U odnosu filozofije i umjetnosti, metaforičko mišljenje ima poseban status. Od antičke retorike, metafora je bitna jezička figura. U prošlom stoljeću postaje modelom estetičkih i znanstvenih procesa spoznaje i stvaralaštva i teorijskih rasprava u znanosti o književnosti, filozofiji jezika i lingvistici, tj. o hermeneutičkim, jezičkoanalitičkim i strukturalističkim paradigmama. Zanimati će nas Grassijeva hermeneutika metafore. Dok Heidegger drži da je pretpostavka metaforičkog mišljenja tradicionalno razlikovanje osjetilnog i nadosjetilnog bića, tj. da pjesništvo nije metafora, Grassi ide drugim putom, zastupajući tezu da (...) je pjevanje pjesnika i sâmo povijesni bitak zapadnog čovjeka − tumačeći npr. ironički izraz u romantičara novim oblikom mišljenja. Slično Grassiju, i Ricoeur smatra da je Heideggerova upotreba metafore ipak važnija od onoga što usput govori protiv nje. (shrink)

»Sve što postoji u onom drugom je drugačije nego u sebi« . Ljudski svijet je posredovani svijet te može biti posve odvojen od onoga što je svijet u sebi, a što se danas naziva neposrednošću, životom, autentičnom egzistencijom. Racionalnost, simboličko mišljenje, jezik, povezuju nas s realnošću, ali prepušteni sebi samima zarobljavaju beskonačnu različitost stvarnosti i supstituiraju bogatstvo života hiperrealnošću i ekstenzijama .Izgubljeni smo u simbolima jer nam nedostaje, kaže Kuzanski, tankoćutnost za razlikovanje simbola od onoga što oni simboliziraju. Kant (...) to proširuje na razlikovanje svijeta za nas od svijeta po sebi, upozoravajući da je naše iskustvo svijeta određeno naočalama kroz koje ga gledamo. Kuzanski nam nudi naočale koje omogućuju spomenutu tankoćutnost. Uspoređuje ih s dragocjenim kamenom berilom kroz koji postaje vidljivo ono što je inače nevidljivo. To je medij tankoćutniji od jezika. Za Platona njegovo poznavanje bijaše uvjet da se uđe u Akademiju.“Whatever exists, exists otherwise in something else than it exist in itself” . The world of man is a mediated indirect world and it can exist completely separate from what the world in itself is, the latter being referred to today as immediacy, Life, authentic existence. Rationality, symbolic thought, and language connect us to the reality, but when they are left to themselves they reduce otherwise infinite variety within the reality and substitute the richness of life with hyperreality ad extensions .We are lost in the world of symbols, according to Cusanus, because we lack the sensibility to differentiate the symbol from the signified symbolized. Kant extends this to the opposition between the worldforus and the worldperse, thereby pointing out that our experience of the world is determined by the spectacles through which we see it. Cusanus on the other hand offers the spectacles that enable us to achieve the before mentioned sensibility, comparing them to the semiprecious stone beryl, which enables otherwise invisible objects to become visible if observed through the stone. The concerned medium is thus more sensible than language. Plato made the cognition of this medium a prerequisite for entry into his Academy. (shrink)

Kako je moguće baviti se Platonom danas, ukoliko je filozofija „svoje vreme obuhvaćeno mislima“? Autor Platonovom delu ne pristupa kao dogmatskom štivu, već kao tekstu prožetom paradoksima, koje izmiče svakom unapred pripremljenom, šematizovanom modelu čitanja. Obratiti se Platonu kao filozofskoj paradigmi isplativo je ukoliko filozofi koji progovaraju iz dubine vremena mogu nešto važno da nam saopšte i ukoliko smo kadri da im postavimo autentično pitanje. Zato filozofi moraju imati dah delfskog ronioca, jer biser se ne nalazi u svakoj školjci. Knjiga (...) Iz Platonove filozofije ulazi u red značajnih knjiga posvećenih Platonovoj filozofiji. Veći deo knjige je objavljen u časopisima od svetskog ugleda (na nemačkom i engleskom jeziku). Time je njen kvalitet potvrđen recenzijama koje su nastale van domaćih koterija, a delo se samerilo sa aktuelnim pristupima Platonu. Knjiga se bavi problemima koji su formulisani u drugoj polovini prošlog veka (napisano i nenapisano učenje), preko naizgled klasičnih tema (dvostruki paradoks, utemeljenje istorijskog i političkog, eros), do tekstova koji pogađaju fenomen aktuelnosti Platonove teorije i prakse (problemi kongitivne dispozicije i bioetike u Platonovoj filozofiji). Ispred nas je Platon u dijalogu sa filozofskim strujanjima s kraja dvadesetog i početkom ovog veka. Za Irinu Deretić smisao filozofskog dijaloga leži u procenjivanju i odmeravanju stanovišta u raspravi, kako bi se vlastito stanovište preciznije artikulisalo. Ne radi se o utopijskoj komunikativnoj zajednici - već o karakteru filozofskog dijaloga, koji je upućen na unutrašnji, a ne na spoljašnji agon. Platon iz sasvim nesofističkih razloga preuzima metodu sofista kada „slabiju stvar čini jačom“. Tome je suprotna eristička (ne)kultura, u kojoj strasti imaju prevagu na davanjem bilo kakvih, „a kamoli valjanih razloga“, piše Irina Deretić. Iz problematičnosti jezika i sučeljavanja sa bliskim granicama pojmljivosti, ne mora da proizađe i slabost logosa. Naprotiv, snaga logosa je obrnuto proporcionalna sposobnošću da se odredi njegova nemoć. Granicu Platonove misli Irina Deretić jezgrovito formuliše: „Platonov jezik je sav okrenut biću, i usmeren je na saznajno ovladavanje njime. Snaga argumenta učesnika u Platonovim razgovorima upravo se sastoji u njihovoj sposobnosti da tačno pogode stvarnost na koju se odnose i koju nastoje da izraze“. Ali to vodi oblikovanju samog karaktera dijaloga: sagovornici se podređuju vođstvu „same stvari“ mišljenja. Međutim, logos nije svemoćan, i inače, a pogotovo ne za Platona. Irina Deretić insistira na autentičnom smislu nemoći logosa kao racionalnog diskursa, koji se pokazuje na odlučujućim mestima, tamo gde njegove refleksije o idejama, posebno o Ideji Dobra bivaju suočene sa granicama njihove saznatljivosti i saopštivosti. Napokon, Platonova okrenutost biću nije dovela do teorije adekvatnosti između bića i jezika, nego do isticanja paradoksa i metafore. A šta je iza njihovog vela - ništa, ili su oni, naprotiv, konstitutivni za biće, da li uopšte može biti odlučeno? U skladu sa filozofskim vjeruju Nikolaja Berđajeva, može se formulisati karakteristika ove važne i lepe knjige: Iz dubine vremena izvire sposobnost da se filozofski misli, a to onda nije u koliziji sa aktuelnim „primenama“ filozofske refleksije. Naprotiv. (shrink)

Uporišta. O Markovićevim filozofskim rukopisima u arhivima HAZU ; O Hondlovu prigovoru Bazalinu tumačenju Spinozine filozofije -- Začetnik filozofije jezika u Hrvatskoj : uz knjigu Kruna Krstića Studije, rasprave, i članci ; Što je činjenica? O Krstićevu poimanju (znanstvene) objektivnosti ; Supek kao filozof ; Supekov odnos prema pojedinim pravcima u suvremenoj filozofiji ; Marijan Cipra : život, misao, radovi -- Hrvatska filozofija i hrvatski jezik. Rječnik hrvatskoga filozofskoga nazivlja ; Filozofija i hrvatski jezik : bibliografija (...) ; Je li suština nužna? O sustavnosti hrvatskoga filozofskoga nazivlja -- Nazivlje u Markovićevoj Etici -- Sutlićev odnos spram jezika -- László i filozofsko nazivlje. (shrink)

