The goal of the research was to question the efficiency of one-time educational programs for high school and college students in positive effects of dealing with ailment/disability. Before and after the educational programs we have gathered data from 11 high school students and 16 college students with semantic differential and measures for perceiving the stage of the handicap, disability and dependence as well as a possibility for a person with chronic illness/disability to lead a happy and fulfilled life. The data (...) have been analyzed by a one sided Sign Test and a one sided Wilcoxon Signed Ranks Test. In the final measurements we have determined more positive average descriptions of people with a chronic disease/disability by 7 high school and 13 college students. The biggest change in attitude has been recorded in a decreased number of high school students who perceive the challenged as unhappy and weak and in a decreased number of college students who perceive the challenged as unhappy and discouraged. A significant change in attitudes has also been recorded in a decreased number of participants who consider the challenged as weak, sad, passive and resigned and in an increased number of participants who perceive the challenged as productive. There hasn’t been a change in dominantly negative attitudes towards the challenged as people with handicaps, unattractive, disabled and dependent. After the educational programs more than 4/5 of high school and college students declared that due to the acquired knowledge they have a more positive attitude towards the ailment and the challenged and that this will help them improve the relationship towards the challenged and in coping with ailments in their life. In the final measurements the determined positive attitudes of participants towards ailments/disability and the challenged suggest that the educational programs have been relatively efficient and we recommend they are implemented further. (shrink)

In this paper, I discuss the question whether objective criteria could be provided for judging something to be a mental illness. I consider the two most prominent objectivist or naturalistic accounts of mental illness, evolutionary and bio-statistical account, which offer such a criterion by relying on the notion of biological function. According to such suggestions, illness is a condition in which there is dysfunciton in some feature of an organism. In this context, I consider different accounts for ascribing functions in (...) biologyand their relationship with the suggested accounts of illnesses. Special focus is placed on the objections according to which the ascription of functions, as envisaged in naturalistic accounts of illness, is incompatible with actual medical and psychiatric practice. I conclude that these objections are legitimate insofar we want to an account of illness that preserves the current practice of ascribing illness. However, the question remains, could a theory that tries to capture the actual medical practice be value-neutral, since our ordinary conception of illness is permeated with value judgments that indirectly enter into medical practice. In that respect, it seems that the requirement for pure objectivity is too strong and thus, it is not reasonable to expect that naturalistic accounts can satisfy it. (shrink)

U radu ću pokušati ukazati na moguće doprinose razmatranja metafora kao načela spoznaje raspravi o konceptualnim temeljima krize u medicini. Stoga ću u prvom dijelu rada dati sažeti prikaz temeljnih postavki kognitivne teorije metafore u djelu Georgea Lakoffa i Marka Johnsona koje će poslužiti kao smjernice u propitivanju metafora zdravlja i bolesti. U drugom dijelu u razmatranje ću uzeti primjere metafora vezanih uz pojmove zdravlja i bolesti uvriježenih kako u svakodnevnom govoru tako i u znanstvenim i stručnim medicinskim (...) diskursima. Pokušat ću ukazati na koji način one utječu na poimanje zdravlja i bolesti te usmjeruju djelovanje unutar medicinske prakse, u kojoj se kriza medicine najjasnije očituje u vidu dehumaniziranog karaktera odnosa između aktera te prakse. Također će biti riječi i o nekonvencionalnim, alternativnim metaforama i njihovim potencijalima za uspostavu drukčijih, humanijih pojmova i principa prema kojima bi se medicinska praksa mogla ravnati. U konačnici ću ponuditi jedan takav prijedlog koji proizlazi iz temeljnih postavki kognitivne teorije metafora.In this paper I will attempt to point out possible contributions of considering metaphors as principles of cognition to the discussion on conceptual grounds of crisis in medicine. Hence the first part will be a brief review of the basic features of cognitive theory of metaphor in the works of Georg Lakoff and Mark Johnson, which will serve as guidelines in examining metaphors of health and illness. The second part will deal with conventional metaphors associated with the notions of illness and health in everyday speech as well as in scientific and professional medical discourses. I will try to indicate the ways in which these metaphors influence notions of health and illness, thus directing actions in medical practice, which is the place where the crisis of medicine is most clearly manifested in the form of dehumanised character of relationship between medical practice participants. Unconventional, alternative metaphors and their potential for establishing different, more humane notions and principles which could guide medical practice will also be discussed. Finally, I will offer one such proposal which follows the basic ideas of cognitive theory of metaphor. (shrink)

The crucial problem in the philosophy of psychiatry is to determine under which conditions certain behaviors, mental states, and personality traits should be regarded as symptoms of mental illnesses. Participants in the debate can be placed on a continuum of positions. On the one side of the continuum, there are naturalists who maintain that the concept of mental illness can be explained by relying on the conceptual apparatus of the natural sciences, such as biology and neuroscience. On the other side (...) of the continuum, there are normativists who maintain that the appropriate characterization of the concept of mental illness cannot avoid reference to epistemic, moral and other social values. Although, this article is primarily an introduction to the debate, we stress the importance of the normativist positions. (shrink)

Information and communication technology is included in all social strata, and its role in upbringing has intensified. The readiness of teachers as educational professionals is a crucial element for the use and implementation of ICT in the educational process. With the sudden COVID-19 pandemic, teachers were faced with designing and implementing distance learning. This research aimed to determine parents’ attitudes on using information and communication technology in distance learning during the COVID-19 pandemic; a survey was conducted on 465 participants. It (...) was found that the largest number of research participants achieve average results that are above the mean value, which means that their attitude about distance learning is generally favorable. Statistically significant differences in the use of ICT were found in individual variables of attitudes towards distance learning concerning gender, age, level of education of participants, and the class attended by the participants’ children. Qualitative analysis of open-ended questions identified the need to standardize distance learning using the same or similar digital tools to ensure equal opportunities for all students. (shrink)

