Predmet su rada rasprave o odnosu determinizma i slobode volje (tj. problem kompatibilnosti), odnosno implikacije koje imaju po moralnu odgovornost. Problemu se pristupa iz naturalističke perspektive iako se ne nudi odgovor na pitanje istine kauzalnog determinizma. Međutim, s ciljem da se ispita perspektiva za moralnu odgovornost, pretpostavlja se da je kauzalni determinizam potkrijepljen znanošću. Razmatra se pojam kauzalnog determinizma, a potom se ispituju izazovi koje argument konzekvenci postavlja pred slobodu volje shvaćenu kao mogućnost da se učini drugačije. Cilj (...) je rada pokazati da su u osnovi svakodnevne upotrebe pojma moralne odgovornosti slabiji uvjeti od slobode shvaćene kao mogućnosti da se učini drugačije. Na tim temeljima branimo zaključak da je moralna odgovornost kompatibilna s kauzalnim determinizmom. (shrink)

U prvom dijelu ovoga rada ukratko ću izložiti Berčićeva stajališta o moralnoj odgovornosti, pri čemu ću se usredotočiti na njegove prijedloge kriterija koje neki subjekt mora zadovoljiti kako bi mu se mogla pripisati moralna odgovornost. Posebno ću razmotriti njegov prikaz Strawsonova viđenja moralne odgovornosti i teorije prema kojoj moralna odgovornost ovisi o sposobnosti subjekta da bude “osjetljiv na razloge”. Tvrdit ću da skupine prema oba ova kriterija mogu biti subjekti kojima se pripisuje moralna odgovornost. Ovaj stav opravdavam (...) tvrdnjom da skupine imaju sposobnost djelovanja, tj. da skupine mogu biti djelatnici koji donose moralno relevantne odluke i izvršavaju moralno relevantna djelovanja. Posjedujući ove sposobnosti skupni djelatnici su moralni subjekti prikladni da budu moralno odgovorni za djela koja su učinjena u njihovo ime. U svojoj analizi oslanjat ću se na radove Philipa Pettita i Christiana Lista, dvojice filozofa koji su u novije vrijeme ponudili nove uvide na području teorije djelovanja. (shrink)

Odgovornost pripisujemo sa namerom da postignemo neki cilj. Jedno od opših mesta u filozofskoj literaturi je da osobi možemo pripisati moralnu odgovornost ako su zadovoljena bar dva uslova: da subjekt delanja ima kontrolu nad svojim postupcima i da je u stanju da navede razloge u prilog svog postupka. Međutim, četvrtu industrijsku revoluciju karakterišu sociotehnološke pojave koje nas potencijalno suočavaju sa tzv. problemom jaza u odgovornosti. Rasprave o odgovornosti u kontekstu veštačke inteligencije karakteriše nejasna i neodređena upotreba ovog pojma. (...) Da bismo razumeli problem jaza u odgovornosti, njegove domete, kao i eventualna rešenja, u radu razmatramo različite vrste pojma odgovornosti. Identifikujući uslove primene ovih pojmova uviđamo da problem jaza u moralnoj odgovornosti dobija na značaju utoliko što nije očigledno na koji način bi mogao biti premošćen. (shrink)

Gorući i težak praktički problem vezan je uz opće pitanje ispravnog društvenog odgovora na prijestupnike klasificirane kao osobe s antisocijalnim poremećajem ličnosti. Članak prilazi ovom općem problemu fokusirajući se, iz filozofske perspektive, na još uvijek važno ali lakše dohvatljivo pitanje jesu li psihopatski prijestupnici moralno odgovorni. Posebno se istražuje imaju li psihopati mogućnost moralnog razumijevanja. Vjerodostojni pristup posljednjem pitanju zahtijeva zadovoljavajuću filozofsku interpretaciju empirijskog dokaza koji pokazuje da psihopati ne uspijevaju naći razliku između konvencionalnih i moralnih normi. Preciznije, uzet ću (...) u obzir nedavnu filozofsku raspravu polariziranu između pobornika racionalističkog i sentimentalističkog objašnjenja moralnog razumijevanja. Ovi su suparnici otvorili raspravu nudi li slučaj psihopatije empirijsku potporu za njihovo objašnjenje i potkopava suparnički pogled. U radu tvrdim da dostupni empirijski podaci ostavljaju ishod ove rasprave neodlučenim. To implicira da bi obje teorije moralnog razumijevanja, ako su neovisno motivirane, uzele u obzir psihopate kao osobe koje imaju određene nedostatke koje bi mogle utjecati na njihovo moralno razumijevanje a stoga i na njihovu moralnu odgovornost. (shrink)