Rad se sastoji od dva dijela. U prvom dijelu, tragom prethodnih istraživanja, prvenstveno Petrovićevih i Marottijevih, ispitujem sadržaj i primjenu temeljnog filozofijskog pojmovlja zasnovanoga na riječi i pojmu biti, pri čemu je glavna primijenjena strategija filozofijsko tumačenje mišljenja tvorenog putem mehanizama hrvatskoga jezika. U drugom dijelu, tragom Veljakovih istraživanja o metafizičkim utvarama, ispitujem opasnosti usvajanja moguće nepotpuno razumljenog pojmovlja pomoću kojega oblikujemo predodžbe o (društvenoj) zbilji i po njoj djelujemo. Sidrište je razmatranja problem hipostaze jednoga, a u dijalogu s (...) Veljakovim razmatranjima hipostaziranja partikularnih bića nastojim raščistiti polazišno mjesto za mišljenje promjena u odnosu prema zbilji opstojanja. (shrink)

The paper presents the results of a preliminary study aimed at examining the validity and reliability of the newly constructed questionnaire Questionnaire on teaching for critical thinking. Conceptually, the paper is based on the generic model of teaching for critical thinking and its key dimensions. 209 teachers and educators (formal and non-formal education) in the Republic of Croatia participated in the study. The research participants were asked to complete an online survey questionnaire. The design of the questionnaire items followed the (...) mentioned generic model. The initial version of the survey questionnaire contained 46 items, and after the analyses, 36 items were retained. Factor analysis was performed and 6 factors were extracted (and 6 scales were constructed). Reliability of all scales is satisfactory – the coefficients of the internal consistency type Cronbach alpha range from.73 to.92. Through the conducted validation, the first research steps were taken in the confirmation of the validity and reliability of the questionnaire on teaching for critical thinking. In conclusion, the application of the questionnaire on teaching for critical thinking in further research can contribute to the improvement of teaching for critical thinking in the Republic of Croatia, and can thus contribute to the development of students’ critical thinking competency. (shrink)

Članek obravnava Leibnizev načrt filozofskega jezika, t. i. »univerzalno karakteristiko«. Najprej izpostavimo dejstvo, da Leibnizev načrt temelji na določenem semiotičnem vidiku matematike, ki v kontekstu novoveške ideje matematizacije vseh znanosti predstavlja novost. Kakorkoli ima Leibnizev drzen načrt resne pomanjkljivosti, ki so nedvomno botrovale temu, da ni nikoli zares začel z njeno izvedbo, pa Leibniz črpa optimizem iz strogo platonistične zasnove svoje epistemologije, v kateri je karakteristika utemeljena. Karakteristika je v sami teoretski zasnovi mogoča le pod pogojem, da se zaveže (...) klasičnemu realizmu in se odpove tisti metodi filozofije zavesti, ki sta jo ustoličila Descartes in Locke. Iz tega, kaj karakteristika obljublja, in iz njene zavezanosti platonizmu pa je videti, da se karakteristika kot jezik narave v ključnih potezah zgleduje po neki tradiciji mišljenja jezika, ki ima svoj začetek v Platonovem Kratilu in ima v Leibnizevem času še vedno svoje zagovornike. (shrink)

Cilj istraživanja je utvrditi mišljenje studenata primarnog obrazovanja o obilježjima profesije. Nezavisne varijable istraživanja su trenutačna godina studija, vrsta prethodno završene srednje škole te modul/smjer koji studenti pohađaju. Istraživanje je provedeno anketnim upitnikom u akademskoj godini 2019./2020., a uzorak čine studenti/ce prve i pete godine Učiteljskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Rezultati pokazuju da studenti primarnog obrazovanja prepoznaju obilježja profesije te postojanje statistički značajne razlike s obzirom na godinu studija i vrstu prethodno završene srednje škole. In this paper, the opinion of (...) students of primary education regarding the characteristics of a profession will be determined. The aim of this research is to establish opinion of students of primary education regarding characteristics of a profession. Independent variables are current year of study, previously finished high school and module/course students take. The research was conducted with a questionnaire in the academic year 2019/2020. The sample consisted of students of the first and fifth year at the Faculty of Teacher Education, University of Zagreb. The results show that students of primary education recognize characteristics of a profession. There is a statistically significant difference between students of different years of study and with different previous education. (shrink)

Heidegger nije bio ni filozof znanosti niti filozof prirodne znanosti. Znanost nije za njega bila, kako dobro primjećuje Carl Richard von Weizsäcker, »ni izlazište niti cilj njegova mišljenja«. Štoviše, prema Weizsäckeru, riječ je o obostranom nerazumijevanju: »Znanost do sada nije razumjela što joj je Heidegger htio reći, dok Heidegger obratno, tako mi se čini, nije mogao temeljito promisliti prirodnu znanost.« Možda bi bilo primjerenije samoj stvari reći, da nije riječ o pukom nerazumijevanju, već o naporu Heideggera da mišljenje i znanost (...) radikalno novo odredi. Radikalnost njegova poduhvata pokazuje možda najbolje uvredljiva rečenica : »Znanost ne misli.« Ona ne želi samo reći da postoji jaz između mišljenja i znanosti, već također da je on nepremostiv. Pritom nije riječ o nikakvom prigovoru, već o »utvrđivanju unutarnje strukture znanosti: da je u njezinoj biti, da je s jedne strane upućena na to, što misli filozofija, no sama se ne osvrće na to što treba misliti i zaboravlja ga.«. (shrink)

Godišnjice su dobar povod da se vidi dokle se stiglo i, što je još važnije, da se preispita koje su posljedice toga. U ovom se povodu može zaključiti da Društvo koje obilježava svojupedesetu obljetnicu s pravom slavi.Ulazeći u filozofiju u vrijeme opterećeno dnevno-političkim uputstvima, zamijetio sam da se Hrvatsko filozofsko društvo izdvaja po tome što je i onda kad je bilo pritisnuto režimskim zahtjevima uspijevalo ispuniti osnovnu dužnost – poštovati individualni svjetonazor i poticati njegovo razvijanje u svakoga, potvrđujući time svoju (...) etičku utemeljenost. Držeći ovu liniju prava pojedinca da proširuje svoj svjetonazor interiozirajući ponuđene filozofske sustave, ali na način koji ne uvjetuje mišljenje, Hrvatsko filozofsko društvo ispunjava ulogu etičkog korektora, što nam daje za pravo govoriti o tome da je HFD uzor za svako filozofsko društvo i za način na koje bi ono trebalo širiti svoj utjecaj i izvan užeg područja u kojem djeluje.Anniversary is an occasion good enough to take a look at where we have arrived, and, evenmore importantly, to analyze the resulting consequences.Entering the philosophy at the times burdened by daily-political rules, I have noticed that the Croatian Philosophical Society is detached from the regime, and that it succeeded in its basic mission – respecting individual worldviews and stimulating the wide development thereof, so confirming its ethical foundations. Keeping this line of individual’s right to his/her worldview, by interiorizing given philosophical systems, but without being conditioned by them, the Croatian Philosophical Society plays the role of an ethical guide, which makes it a model to be followed by every philosophical association, as well as the model for how to spread one’s influence outside the scope of one’s natural environment. (shrink)

