Članak tematizira ulogu kompleksnog mišljenja u razvoju znanstvene spoznaje i mišljenja općenito. Po Vigotskom, kompleksno mišljenje je početna faza u ontogenezi, pa i filogenezi, ljudskog mišljenja i ono je u tom slijedu predpojmovno. Prema istom autoru, ono ima svoju unutarnju genezu koja započinje asocijativnim kompleksima, a završava pseudopojmovima. Kompleksno mišljenje je po svojoj bitifluidno, neograničeno i omogućuje prenošenje značenja. Smatramo da kompleksno mišljenje dolazi do izraza prije svega u uporabi metafora i analogija. Metafore i analogije imaju važnu eksplanatornu i ponekad (...) čak heurističku ulogu u znanstvenom mišljenju. Kompleksno mišljenje dolazi do izražaja na svim razinama i etapama razvoja znanstvenog mišljenja. Metafore mogu biti dijelom kompleksnog mišljenja kao dominantnog načina mišljenja ili u pojmovnoj strukturi kao pomoćni elementi objašnjenja. Analogije predstavljaju izvjesno strukturiranje kompleksnog i pojmovnogmišljenja.Članak tematizira ulogu kompleksnog mišljenja u razvoju znanstvene spoznaje i mišljenja općenito. Po Vigotskom, kompleksno mišljenje je početna faza u ontogenezi, pa i filogenezi, ljudskog mišljenja i ono je u tom slijedu predpojmovno. Prema istom autoru, ono ima svoju unutarnju genezu koja započinje asocijativnim kompleksima, a završava pseudopojmovima. Kompleksno mišljenje je po svojoj bitifluidno, neograničeno i omogućuje prenošenje značenja. Smatramo da kompleksno mišljenje dolazi do izraza prije svega u uporabi metafora i analogija. Metafore i analogije imaju važnu eksplanatornu i ponekad čak heurističku ulogu u znanstvenom mišljenju. Kompleksno mišljenje dolazi do izražaja na svim razinama i etapama razvoja znanstvenog mišljenja. Metafore mogu biti dijelom kompleksnog mišljenja kao dominantnog načina mišljenja ili u pojmovnoj strukturi kao pomoćni elementi objašnjenja. Analogije predstavljaju izvjesno strukturiranje kompleksnog i pojmovnogmišljenja. (shrink)

Od svih suvremenika Praxisa, koji je nesumnjivo najsnažnija pojava u novijoj povijesti filozofije i kulture na ovim prostorima, Blaženku Despot treba smatrati onom izuzetnom osobnošću koja, ni formalno niti konceptualno, ne pripada tom krugu, iako s njime dijeli problematsku suštinu prijepora kojim se svi oni u to doba intenzivno bave. Ona, kao i Praxis , oštro i bespoštedno kritizira »socijalističku zbilju«, ali pritom ide dalje, propitujući i promišljajući odnos misaonih, idejnih izvora na koje se »realizacija socijalističke zbilje« poziva, kao i (...) kvalitetu, domet i istinitost same realizacije. Tako su u žarište njezinih preokupacija postavljeni misaoni korpus Hegela i Marxa, njihove razlike i istovjetnosti, granice i nepotpunosti u odnosu na povijesnu zakrivljenost našeg vremena. Poduzimajući filozofsku analizu tzv. društvenih pojava ona poduzima suočavanje »socijalističke stvarnosti« s idejama njezinih marksističkih uzora. Stoga poduzima »ponovno čitanje Hegela«, koje znači i ponovno čitanje Marxa, naročito na onim mjestima na kojima ih je »socijalistička stvarnost«, kao i cjelokupna povijest, potpuno demantirala, a to je područje humanističkog dometa emancipacije žena. Otvarajući među prvima u nas upravo ovo teorijsko-filozofsko polje, Blaženka Despot slijedi svjetske trendove teorije i filozofije feminizma, u čemu je ostavila ne samo neizbrisivi trag doprinosu produbljavanja filozofije slobode nego je u nas postavila temelje feminističke filozofije.Blaženka Despot should be regarded as an extraordinary person among all Praxis’s contemporaries, because she was concerned with the same themes, although she did not belong to the group, neither formally nor conceptually. She, like the philosophers closely associated with Praxis , harshly and without pity criticizes the so called “socialist reality”, but goes on even further to examine and rethink the conceptual foundations on which it is based, as well as its quality, range and truthfulness of the whole project. Therefore, Hegel and Marx lie in the very centre of her interest – the differences and similarities between them, and their limitations and insufficiencies regarding the historical context of our times. Putting effort into the philosophical analysis of social phenomena , she puts “socialist reality” and the ideas of its Marxist role-models side by side. Thus, she “re-reads Hegel”, and thereby also unavoidably Marx, in the context completely neglected by both “socialist reality” and the entire history of ideas – in the context of humanistic emancipation of women. Opening that theoretic-philosophical field of investigation, Blaženka Despot follows the world trends in theory, including also dealing with the philosophy of feminism, where she left an indelible mark concerning her efforts to deepen the “philosophy of freedom” and to establish feminist philosophy in Croatia. (shrink)

