegenwart braucht mehr eine nicht-metaphysische praktische Philosophie und ein der geschichtlichenLebenswelt angemessenes Denken als eine metaphysische Ethik und Mythologie. (shrink)

U članku se kroz višedisciplinarni pristup kognitivnih znanosti proučava osobito ljudsko iskustvo povezano s religioznim doživljajem stvarnosti, koje se u tradiciji discipline povijesti religija naziva ‘iskustvo svetoga’. U skladu s teorijom emergencije, predlaže se definicija iskustva svetoga kao stanja svijesti sa subjektivnom kvalitetom integracije, specifičnim neurološkim korelatom i funkcionalnim obilježjima. Emergentne teorije svijesti pružaju ontološki ujednačeno tumačenje iskustava svetoga nudeći »naravna« objašnjenja bez odricanja njihove fenomenološke subjektivnosti. Prijenos iskustva svetoga iz unitarnoga, svojevrsnog intencionalno neobojenoga stanja, u izrecivi jezični kôd (...) intencionalno relevantnih pojmova sa sveprožimajućim utjecajima na opojmljivanje svijeta razmatra se pomoću kognitivne jezične teorije u tradiciji Johnsona i Lakoffa. Sposobnost izricanja značenja iskustva svetoga sagledava se kao emergentno svojstvo pojmovnog procesuiranja metaforičkoga razmišljanja uvjetovanoga utjelovljenošću uma i kulturalnim odrednicama. Predloženi pristup omogućuje tumačenje nastanka složenih mitoloških i kulturalnih modela temeljem iskustva svetoga, ali i ukazuje na njegovu kulturalnu neuvjetovanost zadanu nediskurzivnom naravi samog iskustva.In this article a multidisciplinary approach of cognitive sciences is employed for the analysis of a special category of human experience related to the religious understanding of the world, termed according to the History of Religion as the ‘experience of sacred’. The experience of sacred is defined as the state of consciousness with a subjective quality of integration, a specific neural correlate and functional features. Emergentist theory of consciousness provides ontologically consistent perspective offering a “natural” explanation for this type of experience without denying its subjective phenomenology. The linguistic expression of the experience is examined in the light of Johnson’s and Lakoff’s cognitive linguistic theory. The linguistic competence enabling the expression of the sacred experience is defined as the emergent property of conceptual processing of metaphorical thinking shaped by the embodied mind. This approach explains the seminal role of the experience of sacred in the formation of complex mythological and cultural models, but also points to its non discursive nature. (shrink)

The text considers points of view of theoreticians of the radical pluralism : Connolly, Mouffe and Tully with regard to the status and the nature of concepts in the political discourse, as well as the consequences of these conceptual presumptions to understanding democracy. The three authors emphasize the essential contestability of political concepts, the paradox of liberal democracy and the need to revise standard rational consensus theories of democracy. Also, the three authors take over the specific interpretation of Vittgenstein to (...) the direction of political theory the centre of which consists of everyday contingent practices of politics as well as dissent about their assessment. The text analyzes the extent to which this reading is compatible to Wittgenstein's position. The author defends the opinion that the essential contestability does not imply agonism and denial of the significance of rules and tries to indicate to the points of illegitimate transition from antiessentialism to unconsensus rules. Also, the text underlines the flaws of dissent conception of democracy and social integration. U tekstu se razmatraju stanovista Konolija, Mufove i Tjulija u pogledu statusa i prirode pojmova u politickom diskursu, kao i posledice ovih konceptualnih pretpostavki na shvatanje demokratije. Sva tri autora isticu esencijalnu spornost politickih pojmova, paradoksalnosti liberalne demokratije i neophodnost revidiranja standardnih racionalno-konsenzusnih teorija demokratije. Takodje, sva tri autora preuzimaju specificno tumacenje Vitgenstajna u pravcu politicke teorije u cijem su sredistu svakodnevne kontingentne prakse politike, kao i disenzus oko njihovog razumevanja i vrednovanja. Autor brani stav da esencijalna spornost pojmova ne podrazumeva agonizam i negiranje znacaja pravila i pokusava da ukaze na tacke nelegitimog prelaza od antiesencijalizma ka nekonsenzusnosti pravila. Takodje, u tekstu se ukazuje na nedostatke radikalne-disenzusne koncepcije demokratije i drustvene integracije. (shrink)