In dieser Arbeit will ich im Rahmen der?erstaunlichen? Aktualit?t der politischen Philosophie Hegels der letzten zwei Jahrzehnte, den Status der zwischenstaatlichen Verh?ltnisse in seiner?Rechtsphilosophie? einer Analyse unterziehen. Ihre?unwirtliche Stelle? innerhalb seines philosophischen Systems kann uns nicht nur die Hegelsche Auffassung von dem Ph?nomen des Politischen erkennen lassen, sondern verweist uns auch auf die Stetigkeit der Entzweiung zwischen dem globalen Feld des politischen Ereignis als empirisch konstitutiv und ihrer?universellen??berwindung. Die Sph?re des Politischen wurde damit f?r das gegenw?rtige philosophische Denken als mit (...) einer?Rest der Negativit?t? bestimmend gezeigt und das Verh?ltnis zwischen der Philosophie und dem Staat wurde fruchtbar f?r eine zuk?nftige Betrachtung ge?ffnet. Namera mi je da u sklopu?iznenadjujuce? aktuelnosti u poslednje dve decenije Hegelove politicke filozofije podvrgnem analizi status medjunarodnih odnosa u Hegelovoj Filozofiji prava. Smatram da nam?negostoljubivo mesto? tog odseka unutar njegovog filozofskog sistema moze osvetliti, ne samo Hegelovo shvatanje fenomena politickog, nego i konstantnost rascepa/ razlike izmedju globalnog polja politickog dogadjaja kao empirijski konstitutivnog i njegovog?univerzalnog? prevladavanja. Sfera politickog ce se na taj nacin pojaviti za savremeno filozofsko misljenje kao sustinski odredjena jednim?ostatkom negativnosti?, a odnos izmedju filozofije i drzave plodno otvoriti za neko buduce razmatranje. (shrink)

Autor u radu analizira predsokratovsko razmatranje φρόνησις-a i αἴσθησις-a, promatrano kroz prizmu Aristotelovog poricanja logoskih sposobnosti životinjama i biljkama. Aristotelov generalni stav je da većina predsokratovaca nije razlučivala um, mišljenje i razboritost od opažanja i drugih aspekata duše. Bitnu aporiju u promišljanju predsokratovaca Stagiranin obrazlaže tvrdnjom da su oni, doduše, istraživali istinu bića, ali polazeći od pretpostavke da su jedina zbiljska bića osjetilne stvari. Predsokratovci, sukladno tomu, shvaćaju umovanje kao nešto tjelesno poput opažanja i često razumiju da se slično sličnim (...) opaža i shvaća. Očekivana konsekvenca ovakvog pristupa tvrdnja je predsokratovaca da ne samo ljudi nego i sva ostala bića imaju svijest, mišljenje i razboritost. Do krajnosti doveden stav nekih od njih izražava se riječima da se biljke pokreću po prirodnoj žudnji, da dišu, osjećaju, da mogu biti tužne i vesele, kao i da imaju moć rasuđivanja, razum i um. Autor je zaključio da je predsokratovac Alkmeon razlikovanjem mišljenja tj. razboritosti od opažanja najjasnije anticipirao Aristotelovo vlastito stajalište. Alkmeonova tvrdnja da se čovjek razlikuje od drugih živih bića po tome što on jedini razumije, dok druga živa bića primaju osjete, ali ne razumiju, na tragu je Stagiraninovog naglašavanja da se logoske sposobnosti mogu pripisivati isključivo ljudima i da čovjek ima ontološki primat u odnosu na druga živa bića. (shrink)

Danilo Pejović je na Odsjeku za filozofiju, nakon Milana Kangrge, predavao estetiku od početka šezdesetih do početka sedamdesetih godina, kada je tu Katedru preuzeo Danko Grlić, zajedno s kojim je preveo Heideggerov tekst O bîti umjetnosti .U Pejovićevu promišljanju umjetnosti Heidegger je, kao i hermeneutika, bio glavni orijentir u razumijevanju umjetničkog djela preko paradigme jezika i u tom je kontekstu u suvremenoj filozofiji umjetnosti, posebno ukazujući i na značaj ekspresionizma, istraživao odnos umjetnosti i prirode, tehnike, oblika, zbiljnosti, osjećajnosti, (...) razumljivosti i slobode. Raspravljanje o mogućnosti umjetnosti Pejović uvijek postavlja u epohalni kontekst, ustvrđujući da je nakon smrti Goethea i Hegela umro i jedan svijet, koji s oscilacijama seže sve do Homerova doba, a Marx samo radikalizira Hegelovo pitanje o tome čemu još umjetnost,da bi se ono nakon Marxa, u doba tehnike, još više zaoštrilo.Pejović zastupa tezu da bez pojma slobode ne možemo dospjeti do toga što jest umjetnost, a živeći u svijetu prepunu oblika uništavanja ljudske slobode, gube se osjećajnost i ljepota kao pripadne umjetnosti.Danilo Pejović hat nach Milan Kangrga an der Abteilung für Philosophie vom Beginn der Sechziger bis zum Beginn der Siebziger Jahren Vorlesungen über die Ästhetik gehalten, als diesen Lehrstuhl Danko Grlić übernahm, mit wem er Heideggers Werk Der Ursprung des Kunstwerkes übersetzte.In Pejovićs Bedenken der Kunst war Heidegger neben der Hermeneutik der Hauptorientierungspunkt im Verstehen des Kunstwerkes mittels Sprachparadigma, und in diesem Kontext in der zeitgenössischen Kunstphilosophie, mit der besonderen Betonung auf die Wichtigkeit des Expressionismus, hat er die Beziehung zwischen Kunst und Natur, Technik, Formen, Wirklichkeit, Sensibilität, Verständlichkeit und Freiheit erforscht. Die Erörterung über die Möglichkeit der Kunst wird von Pejović immer in den Epochen-Kontext gesetzt, mit der Behauptung, dass nach Goethes und Hegels Tod eine Welt, die mit den Schwankungen noch vom Homers Zeitalter dauerte, gestorben ist, und Marx radikalisiert Hegels Frage darüber, warum noch die Kunst, nur dass diese Frage im Zeitalter der Technik nach Marx immer mehr verschärft wurde.Pejović vertritt die These, dass man ohne den Begriff der Freiheit das Wesen der Kunst nicht erreichen kann, und Leben in der Welt, die voll von Vernichtung der Freiheit der Menschen ist, führt zur Verlust der Sensibilität und Schönheit als angehöriger Kunst. (shrink)

U članku se kritički promišlja predaja katoličkog ethosa iz vlastitih pretpostavki. Tematizirajući katolički ethos iz mišljenja bitka suvremenog čovjeka na temelju umjetnosti u modernom i postmodernom dobu pokušava se razumjeti katolički ethos u horizontu ljudske egzistencije post-modernog doba. Time nam je otvoren prostor za njegovo razumijevanje iz postojanja umjetnosti u post-modernom dobu. Problematizirajući katolički ethos i umjetnost u post-modernom dobu iz njihovog ontološkog statusa unutar položaja u bitku suvremenog čovjeka bilo je potrebno distingvirati i naznačiti razliku i korespondenciju ova dva (...) pojma kao jednih od temeljnih oblika ljudskog duha. Čovjek kao onto-antropološko biće logosa postoji jedino kao povijesno onto-antropološko biće koje ima potrebu za svetim koje određuje njegov izvorni odnos prema postojanju. Sveto kao sveto, naime, povezano je s egzistencijalnom biti čovjeka. Umjetnost se na temelju svetoga pruža kao otvoreno medijacijsko polje prema katoličkom ethosu, otvarajući mu istinu epohe, posredujući egzistencijalnu istinu s epohalnom istinom. Time umjetnost kao forma suvremenog čovjekovog duha, uz znanost, tehnologiju, filozofiju i religiju, otkriva i oblikuje jednu novu stvarnost, koja u svojim najvišem potencijalima korespondira s najdubljim pitanjima čovjekove povijesne egzistencije kao njegove istine.The article critically reflects upon the tradition of Catholic ethos from its own assumptions. Considering the Catholic ethos from the thought of Being of modern man based on art in modern and postmodern age, we are trying to understand the Catholic ethos in the horizon of human existence in the postmodern age. Through this we have open space for understanding it from the existence of art in the postmodern age. In raising the issue of the Catholic ethos and art in postmodern age from their ontological status inside modern man’s position in Being, it was necessary to distinguish and note difference and correspondence of these two notions as one of the ground forms of human spirit. Human as an onto-anthropological creature of logos exists only as a historical onto-anthropological creature which has the need for the sacred which determines his original relation towards existence. The sacred as sacred is connected to the human existential essence. Art grounded on sacred is extended as an open mediation field towards the Catholic ethos, revealing the truth of epoch, mediating the existential truth with the epochal truth. By this art as a form of modern human spirit, with science, technology, philosophy and religion, reveals and shapes a new reality which in its highest potentials corresponds with the deepest questions of human historical existence as his truth. (shrink)