Zbog pandemije bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2, u proljeće 2020. godine u Republici Hrvatskoj nastupilo je potpuno zatvaranje koje je uključivalo i mjeru obaveze prelaska nastavnog procesa na svim razinama obrazovanja iz učioničke nastave u nastavu na daljinu. Obilježja koja je učenje u visokom obrazovanju poprimilo tijekom potpunog zatvaranja odgovaraju obilježjima karakterističnima za online učenje. S ciljem utvrđivanja stavova studenata Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku prema online učenju i čimbenika tih stavova, proveli smo kvantitativno istraživanje. Podatke smo pritom (...) prikupljali metodom ankete na prigodnom uzorku putem interneta. Rezultati su pokazali da studenti imaju blago negativan stav prema online učenju, s tim da su pozitivnijeg stava bili studenti koji su se prije epidemije učestalije koristili alatima za online učenje. Primjenom modela prihvaćanja tehnologije potvrdili smo indirektnu povezanost percipirane lakoće korištenja alatima za online učenje i stava prema online učenju s jakim efektom medijacije percipirane korisnosti online učenja. Due to COVID-19 pandemic caused by the virus SARS-CoV-2, in the spring of 2020 Republic of Croatia imposed a lockdown, which included a measure of transferring the educational process on all educational levels from classroom to distance education. Characteristics of learning in higher education during the lockdown were identical to those pertaining to online learning. Aiming to determine the attitudes of students of Josip Juraj Strossmayer University of Osijek towards online learning and the factors affecting their attitudes, we have conducted a quantitative research. In so doing, we have collected the data using the surveying method on a convenient sample via Internet. The results have shown that students have a slightly negative attitude towards online learning, provided that students who have used online learning tools more frequently before the pandemic have a more positive attitude towards it. By applying the technology acceptance model, we have confirmed the indirect correlation between the perceived ease of use of online learning tools and the attitude towards online learning with a strong mediation effect of perceived usefulness of online learning. (shrink)

Mnoge biološke funkcije dopuštaju stupnjevanje. Na primjer, lučenje određenog hormona u organizmu može biti na višoj ili nižoj razini, u usporedbi s istim organizmom drugom prilikom ili u usporedbi s drugim organizmima. Koje razine funkcioniranja predstavljaju slučajeve disfunkcije; gdje da povučemo crtu? To je kvantitativni problem za teorije disfunkcije i bolesti. Cilj mi je braniti verziju bioloških teorija disfunkcije kako bih se uhvatio u koštac s ovim problemom. Međutim, također ću dopustiti da evaluativna razmatranja uđu u teoriju bolesti. (...) Moj argument se temelji na razlikovanju između biološke i kliničke perspektive. Prema mom mišljenju, bolest je ograničena na slučajeve koji spadaju u granice bioloških disfunkcija. Odgovor na kvantitativni problem ne zahtijeva proizvoljne odluke ili društveno vrijednosne sudove. Stoga se zalažem za nearbitrarnu metodu koja se temelji na činjenicama kako bi se riješio kvantitativni problem. Ipak, nisu sve biološke disfunkcije instance bolesti. Dodavanje kliničke perspektive omogućuje nam da spriječimo potencijalnu preveliku uključenost biološke perspektive, zato što postavlja dodatna ograničenja za određivanje granica bolesti. (shrink)

Článek se věnuje srovnání podoby a vývoje sporu o vivisekce v Anglii a českých zemích, s důrazem na propojení protivivisekčního a ženského hnutí. První část textu na pozadí rozvoje medicíny popisuje okolnosti vzniku sporu a cestu, která vedla k přijetí první legislativy regulující experimenty se zvířaty. Druhá část představuje postoj F. P. Cobbeové, která je nejvýraznější ženskou postavu v tomto sporu. Třetí část mapuje situaci v českých zemích a nabízí důvody, které vysvětlují, proč se u nás v dané době organizované (...) protivivisekční hnutí nezformovalo. Autorka tvrdí, že klíčovou roli sehrálo pozitivní vnímání vědců, které pramenilo z jejich zapojení do procesu národního obrození. V poslední části textu jsou pak představeny názory na vivisekci dvou postav českého ženského hnutí na počátku 20. století, P. Moudré a E. Vozábové. Autorka ukazuje, že v dané době argumenty, které líčily experiment v medicíně jako nepotřebnou a neužitečnou metodu bádání, již nemohly být přesvědčivé. (shrink)

In 2005 The Institute for Philosophy and Social Theory has undertaken a reputed interview, based on identical methodology but on a reduced sample in six towns in Serbia. The objective was to examine how citizens see the circumstances in society today, five years after the October turn, and what conditions their attitudes towards: the policy of new democratic powers, of democratic parties and those of the ex-regime, as well as towards the problems they are confronted with, and whether the initial (...) optimism has gone and why. The results obtained by this interview show that after five years of experience with democratic transition the interviewees are more critical regarding the actual democratic policy, and more likely to forget the reasons created by the former regime as obstacles to a successful democratic transition. For this reason, disappointment has grown, and an initial optimism gives its place to pessimism, with vanishing of the hope in the possibility of radical democratic change. This makes it possible to give a chance to the Radical Party in a future election. But, in spite of current confusion among citizens produced by the examined state of affairs, as well as the ambiguities in certain attitudes, this inquiry suggests that the interviewees have provided a quite realistic evaluation of the actual conditions in Serbian society today, and that their criticism, which arises from disappointment, does not completely cancel a positive attitude towards democratic transition, since their criticism results from dissatisfaction with the unrealized democratic principles and values after October 5th. Institut za filozofiju i drustvenu teoriju je obavio 2005. ponovljeni intervju, radjen istom metodologijom, ali na skracenom, desetoprocentnom uzorku i u sest gradova Srbije, sa ciljem da se proveri sta se promenilo u vidjenju gradjana o politici u drustvu posle pet godina od oktobarskog prevrata i sta uslovljava njihove stavove prema: politici demokratskih vlasti, prema strankama bivseg rezima i problemima sa kojima se suocavaju, kao i da li je nestao pocetni optimizam i zasto. Rezultati pokazuju da su posle petogodisnjeg iskustva ispitanici kriticniji prema politici demokratskih vlasti, skloniji da zaborave razloge koje je proizveo bivsi rezim kao prepreke za demokratski preobrazaj drustva, te da je poraslo razocaranje i nezadovoljstvo postignutim, a pocetni optimizam sve vise ustupa mesto pesimizmu i gubljenju nade u mogucnost radikalnijih demokratskih promena, sto uslovljava i stav o mogucem davanju sanse radikalima na sledecim izborima. Ali i pored zbunjenosti gradjana zbog nastale nepovoljne situacije i ambivalentnosti izvesnih stavova, istrazivanje sugerise da su ispitanici realnije procenili aktualno stanje drustva i da kriticnost, koja proizlazi iz nezadovoljstva zbog neostvarenih obecanja, ali i zbog neartikulisanih ciljeva razvoja, ne potire u potpunosti pozitivni stav prema demokratskoj transformaciji, buduci da se kritika uglavnom pokazuje kao rezultat razocaranja sto se ne ostvaruju demokratski principi posle 5. oktobra. (shrink)