The author first looks at how the basic tenets of libertarianism, as presented in the opening chapters of Nozick?s?Anarchy, State and Utopia?, are connected with the idea of community. In the second section Nozick?s own conception of utopia and voluntary associations is discussed. In the closing section various critiques of this libertarian conception are analyzed. Though compatible with social co-operation, Nozick?s position rests on an indeterminate concept of rights and is incapable of explaining adequately the relations of mutual connectedness, i.e. (...) community. Communities are treated as selfsufficient entities in a way that is in line with the communitarian standpoint, but incongruent with the republican model of integration. The latter objection refers especially to the conflict of loyalties to particular associations and to the?framework community?. U ovom radu autor ukazuje na vezu osnovnih postavki libertarijanizma, izlozenim u prvim poglavljima Nozickove knjige Anarhija, drzava i utopija sa idejom zajednice. U drugom delu rada razmatra se Nozickova vlastita koncepcija utopije i dobrovoljnosti udruzivanja. U poslednjem delu rada autor analizira kritike ove libertarijanske koncepcije. Mada kompatibilna sa socijalnom kooperacijom, Nozickova pozicija pociva na neodredjenom pojmu prava i nije u stanju da adekvatno objasni odnose medjusobnih povezanosti, odnosno zajednistva. Zajednice se tretiraju kao samodovoljne celine na nacin koji je saglasan sa komunitaristickom pozicijom, ali je neuskladiv sa republikanskim modelom integracije. Ovo poslednje se narocito odnosi na konflikt lojalnosti prema partikularnim zajednicama i prema okvirnoj zajednici. (shrink)

The reflection on the current period of transition in Serbian society indicates deep contradictions between the urge for European integration and the delay of institutional transformation that fuse with the indolence of a large part of the people. The crisis of values is conspicuous almost everywhere. Continuous changes have had hard consequences on Serbian society. During these changes moral patterns, values, spirituality were destroyed, rebuilt, and lost again. Hence, Serbian society now lies on the ruins of past 'traditions', general values, (...) collective identities, and a common purpose. In everyday life, it is noticeable very often as, for example, in the Belgrade 'park-scape' whose photos obviously illustrate these problems. Razmatranje tekuceg perioda tranzicije drustva u Srbiji otkriva duboku protivrecnost koja postoji izmedju imperativa integracije i upornog odlaganja institucionalnih promena povezanog s indolencijom velikog broja ljudi. Skoro svuda u drustvu primetna je kriza vrednosti. Stalne promene ideoloskih nacela ostavile su teske posledice na drustvo u Srbiji. U tim promenama ruseni su, iznova gradjeni, te opet gubljeni moralni uzori, vrednosti, duh tako da se drustvo u Srbiji sada nalazi na rusevinama proteklih tradicija opstih vrednosti, kolektivnog identiteta, zajednickog cilja. U svakodnevnom zivotu Srbije to je upadljivo veoma cesto, kao na primer, u jednom beogradskom parku cije fotografije i vizuelno ilustruju ove probleme. (shrink)