Immanuel Kant, svojim kopernikanskim obratom, vraća čovjeku središnje mjesto u svijetu. Čovjek se, u njegovoj filozofiji, shvaća kao individua koja posjeduje slobodu. Ta sloboda izvor ima u umu, a čovjek je postaje svjestan tek kada djeluje u skladu s moralnim zakonom. Na taj način Kant slobodu pridružuje svakom pojedincu, kao prirođeno pravo, koje nijedan pozitivni zakon ne može dovesti u pitanje. Svojim moralnim zakonom on čovjeka čini odgovornim, kako za sebe tako i za čitav svijet. Ta se odgovornost za (...) svijet krije u ideji vječnoga mira za koju se Kant zalaže. Vječni mir jest ideja uma kojoj svaki pojedinac treba težiti. Tek će se u miru moći realizirati sva ljudska prava, a prvenstveno sloboda. Svojim je shvaćanjem slobode – ali i jednakosti, tolerancije, samostalnosti i javne upotrebe uma – Kant neupitno snažno utjecao na liberalnu misao. Ono što ih najviše povezuje jest vjera u pojedinca. I Kant i liberali vjeruju da je svaki pojedinac sam po sebi poseban i da želi ostvariti ono najbolje u sebi i za sebe, ali time i pridonijeti razvoju boljeg i pravednijeg svijeta.Immanuel Kant, with his Copernican Revolution, returns to human being central place in theworld. In his philosophy human being is understood as an individual that possess freedom. Thatfreedom has source in human mind but person is aware of it only when he acts according to themoral law. Thus Kant attaches freedom to every individual as a natural right which no positivelaw cannot get into question. With the moral law Kant makes every human being responsiblefor itself, but also for the whole world. This responsibility for the world has been contained inKant’s idea of perpetual peace. For him perpetual peace is an idea of the mind that every personhas to incline. Only when peace is going to role in the whole world, human rights, especiallyfreedom, are going to be realized. Kant’s concept of the freedom, but also of the equality, tole­rance, indipendence, public use of mind, has done a big influence on liberal thought. The thingthat brings them together is trust in an individual. Both Kant and liberals belive in the fact thatevery person is specific and wants to accomplish the best things in himself and for himself, butalso with that makes contribution for the development of a better and justly world. (shrink)

Drawing on Levinas, the author seeks to explore the question of being and responsibility, as a relation between ontology and ethics, from the perspective of a meta-position that would enable a critique of the classical West European ontological tradition with its strongly cosmocentric, anthropocentric, and egocentric character. The main purpose of the paper is to examine whether there is in West European thought a possibility to found the ethics of responsibility on overcoming the ontology of being. More precisely, the author (...) seeks to show that in contemporary Western philosophy the significance and validity of the classical ontological principle are declining when it gets separated from the ethos of philosophy itself. Moreover, a gradual shift from the impersonal being to the ontology of the personality takes place. This ontology of the personality is grounded in the Other. It withdraws from the game of consciousness which represents being. The personality thus understood, in Levinas' words, carries within itself vested responsibility, because in the personality there lie the infinite and transcendence. Oslanjajuci se na Levinasa, autor pokusava da pitanje bivstvovanja i odgovornosti, kao odnosa ontologije i etike, razmotri iz perspektive jednog meta stava koji bi omogucio kritiku klasicne zapadnoevropske ontoloske tradicije koja ima naglasen kosmocentricki, antropocentricki i egocentricki karakter. Glavni cilj ovog rada jeste da ispita postoji li u zapadnoevropskom misljenju mogucnost otvaranja za etiku odgovornosti preko savladjivanja ontologije bivstvovanja. Tacnije, pokazivanje kako u savremenoj zapadnoj filozofiji opada znacenje i vazenje klasicnog ontoloskog nacela kada se odvoji od ethosa same filosofije, i kako dolazi do jednog postepenog okreta od bezlicnog bivstvovanja prema ontologiji licnosti. Ta ontologija licnosti se temelji u Drugom. Ona se povlaci iz igre svesti koja odigrava i predstavlja bivstvo. Tako shvacena licnost, kako bi rekao Levinas, u sebi nosi polozenu odgovornost, jer je u licnosti prisutno ono beskonacno i transcendencija.. (shrink)