In the first part of this essay, the author discusses certain aspects of the Hindu and Buddhist philosophical and religious conceptions that could have made some impact on the European ethics before Schopenhauer. In the second part, he deals with various channels of possible Buddhist influence on Schopenhauer's ethical thought. Finally, in discussing Buddhist-Wittgenstein relationship, one is confronted with convergent, yet independent, responses to similar sets of problems. Independently, and less systematically than Buddhist philosophical schools, Wittgenstein indicates the way of (...) liberation that cures from the "metaphysical pain " emerging from inappropriate use of language. His own project, however, was not metaphysical, but meta-linguistic in a very specific sense. The philosophical "cure" from the language disease leads ultimately to the "purification " and "decontamination " of thought: in turn, the mind rests in peace and silence before the senseless, paradoxical questions of the moral, esthetical religious or metaphysical character. Ovaj esej se sastoji iz tri dela. U prvom delu autor razmatra izvesne aspekte hinduistickih i budistickih filozofskih i religijskih doktrina koje su mogle imati uticaja na evropsku etiku do Sopenhauera. Na primer, Pironov metod uzdrzavanja od suda ispoljava zapanjujucu slicnost s izvornim budistickim metodom meditacije. U evropskoj filozofiji slican metod je razvijen u Huserlovoj fenomenologiji, iako na jedan puno slozeniji teorijski nacin. Razmatranje postklasicnih, helenistickih moralnih doktrina vodi od problema izvora do nekih specificnih pitanja komparativne ili hermeneuticke prirode. Pa ipak, u povesti zapadne filozofije nije se jasno ukazalo na dug budistickoj etici sve dok Sopenhauer nije napisao Svet kao volja i predstava. U drugom delu rada autor se stoga bavi razlicitim tokovima moguceg budistickog uticaja na Sopenhauerovu eticku misao. Vrlo cesto Sopenhauerovi kljucni argumenti su pozajmljeni iz indijskih soterioloskih ucenja. S druge strane, on je u stanju da prilagodi ta orijentalna ucenja svojim vlastitim pojmovima i idejama. Izmedju njegove filozofije i indijskih filozofija moguce je uspostaviti odnos konvergentnosti. Iz toga je proizislo jedinstveno stapanje dveju perspektiva koje se ponekad oznacava i kao "evropski budizam". Za razliku od Sopenhauera Vitgenstajn ne upucuje ni na kakvo delo, ili odlomak iz hinduisticke ili budisticke literature. Stavise, tesko je braniti stav da je Sopenhauer imao ikakvu znacajniju posrednicku ulogu u budjenju Vitgenstajnovog interesovanja za budizam. Mnogo je, u stvari, lakse ukazati na vaznost Sopenhauerovog uticaja na "etickog" Vitgenstajna iz Tractatusa, nego utvrditi ikakvu slicnost izmedju sopenhauerovsko-budisticke i Vitgenstajnove eticke koncepcije. Raspravljajuci o odnosu izmedju Vitgenstajna i budizma, susrecemo se s konvergentnim, ali nezavisnim odgovorima na slicne vrste problema. Nezavisno, i manje sistematicno od budistickih filozofskih skola, Vitgenstajn ukazuje na put oslobodjenja sto leci od "metafizicke boli" zasnovane na nepravilnoj upotrebi jezika. Medjutim, njegov vlastiti projekat nije bio metafizicki, vec metalingvisticki u jednom vrlo specificnom smislu. Filozofsko "izlecenje" od bolesti jezika vodi, u krajnjoj liniji, do "ociscenja" i "dekontaminacije" misli. Kao rezultat toga, um nalazi spokoj i mir pred besmislenim, paradoksalnim pitanjima moralnog, estetickog religijskog ili metafizickog karaktera. (shrink)

Immanuel Kant, svojim kopernikanskim obratom, vraća čovjeku središnje mjesto u svijetu. Čovjek se, u njegovoj filozofiji, shvaća kao individua koja posjeduje slobodu. Ta sloboda izvor ima u umu, a čovjek je postaje svjestan tek kada djeluje u skladu s moralnim zakonom. Na taj način Kant slobodu pridružuje svakom pojedincu, kao prirođeno pravo, koje nijedan pozitivni zakon ne može dovesti u pitanje. Svojim moralnim zakonom on čovjeka čini odgovornim, kako za sebe tako i za čitav svijet. Ta se odgovornost za (...) svijet krije u ideji vječnoga mira za koju se Kant zalaže. Vječni mir jest ideja uma kojoj svaki pojedinac treba težiti. Tek će se u miru moći realizirati sva ljudska prava, a prvenstveno sloboda. Svojim je shvaćanjem slobode – ali i jednakosti, tolerancije, samostalnosti i javne upotrebe uma – Kant neupitno snažno utjecao na liberalnu misao. Ono što ih najviše povezuje jest vjera u pojedinca. I Kant i liberali vjeruju da je svaki pojedinac sam po sebi poseban i da želi ostvariti ono najbolje u sebi i za sebe, ali time i pridonijeti razvoju boljeg i pravednijeg svijeta.Immanuel Kant, with his Copernican Revolution, returns to human being central place in theworld. In his philosophy human being is understood as an individual that possess freedom. Thatfreedom has source in human mind but person is aware of it only when he acts according to themoral law. Thus Kant attaches freedom to every individual as a natural right which no positivelaw cannot get into question. With the moral law Kant makes every human being responsiblefor itself, but also for the whole world. This responsibility for the world has been contained inKant’s idea of perpetual peace. For him perpetual peace is an idea of the mind that every personhas to incline. Only when peace is going to role in the whole world, human rights, especiallyfreedom, are going to be realized. Kant’s concept of the freedom, but also of the equality, tole­rance, indipendence, public use of mind, has done a big influence on liberal thought. The thingthat brings them together is trust in an individual. Both Kant and liberals belive in the fact thatevery person is specific and wants to accomplish the best things in himself and for himself, butalso with that makes contribution for the development of a better and justly world. (shrink)

