This paper outlines the key points of the debate concerning theoretical perspectives on knowledge which had unfolded in the time of the most prominent epicurean and skeptical thinkers. The research begins with a few historical indications about Epicurusʼ contribution to the establishment of the aforementioned disputes and his motivation to assign crucial importance to the problem of the criteria of knowledge. At the same time, to some extent, it will become clear how a rival, skeptical school of thought developed under (...) the influence of that teaching. The intention is not to depict these two philosophical approaches in full, nor to capture their main features, but to offer some insight into specific areas of their mutual influence that have contributed to their unexpected convergence. As a result, we will see that, although quite diverse, these two Hellenistic positions reflect certain similarities, above all when it comes to the understanding of the nature and goal of philosophical research, the illustration of a happy life, as well as the answer to the question of what criteria we should follow in order to lead such a life. (shrink)

Osim intuitivnih spoznaja kojima svijest neposredno zna sebe kao postojeće, sve su ostale spoznaje višestruko posredovane. A da bi uopće bile moguće, moraju biti zasnovane na vjerovanju iz kojega jedino mogu proizići čak i najskromnije spoznajne pretpostavke. No iako je snažna vjera ili bar kakvo-takvo vjerovanje u valjanost pretpostavki nužno ishodište svake umske spoznaje, ipak je tek sumnja ta po kojoj se iz tih pretpostavki može doprijeti do znanja. Jer vjera koja nije otvorena za sumnju i provjeru, spoznajno je (...) jalova. Štoviše ona je istinogubna.Stoga upravo sumnja čini mišljenje kritičkim, a filozofiju kao filo-sofiju razgraničava od arogantnog dogmatizma, zdravorazumske ograničenosti i ideološke lažnosti.Pa ako umska spoznaja bez vjere ili bar vjerovanja nije moguća, vjera koja ne uvažava ili čak negira umsku spoznaju nedostojna je življenja.Except for intuitive cognitions by which consciousness is immediately aware of itself as existing, all other cognitions are mediated in multiple ways. To make this possible in the first place they need to be based on the belief from which even the most modest hypotheses can stem. Although firm faith or at least some kind of similar belief in the validity of the hypotheses is the necessary origin of every mental-rational cognition, doubt is the only thing that can lead to knowledge from those hypotheses. Faith which is not open to doubt and verification is cognitively futile. Furthermore, it is truth-evasive.Bearing that in mind doubt is that what makes thinking critical and draws the boundary between philosophy as philo-sophia and arrogant dogmatism, pure-sense limitation and ideological falseness.So if mental-rational cognition without faith or at least belief is not possible, the faith which does not respect or which even negates mental-rational cognition is unworthy of living. (shrink)

In his book Moralna spoznaja Baccarini argues that, with respect to the individual reasoning about morality, the method of reflective equilibrium is the appropriate method of moral reasoning. The starting point of my argument is Baccarini’s refutation of Hare’s view. As I see it, one of Baccarini’s central arguments against Hare consists in claiming that Hare’s approach to the amoralist objection weakens the deductive model of moral reasoning. I argue that the amoralist objection also posses a threat to the (...) method of reflective equilibrium. At the end of the paper, I consider another view of moral reasoning which, in my view, is better suited to deal with the amoralist objection. (shrink)

U opisima razvoja zbivanja u prirodi od trenutka prapraska koriste se pojmovi ‘energija’ i ‘materija’. Sustavnosno, tim opisima nedostaje treća sastavnica svakog sustava – informacija. To je potaklo pitanje gdje je u tim opisima informacija i prethodi li možda ona energiji. U raščlambi je upotrijebljena opća sustavnosna teorija, jedna moćna metoda suvremene znanosti. Za opis opće tehnike , od prapraska do konačne točke , upotrijebljen je vlastiti koncept koji se temelji na dvije misli: tehnika nije ništa posebno već sasvim općenito (...) i fraktalno podrijetlo Prirode . Ustanovljeno je da u opisima nedostaju odgovori na pitanje o podrijetlu informacijskog sustava čije djelovanje započinje prapraskom. Taj informacijski ulaz dijeli se u naredbu i podatke. Uz pomoć filozofskih spoznaja, među ostalim Platona, Aristotela i Tome Akvinskog, zaključilo se da je netko morao izraditi prirodne zakone koji su u obliku informacije prenesene u energiju tijekom prapraska a prije inflacije i stvaranja materije. Posebno je važno pitanje tko je naredio izradbu prirodnih zakona i početak prapraska. Ovim se tekstom ne navodi eksplicitno tko su naredbodavac za izradbu i izrađivač prenesenih informacija. (shrink)