Izhodišče prispevka je domneva, da nad precejšnjim delom Salustijevega historiografskega opusa lebdi senca izkušnje dolge državljanske vojne v Rimu v času njegovega življenja. To je razvidno iz zgodovinarjevega prikaza surovega obračuna nobilitete z bratoma Grakh in iz njegove upodobitve Sule in njegove vladavine kot vira moralnega kaosa v desetletju po njegovem zavzetju Rima. Ko razmišlja o vzrokih krize rimske republike v šestdesetih letih pr. Kr. in v času nastanka svojih spisov, se Salustij sicer skuša predstaviti kot nepristranski opazovalec, ki občasno (...) biča napake političnih voditeljev obeh sprtih taborov, aristokracije in ljudstva. Vendar zgodovinar gotovo ne deli Ciceronovega mnenja o slogi med osrednjima skupinama vladajočega sloja kot zadostnem zdravilu za rimske težave. Preveč resno je jemal družbene korenine krize. Pri tem je nedvomno pripisoval odgovornost za krizo vladajočemu sloju. Zato si po Salustijevem mnenju pozornost zaslužijo celo neverodostojni glasniki sprememb, kakršen je bil Katilina. Po eni strani se Salustij ni odmaknil od uničujočega Ciceronovega prikaza voditelja zarote in ga je še dodatno prikazal kot demagoga, ki se, kadar mu to koristi, predstavlja za tipičnega člana nobilitete. Toda po drugi strani slika njegov razmislek o položaju v Rimu kot verodostojen, zlasti ko gre za Katilinov goreč napad na vodilno elito. (shrink)

Revija Clotho, poimenovana po najmlajši izmed rojenic, po tisti, ki prede nit življenja, skuša vzpostaviti nov prostor, kjer bo mogoče ustvarjati, raziskovati in se pri tem učiti. Spogleduje se s tistimi revijami na dobrih univerzah, kjer pomembno vlogo zaupajo študentom in kjer se najboljši med njimi učijo tako, da sprejemajo odgovornost za čisto konkretne zadolžitve – ne samo za uredniške, kjer od blizu spoznajo logiko recenzentskega sistema, temveč tudi za prevajalske in za znanstvene.

Sve vece zanimanje Arapa za arapske prevode sa grckog jezika od 8. veka interpretirano je kao znak humanizma u islamu. Ovo je uporedivo sa humanistima u Evropi koji su od 14. veka smatrali grcku i latinsku knjizevnost osnovom duhovnog i moralnog obrazovanja. Mora se postaviti pitanje, da li je u islamskoj kulturoloskoj sferi razvijan slican ideal edukacije koji je u skladu sa islamskom religijom. Opazena tenzija izmedju humanista antickog razdoblja i hriscanstva poseduje paralelu u tenzijama izmedju islamske religioznosti i racionalnog (...) islamskog svetonazora. Ipak, postoje prosli i sadasnji pristupi koji ce razvijati obrazovni ideal, koji se moze uporediti sa evropskim konceptom moralnog oblikovanja pojedinca. Kur??n i islamska tradicija ne sprecavaju slobodni razvoj licnosti i kreativnu odgovornost ukoliko je njihova istoricnost uzeta u obzir i ukoliko nisu uzdignuti do nepromisljene norme. (shrink)

U vremenu novog definisanja srpskog nacionalnog identiteta od odlucujuceg je znacaja uspostavljanje kopce izmedju kriticki vrednovane tradicije s jedne i zahteva vremena globalizacije, s druge strane. Produktivnu vezu izmedju starog i novog mogu ce je ostvariti ukoliko Srbija izgradi demokratske i nekompromitovane i nekorumpirane drzavne institucije preko kojih bi se obrazovala racionalna svest o vlastitoj posebnosti, kao i vrednostima spoljnog sveta. Glavna odgovornost u tom osetljivom procesu samo definisanja je na politickim elitama i ideoloskim projektima koje oni otvoreno ili (...) prikriveno proteziraju, a koji se na najprozirniji nacin ogledaju u medijima (javnom mnjenju) i institucijama obrazovanja. (shrink)