Kulturu čitanja oblikuje niz individualno i društveno određenih čimbenika koji proizlaze i iz kulturne tradicije neke sredine zbog čega je status knjige neodvojiv od cjelokupnoga vrijednosnoga sustava pojedinoga društva. Učitelj materinskoga jezika ključna je figura u procesu literarnoga sazrijevanja buduće čitateljske publike, a njegova je uloga otežana društvenim promjenama u današnjem »računalnom« svijetu gdje su položaj čitatelja i knjige bitno izmijenjeni u odnosu na ne tako davnu prošlost. Ne možemo u svemu kriviti digitalne medije, pa tako ni za smanjeni (...) interes učenika za čitanje knjiga. U ovom radu raspravljat će se o složenosti obrazovnoga područja, o kulturi čitanja u novonastalom online okruženju te o promjenama koje donosi aktualni predmetni kurikul za Hrvatski jezik. Kritički će se razmotriti prednosti i nedostatci uporabe informacijsko-komunikacijske tehnologije u odgojno-obrazovnome procesu te ponuditi smjernice za funkcionalnu primjenu mrežnih alata i gotovih aplikacija u nastavi Hrvatskoga jezika. Dječje je odrastanje usko povezano s digitalizacijom i društvenim mrežama čiji utjecaj ne mora biti negativan, samo ga treba funkcionalno iskoristiti i usmjeriti pozornost neupitnom potencijalu dobre knjige. Istaknut će se opravdanost obvezne školske lektire i problem neuvažavanja čitateljskih interesa učenika mlađe školske dobi. U radu će biti ponuđen metodički predložak za interpretaciju lektirnoga naslova uz primjenu kreativnih mrežnih alata. The culture of reading is shaped by a number of individually and socially determined factors arising from the cultural tradition of a given environment, making the status of books inseparable from the entire value system of a given society. The teacher of the native tongue is a key figure in the process of literary maturation of the future reading public; the role of the teacher is hindered by social changes in the modern “digital” world, in which the position of the reader and the book are now significantly different than in the recent past. Digital media cannot be solely blamed for the reduced interest of pupils in reading books. This paper will discuss the complexity of the field of education, the culture of reading in the new online environment, and changes brought by the current Croatian language subject curriculum. The advantages and disadvantages of using IT technologies in educational processes will be critically examined; guidelines will also be offered for the functional implementation of internet tools and ready-made applications in Croatian language teaching. Children’s upbringing is closely tied to digitalisation and social networks, the influence of which are not necessarily negative; this influence must simply be used functionally to direct attention towards the unquestionable potential of good books. The justification for required reading will be noted, as will the problem of disregarding the reading interests of young pupils. The paper will offer a methodical contribution for the interpretation of required reading titles through the implementation of creative online tools. (shrink)

Suvremenu kognitivnu znanost ne možemo razumjeti bez najnovijeg razvoja računalne znanosti, umjetne inteligencije , robotike, neuroznanosti, biologije, lingvistike i psihologije. Kako klasična analitička filozofija, tako i tradicionalna AI pretpostavile su da sve vrste znanja moramo prikazati formalnim ili programskim jezicima. Ova je pretpostavka u proturječju s nedavnim uvidima u biologiju evolucije i razvojnu psihologiju ljudskog organizma. Većina je našega znanja implicitna i nesvjesna. To nije formalno prikazano, nego utjelovljeno znanje koje učimo radeći, a razumijevamo tjelesnim suodnosom s ekološkim nišama i (...) društvenim okolišima. To vrijedi ne samo za vještine na niskoj razini nego i za visokorazinska područja kategorizacije, jezika i apstraktnog mišljenja. Utjelovljena kognitivna znanost, AI, kao i robotika pokušavaju umjetnom evolucijom stvoriti utjelovljeni um. S filozofskoga gledišta, zapanjuje da tradicionalni pojmovi kognitivne znanosti i AI s formalnim predodžbama znanja pripadaju tradicionalnoj liniji filozofije.Modern cognitive science cannot be understood without recent developments in computer science,Artificial Intelligence , robotics, neuroscience, biology, linguistics, and psychology. Classic analyticphilosophy as well as traditional AI assumed that all kinds of knowledge must explicitly be representedby formal or programming languages. This assumption is in contradiction to recent insightsinto the biology of evolution and developmental psychology of the human organism. Most ofour knowledge is implicit and unconscious. It is not formally represented, but embodied knowledgewhich is learnt by doing and understood by bodily interacting with ecological niches and social environments.That is true not only for low-level skills, but even for high-level domains of categorization,language, and abstract thinking. Embodied cognitive science, AI, and robotics try to build theembodied mind in an artificial evolution. From a philosophical point of view, it is amazing that thenew ideas of embodied mind and robotics have deep roots in the history of philosophy. (shrink)

Tema teksta bit će odnos određenih psihoanalitičkih učenja i suvremenih new age teorija i tehnika, pri čemu se popularnost i raspostranjenost new age tehnika može dovesti u vezu s opadanjem značaja psihoanalitičkih terapijskih tehnika. New age će biti doveden u vezu s Jungovim naslijeđem i idejom razaranja Ja kako bi se porodilo sebstvo što je vezano uz zahtjev new agea za osobnom preobrazbom preko izmijenjenih stanja svijesti. Freuda se unutar new agea općenito tumači kao vrhunac zapadnjačke racionalnosti, kao krajnju (...) supremaciju racionalnog mišljenja koje je u svom prosvjetiteljskom zanosu krenulo racionalizirati i posljednju stvar, to jest – nesvjesno. Freud, za razliku od new agera, ipak, polaže nade u vladavinu svijesti i očuvanje svjesnog dijela ličnosti ili čvrstoću ega kao temelja ili jamca duševnog zdravlja, kao i očuvanje stroge granice koja dijeli svjesno i nesvjesno. The theme of this essay is the relation of certain psychoanalytic theories and contemporary new age theories, and it is implied that the all-pervasiveness of the new age techniques can be brought into the context of the diminishing power of psychoanalysis. The new age movement will be considered together with Jung’s heritage and the idea of the shattered ego which is a prerequisite for the birth of the self, which is linked to the demand of the new age – that of personal transformation through modified states of consciousness. Within the new age, Freud is generally considered as the apogee of Western rationality, as the apogee of rational thinking which in its enlightenment vein, strove to rationalize the last of all things- the unconscious. Freud, in difference from the new agers, relies on the reign of the conscious part of the personality, or firmnes of the ego as the foundation or guarantor of mental health, as well as keeping a sharp boundary between the conscious and the unconscious. (shrink)