Brojne definicije vrste živog svijeta tvore suprotstavljene filozofske stavove oko pitanja postoji li samo jedna kategorija vrste ili više njih . Monisti vjeruju u načelnu mogućnost jedne kategorije vrste koja zrcali zbiljnost istovrsnog živog svijeta. Suprotno tome, pluralisti vjeruju da postoje različite kategorije vrste jer je ljudska spoznaja ograničena ili jer je vrstu moguće definirati na mnogo različitih načina. Proučavanje primjera poznatijih monističkih i pluralističkih definicija vrste upućuje na značajno udaljavanje u određivanju kategorije vrste i u prepoznavanju taksonomijskih vrsta. (...) Divergentnost određenja vrste implicira manje epistemološke, a više ontološke sudove o mogućnostima ljudske spoznaje vrsnosti živog svijeta i naravi vrsnosti tog svijeta. Pri tome, postoji konsenzus tek u tvrdnji o evolucijskom nastanku taksonskih vrsta i jedinstvenom drvetu života, ali s različitim klasifikacijama živog svijeta. Rasprava upućuje na suvremene ideje svojevrsne sinteze prema kojoj je narav vrsnosti živog svijeta sofisticirani monizam satkan od pluralističkih određenja vrste.Numerous definitions of living world species form opposite philosophical attitudes on question whether there is a single category of species or a number of categories . Monists believe in a general possibility of single category of species that reflect reality of the homogeneous living world. In opposite, pluralists believe that there are different categories of species due to the epistemological limitations of the human or is it possible to define species in numerous ways. Study of examples of well known monistic and pluralistic definitions of species suggest that there is a significant alienation in determination of category of species and recognition of species taxa. Divergent definitions of species implicates less of epistemological, and more of ontological propositions on aptitude of human cognition on living world genus and nature of genus. There is a consensus on statement on evolution formation of species taxa and single and unique tree of life, but with the diverse classifications of living world. Discussion leads towards contemporary ideas of synthesis according to which the nature of living world genus is a sophisticated monism based on the pluralistic classification of species. (shrink)

Pitanja filozofskog razumijevanja i pravednosti bitno su povezana od samih početaka grčkog filozofiranja. Baš kao što filozofska heremenutika ili hJrmeneiva ima svoj pretfilozofski izvor u grčkome bogu Hermesu, platoničko razumijevanje pravednosti ima ga u božici Dike. U svojoj ambivalentnosti Hermes tako naznačuje mogućnost razumijevanja kao i mogućnosti zavođenja ili zloupotrebe razumijevanja, koje – u horizontu sokratičke i platoničke filozofije – znači zapravo nedostatak razumijevanja. U platoničkoj filozofiji, naime, spoznaja i etički stav blisko su povezani. Ali ako se taj etički (...) stav ponajvećma razumije kao pravičnost, potonja se ne smije razumjeti u ponešto reduciranom značenju slaganja ljudskih djelovanja s državnim zakonima; ono čime se trebamo baviti jest unutarnje slaganje i harmonija čovjeka i njegove duše, a što također znači slaganje čovjeka sa svijetom u kojemu živi. S tog gledišta, potencijalni hermeneutički ‘an-arhizam’ može se ponovno – ovoga puta drukčije – usmjeriti prema pitanju ajrchv i transponirati iz sfere puke teorije u samo biće ljudskoga života, koje se – u platoničkoj filozofiji – tretira kroz pitanje o duši. (shrink)