Izvanučionička nastava poveznica je života i škole i neizostavna sastavnica suvremenog odgoja i obrazovanja. Obzirom na njezinu iznimnu pedagošku vrijednost, cilj je ovoga rada analizom školskih kurikuluma dobiti uvid u zastupljenost i oblike provedbe izvanučioničke nastave u osnovnim školama. U tu svrhu analizirana su 73 školska kurikuluma osnovnih škola na području Osječko-baranjske županije. Analiza sadržaja kurikuluma obuhvatila je različite oblike provedbe izvanučioničke nastave, njihovu zastupljenost u okviru razredne i predmetne nastave i u odgojno-obrazovnim područjima propisanim Okvirom nacionalnog kurikuluma. Ovim se (...) radom ukazuje na prednosti i nedostatke različitih oblika izvanučioničke nastave koji se ostvaruju unutar pojedinih odgojno-obrazovnih područja. Detektirana su odgojno-obrazovna područja u kojima je potrebno unaprijediti planiranje i realizaciju izvanučioničke nastave. Zaključuje se kako je didaktičko-metodička rješenja za unaprjeđenje potrebno tražiti unutar pojedinih odgojno-obrazovnih područja u kojima su uočene različitosti u učestalosti integracije izvanučioničke nastave. Outdoor education is a link between life and school and an indispensable component of modern education. Considering its exceptional pedagogical value, the main goal of this research is to get an insight into the presence and form of outdoor education implementation in elementary schools. For that purpose, seventy-three school curricula from Osijek-Baranja County were analyzed. The analysis of curriculum content includes not only different forms of outdoor education, their presence in one teacher education and subject teaching but also education areas prescribed by the national curriculum. The thesis points out the advantages and disadvantages of different forms of outdoor education within particulars education areas. Also, education areas in which improvements in planning and realization of outdoor education were detected. It is necessary to look for didactic methodical solutions in education areas in which diversity of outdoor education integration is noticed. (shrink)

Europska komisija je od 1995. do 1998. podupirala istraživački projekt »Temeljni etički principi u europskoj bioetici i biopravu« . Projekt se temeljio na suradnji 22 partnera iz većine država Europske unije. Cilj projekta bio je identificirati etičke principe povezane s autonomijom, dostojanstvom, integritetom i ranjivošću kao četirima važnim idejama ili vrijednostima za europsku bioetiku i biopravo. Važan sažetak BIOMED projekta bio je Prijedlog Smjernica Europskoj komisiji – Deklaracija iz Barcelone iz 1998. godine – koja je jedinstvena jer predstavlja filozofsku (...) i političku suglasnost stručnjaka za bioetiku i biopravo iz mnogih država. U ovome tekstu želimo usporediti Deklaraciju iz Barcelone sa nekim drugim novijim međunarodnim dokumentima o bioetici i biopravu. Povezat ćemo Deklaraciju iz Barcelone sa okvirom koji nude različiti međunarodni dokumenti i propisi o djelovanju u bioetici i biopravu. Posebno ćemo se usmjeriti na sličnosti i razlike sa Konvencijom o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva ljudskih bića u pogledu primjene biologije i medicine, koju je prihvatilo Vijeće ministara 1996., te ćemo promotriti i UNESCOvu Deklaraciju o ljudskom genomu iz 1997. Dakle, Deklaracija iz Barcelone ne predstavlja samo europske etičke principe u bioetici i biopravu, nego ujedno pojašnjava i artikulira osnovne etičke principe koji se nalaze u središtu međunarodnog interesa za univerzalnu bioetiku i biopravo. (shrink)

Croatia’s accession to the EU brought changes in educational policies by introducing the concept of the European Dimension in Education. EDE has successfully found its way into the new Croatian national curriculum, however, there has been no comprehensive analysis of whether it has been introduced into teaching materials. Therefore, the aim of this paper is to determine if the European Dimension in Education is present in geography textbooks for primary schools, as well as to explore how it is represented in (...) them. The results of research show that the idea of the European Dimension in Education is most commonly present in terms of factual knowledge about Europe, which does not motivate teachers and pupils to actively and critically discuss issues related to Europe and the European Union. Pristupanje Republike Hrvatske članstvu u Europskoj uniji, donijelo je, između ostalog, promjene u obrazovnim politikama putem koncepta europske dimenzije u obrazovanju. Koncept europske dimenzije u obrazovanju uspješno pronalazi svoje mjesto u Nacionalnom okvirnom kurikulumu, međutim ne postoje detaljnije analize putem kojih bi se utvrdilo je li ovaj koncept prepoznat i u nastavnim materijalima, točnije u udžbenicima. Stoga je cilj ovog istraživanja utvrditi je li i na koji način europska dimenzija u obrazovanju prisutna u udžbenicima geografije za osnovnu školu. Rezultati istraživanja pokazali su da je ideja europske dimenzije u obrazovanju dominantno prisutna u obliku činjeničnog znanja o Europi što nastavnicima i učenicima ne pruža dovoljno mogućnosti za razvoj stavova i kritičkog osvrta na spomenute teme. (shrink)