Ovaj tekst nastoji da nijansira dihotomiju izmedju pojmova istorije i pravde koja je uobicajena u interpretaciji Hobzovog misljenja. Hobzov kriticki stav prema istoriji objasnjava se njegovom polemikom protiv nasledja klasicne antike, koja stoji u vezi s njegovim projektom stroge nauke o moralu i politici. Medjutim, Hobzovo shvatanje pravde ne moze se zasnovati bez izvesnih faktickih, empirijskih elemenata; ono se ne svodi na neku cisto racionalnu konstrukciju. Ovi elementi otvaraju Hobzovo misljenje prema problematici stvarne istorije; za Hobza, najvazniji predstavnici takve vrste (...) istorije su Tukidid i Tacit. Konacno, istorijska dimenzija Hobzovog misljenja dopusta nam da kod njega prepoznamo i jedan siri pojam pravde, koji probija granice pravde koja proizlazi iz ugovora. (shrink)

Raspravu o pluralizmu u području filozofije autor otvara razlikovanjem institucionalne i supstancionalne razine filozofskog pluralizma. Dok se institucionalni pluralizam odnosi na vanjske uvjete i okolnosti mišljenja i obilježava otvorenost i neutralnost filozofskih institucija, supstancionalni pluralizam izražava odnos prema istini kao imanentnom cilju svakog mišljenja. U tom odnosu pluralizam gubi svaki smisao, jer se istina može pluralizirati samo u svojim aspektima, pa se, sukladno tome, i supstancijalni pluralizam može odraziti kao pluralizam perspektiva . Pluriperspektivizam se, u razlici prema relativističkom perspektivizmu, (...) pobliže određuje kao integrativni perspektivizam, odnosno kao interaktivno povezivanje perspektiva u metodološkom obrascu stvaranja orijentacijskog znanja. Paradigma orijentacijskog znanja, koja se artikulira u protuteži prema monoperspektivizmu novovjeke znanosti, postaje tako duhovnim obilježjem nove epohe. U članku se ekspliciraju kategorijalna razlikovanja "objektne i smisaone istine" , te s druge strane "uporabnog i orijentacijskog znanja" , kako bi se prijelom svjetskopovijesnih epoha mogao izraziti ne samo sredstvima teorije istine nego istodobno obrazložiti i na epistemološkoj razini.Die Diskussion über den Pluralismus im Bereich der Philosophie eröffnet der Autor mit der Unter-scheidung zwischen einer institutionalen und einer substantiellen Ebene innerhalb des philosophischenPluralismus. Während sich der institutionale Pluralismus auf die äußeren Bedingungenund Umstände des Denkens bezieht sowie die Offenheit und Neutralität philosophischer Institutionencharakterisiert, bringt der substantielle Pluralismus den Bezug zur Wahrheit als das immanenteZiel allen Denkens zum Ausdruck. In diesem Bezug verliert der Pluralismus jeglichen Sinn,da die Wahrheit nur in ihren Aspekten pluralisiert werden kann, sodass demgemäß der substantiellePluralismus nur als ein Pluralismus von Perspektiven vertretbar ist. ImUnterschied zum relativistischen Perspektivismus wird der Pluriperspektivismus als ein integrativerPerspektivismus bestimmt bzw. als ein interaktives Verknüpfen von Perspektiven nach einem metho-dologischen Verfahren zur Erzeugung von Orientierungswissen. Das Paradigma des Orientierungs-wissens, das sich als Gegengewicht zum Monoperspektivismus der neuzeitlichen Wissenschaft artikuliert,wird so zum geistigen Merkmal der neuen Epoche. Der Verfasser expliziert die kategorialeUnterscheidung zwischen »Objekt- und Sinnwahrheit« einerseits und zwischen»Verfügungs- und Orientierungswissen« andererseits, welche die weltgeschichtlicheEpochenwende nicht nur mit den Mitteln der Wahrheitstheorie zum Ausdruck bringen, sondernsie zugleich auch auf epistemologischer Ebene begründen soll. (shrink)

Ljudski se mozak polako otvara znanstvenoj spoznaji. Novi uvidi u način rada ovog vrhunski sofisticiranog ljudskog/digitalnog »stroja« bacaju povratno svjetlo na načine »aktiviranja « ljudske osjetilnosti, načine doživljavanja i spoznavanja svijeta.Cilj je ovog rada istražiti moguću povezanost tehničkih naprava kao ljudskih ekstenzija i procesa u mozgu koji povratno određuju načine percepcije svijeta. Istovremeno riječ je o promišljanju zanimljive i u znanosti prisutne teze o podijeljenosti hemisfera ljudskoga mozga kao oblika podijeljenosti temeljnih ljudskih sposobnosti.U tom kontekstu želimo propitati bioetičku dimenziju McLuhanovog (...) razmišljanja o paraleli podijeljenosti hemisfera ljudskoga mozga i hemisfera civilizacija nastanjenih na istočnoj odnosno zapadnoj strani zemaljske kugle.Područja istraživanja su dakle sljedeća: tehnologije kao ekstenzije i ljudski mozak; lijeva i desna hemisfera mozga; tehnologije, kultura, mozak; ekstenzije jezika i pisma u predjezičkom i predpismenom; »digitalno« ustrojstvo mozga; mozak kao krajnji korektiv tehnocivilizacijskih zabluda.Postoje poveznice između neurolingvističkih, teoloških, filozofijskih i biologijskih stavova o mozgu. Tragajući za svojim odgovorima o izvorima jezika, o determiniranosti ljudskoga mišljenja, o odnosu potencijalnoga i realiziranoga, o sukobima u čovjeku između utilitarnog i empatije… u konačnici promišljanje želi odgovoriti na pitanje regulativnog karaktera ljudskog mozga u uspostavljanju balansa moći kako pojedinih ljudi tako i civilizacija.Science is slowly revealing secrets of the human brain. Latest discoveries on the functioning of this digital, highly sophisticated human “device” reflect the ways how sensations, experience and understanding of the world are “activated”.The aim of this study is to investigate the eventual link between technical devices as human extensions and brain processes that in return determine the ways of the perception of the world. At the same time it is a reflection on interesting thesis which exists in the science on the split of the human brain hemispheres as a form of a division between basic human abilities.In this context we want to investigate the bioethical dimension of McLuhan’s thought on the parallel between two hemispheres of the human brain and civilisations which exists on Eastern and Western hemisphere of our planet.The areas of investigation are the following: technologies as extensions and human brain; left and right hemisphere of the brain; technologies, culture, brain; extensions of spoken and written language in pre-linguistic and pre-literacy; “digital” configuration of the brain; brain as the final corrective of the techno-civilisations delusions.There are links between neurolinguistical, theological, philosophical and biological standpoints on human brain. Research into the origins of language, determination of human thoughts, relation between potential and realised, the internal conflict between utilitarian and human empathy… at the end the contemplation tries to answer the question on the regulatory nature of the human brain in establishing the balance of power of both individuals and civilizations. (shrink)

Analiza Hegelovog djela "Filozofija prava", posebno Uvoda , otvara temeljnu mogućnost da mišljenje modernog praksisa i zasnivanje filozofije praktičkog zadobije punu filozofsku legitimaciju iz cjelovitog koncepta fenomenologije ljudske volje. Polazimo od uvjerenja da je kod Hegela na djelu nacrt svojevrsne povijesti iskustva postojanja ljudske volje. Hegelovo razvijanje stava o povijesnosti volje, koja se odvija kroz povijesno napeti odnos forme i sadržaja volje, kroz evoluciju forme volje u momentima općosti, posebnosti i pojedinačnosti, napokon kroz diferenciju principa blaženstva i principa slobode, (...) daje filozofski legitimnu osnovu za razumijevanje i utemeljenje modernog stava pluralizma kao praktičko-filozofskog, etičko-filozofskog, svjetonazorskog i političkog pojma.Die Analyse von Hegels Werk Grundlinien der Philosophie des Rechts, und insbesondere derVorrede eröffnet die Möglichkeit, dass dem Denken der modernen Praxis und der Begründungder praktischen Philosophie aus dem gesamten Konzept der Phänomenologie desmenschlichen Willens heraus eine volle philosophische Legitimierung verliehen wird. Wir gehenvon der Überzeugung aus, dass bei Hegel das Konzept einer einzigartigen Geschichte der Erfahrungder Entstehung des menschlichen Willens am Werk ist. Hegels Entwicklung des Standpunktes vonder Geschichtlichkeit des Willens, die durch das historisch angespannte Verhältnis zwischen derForm und dem Inhalt des Willens, durch die Evolution der Form des Willens in Momenten der Allgemeinheit,Besonderheit und Einzelheit, schließlich aber auch durch die Differenzierung des Prinzipsder Seligkeit und des Prinzips der Freiheit vonstatten geht, bildet eine philosophisch legitimeGrundlage für das Verstehen und Begründen der modernen Auffassung vom Pluralismus als praktisch-philosophischer,ethisch-philosophischer, weltanschaulicher und politischer Begriff. (shrink)