S obzirom na tri poretka u sklopu kozmičke cjeline, integrativnom analizom kozmoloških spoznaja metafizičara i prirodoznanstvenika raznorodnih orijentacija najprije dolazim do konkluzije o spregnutosti dvaju izvedenih kozmičkih načela koja određuju sveukupni totalitet odnosa stvari i smisla. Prvo načelo nazivam sabiruće-jedno-sve, koje opisujem arhe-kompleksom. Drugo nazivam sebi-usuprot-težeće, koje opisujem eris-kompleksom. Na temelju pomaka iz zatvorenog sustava u otvoreni sustav, obrazlažem da arhe- i eris-kompleks stvaraju logos-kompleks i agon-kompleks te na koji se način novo spregnuće u tjelesnosti oblikuje u društvo, u (...) najširem smislu pojavljujući se kao napetost između real-politike i utopijskog stremljenja. U daljnjoj razradi predlažem artikuliranje konkretnog civilizacijskog stanja kao biopolitičkog agona u kojem se protočnost moći odvija relejima inosfere. Zasniva se na raščlanjivanju živog u konvertibilne informacije čija se uporabnost nalazi u moći regulativnosti, odnosno sposobnosti biopolitičkog da logos regulativnošću podvrgne agonu kroz sam logos, što nastojim pojasniti povezivanjem s navedenim fenomenima. S tjelesnošću kao instrumentom transformativne bȉtizacije, dalje argumentiram naginjanje društva prema ukidanju izvornog smisla logos-kompleksa i razvlašćenje nad kontrolom tjelesnog određenja, što nastojim ukratko ocrtati i povezati s ishodištem istraživanja. (shrink)

Članak tematizira različite vrste objašnjenja u povijesti, a problem značaja povijesnog objašnjenja pokušava se riješiti odbacivanjem metodološkog gledišta prema kojem se prirodne znanosti temelje na objašnjenju, a društvene samo na razumijevanju. Povijesna objašnjenja sadrže velik broj singularnih iskaza, i pri njihovu argumentiranju i objedinjavanju povjesničari se služe samo statističkim generalizacijama, budući da univerzalne zakonitosti povijesnih procesa, koji sadržavaju te činjenice, nije moguće utvrditi. No, pri rekonstrukciji povijesnih zbivanja, procesa i struktura nije ni potrebno opisati svaki njihov sastavni dio. U istraživanju (...) i objašnjenju prošlih događaja nikada ne možemo opisati čitav skup kauzalnih uvjeta za ono što se dogodilo, jer se povijesni opis jednog događaja može odnositi samo na mali broj njegovih aspekata i mora se negdje u kauzalnom nizu zaustaviti u traženju onoga što mu je prethodilo. Povijesna je znanost stoga suočena s beskonačnošću svog predmeta, a povjesničar pritom odabire činjenice koje smatra relevantnima za objašnjenje određenog problema. Upravo taj selektivni karakter u istraživanju predstavlja glavnu razliku između istraživanja ljudske prošlosti i predmeta ostalih znanosti. Pored toga, prošlost je uvijek nedovršena i otvorena prema budućnosti, a u skladu s mijenjanjem povijesne stvarnosti, mijenja se i spoznaja povijesne znanosti.The article discusses different types of explanation in history and tries at the same time to solve the problem of significance of historical explanation by discarding the methodological view according to which the natural sciences are based on explanation while social sciences are based solely on understanding. Historical explanations consist of a large number of singular testimonies and, in order to provide argument and unification for these testimonies, historians use only statistical generalizations since universal laws that govern historical processes to which the testimonies refer cannot be determined. However, the reconstruction of historical events, processes and structures does not necessarily demand from the historian to describe their every single component. When we do research or trying to explain past events, we are never able to describe the causal relations for an event in their totality because a historical description of a single event can be applied only to a small number of its aspects and while trying to find what led to the event we inevitably have to stop at some point of the causal chain. History as a science is therefore faced with the infinity of its subject matter and consequently the historian must select the facts that he or she considers relevant for the explanation of a given problem. Precisely this selective approach in research represents the crucial difference existing between the research of human history and the subject matter of other sciences. Furthermore, history is always incomplete and open toward the future and, as the historical reality changes, accordingly the notion of historical science changes as well. (shrink)