Pristupanje Republike Hrvatske članstvu u Europskoj uniji, donijelo je, između ostalog, promjene u obrazovnim politikama putem koncepta europske dimenzije u obrazovanju. Koncept europske dimenzije u obrazovanju uspješno pronalazi svoje mjesto u Nacionalnom okvirnom kurikulumu, međutim ne postoje detaljnije analize putem kojih bi se utvrdilo je li ovaj koncept prepoznat i u nastavnim materijalima, točnije u udžbenicima. Stoga je cilj ovog istraživanja utvrditi je li i na koji način europska dimenzija u obrazovanju prisutna u udžbenicima geografije za osnovnu školu. (...) Rezultati istraživanja pokazali su da je ideja europske dimenzije u obrazovanju dominantno prisutna u obliku činjeničnog znanja o Europi što nastavnicima i učenicima ne pruža dovoljno mogućnosti za razvoj stavova i kritičkog osvrta na spomenute teme. (shrink)

Petrić motivira svoj pokušaj deheleniziranja filozofije i kršćanske teologije činjenicom da su oko četiri stotine godina nakon »starih teologa«, koji su bili pod utjecajem Platonove filozofije, skolastički teolozi počeli u teologiju uvoditi Aristotelovu filozofiju i uzimati njegove »bezbožnosti« kao temelje vjere. Ispričava ih što nisu poznavali niti mogli poznavati stare teologe jer nisu znali grčki i stoga su im bili nepoznati Platonovi i Aristotelovi izvorni tekstovi u kojima se ti stari mudraci spominju. Ne oprašta im, međutim, što su pokušali »bezbožnošću (...) poduprijeti pobožnost«. Stoga Petrić nastoji pokazati da je Aristotel našao sve problemske motive svoje metafizike, fizike i etike u prastarih egipatskih i kaldejskih mudraca, i to najvećim dijelom posredovanjem Platona. Isto tako nastoji pokazati kako je spomenute probleme Aristotel preformulirao, pretumačio u duhu starogrčkog jezika i duha, ali djelomično i prešućivao.Heideggerov analogni noviji pokušaj dehelenizacije filozofije i kršćanske teologije polazi od teze o »zaboravu pitanja o bitku«, odnosno o »smislu bitka«. Taj »zaborav« skrivila je tradicionalna metafizika koja je tretirala bitak kao »najopćenitiji« i stoga »najrazumljiviji« pojam i na taj način dispenzirala filozofiju da ponovo promišlja pitanje o bitku. Pitanje o bitku blokirala je metafizika i time što je bitak tretirala kao »biće« i navela teologiju da i Boga tretira kao »biće«, doduše kao »najviše«, ali ipak kao biće. To je omogućilo da se teologija razumije kao »pozitivna« znanost i time se uvrsti među druge »pozitivne« znanosti. Heideggerov motiv da »destruira« tradicionalnu metafiziku jest da usmjeri mišljenje prema njegovoj zaboravljenoj bitnoj zadaći, a time i teologiju da se, oslobođena od tradicionalne metafizike, uputi novim putovima.Najnoviji poticaj kritičkom tematiziranju dehelenizacije kršćanske vjere, i uopće europskog duha, dao je teolog i sadašnji papa Joseph Ratzinger, posebno u svom predavanju na Sveučilištu u Regensburgu, u kojem je desetak puta kritički apostrofirao dehelenizaciju. Podvrgnuo je kritici tri vala dehelenizacijskog programa u kršćanskoj teologiji: od izgona metafizike iz teologije u Reformaciji, preko historiziranja u liberalnoj teologiji 19. i 20. stoljeća, do brisanja tragova helenizacije kršćanske vjere u ideji inkulturacije. Ratzinger