Članak tematizira ulogu kompleksnog mišljenja u razvoju znanstvene spoznaje i mišljenja općenito. Po Vigotskom, kompleksno mišljenje je početna faza u ontogenezi, pa i filogenezi, ljudskog mišljenja i ono je u tom slijedu predpojmovno. Prema istom autoru, ono ima svoju unutarnju genezu koja započinje asocijativnim kompleksima, a završava pseudopojmovima. Kompleksno mišljenje je po svojoj bitifluidno, neograničeno i omogućuje prenošenje značenja. Smatramo da kompleksno mišljenje dolazi do izraza prije svega u uporabi metafora i analogija. Metafore i analogije imaju važnu eksplanatornu i ponekad (...) čak heurističku ulogu u znanstvenom mišljenju. Kompleksno mišljenje dolazi do izražaja na svim razinama i etapama razvoja znanstvenog mišljenja. Metafore mogu biti dijelom kompleksnog mišljenja kao dominantnog načina mišljenja ili u pojmovnoj strukturi kao pomoćni elementi objašnjenja. Analogije predstavljaju izvjesno strukturiranje kompleksnog i pojmovnogmišljenja.Članak tematizira ulogu kompleksnog mišljenja u razvoju znanstvene spoznaje i mišljenja općenito. Po Vigotskom, kompleksno mišljenje je početna faza u ontogenezi, pa i filogenezi, ljudskog mišljenja i ono je u tom slijedu predpojmovno. Prema istom autoru, ono ima svoju unutarnju genezu koja započinje asocijativnim kompleksima, a završava pseudopojmovima. Kompleksno mišljenje je po svojoj bitifluidno, neograničeno i omogućuje prenošenje značenja. Smatramo da kompleksno mišljenje dolazi do izraza prije svega u uporabi metafora i analogija. Metafore i analogije imaju važnu eksplanatornu i ponekad čak heurističku ulogu u znanstvenom mišljenju. Kompleksno mišljenje dolazi do izražaja na svim razinama i etapama razvoja znanstvenog mišljenja. Metafore mogu biti dijelom kompleksnog mišljenja kao dominantnog načina mišljenja ili u pojmovnoj strukturi kao pomoćni elementi objašnjenja. Analogije predstavljaju izvjesno strukturiranje kompleksnog i pojmovnogmišljenja. (shrink)

Raspravljamo o ulozi predpojmovnog kompleksnog mišljenja u znanstvenoj spoznaji i razvoju znanosti. Kompleksno mišljenje sa svom heterogenošću i imaginacijom omogućuje održavanje pojmovne strukture i reorganizaciju cjelokupnih teorijskih mreža, ali to “naplaćuje” latentnim prisustvom protuslovlja i nekonzistentnosti.Članak se nastavlja na našu analizu odnosa između kompleksnog i pojmovnog mišljenja u Aristotelovoj Fizici. Ako je kod Aristotela središnji kompleks pojam “mjesta”, kod Galileija je osnovni kompleks zbirka gibanja-stanja. Galilei još nema izrađenu potpunu pojmovnu strukturu mehanike pa možemo reći da je njegova teorijska (...) osnova uronjena u kompleksnu razinu, ali se oslanja na matematičku strukturu i eksperiment i time uspijeva formirati jednu stabilnu teorijsku organizaciju. Time dobiva osnovu za novu teorijsku sistematizaciju i za formiranje pojmovne strukture kakva je Newtonova. Možemo u izvjesnom smislu reći da je time kompleksno mišljenje u znanosti bilo podignuto na višu razinu i dovedeno u pred-paradigmično razdoblje.We discuss the role of the pre-conceptual complex thought in scientificknowledge and in the development of science. The heterogeneity and imagination of complex thought enables the preservation of the conceptual structure and helps reshape entire theoretical nets, however, its downside is reflected in its latent contradiction and inconsistency. This paper is a continuation of our analysis of the relationship between complex and conceptual thought in Aristotle’s Physics. If Aristotle’s central complex is the notion of “place”, then Galileo’s basic complex is the notion of “ movement”. Since Galileo didn’t have an elaborated conceptual structure of mechanics, we can say that his theoretical basis is “steeped” in the level of complex thought, yet it relies on the mathematical structure and experiment, thereby creating a stable theoretical organization which serves as a basis for the new theoretical systematization and for the shaping of a conceptual structure as Newton’s. Thus, we may claim that, in a certain way, this change raised complex thought in science to a higher level, and brought it to a pre-paradigmatic period. (shrink)

Raspravljamo o ulozi predpojmovnog kompleksnog mišljenja u znanstvenoj spoznaji i razvoju znanosti. Kompleksno mišljenje sa svom heterogenošću i imaginacijom omogućuje pojmovne strukture i reorganizaciju cjelokupnih teorijskih mreža, ali to 'naplaćuje' latentnim prisustvom protislovja i nekonzistentnosti. Galilei još nema izrađenu potpunu pojmovnu shemu mehanike, pa možemo reći da je njegove teorijska osnova uronjena u kompleksnu razinu, ali se oslanja na matematičku strukturu i eksperiment i time uspjeva formirati jednu stabilnu teorijsku organizaciju. Možemo u izvesnom smislu reći da je time kompleksno mišljenje (...) u znanosti bilo podignuto na višu razinu i dovedeno u pred-paradigmatično razdoblje. (shrink)

Filozofija prava jest jedan od najvažnijih i temeljnih dijelova Hegelova mišljenja. U radu se pokazuje kako Hegel uopće nije državni filozof, nego povijesni mislilac, koji nasuprot nasilju i proizvoljnoj vlasti afirmira povijesnu, tj. ljudsku proizvedenost prava, pri čemu se suvremenoj samosvijesti suprotstavlja autoritarna prošlost. Stoga se Hegel imade razumjeti kao zastupnik autentične demokracije. Država služi tek kao jamac ljudske slobode, nipošto kao samosvrha. Dakle, Hegel je povijesni mislilac građanskog svijeta.Die Philosophie des Rechts stellt eine von den wichtigsten und grundlegenden Seiten (...) des He­gelschen Denkens dar. Es wird gezeigt, dass Hegel kein Staatsphilosoph ist, sondern ein ge­schichtlicher Denken, der gegenüber der Gewalt und willkürlichen Macht die geschichtliche,d.h. menschliche Genese des Rechts affirmiert, wobei er die gegenwärtige Selbstbewusstsein alsAntithese zur autoritären Vergangenheit stellt. Des wegen sollte man Hegel als Vertreter eineautentische Demokratie verstehen. Der Staat gilt nur als Garant der menschlichen Freiheit,Keineswegs als Selbstzweck. Also, Hegel ist ein geschichtlicher Denker der zivilen Welt zu definieren. (shrink)