Suvremeni svijet izražava veliku potrebu za etikom u financijskim, gospodarskim, političkim i općenito socijalnim sferama. U tom kontekstu teorija društvenog izbora A. Sena, indijskoga ekonomista, filozofa i dobitnika Nobelove nagrade za osobite doprinose na području ekonomije, predstavlja važan čimbenik u ostvarivanju društvenih ciljeva, a ima i ključnu ulogu u formiranju zdravog društvenopolitičkog poretka. U ovom članku u središtu našeg interesa bit će implementacija skupa sposobnosti u sfere društva, te kritika utilitarističkih pristupa ekonomskom razvoju. Govorit ćemo o slobodama koje se trebaju (...) razumjeti kao obveze koje uključuju odgovornost za druge, kroz racionalan društveni izbor, tako da se na taj način formira razumski čvrsta etička podloga, iz koje se formira koherentan sustav vrijednosti koji se zasniva na povjerenju, spremnosti na suradnju te se na taj način i pojedinac samoostvaruje. Time zapravo dolaze do izražaja individualna i komunitarna razina morala.Contemporary world expresses a great need for a code of ethics in the financial, political and in the social spheres in general. In this context the theory of social choice of A. Sen, the Indian economist, philosopher and winner of the Nobel prize for his personal contribution in the field of economy, represents an important factor in the realization of social goods and also plays a key role in the formation of a sound socio-political order. The implementation of capabilities into the social spheres and the critique of utilitarianism will be in the focus of our interest in this article. At that context we’ll mention freedoms that have to be understood as commitments which include responsibility for other people through rational social choice which is the rational solid ethical base from which we form coherent system of values based on trust, willingness for cooperation, so on that way the individual also fulfils himself/herself. According to that, to the expression also comes individual and communitarian level of moral. (shrink)

Kako u svakodnevnom životu, tako i u pravu većinu ljudi smatramo odgovornim za postupke pretpostavljajući da su to njihovi postupci u smislu da nad njima imaju kontrolu. Pretpostavka koja dominira tradicionalnim filozofskim raspravama o moralnoj odgovornosti i teorijama kazne jeste da se osoba smatra moralno (pravno) odgovornom za počinjeni postupak ako taj postupak zavisi od nje na takav način da bi zaslužila osudu (kaznu) odnosno pohvalu (nagradu). Izazov koji prirodne nauke postavljaju pred ovakvo razumevanje moralne odgovornosti ne zaustavlja se na (...) klasičnoj mehanici već svoj novi, kompleksniji oblik zadobija pojavom kvantne mehanike, ali i razvojem neuronauke i psihologije. Relevantnost istraživanja prirodnih nauka za filozofske probleme objašnjavamo činjenicom da su drugu polovinu XX veka obeležila naturalistička metafizička i epistemološka nastojanja. Na ovaj način je otvoreno novo poglavlje odnosa filozofije i prirodnih nauka, a mi ga u ovom radu ispitujemo kroz razmatranje problema kompatibilnosti determinizma i moralne odgovornosti. Cilj rada je da ispitivanjem kako empirijskih argumenata kojima se u pitanje dovodi moralna odgovornost, tako i filozofskih argumenata koji figuriraju u ovim diskusijama ukažemo da rezultati naučnih istraživanja mogu biti plodonosni u kontekstu rasprava o slobodi volje, moralne odgovornosti i teorija kazne, isključivo ako na adekvatan način komuniciraju sa rezultatima filozofskih istraživanja zasnovanim na primeni filozofskih metoda poput metoda pojmovne analize. (shrink)

U ovom radu suprotstavljaju se dva moguca citanja Kantove prakticke filozofije olicena u dva razumevanja kategorickog imperativa. Po prvom razumevanju kategoricki imperativ propisuje uslov koji mora da zadovolji maksima delanja da bi cin koji se po njoj vrsi mogao da bude moralan. Takvo shvatanje se pokazuje kao konzervativno utoliko sto cuva vec postojece moralne norme jednog drustva. Obrazlaze se njegova homolognost logici zelje kako je izlaze francuski psihoanaliticar Zak Lakan i pokazuje se kako ono ne moze da obezbedi odgovornost (...) subjekta za njegove cinove. Njemu se suprotstavlja shvatanje po kome kategoricki imperativ propisuje nacin samog htenja jedne maksime; taj se nacin pokazuje kao analogan nagonu smrti i obrazlaze se njegov revolucionalni i eticki karakter. (shrink)