?lánok sa sústre?uje na Antisthenovo chápanie výchovy, ktoré bolo nepochybne inšpirované Sókratom. K?ú?ový zlomok – „po?iatkom výchovy je skúmanie mien“ – je dokladom o úzkom spojení logiky a etiky, aké môžeme nájs? aj v Platónových a Xenofóntových dialógoch. Autor ?lánku porovnáva Antisthenov koncept paideie s Isokratovým rétorickým ideálom a poukazuje na variácie sókratovského modelu výchovy u významných predstavite?ov Sókratovho krúžku . Na rozdiel od Platóna Antisthenés neprejavuje záujem o metafyzické rozvinutie náuky svojho u?ite?a, ale ponúka pozitívny etický ideál, ktorý treba (...) nasledova?. Práve v tomto bode neskôr na sókratovskú tradíciu nadviazali kynici a stoici, pri?om kynici kládli vä?ší dôraz na osobnú etiku, zatia? ?o stoici ju dop??ali aj logickými skúmaniami. (shrink)

Příspěvek hodlá zkoumat některé filozofické předpoklady a důsledky tzv. sortální identity. Téma sortálů si vysloužilo pozornost filozofů od 60. let především v souvislosti s knihou P. Geache Reference and Generality. Témata identity, její případné závislosti na určitých predikátech a zejména otázka kritérií identity se následně stala předmětem intenzivní filozofické debaty. V této souvislosti budou nastíněna různá pojetí sortálů. Filozofický význam sortálů spočívá především v otázce individuace a (re)identifikace objektů. Mezi sortálními teoretiky se především rozhořela debata, zda jsou s individui některé (...) sortály spojeny nutně, tj. jestli platí, že pokud individuum spadá pod nějaký sortál, pak nemůže spadat pod jiný. Pozitivní odpověď zakládá klasický aristotelský esencialismus, k záporné odpovědi směřují antiesencialisté. V sortální logice se navíc poměrně často buduje hierarchie sortálů, kdy sortály mohou (příp. musí) být ve vztahu podřazenosti k jinému sortálu a lze dokonce uvažovat o případném nejvyšším sortálu jakožto sortálu, který již není podřízen žádnému jinému. Zde se přímo nabízí souvislost s aristotelskou hierarchií kategorií, analogie s touto naukou budou předmětem závěrečného srovnání. (shrink)

Příspěvek hodlá zkoumat některé filozofické předpoklady a důsledky tzv. sortální identity. Téma sortálů si vysloužilo pozornost filozofů od 60. let především v souvislosti s knihou P. Geache Reference and Generality. Témata identity, její případné závislosti na určitých predikátech a zejména otázka kritérií identity se následně stala předmětem intenzivní filozofické debaty. V této souvislosti budou nastíněna různá pojetí sortálů. Filozofický význam sortálů spočívá především v otázce individuace a (re)identifikace objektů. Mezi sortálními teoretiky se především rozhořela debata, zda jsou s individui některé (...) sortály spojeny nutně, tj. jestli platí, že pokud individuum spadá pod nějaký sortál, pak nemůže spadat pod jiný. Pozitivní odpověď zakládá klasický aristotelský esencialismus, k záporné odpovědi směřují antiesencialisté. V sortální logice se navíc poměrně často buduje hierarchie sortálů, kdy sortály mohou (příp. musí) být ve vztahu podřazenosti k jinému sortálu a lze dokonce uvažovat o případném nejvyšším sortálu jakožto sortálu, který již není podřízen žádnému jinému. Zde se přímo nabízí souvislost s aristotelskou hierarchií kategorií, analogie s touto naukou budou předmětem závěrečného srovnání. (shrink)

Poimanje čovjeka kao osobe utječe na neposredno djelovanje, što osobito dolazi do izražaja u skrbi tijekom bolesti i patnje. Iako je medicina stara koliko i čovječanstvo, tijekom posljednja dva stoljeća kao znanost razvija se unutar biomedicinske paradigme koja je obilježena pozitivizmom.Od vremena Florence Nightingale profesija medicinskih sestara pokušava se razviti unutar vlastite paradigme koju obilježavaju četiri koncepta od kojih je osoba središnji koncept. Tek se proteklih pola stoljeća razvijaju jedinstvene zdravstvene njege u kojima se naziru obilježja personalizma. Pokušaji pojedinih (...) teoretičarki da definiraju pojam osobe približili su ga klasičnoj definiciji osobe kakva se nalazi u filozofskoj antropologiji.Činjenica da postoje teorijski modeli koji usmjeravaju praksu od biomedicinskoga preko holističkog prema personalističkome nazoru govori u prilog da sazrijeva misao o važnosti promatranja čovjeka kao osobe sa svim neposrednim pozitivnim učincima takvoga pogleda. (shrink)

SAŽETAK: Empiristi su tvrdili da se medicinsko znanje u cjelini može steći na temelju iskustva i da za njegovo formiranje i primjenu nije potrebna nikakva teorija. Ključni dio toga stava sastoji se u odbacivanju istraživanja uzroka bolesti. Medicinsko se znanje sastoji od teorema koji su generalizacije izvedene na temelju iskustva. Ranije analize generalizacija kojima se služi medicina, kao i rasprave o stručnom znanju općenito, pokazuju da je među grčkim liječnicima i filozofima bio prihvaćen stav da ispravne generalizacije koje nekoj (...) djelatnosti jamče status umijeća jesu eksplanatorne generalizacije – takve koje uključuju poznavanje uzroka. U članku istražujem na temelju čega empiristi mogu za neeksplanatorne generalizacije zahtijevati isti status i nastojim pokazati da je njihov argument u osnovi taj da statistički kriterij formulacije takvih generalizacija jamči njihovo podudaranje s događajima koje opisuju, što eksplanatornegeneralizacije ne mogu osigurati.The Empiricists argued that medical knowledge is a matter of experience, and that no theory is required either for its formation or application. The central part of their position was rejecting the possibility of the discovery of causal connections by the use of reason. The theorems that make up medical knowledge are empirical generalizations that do not include the specification of the cause. However, the Greek authors outside Empiricism, both medical and philosophical, made a strong case for the claim that a generalization must be explanatory to be scientific or artistic. In this paper I discuss how non-explanatory generalizations, being statements of frequency of joint occurrences which are statistically accurate, can be taken by the Empiricists as scientific. (shrink)