The text is translated from the book W.V.O.Quine: Theories and Things. Second printing, 1982. pp. 1-24.

Religija se vratila na mjesto političkog i kulturnog čimbenika. Nakon što su političke ideologije, čija su sekularna i svjetovna obećanja spasenja utjecala na povijest 20. stoljeća na radikalan način, obesnažena, ponovna pojava religije na globalnom nivou ne može biti zanemarena: kao žarišna sila po pitanju vođenja vlastitog života, kao jamac kulturnom identitetu i kao religijsko-politička kreativnost. Ne možemo više razumjeti trenutno stanje u svijetu, njegove krize, konflikte i ratove, ali također i samopercepciju i samosvjesnost izvaneuropskih kultura i naroda, ako (...) isto tako ne shvatimo da se religija kao »moć života« vratila. U dodatku skice ovog procesa ovaj članak postavlja pitanje: koji su kulturni i politički izazovi s kojima se posebno suočavaju sekularna društva Zapada? (shrink)

Ovaj članak specificira mjesto Hipokratove zakletve u programu bioetičkog obrazovanja na profesionalnim fakultetima gdje se obrazuju budući medicinski i zdravstveni radnici. Predstavljena konceptualizacija sadržaja i opisana metodologija rada pokazuje kako se sadržaji curriculuma, kojima dominiraju povijesne činjenice, aktualiziraju uporabom znanja što su ih studenti usvojili ranije, te problematiziraju aktivnim uključenjem studenata u prikupljanju nove informacije relevantne za sadržaj, a onda koriste usvojeno znanje kako bi riješili konkretni bioetički predmet ili problem. Ponuđena aktivnost studenata i nastavnika ima svrhu pokazati suradnički (...) odnos između njih, te komunikaciju u kojoj studenti i nastavnici međusobno preuzimaju zadatke u realizaciji sadržaja curriculuma. (shrink)

Rad se sastoji od dva dijela. U prvom dijelu, tragom prethodnih istraživanja, prvenstveno Petrovićevih i Marottijevih, ispitujem sadržaj i primjenu temeljnog filozofijskog pojmovlja zasnovanoga na riječi i pojmu biti, pri čemu je glavna primijenjena strategija filozofijsko tumačenje mišljenja tvorenog putem mehanizama hrvatskoga jezika. U drugom dijelu, tragom Veljakovih istraživanja o metafizičkim utvarama, ispitujem opasnosti usvajanja moguće nepotpuno razumljenog pojmovlja pomoću kojega oblikujemo predodžbe o (društvenoj) zbilji i po njoj djelujemo. Sidrište je razmatranja problem hipostaze jednoga, a u dijalogu s Veljakovim (...) razmatranjima hipostaziranja partikularnih bića nastojim raščistiti polazišno mjesto za mišljenje promjena u odnosu prema zbilji opstojanja. (shrink)

Članak predstavlja pokušaj izlaganja izvornog smisla Platonove odredbe o čuđenju kao početku filozofije, i to posredstvom kritičkog otklanjanja njezina pretumačenja u Aristotela, zatim kod Stoika, te naposljetku u Spinoze i Hegela. Pritom se podsjeća na rano grčko iskustvo čuđenja kao _______, gdje ono ponajprije znači temeljni ugođaj prisustva onog božanskog, kao i čovjekova sudjelovanja na božanskom. Tomu odgovara uloga koju pri čuđenju ima ono “patetično”, u Platona snažno istaknuta, a u kasnijoj tradiciji potisnuta i zaboravljena. Za Platona čuđenje potječe iz (...) stanja neprevladive filozofske “besputnosti” , koju već Aristotel razumijeva samo još u smislu ishodišta metodski sigurnog napredovanja filozofske znanosti, takva ishodišta koje treba bezuvjetno napustiti. Tematiziranjem Diotimina nauka izloženog u dijalogu Simpozij u članku se, tomu nasuprot “besputnost” određuje kao jedino primjereno “mjesto” pravog filozofiranja, koje treba pod svaku cijenu očuvati i održati otvorenim, kao ono “između” za svjetsku igru besmrtnikâ i smrtnikâ. (shrink)

