Clanak se bavi pojmom epistemicke srece i njegovim znacajem za dva vazna epistemoloska problema, analizu znanja i problem skepticizma. Okosnicu rasprava cini poznata sokratovska intuicija, oko koje se filozofi gotovo bezrezervno slazu, da je znanje nespojivo sa prekomernim udelom srecnog sticaja okolnosti u otkricu istine. U svetlu Pricardovog modalnog tumacenja pojma epistemicke srece i razlikovanje veridicke i refleksivne epistemicke srece, razmatraju se prednosti i mane dve osnovne suprotstavljene koncepcije znanja, internalizma i eksternalizma. Pokazuje se da je eksternalizam u prednosti nad (...) internalizmom jer izlaze uslove za znanje cijim zadovoljenjem biva otklonjena bar veridicka epistemicka sreca. Eksternalizam je u prednosti i kada je rec o problemu skepticizma, jer uspeva da objasni kako je moguce imati znanje uprkos tome sto nemamo internalisticko opravdanje za iskljucenje poznatih skeptickih alternativa. Iako ne otklanja refleksivnu epistemicku srecu i ne resava problem skepticizma formulisan na meta-nivou, eksternalizam ukupno uzev predstavlja prihvatljiviju koncepciju ljudskog znanja pogotovu zato sto moze da prihvati cinjenicu da internalisticko opravdanje igra znacajnu ulogu u nasem saznanju. (shrink)

Ordinary knowledge claims are challenged by philosophical scepticism which holds that we are unable to exclude the possibilities of error involved in well-known sceptical alternatives . In order to explain how we can resist this challenge, first I compare philosophical and ordinary doubt. I point out that they do not differ in terms of the way they aim to undermine knowledge claims, but rather in the character of the alternatives to which they appeal. Thus, in ordinary contexts, philosophical sceptical alternatives (...) should not be considered relevant because they are farfetched, not supported by any indication that they really might exist in the given circumstances. Since this point concerns the assertability rather than the truth of our knowledge claims, I further argue that while our evidential basis for their assertability is internal, their truth depends upon certain assumptions concerning the causal history of our beliefs, reliability of our cognitive abilities, success in identifying and excluding relevant alternatives, etc. In everyday knowledge attributions, these assumptions operate as externalist preconditions so that we may know something only if they are correct even without knowing that they are correct. Finally, I point out an implicit predictive dimension of our knowledge claims consistent with their fallibility: when we properly claim to know something, we do not imply impossibility of being mistaken, but rather hold that we are not wrong and that no sudden twist of future events will show us to be wrong.Filozofski skepticizam dovodi u pitanje naše svakodnevne tvrdnje da nešto znamo ističući da nismo u stanju isključiti mogućnosti pogreške sadržane u dobro poznatim skeptičkim alternativama . Da bih objasnio kako se možemo oduprijeti tome skeptičkom izazovu, najprije uspoređujem filozofsku i svakodnevnu sumnju. Ukazujem na to da se one ne razlikuju s obzirom na način na koji nastoje potkopati tvrdnje da nešto znamo, nego u obilježjima alternativa na koje se pozivaju. U svakodnevnim kontekstima filozofsko-skeptičke alternative ne bi ni trebalo smatrati relevantnima, budući da su sasvim uopćene i nisu poduprte nikakvom naznakom da bi u danim okolnostima uistinu mogle biti aktualizirane. Budući da se ta činjenica ne tiče istinitosti, nego tvrdljivosti naših spoznajnih tvrdnji, pokazujem da dok je naša evidencijska osnova za njihovu tvrdljivost internalistička, njihova istinitost ovisi o određenim pretpostavkama koje se tiču uzročne povijesti naših vjerovanja, pouzdanosti naših spoznajnih sposobnosti, uspjeha u identificiranju i isključivanju relevantnih alternativa itd. U svakodnevnim pripisivanjima znanja te pretpostavke funkcioniraju kao eksternalistički preduvjeti, tako da nešto možemo znati samo ako su one točne a da pritom čak i ne moramo znati jesu li točne. Naposljetku, ističem implicitnu prediktivnu dimenziju naših spoznajnih tvrdnji koja je konsistentna s njihovom pogrešivošću: kada s pravom tvrdimo da nešto znamo, tada ne impliciramo nemogućnost da smo pogriješili, nego smatramo da nismo u krivu i da nikakvi neočekivani budući događaji neće pokazati da smo u krivu. (shrink)