Rare diseases are a heterogenic group of disorders with a little in common except of their rarity affecting by less than 5 : 10.000 people. In the world is registered about 6000-8000 rare diseases with 6-8% suffering population only in the European Union. In spite of rarity, they represent an important medical and social problem due to their incidence. For many rare diseases have no treatment, but if it exists and if started on time as being available to patients, there (...) is a good prognosis for them to be able for normal life. The problems of patients affected by rare diseases are related to the lack of diagnosis and timely undergoing as well as their treatment or prevention. Orphan drugs are products intended for treatment, diagnosis or prevention of rare diseases, but for their development and marketing the industry has not been interested in yet because of their marketing reasons. Patients suffering from a rare disease although belonging to the vulnerable group for their specific health needs, is becoming invisible in the health care system due to their additional needs un properly recognized. Ethical problems faced by patients, but also health care professionals are related to the allocation of medical diagnostics, unequal approach to health care, inappropriately specialized social services as well as therapy and rare orphan drugs unavailability. Ethical questions related to clinical trails on orphan drugs, population screening and epidemiology testing on rare diseases will also be discussed in this paper. [Projekat Ministarstva nauke Republike Srbije, br. 41004: Rare diseases: Molecular pathophysiology, the diagnostic and therapeutical modalities, social, ethical and legal aspects] Retke bolesti su veoma heterogena grupa poremecaja i imaju malo toga zajednickog osim retkosti, posto pogadjaju manje od pet osoba na 10.000 ljudi. U svetu je evidentirano izmedju 6.000 i 8.000 retkih bolesti koje pogadjaju sest do osam procenata stanovnistva samo u Evropskoj uniji. Dakle, iako retke, one predstavljaju vazan medicinski i socijalni problem s obzirom na broj obolelih. Za mnoge retke bolesti nema terapije, a ukoliko ona postoji i ako se na vreme zapocne i bude dostupna pacijentima, postoje dobri izgledi da ce oboleli moci da zive normalnim zivotom. Problemi s kojima se susrecu pacijenti sa retkim bolestima vezani su za dijagnostikovanje u smislu nemogucnosti ili nepravovremenog postavljanja dijagnoze, kao i same terapije ili prevencije pojave bolesti. Orphan lekovi su proizvodi koji su namenjeni za lecenje, dijagnozu ili prevenciju retkih bolesti, za ciji razvoj i marketing industrija nije zainteresovana iz trzisnih razloga. Pacijenti s retkim bolestima, iako pripadaju osetljivoj grupi, jer imaju specificne zdravstvene potrebe, ostaju nevidljivi u zdravstvenom sistemu, jer se njihove dodatne specificne potrebe ne prepoznaju. Eticki problemi s kojima se susrecu pacijenti, ali i zdravstveni radnici, ticu se alokacije zdravstvene dijagnostike, nejednakog pristupa zdravstvenoj zastiti i nezi, nedostatka specijalizovanih socijalnih usluga, kao i nepostojanja i nedostupnosti terapije orphan lekovima. Eticka pitanja retkih klinickih ispitivanja orphan lekova i populacionih i skrining ispitivanja u vezi sa retkim bolestima takodje su razmatrani u ovom radu. PR Projekat Ministarstva nauke Republike Srbije, br. 41004: Rare diseases: Molecular pathophysiology, the diagnostic and therapeutical modalities, social, ethical and legal aspects. (shrink)

Autor v tomto článku rozporuje pojem non-agrese Murrayho N. Rothbarda a využívá při tom to, co nazývá paradoxem non-agresivní vraždy. Autorovou ambicí není nic menšího než rozbít základy Rothbardovy politické filosofie a využívá přitom důkaz sporem, tedy fakt, že vyvrácení kontradiktorního opaku jako nepravdivého je za podmínek úplné disjunkce zároveň důkazem pravdivosti dokazované teze. Dokazovanou tezí je zde teze: v určitých případech existují pozitivní práva a povinnosti, tedy práva a povinnosti nevyplývající ani ze smlouvy, ani z předešlé agrese. O této (...) skupině práv a povinností však Rothbard říká, že ve skutečnosti neexistuje. Důvodem dle Rothbarda je, že takováto pozitivní práva a povinnosti by porušovaly sebevlastnictví povinovaného, resp. jeho právo k vlastní osobě a majetku. Autor tohoto článku naopak jejich existenci dokazuje poukazem na nepravdivost kontradiktorního opaku („pozitivní práva nikdy neexistují“), kterou ukazuje na uvedených paradoxech obklíčitele, majitele člunu, hostitele a skokana. Určité konkrétní majetkové právo nemůže mít subjekt A i subjekt B současně a ve stejném rozsahu. Zatímco však Rothbard tvrdí, že majetkové právo může vyplývat pouze ze smlouvy či z předchozí agrese (jako právo na kompenzaci), autor tohoto článku argumentuje, že majetkové právo nemusí vyplývat pouze ze smlouvy či z předchozí agrese, a dokazuje to existencí případů, kdy popření mimo-smluvního majetkového práva implikuje paradox non-agresivní vraždy: subjekt, který naplánuje úkladnou vraždu, se nedopouští protiprávní agrese. Což je rozpor. Ergo, teze „pozitivní práva nikdy neexistují“ je nepravdivá. Ergo, pravdivá je autorem dokazovaná teze. Mimo-smluvní práva a povinnosti se tedy nachází v obsahu správně pojatého pojmu sebevlastnictví a úkladná vražda se nikdy nenachází v rozsahu správně pojatého pojmu non-agrese. (shrink)

„Jdu na chvíli ven a možná se zdržím,“ měl říci kapitán Oates (Scott, 1912), opustit stan a nikdy se nevrátit. Měl mít vážně omrzlé nohy, měl ztrácet síly rychleji než ostatní. Údajně žádal, aby byl ponechán svému osudu. Ostatní to odmítli, a proto odešel sám. Scott (1912) napsal, že věděli, že jde Oates na smrt, že to byl skutečný anglický gentleman.V diskusích o eutanazii je zmiňován argument, že je-li smrt na požádání povolena, mohou lidé dojít k závěru, že mají nejen (...) právo, ale dokonce i povinnost zemřít, a to by byl nepřípustný výsledek. Povinnost zemřít je chápána jako něco nepřijatelného, nepřipustitelného. Nicméně existují případy, ve kterých tuto povinnost připouštíme. Oates opustil stan, odešel zemřít, protože kdyby zůstal, měli by ostatní velmi malou, žádnou, šanci na přežití. Nebyli schopni ho opustit, on je ale opustit musel. Zdá se tak, že měl povinnost zemřít. Stejně tak horolezci při pádu odříznou raději sami sebe, než aby vystavili riziku ostatní.Existují čtyři základní a obecné motivy, které jsou spojeny s rozhodnutím zemřít (Warnock, 2008). Lze je také rozdělit do dvou skupin: pro smrt se rozhodujeme ve vztahu k sobě, s ohledem k bolesti nebo s ohledem k důstojnosti, a ve vztahu k druhým, s ohledem ke svým blízkým nebo s ohledem ke společnosti. Pokud samotný člověk nechápe svůj život jako nejvyšší a nezpochybnitelnou hodnotu, pokud si nemyslí, že se může rozhodovat bez ohledu ke komukoli jinému, k čemukoli jinému, pak lze ukázat, že jsou chvíle, kdy máme povinnost zemřít. Máme povinnost zemřít, abychom uchránili právě to, o čem si myslíme, že je významnější než náš život, ať už se jedná o životy jiných lidí, či představu o nás samotných. Povinnost zemřít se tak nezdá jako něco, co by mělo zakládat důvody pro odmítnutí eutanazie, není něčím nepřípustným nebo nepřijatelným. (shrink)