podvrgava kritici ograničavanje uma , započeto matematizacijom europske znanosti u renesansnom platonizmu, koje je Kant kanonizirao. Posljedice toga ograničavanja uma nisu relevantne samo za kršćanstvo koje teži suprotnome, tj. proširenju uma , nego i za zapadnoeuropski duh u cjelini.Petrić’s attempt at dehellenizing philosophy and Christian theology was motivated by the fact that about four centuries after the “ancient theologians”, who were influenced by Plato’s philosophy, scholastic theologians began to introduce Aristotle’s philosophy into theology and adopt his “impieties” as the foundations of faith. He justifies their ignorance and inability to learn about the ancient wise men by the fact that they had no knowledge of Greek and were thus not familiar with the original texts of Plato and Aristotle in which the wise men were mentioned. He does not forgive them, however, for trying to “support piety by impiety”. Thus Petrić attempts to demonstrate how Aristotle found all the problem motives of his metaphysics, physics and ethics in the wise men, drawing mostly upon Plato. He also attempts to show how Aristotle reformulated the mentioned problems, reinterpreted them in the spirit of the old Greek language and thought, but also ignored some of them.Heidegger’s more recent similar attempt at dehellenizing philosophy and Christian theology is grounded on a thesis of the “neglect of the question of being” – that is, the “meaning of being”. This “neglect” is the result of traditional metaphysics which treated being as “the most general” and thus “the most understandable” notion, and in such a way dispensed philosophy to reconsider the question of being. The question of being was blocked by metaphysics in that it treated being as an “entity”, prompting theology to treat God as an “entity” as well, though “the supreme” but still an entity. This led to the understanding of theology as a “positive” science and its eventual classification among the “positive” sciences. Heidegger’s motive to “destroy” traditional metaphysics is to stream thought towards his forgotten major goal, and thus prompt theology, once freed from traditional metaphysics, to seek new strands.The most recent attempt at critical thematization of dehellenization of Christian faith and European spirit in general has been made by the theologian and present pope, Joseph Ratzinger, particularly in his lecture delivered at the University in Regensburg in which he repeatedly criticized dehellenization. Three stages of dehellenization program in Christian theology are the subject of his criticism: from the banishment of metaphysics from theology in the Reformation, through historization in liberal theology of the nineteenth and twentieth century to the erasing of the traces of Hellenization of Christian faith in the idea of inculturation. He also argues against mind limitation started by mathematization of European science in Renaissance Platonism and canonized by Kant. The consequences of mind limitation are not only relevant to Christianity which strives towards the very opposite – broadening of the mind , but to the Western spirit on the whole. (shrink)