Petrić motivira svoj pokušaj deheleniziranja filozofije i kršćanske teologije činjenicom da su oko četiri stotine godina nakon »starih teologa«, koji su bili pod utjecajem Platonove filozofije, skolastički teolozi počeli u teologiju uvoditi Aristotelovu filozofiju i uzimati njegove »bezbožnosti« kao temelje vjere. Ispričava ih što nisu poznavali niti mogli poznavati stare teologe jer nisu znali grčki i stoga su im bili nepoznati Platonovi i Aristotelovi izvorni tekstovi u kojima se ti stari mudraci spominju. Ne oprašta im, međutim, što su pokušali »bezbožnošću (...) poduprijeti pobožnost«. Stoga Petrić nastoji pokazati da je Aristotel našao sve problemske motive svoje metafizike, fizike i etike u prastarih egipatskih i kaldejskih mudraca, i to najvećim dijelom posredovanjem Platona. Isto tako nastoji pokazati kako je spomenute probleme Aristotel preformulirao, pretumačio u duhu starogrčkog jezika i duha, ali djelomično i prešućivao.Heideggerov analogni noviji pokušaj dehelenizacije filozofije i kršćanske teologije polazi od teze o »zaboravu pitanja o bitku«, odnosno o »smislu bitka«. Taj »zaborav« skrivila je tradicionalna metafizika koja je tretirala bitak kao »najopćenitiji« i stoga »najrazumljiviji« pojam i na taj način dispenzirala filozofiju da ponovo promišlja pitanje o bitku. Pitanje o bitku blokirala je metafizika i time što je bitak tretirala kao »biće« i navela teologiju da i Boga tretira kao »biće«, doduše kao »najviše«, ali ipak kao biće. To je omogućilo da se teologija razumije kao »pozitivna« znanost i time se uvrsti među druge »pozitivne« znanosti. Heideggerov motiv da »destruira« tradicionalnu metafiziku jest da usmjeri mišljenje prema njegovoj zaboravljenoj bitnoj zadaći, a time i teologiju da se, oslobođena od tradicionalne metafizike, uputi novim putovima.Najnoviji poticaj kritičkom tematiziranju dehelenizacije kršćanske vjere, i uopće europskog duha, dao je teolog i sadašnji papa Joseph Ratzinger, posebno u svom predavanju na Sveučilištu u Regensburgu, u kojem je desetak puta kritički apostrofirao dehelenizaciju. Podvrgnuo je kritici tri vala dehelenizacijskog programa u kršćanskoj teologiji: od izgona metafizike iz teologije u Reformaciji, preko historiziranja u liberalnoj teologiji 19. i 20. stoljeća, do brisanja tragova helenizacije kršćanske vjere u ideji inkulturacije. Ratzinger podvrgava kritici ograničavanje uma , započeto matematizacijom europske znanosti u renesansnom platonizmu, koje je Kant kanonizirao. Posljedice toga ograničavanja uma nisu relevantne samo za kršćanstvo koje teži suprotnome, tj. proširenju uma , nego i za zapadnoeuropski duh u cjelini.Petrić’s attempt at dehellenizing philosophy and Christian theology was motivated by the fact that about four centuries after the “ancient theologians”, who were influenced by Plato’s philosophy, scholastic theologians began to introduce Aristotle’s philosophy into theology and adopt his “impieties” as the foundations of faith. He justifies their ignorance and inability to learn about the ancient wise men by the fact that they had no knowledge of Greek and were thus not familiar with the original texts of Plato and Aristotle in which the wise men were mentioned. He does not forgive them, however, for trying to “support piety by impiety”. Thus Petrić attempts to demonstrate how Aristotle found all the problem motives of his metaphysics, physics and ethics in the wise men, drawing mostly upon Plato. He also attempts to show how Aristotle reformulated the mentioned problems, reinterpreted them in the spirit of the old Greek language and thought, but also ignored some of them.Heidegger’s more recent similar attempt at dehellenizing philosophy and Christian theology is grounded on a thesis of the “neglect of the question of being” – that is, the “meaning of being”. This “neglect” is the result of traditional metaphysics which treated being as “the most general” and thus “the most understandable” notion, and in such a way dispensed philosophy to reconsider the question of being. The question of being was blocked by metaphysics in that it treated being as an “entity”, prompting theology to treat God as an “entity” as well, though “the supreme” but still an entity. This led to the understanding of theology as a “positive” science and its eventual classification among the “positive” sciences. Heidegger’s motive to “destroy” traditional metaphysics is to stream thought towards his forgotten major goal, and thus prompt theology, once freed from traditional metaphysics, to seek new strands.The most recent attempt at critical thematization of dehellenization of Christian faith and European spirit in general has been made by the theologian and present pope, Joseph Ratzinger, particularly in his lecture delivered at the University in Regensburg in which he repeatedly criticized dehellenization. Three stages of dehellenization program in Christian theology are the subject of his criticism: from the banishment of metaphysics from theology in the Reformation, through historization in liberal theology of the nineteenth and twentieth century to the erasing of the traces of Hellenization of Christian faith in the idea of inculturation. He also argues against mind limitation started by mathematization of European science in Renaissance Platonism and canonized by Kant. The consequences of mind limitation are not only relevant to Christianity which strives towards the very opposite – broadening of the mind , but to the Western spirit on the whole. (shrink)

Section III of part IV of Book I of Hume's Treatise entitled “Of the ancient philosophy” has been virtually ignored by most Hume scholars. Although philosophers seem to concentrate on sections II and VI of part IV and pay little or no attention to section III, the latter section is paramount in showing how serious Hume's skepticism is, and how Hume's philosophy, contrary to his intention, is far removed from "the sentiments of the vulgar". In this paper I shall first (...) explore Hume's view on ancient philosophy as it is presented in section III, and I shall particularly focus on his discussion of identity and simplicity of bodies. Second, I shall argue that Hume's account of identity and simplicity in terms of qualities is at best unsatisfactory. Finally, I shall try to show that Hume's advice to hold a "moderate" skepticism cannot be taken seriously. On the contrary, Hume seems to hold an "extravagant" skepticism, since he claims that there is a contradiction between our most fundamental natural beliefs, as well as between our natural beliefs and philosophical reasoning. (shrink)

Surprising as it may appear, the philosophical writings of political economist Karl Marx (1818–1883), and those of philosopher, educator Maria Montessori(1870–1952), show thematic resemblances that invite further exploration. These resemblances reflect both keen awareness of the historical period they shared, but also important common threads in their philosophical anthropology, ethical and political values, and goals. In this paper, I examine one central thread which both take as fundamental, namely, the centrality of work in achieving the harmonious development of humankind. I (...) critique Marx’s description of the dynamic process leading to his classless society, because he fails to supply the proximate, efficient cause or middle term that effects this goal. My thesis is that Montessori supplies this missing causal link through her scientific demonstration of the work and function of the child and her holistic understanding of the human person in its full historical dimension, and human and cosmic telos. (shrink)

Industrial drug design methodology has undergone remarkable changes in the recent history. Up to the 1970s, the screening of large numbers of randomly selected substances in biological test system was often a crucial step in the development of novel drugs. From the early 1980s, such ‘blind’ screening was increasingly rejected by many pharmaceutical researchers and gave way to ‘rational drug design’, a method that grounds the design of new drugs on a detailed mechanistic understanding of the drug action. Surprisingly, however, (...) the chance-based method of random screening returned to center stage of industrial drug development in the 1990s in the form of ‘high-throughput screening’ (HTS). I will argue in this paper that this to-and-fro in the prominence of random screening comes with fundamental changes in the epistemic significance of chance experiments in pharmaceutical development. While up to the 1970s, random screening used to be chosen as an empirical search strategy primarily because suffi- cient knowledge of the mechanistic basis of drug action was lacking, it has turned with high-throughput screening into an experimental method that employs chance variation and testing to illuminate this mechanistic basis. As a consequence, research into the underlying mechanisms of drug action and the development of new drugs have become closely integrated. The rise of HTS therefore not only shows how chance experiments have assumed a new epistemic role in drug development. It also allows for a detailed study of the much debated emergence of a new relationship between scientific understanding and the development of technological artifacts. (shrink)