Tekst je prosireno obrazlozenje predlozene teme projekta koja se bavi mogucnoscu prihvatanja i stabilizacije liberalnih obrazaca distribucije u drustvima u tranziciji. Srbija je u ovom pogledu iz niza razloga poseban slucaj. Liberalizacija ovih drustava je uvek neizvestan proces jer zavisi od dve vazne pretpostavke. Prva je olicena u paradoksu ovakvog vida tranzicije koji se sastoji u postojanju ili nepostojanju politickih poticaja da se neke sfere zivota osamostale od procesa politickog odlucivanja. Druga je da liberalizacija moze biti samo destruktivna. Naime, minimalni (...) ucinci liberalizacije, uspostavljanje obrazaca odgovornosti i javne sfere, mogu u svom krajnjem ishodu imati neliberalne ucinke. No, pored svega, stabilnost liberalnih poredaka pociva upravo na otvorenoj mogucnosti stalnog preispitivanja i korigovanja obrazaca raspodele koji su ugradjeni u institucionalne mehanizme ovih drustava. (shrink)

Máme tři hlavní teorie blahobytu. První je hédonismus. To je teze, že blahobyt jednotlivce zcela závisí na tom, jak se cítí. Blahobyt prostě spočívá v potěšení. Je pro něj dobré, aby prožíval příjemné zážitky ve svém životě. A špatné je pro něj, aby ve svém životě trpěl. Nejlepší život je pak takový, který znamená největší možnou převahu potěšení nad bolestí. Druhá je teorie touhy, která znamená, že něco je pro někoho dobré, protože to splňuje jeho touhu. Je na tom lépe (...) do té míry, do jaké dostane to, co chce. Stručně, blahobyt spočívá v realizaci subjektivních preferencí. Třetí teorie blahobytu je perfekcionismus. To je názor, že dobrý je rozvoj určitých schopností, které jsou charakteristické pro člověka. Tyto schopnosti zahrnují zejména naši racionalitu, teoretickou i praktickou. Blahobyt spočívá v sebe-zdokonalování, v životě excelentní a ctnostné aktivity, resp. v dobrém fungování lidské bytosti. Počiny, jako jsou úspěšné projekty, poznání, estetická zkušenost, rodičovství a přátelství, jsou konstitutivní pro naši lidskou prosperitu. V tomto článku dospívám k závěru, že tyto tři konkurenční teorie ztělesňují odlišné koncepce autenticity. (shrink)

Příspěvek si klade dvojí cíl. V prvé řadě je jeho záměrem vyzdvihnout přínos monografie O revoluci pro celek myšlení Hannah Arendtové. Především pak nabízí interpretaci klíčového oddílu knihy, v němž spočívá vlastní jádro arendtovského návrhu „nové politické vědy“. Ústředním pro politický řád se ukazuje být rozdíl mezi pramenem moci a pramenem autority, která politickému řádu propůjčuje stabilitu. Příspěvek dokládá, že Arendtová v zakladatelském aktu politického společenství spatřuje dva „bludné kruhy“ – bludný kruh legitimity moci a bludný kruh legitimity zákonů. Zatímco (...) s prvním bludným kruhem si zdařilá americká revoluce věděla rady, druhý bludný kruh, který odkazuje k potřebě autority sankcionující pozitivní zákonodárství, ji uvedl do teoretických obtíží. Stať ukazuje, že Arendtová sama důsledně trvá na možnosti nalézt pramen autority výhradně v prostoru politického jednání. (shrink)

Development of biopharmaceuticals is a challenging issue in bioethics. Unlike conventional, small molecular weight drugs, biopharmaceuticals are proteins derived from DNA technology and hybrid techniques with complex three dimensional structures. Immunogenicity of biopharmaceuticals should always be tested in clinical settings due to low predictive value of preclinical animal models. However, non-human primates and transgenic mice could be used to address certain aspects of immunogenicity. Substantial efforts have been made to reduce NHP use in biopharmaceutical drug development, e.g. study design improvements (...) and changes in regulatory policy. In addition, several expert groups are active in this field. Despite that, there is an increasing trend of use of NHP in preclinical safety testing of biopharmaceuticals, especially regarding monoclonal antibodies. Other potential bioethical issues related biopharmaceutical drug development are their cost/effectiveness ratio, clinical safety assessment, production of biosimilars, and comparison of their efficacy with placebo in countries without intention to market. Identification of the human genome has opened many new bioethical issues. Development of biopharmaceuticals is an important bioethical issue for several reasons. It connects all aspects of contemporary bioethics: bio?medicine, animal welfare and the most recent ad?vances in biotechnology. In particular, biopharmaceutical drug development is a challenging issue regarding treatment of rare diseases. Razvoj biofarmaceutika predstavlja izazov u bioetici. Za razliku od uobicajenih lekova male molekulske mase, biofarmaceutici su proteini kompleksne trodimenzionalne strukture koji se dobijaju tehnologijom rekombinantne DNK i tehnikom hibridoma. Imunogenost biofarmaceutika treba uvek proveriti u klinickim studijama zbog male prediktivne prednosti pretklinickih animalnih modela. Medjutim, primati i transgeni sojevi miseva mogu se upotrebiti da bi se naznacili neki aspekti imunogenosti. Znacajni napori su ucinjeni u cilju smanjenja upotrebe primata u razvoju biofarmaceutika, npr. poboljsanja dizajna istrazivanja i promene u zakonskoj regulativi. Osim toga, u ovoj oblasti su aktivne i pojedine ekspertske grupe. Uprkos tome, postoji rastuci trend upotrebe primata izuzev coveka u pretklinickom ispitivanju bezbednosti biofarmaceutika, posebno kada su u pitanju monoklonska antitela. Druga bioeticka pitanja koja se mogu dovesti u vezu sa razvojem biofarmaceutika su odnos njihove cene i efikasnosti, procena bezbednosti u klinickim uslovima, proizvodnja bioloski slicnih lekova i uporedjivanje njihove efikasnosti sa placebom u zemljama u kojima ne postoji namera o plasmanu. Upoznavanje humanog genoma otvorilo je mnoga bioeticka pitanja. Razvoj biofarmaceutika je vazno bioeticko pitanje iz vise razloga. Ono povezuje sve aspekte savremene bioetike: biomedicinu, dobrobit zivotinja i najnovija dostignuca u biotehnologiji. Posebno, razvoj biofarmaceutika je izazov kada je u pitanju lecenje retkih bolesti. (shrink)