Moj rad u vezi s Vicovom misli polazi od stajališta da sveukupna zapadna filozofska misao – kao uostalom i religija i moderna znanost – predstavlja proizvod čovjekovog obrambenog mehanizma protiv straha od smrti kao sveopćeg ništavila, odnosno kao obrana od evidentnosti da stvari izlaze iz ničega u kojem se, na kraju egzistencijalnog ciklusa, neminovno i vraćaju. Riječ je o evidentnosti koju je starogrčka filozofija prva evocirala i prikazala.U sklopu tog općeg filozofskog obrambenog mehanizma i Vicova »Nova znanost« promatrana je kao (...) još jedan pokušaj da se u kaotičnost još neuređenih društvenih činjenica uvede određeni epistemski red, tako da se fenomenološka zbilja obuhvati u jednom racionalnom totalitetu koji će ljudskom biću pružati sigurnost.U tom smislu, Vicova filozofija, a posebice njegovo glavno djelo Načela nove znanosti, zauzima posebno mjesto unutar zapadne filozofske tradicije, jer u sebi sadržava i ujedinjuje dvije važne komponente europske misli koje će se u moderno doba razvijati u različitim pravcima. Misli se, s jedne strane, na filozofsku misao koja će svoj vrhunac dostići u Hegelovoj sistematizaciji zapadne filozofske misli i, s druge strane, na modernu znanost koja će, u svojoj sve većoj specijalizaciji u sve partikularnije znanstvene discipline i parcijalizaciji same stvarnosti, istinu identificirati s djelotvornošću proučavanih činjenica, ostavljajući po strani apstraktnu, epistemsku istinu filozofije.My report on G. B. Vico’s thought moves from the assumption that all Western philosophy – just as religion and modern science – represents the product of the defence mechanism human beings use against the fear of death seen as absolute nothingness, that is defence from the evidence that things come from the nothingness to which, at the end of their existence, they imminently return. It is the obviousness that Greek philosophy has evoked and showed first.Within this general philosophical defence mechanism Vico’s “New Science” is also seen as an attempt to introduce a kind of epistemic order in the chaos of social facts not yet systemised according to reason, trying in this way to understand the phenomenological reality inside a rational whole capable of granting security to human beings.In this sense Vico’s philosophy and especially his main work, Modern Science, holds an important position in the Western philosophical tradition, as it contains and combines two important constituents of Western thought which in the modern age will develop in various directions. We are referring to the philosophical thought which will reach its climax in Hegel’s systematisation of Western philosophy and on the other hand, to the modern science that, considered its ever increasing specialisation into always more detailed scientific disciplines and the fragmentation of reality itself, will identify truth with the fulfilling efficacy of tested facts, leaving behind the abstract epistemic truth of philosophy. (shrink)

Europski identitet se može razmatrati u svojoj objektivnoj dimenziji kao projekt odozgor i proces izgradnje izvornog oblika transnacionalne političke zajednice odozdol, a u svojoj subjektivnoj dimenziji vezanoj uz identifikaciju pojedinaca i grupa – Europljana – s ovom novom političkom zajednicom zajedno s već uspostavljenom identifikacijom s pojedinom nacijom-državom. Treća dimenzija, vezana uz relevantne interpretativne modele – etno-kulturni/euroskeptični pristup, europski ustavni patriotizam, pluralistički/multikulturalni pristup – također je bila važan čimbenik izgradnje europskog identiteta. Novi tip političke zajednice otvara nova pitanja – je (...) li ta Europa obitelj nacija, Europa građana, Europa koja će biti izgrađena na zajedničkim djelatnostima, kršćanska Europa, ili Europa uzajamno odgovarajućih i preklapajućih civilizacija, sekularna Europa ili Europa kršćanskog religijskog nasljeđa i/ili različitih religija. Osnivačke povelje definiraju europski identitet politički, počevši sa sloganom »Jedinstvo u različitosti«. Međutim, ovaj slogan različito interpretiraju komunitarijanci/euro-nacionalisti, etno-nacionalisti/euroskeptici, liberali i republikanci/europski ustavni patrioti. Kontroverzni karakter političkog identiteta se uvijek iznova mora imati na umu. Politika identiteta, zloupotreba etnički osmišljenih pojmova identiteta sa svojim ratnim posljedicama, predstavljala je jedan od najdestruktivnijih potencijala suvremene politike, uključujući i jednu regiju Europe . S druge strane, političke zajednice ne mogu preživjeti bez homogenizirajuće sile zajedničkog identiteta, što posebno vrijedi za predložene demokratske zajednice poput Europske unije. Kada se raspravlja o europskom identitetu, najvažnije je definirati njegovo značenje u smislu u kojem će osnažiti demokratske kapacitete Europske unije, u kojem će doprinijeti prevladavanju demokratskog deficita i izbjegavanju pratikularističkih, ksenofobičnih, euroskeptičnih težnji i naklonosti. (shrink)