ARE HUMAN beings material substances? If not, are they made of material stuff? And is the world otherwise materialistic? These are ancient questions for which the dominant intellectual framework of our age compels us toward affirmative answers. In this paper, I want to reinterpret the questions, critically examine the currently most popular way of making the case for the affirmative answers, and argue for a somewhat novel way of casting negative answers in search of a more adequate philosophical understanding of (...) human beings, minds, and persons. (shrink)

This article attempts to elucidate the Deleuzian philosophy of the event between The Logic of Sense and A Thousand Plateaus, where it acquires clearly political nuances. With regard to The Logic of Sense, I show that (i) it takes up the definition of the event of Difference and Repetition, identifying it with that redistribution of pre-individual singularities or individuating differences at the level of the univocal being which defines the conditions of problems; (ii) the event is henceforth also the instance (...) that makes possible the “communication” of the heterogeneous series of bodies and propositions from which the production of sense in language follows; and (iii) the counter-effectuation should be understood in this book as an ethics of the event. With regard to A Thousand Plateaus, I emphasize (i) the “return” to The Logic of Sense that the concept of assemblage entails, (ii) the reformulation of the notion of event that takes place in the new theoretical framework, and (iii) that of the counter-effectuation, which must henceforth be understood as a politics of the event. (shrink)

This is an essay on the understanding of disposition concepts, which exploits the Ramsey test semantics of conditionals for a refined conditional analysis of dispositions. I will show that this semantics allows for a more accurate account of disposition concepts than the standard semantics of conditionals by David Lewis. This includes dealing with the counterexamples to the conditional analysis, which are known as finks, antidotes, and mimics.

In this chapter, I propose a new framework for extended epistemology, based on a second-wave approach to extended cognition. The framework is inclusive, in that it takes into account the complex interplay between the diverse embodiments of extended knowers and the salient properties of technological artifacts, as well as the environment in which they are embedded. Thus it both emphasizes and exploits the complementary roles played by these different elements. Finally, I motivate and explain this framework by applying it to (...) a case of interaction with contemporary technologies. (shrink)

Part of Allen et al.’s criticism of Hamilton’s rule makes sense only if we are interested in social adaptation rather than merely social selection. Under the assumption that we are interested in casually modeling social adaptation, I illustrate how graphical causal models of social adaptation can be useful for predicting evolution by adaptation. I then argue for two consequences of this approach given some of the recent philosophical literature. I argue Birch’s claim that the proper way to understand Hamilton’s rule (...) is as providing an organizational framework for causal models is incorrect. I provide an account of a causally adequate decomposition of evolutionary change due to social adaptation and show that my account is superior to Okasha’s. (shrink)

A theory of gender ought to be compatible with trans-inclusive definitions of gender identity terms, such as ‘woman’ and ‘man’. Appealing to this principle of trans-inclusion, Katharine Jenkins argues that we ought to endorse a dual social position and identity theory of gender. Here, I argue that Jenkins’s dual theory of gender fails to be trans-inclusive for the following reasons: it cannot generate a definition of ‘woman’ that extends to include all trans women, and it understands transgender gender identity through (...) a cisgender frame. (shrink)

Feelings of shame are normal when suffering guilt from sin, but the church too often gives congregants a simplistic “shame script,” which paints God only as an angry or disappointed judge and so circumvents a lasting relational intimacy with him. For those who struggle to approach God because of the shame they suffer from past sins and current temptations, recent psychological research provides some insight. I demonstrate: those who agonize over feelings of shame need new “cultural scripts” and “life scripts” (...) by which to flourish, new narratives wherein a healthier view of God, self and community might emerge. The starting point is a proper biblical script of God as our Father, a vision of God the Father that resists one-dimensional notions of divine anger and disappointment. A more robust, intimate and grace-filled concept of God the Father, in other words, provides relief to the sufferers of unhealthy shame. (shrink)

Gender, ‘race’, poverty, health and discourses of health reform in the context of globalization: a postcolonial feminist perspective in policy researchIn this paper, I draw on extant literature and my empirical work to discuss the impact of globalization and healthcare reform on the lives of women — those from countries of the South as well as of the North. First, I review briefly the economic hardships identified in different sectors of the population that have been attributed to how globalization is (...) now working. Second, I examine what these global processes mean for health, with particular focus on poverty, gender, racialization and health. Third, I reflect on how nurse scientists might develop research agendas in the 21st century that would foster social transformation and social justice for all people. The position taken here is not an indictment of globalization. Rather, I argue that globalization is a fact in all of our lives. There are positive aspects of globalization. There are also negative aspects which we must collectively address, given that the issues identified can have deleterious consequences for the world’s poor, women in particular. I suggest that, to construct knowledge for practice and praxis, research agendas of the future should be inclusive of subaltern voices. I argue that drawing on a postcolonial feminist epistemology might help us to define such agendas, and express the multilayered sociopolitical contexts of health and illness in advocacy with policy‐makers. (shrink)

Den filosofiske position konsekventialisme er ofte genstand for debat i filosofikredse, men alt for hyppigt opstår der misforståelser blandt de involverede, fordi de ikke er eksplicitte, hvad grundantagelser og væsentlige distinktioner angår. Denne korte artikel vil give en approksimation af, hvad der forstås ved konsekventialisme på et generisk niveau. Målet med artiklen er at klargøre nogle af de grundantagelser og distinktioner, som konsekventialister ofte benytter i deres teoridannelse, og som bør holdes for øje i ønsket om en frugtbar debat.

We define life as the amplification of quantum uncertainty up to macroscopic scales. A living being is any amplifier that achieves this goal. We argue that everything we know about life can be explained from this idea. We study a ladder mechanism to estimate the probability that the amplification occurs spontaneously in nature. The amplification mechanism is so sensitive to small variations of its own parameters that it acts as a bifurcation itself, i.e. it implies that the universe is either (...) everywhere dead or alive wherever possible. Since the first option is excluded by the existence of life on earth, we infer that the universe hosts a huge number of inhabited planets (possibly one per star on average). We also investigate models of conscious and unconscious learning processes, as well as the structure of the brain and evolution. Finally, we address the problem of creating artificial life. (shrink)

As a statistician, whose job is to advise on how to make inductions from observations with the aid of the theory of probability, I hope I shall be pardoned some comments on Mr. Kneale's discussion of this subject.

Tom 1. Logicheskie ischisleni͡a, algebry i funkt͡sionalnye svoĭstva.

From the "New York Times" bestselling author of "If I Stay" Allyson Healeys life is exactly like her suitcase--packed, planned, ordered. Then on the last day of her three-week post-graduation European tour, she meets Willem. A free-spirited, roving actor, Willem is everything shes not, and when he invites her to abandon her plans and come to Paris with him, Allyson says yes. This uncharacteristic decision leads to a day of risk and romance, liberation and intimacy: 24 hours that will transform (...) Allysons life. A book about love, heartbreak, travel, identity, and the "accidents" of fate, "Just One Day" shows us how sometimes in order to get found, you first have to get lost... and how often the people we are seeking are much closer than we know. The first in a sweepingly romantic duet of novels. Willems story--"Just One Year"--is coming soon. (shrink)

While concluding my research for Martin Luther King: The Making of a Mind, I learned that King had stated in a January 19, 1956 interview with The Montgomery Advertiser that Hegel was his favorite philosopher. This was especially significant for me because my dissertation was on Kierkegaard’s critique of Hegel - with emphasis on how Hegelian Kierkegaard had become.