U radu se analizira Aristotelovo razmatranje životinja, a u središtu autorovog istraživanja su tri pitanja: prisustvo logosa kod životinja, mogu li životinje djelovati voljno i jesu li životinje odgovorne za ono što čine. Aristotelov generalni stav je da životinje nemaju vjerovanja, mnijenja, rasuđivanja, mišljenja, razuma i uma. Proučavanjem Stagiraninovih spisa utvrđeno je, zatim, da životinje mogu djelovati voljno. Odgovor na dilemu jesu li životinje odgovorne za ono što čine ovisi o razumijevanju pojma odgovornosti kod Aristotela. Ako se odgovornost razumije (...) kao reguliranje svih onih aktivnosti koje su učinjene hotimično, tj. voljno, životinje se tada mogu smatrati odgovornima. S druge strane, ako se opseg odgovornosti ograniči na moralnu evaluaciju nečijeg djelanja, u koju je uključena aktivnost logosa, životinje će biti izuzete iz ovako razumljenog pojma odgovornosti. Autor je, na Aristotelovom tragu, zaključio da, budući da životinje mogu imati phantasiu da je ono što rade ispravno ili pogrešno, one za svoje čine trebaju biti nagrađene odnosno kažnjene.This paper analyzes Aristotle’s treatment of animals and the author’s research focuses on three issues: the presence of logos in animals, if animals can act voluntarily and if animals are responsible for what they do. Aristotle’s general standing point is that animals do not have beliefs, opinions, calculations, thoughts, thinking and reason. By studying Stagirites’ volumes it has been determined, subsequently, that animals can act voluntarily. Resolution to the dilemma whether animals are responsible for what they do depends on the understanding of the Aristotle’s concept of responsibility. If responsibility is understood as regulating all of those activities which were undertaken on purpose i.e. voluntarily, animals can be considered responsible. On the other hand, if the scope of responsibility is limited to the moral evaluation of acts, including the activity of logos, animals will be excluded from thus understood concept of responsibility. The author has, following Aristotle’s footsteps, concluded that since animals can have phantasia that what they do is right or wrong, they should be either rewarded or punished for their acts. (shrink)

The issue of responsibility is directly linked to the notion of causation because asserting legal and moral qualifications is dependent on it. The problem arises when negative events are introduced into the consideration of causation because they are part of structuring statements that speak to omission, inaction, or prevention. Hence, the question of can negative events represent a cause and/or effect is extremely important. Although negative events are most commonly treated in analogy with positive events and brought under genuine causation, (...) this placement is unjustified because – unlike positive events – negative events are causally inert. This explanation reflects unfavourably on the practice of forming singular statements on causal connections to negative events. Despite this being the case, it does not render meaningless the common practice of formulating legitimate causal explanations that serve as grounds for statements on omission, inaction, or prevention. (shrink)

Under the hypothesis that every attribution of responsibility rests on the fact that an expectation has been breached, the author proposes to understand expectations as standards adopted by a community to evaluate specific events and allow the members of the community to search for an explanation of the events which breach expectations. After presenting this way of understanding expectations, their relationship with responsibility is analyzed, having in mind the mentioned hypothesis. To close the paper, the relationship between responsibility and expectations (...) is explored as an alternative to the idea that every attribution of responsibility supposes the breach of an obligation, whether moral or legal, by who is held responsible. (shrink)

Bajo la hipótesis de que todo juicio de atribución de responsabilidad supone la defraudación de una expectativa, en el texto se propone comprender a estas últimas como estándares que pueden ser adoptados por los miembros de una comunidad para la evaluación de determinados eventos y que les autorizan a buscar una explicación de los eventos que las defraudan. Después de exponer esa forma de comprender las expectativas, se analiza su relación con la responsabilidad considerando la hipótesis señalada. Por último, se (...) explora la relación entre expectativas y responsabilidad como una alternativa a la idea común de que todo juicio de atribución de responsabilidad supone el quebrantamiento de una obligación, sea jurídica o moral, por parte de quien es responsable. (shrink)