Iako opsežan, ovaj članak ima skromnu svrhu: sažeto i što je moguće jasnije iznijeti osnovne Kantove teze za promišljanje odnosa znanosti i religije, te pozvati na pomnjivo iščitavanje njegova opusa, kako bi u promišljanje odnosa znanosti i religije išli s Kantom, a ne mimo njega. Kantov opus nudi intrigantne povode da ga se pokuša isčitavati s ovoga stanovišta. Polazište je dano rezultatima Kritike čistoga uma. U njoj treba potražiti odgovore na pitanja: Kako je moguća priroda, iskustvo, spoznaja prirode i (...) sama prirodna znanost? Nakon toga biti će potrebno u istom djelu vidjeti kako Kant zasniva praktičnu slobodu koja omogućuje moral koji je osnova religije. Konačno, trebat će vidjeti koje posebnosti ima na umu zasnovana religija.Although extensive, this aricle has a modest purpose: to summarise and clearly expose Kant’s theses on relationship between philosophy, science and religion, and to evoke for close reading of his opus. That is all made in purpose of thinking this relation along with Kant, not without him. Kant’s offers intriguing reasons to be read from this standpoint. This standpoint is given with the results of his work Critique of Pure Reason. There should be found the answers to following questions: how nature is possible, how experience is possible, as well as knowledge of nature and natural science in itself? After that, it should be noted in the same work to see how practical freedom is founded by Kant, which enables morality as foundation of religion. Finally, it should be reflected what are the characteristics of religion based on Reason. (shrink)

In seinem Beitrag versucht der Verfasser, im Rahmen der philosophischen Systematik Bonifac Badrovs, des langjährigen Philosophie-Professors an der Franziskanische Theologischen Fakultät in Sarajevo, sein scholastisch-neuscholastisches Wahrheitsverständnis als adaequatio intellectus et rei, das ihm als der Leitfaden für seine Konzeption „Wissenschaftsphilosophie“, mit besonderer Berücksichtigung seiner Auffassung der „Begriffsbildung“. Dabei wird den Vorgang der Begriffsbildung durch die Definitionen als Bedeutungsbeschreibungen geschildert. Dadurch verliert der Begriff seine Verankerung in der unimittelbaren menschlichen Existenz, d.h. er wird weder als das Ergebnis des complicatio und explicatio (...) Verhältnisses (N. Cusanus) noch als der Vollzug der Selbstgewinnung des Menschen in eigener Existenz verstanden (H.-G. Gadamer), weshalb die Frage nach dem „Sinn“ letztes Ende jede Bedeutung nicht nur für die Existenz des Menschen, sondern für den „Sinn“ des Erkenntnis- und Wissenschaftsverfahrens verliert. (shrink)

Raspravljamo o ulozi predpojmovnog kompleksnog mišljenja u znanstvenoj spoznaji i razvoju znanosti. Kompleksno mišljenje sa svom heterogenošću i imaginacijom omogućuje pojmovne strukture i reorganizaciju cjelokupnih teorijskih mreža, ali to 'naplaćuje' latentnim prisustvom protislovja i nekonzistentnosti. Galilei još nema izrađenu potpunu pojmovnu shemu mehanike, pa možemo reći da je njegove teorijska osnova uronjena u kompleksnu razinu, ali se oslanja na matematičku strukturu i eksperiment i time uspjeva formirati jednu stabilnu teorijsku organizaciju. Možemo u izvesnom smislu reći da je time kompleksno mišljenje (...) u znanosti bilo podignuto na višu razinu i dovedeno u pred-paradigmatično razdoblje. (shrink)