Razvoj biofarmaceutika predstavlja izazov u bioetici. Za razliku od uobicajenih lekova male molekulske mase, biofarmaceutici su proteini kompleksne trodimenzionalne strukture koji se dobijaju tehnologijom rekombinantne DNK i tehnikom hibridoma. Imunogenost biofarmaceutika treba uvek proveriti u klinickim studijama zbog male prediktivne prednosti pretklinickih animalnih modela. Medjutim, primati i transgeni sojevi miseva mogu se upotrebiti da bi se naznacili neki aspekti imunogenosti. Znacajni napori su ucinjeni u cilju smanjenja upotrebe primata u razvoju biofarmaceutika, npr. poboljsanja dizajna istrazivanja i promene u zakonskoj regulativi. (...) Osim toga, u ovoj oblasti su aktivne i pojedine ekspertske grupe. Uprkos tome, postoji rastuci trend upotrebe primata izuzev coveka u pretklinickom ispitivanju bezbednosti biofarmaceutika, posebno kada su u pitanju monoklonska antitela. Druga bioeticka pitanja koja se mogu dovesti u vezu sa razvojem biofarmaceutika su odnos njihove cene i efikasnosti, procena bezbednosti u klinickim uslovima, proizvodnja bioloski slicnih lekova i uporedjivanje njihove efikasnosti sa placebom u zemljama u kojima ne postoji namera o plasmanu. Upoznavanje humanog genoma otvorilo je mnoga bioeticka pitanja. Razvoj biofarmaceutika je vazno bioeticko pitanje iz vise razloga. Ono povezuje sve aspekte savremene bioetike: biomedicinu, dobrobit zivotinja i najnovija dostignuca u biotehnologiji. Posebno, razvoj biofarmaceutika je izazov kada je u pitanju lecenje retkih bolesti. (shrink)

Naša stvarnost bilježi dramatične promjene u moralnim stavovima ljudi. Kršćanskim i pravno-filozofskim pristupom nastojimo, u svjetlu tih promjena, promišljati pitanje etičkog aspekta zahtjeva kompetentnog pacijenta da umre te odluke liječnika povodom toga zahtjeva. Ovo promišljanje spada u područje ispitivanja osnovnih ljudskih vrijednosti. Ističemo da ljudsko dostojanstvo – kao središnja vrijednost – nije određeno vanjskim uzrocima i ne ovisi o stanju čovjekova zdravlja ili bolesti, ono je nešto unutrašnje, bitno i neotuđivo. Dakle, izvire iz cjelokupne kvalitete čovjekovog života kao osobe, (...) kao duhovno-tjelesnog bića, obdarenog razumom i slobodom, samoodgovornošću i mogućnošću samoodređenja – ukoliko prihvaćamo da je stvoren na sliku Božju . Historijska prizma promatranja ovog problema je zaista šarolika, od potpunog opravdavanja ovakvih zahtjeva, preko jedinstvene osude, sve do danas kada ovo pitanje dovodi do vrlo teških i skoro nerješivih rasprava na područjima morala i prava, uz naglašavanje da dekriminalizacija ovakvih postupaka može dovesti do »klizave nizbrdice«.Naš je polazni stav, s kršćanske pozicije, da ne postoji tako nešto kao što je život bez vrijednosti. Dakle, ističemo kršćanski pristup ljudskom životu i dostojanstvu, koji podrazumijeva postavku da čovjek ne dodjeljuje život te ga samim time niti ne može oduzeti, bez obzira na okolnosti i teškoće koje ga prate.Our reality is facing dramatic changes in the moral attitudes of people. In the light of those changes we are trying to consider the issue of ethical aspect of the competent patient’s request to die and the physician’s decision about it. This elaboration is situated within the field of questioning the basic human values. It is emphasized that the human dignity – being the central value – is not determined by external causes and not dependable on the condition of a person’s health or illnesses. Human dignity is something integral, essential, and inalienable. Thus human dignity springs from the overall quality of human life as of a unique human being, spiritual and physical being gifted with reason and freedom, self-responsibility, and the possibility of self-defining – in case we accept that a man is created in the image and likeness of God . The historical prism of considering this problem comes in varieties of forms, from the complete justifications of these requests, or their condemnation, till the contemporary disputes in the field of morality and law, with an emphasis on the possibility of “slippery slope” argumentation this decriminalization might lead to.Our starting point, from the Christian position, is that something like life without the value does not exist. Therefore we are pointing out the Christian approach to human life and dignity which presupposes the thesis saying that man does not give a life and therefore can not take it away, regardless of the hardship he might be experiencing. (shrink)

Modern cognitive and experimental science is increasingly working to explore the meaning and importance of forgetting. Forgetting is one of the most important mental functions on an individual level, but also on a social and national level, since it enables healing, purifies the mind of difficult memories, prevents obsession with problems, and eliminates the possibility of psychosomatic illnesses. The famous British TV series Black Mirror, which has become a symbol of the challenges that modern and futuristic technology brings to man, (...) deals with the problems that arise due to the obsession of the gadget culture with abolishing forgetting through technological enhancement. Several episodes are based on gadgets that expand the potential of memory and make it constantly available to other subjects, in the way that data from a person’s entire history become available. In a dialogue with Brooker’s ideas, the author re–examines the problems spawned by this future society without forgetting, and searches for possible solutions. Moderna kognitivna i eksperimentalna znanost sve više se bavi istraživanjem značenja i važnosti zaboravljanja. Zaboravljanje je jedna od najvažnijih mentalnih funkcija na individualnoj, ali i na društvenoj i nacionalnoj razini, budući da omogućuje iscjeljivanje uma i brisanje neugodnih sjećanja, sprječava opsesivno razmišljanje o problemima i otklanja mogućnost pojave psihosomatskih bolesti. Poznata britanska serija Crno zrcalo, koja je postala simbol za izazove koje moderna i futuristička tehnologija donosi čovjeku, bavi se problemima koji nastaju zbog opsjednutosti kulture gadgeta da se tehnološkim napretkom potpuno onemogući zaboravljanje. Nekoliko epizoda serije temelji se na gadgetima koji proširuju potencijal ljudskog pamćenja te ga čine dostupnim drugima, a time podatci o čitavoj nečijoj prošlosti postaju dostupni. Razmišljajući o Brookerovim idejama, autor razmatra probleme koje bi iznjedrilo takvo buduće društvo lišeno zaborava i traži moguća rješenja. (shrink)

U ovom radu definiraju se pojmovi medija i ideologije, ispituje se povezanost ideologije s predrasudama i stereotipima, te se razmatraju modaliteti formiranja i širenja ideologije. Analizom socijalne i povijesne funkcije ideologije razotkriva se mehanizam proizvodnje, reprodukcije i učvršćivanja logike ropstva, ali ujedno i mehanizam preventivnog onemogućavanja osvješćivanja ropstva. Te mehanizme ne treba svoditi na tzv. masovne medije , već je analizu nužno proširiti i na obrazovanje, kulturu, politiku itd. Učinci ideologijom posredovana duhovnog ropstva otkrivaju se kao napredovanje nihilizma, te (...) se otvara pitanje o nužnosti alternative nadirućem nihilizmu.In diesem Beitrag werden sowohl der Begriff der Ideologie als auch die Verbundenheit der Ideologie mit den Vorurteilen und Stereotypen definiert; es wird über die Modalitäten der Entstehung und Verbreitung der Ideologie nachgedacht. Durch die Analyse der gesellschaftlichen und geschichtlichen Funktion der Ideologie werden sowohl die Mechanismen der Produktion, Reproduktion und Verstärkung der Knechtschaftslogik als auch der Mechanismus der präventiven Vereitelung der Belebung von Knechtschaft enthüllt. Diese Mechanismen sollten keineswegs auf die s. g. Massenmedia beschränkt werden . Die Analyse muss auf die Ausbildung, Kultur, Politik usw. ausgebreitet werden. Die Auswirkungen dieser durch Ideologie vermittelten geistigen Knechtschaft werden als Fortschritt des Nihilismus enthüllt. Dadurch wird die Frage um die Alternative zum vordringenden Nihilismus gestellt. (shrink)

Najnovije rasprave o civilnom društvu razmatrale su procese globalizacije čime je proširen teorijski diskurs kako bi se obuhvatio pojam globalnoga civilnog društva. Pojam i praksa civilnog društva globalizirali su se na način koji odražava empirijske procese međupovezivanja društava i oblikovanja svjetskog društva. Iz normativno mobilizirajuće perspektive, aktivisti i teoretičari civilnoga društva ističu potrebu za obranom svjetskog društva od globalne prijetnje nuklearnim ratom, ekoloških katastrofa, zločina i nasilja, dominacije svjetskih sila nad sudbinom pojedinih zemalja i društava, tj. potrebu da se ono (...) suprotstavi tendenciji »politike moći« na svjetskoj razini i da obrani autonomiju društva kao onoga koje je primarno uskladivo s ekspanzijom politika koje su zasnovane na vladavini zakona diljem svijeta, a neuskladivo s politikom sile, državnih razloga i dominacijom svjetskih središta moći. Procesi globalizacije rezultiraju sukobljavanjem i/ili asimilativnim prelaženjem civilizacija i kultura, kao i kontroverznim tendencijama: s jedne strane, pokušaja uvođenja međunarodnih političkih institucija i usvajanja međunarodnih konvencija za zaštitu ljudskih prava, za zaštitu demokratskih vrijednosti, za borbu protiv terorizma i segregacije prema različitim osnovama, vodeći time prema globalnoj standardizaciji kulture ljudskih prava i demokratskog političkog i pravnog poretka, a s druge strane, rastom ksenofobije, partikularizacije i etnonacionalizma, građanskih ratova, ekoloških prijetnji, globalnog terorizma, prijetnjom problema gladi, nuklearnog rata, novim bolestima itd. Suvremena pobjeda liberalnih i demokratskih vrijednosti pozitivni je doseg, no praćen osporavanim pitanjem suvereniteta, propadanjem urbanog, rasizmom, etničkim čišćenjem, ksenofobijom, neuspjelim političkim legitimacijama , a na globalnoj razini praćen je: globalnom nepravdom, siromaštvom, ekološkim opasnostima, masovnim i smrtonosnim bolestima, ugnjetavanjem manjinskih skupina, nezaustavljivim rastom stanovništva, velikim nesrazmjerima političke i ekonomske moći, terorizmom na globalnoj razini, prijetnjom nuklearnom katastrofom itd. Globalno civilno društvo ima tri dimenzije: 1.) empirijski fenomen globaliziranih društvenih relacija, međupovezanosti, 2.) mobiliziranje, formativnu silu projekta/vizije i 3.) društvene čimbenike na globalnoj/transnacionalnoj razini. Antiglobalizacijski pokret je pokušaj djelovanja nasuprot uočenim negativnim aspektima tekućih procesa globalizacije. Iako pristaše tog pokreta često djeluju uigrano, sam je pokret heterogen i obuhvaća raznolika, povremeno suprotstavljena, shvaćanja tog procesa, alternativna viđenja, strategije i taktike. Prema tome, iznijansirani pojmovi obuhvaćaju antikapitalističku/ antikorporativnu alternativnu globalizaciju. Njegovi sudionici mogu koristiti pozitivne izraze poput ‘globalna pravda’ ili ‘pokret za poštenu trgovinu’; ili ‘pokret za Globalnu Pravednost i Solidarnost’; ili ‘Pokret svih Pokreta’; ili jednostavno ‘Pokret’; ili ‘antikorporativni kapitalistički pokret’. Općenito govoreći, antiglobalizacijski pokret kao takav nije u velikoj mjeri suprotnost globalizaciji nego je oporba određenom načinu na koji se ona odvija – kao što je to neoliberalni proces globalizacije. U tom smislu, mnogi predstavnici Pokreta više vole da ih se naziva altermondijalizmom. (shrink)