Od samih početaka razvoja kvantne mehanike javlja se potreba metafizičkog razgraničenja “makro” svijeta opisanog “svakodnevnim jezikom” i “mikro” svijeta kojim se bavi formalizam teorije . U tekstu se raspravlja o potrebi pomirenja ovako umjetno razgraničenih svjetova, uz pregled najvažnijih pravaca tumačenja formalizma teorije. Posebno se izlaže Bohrovo “kopenhaško” tumačenje i problemi koje pred njega postavlja EPR misaoni eksperiment. Pregledom Bohrovih odgovora na dani eksperiment, pokazuje se da njegovo tumačenje traži više od ograničenja svakodnevne deskriptivne metafizike pri opisu pojava na mikro-nivou. (...) Na taj način gubi se Bohrovo povlašteno mjesto meðu tumačenjima formalizma teorije. Pokazuje se da se niti MacKinnonov detaljniji shematski prikaz spajanja teoretskog i svakodnevnog jezika ne može primijeniti na zaključke EPR eksperimenta i Bohorov odgovor na njih. Sam MacKinnon nudi prijedloge izmjena “svakodnevnog” jezika uvjetovane matematičkim zaključcima kvantne mehanike, ali se i one pokazuju previše radikalnima i grubima da bi zauzele povlašteno mjesto u odnosu na ostala tumačenja teoretskog formalizma koja sa sobom nose velike ontološke i konceptualne zahtjeve.Ever since the beginning of development of Quantum Mechanics there was a metaphysical division between the “macro” world as described in “everyday language” and the “micro” world described by quantum formalism . A discussion is offered of the need to reunite these arbitrarily divided worlds through an overview of the main interpretations of the formalism. Bohr’s Copenhagen interpretation, as well as the problems it faces due to EPR thought experiment, is presented in greater detail. It is claimed that Bohr’s answers to the said experiment demand more than a restriction of everyday descriptive metaphysics, when describing phenomena at the micro-level. Thus, the special place Bohr’s interpretation takes among other interpretations of the formalism is forfeited. It is also shown that MacKinnon’s more detailed schema aiming to connect the theoretical and everyday language cannot be applied to EPR conclusions and Bohr’s reply to those. MacKinnon’s own modifications of the “everyday language” induced by the mathematical conclusions of Quantum Mechanics are considered too radical and too coarse to take the vacated special place among formalism interpretations. (shrink)

Moj rad u vezi s Vicovom misli polazi od stajališta da sveukupna zapadna filozofska misao – kao uostalom i religija i moderna znanost – predstavlja proizvod čovjekovog obrambenog mehanizma protiv straha od smrti kao sveopćeg ništavila, odnosno kao obrana od evidentnosti da stvari izlaze iz ničega u kojem se, na kraju egzistencijalnog ciklusa, neminovno i vraćaju. Riječ je o evidentnosti koju je starogrčka filozofija prva evocirala i prikazala.U sklopu tog općeg filozofskog obrambenog mehanizma i Vicova »Nova znanost« promatrana je kao (...) još jedan pokušaj da se u kaotičnost još neuređenih društvenih činjenica uvede određeni epistemski red, tako da se fenomenološka zbilja obuhvati u jednom racionalnom totalitetu koji će ljudskom biću pružati sigurnost.U tom smislu, Vicova filozofija, a posebice njegovo glavno djelo Načela nove znanosti, zauzima posebno mjesto unutar zapadne filozofske tradicije, jer u sebi sadržava i ujedinjuje dvije važne komponente europske misli koje će se u moderno doba razvijati u različitim pravcima. Misli se, s jedne strane, na filozofsku misao koja će svoj vrhunac dostići u Hegelovoj sistematizaciji zapadne filozofske misli i, s druge strane, na modernu znanost koja će, u svojoj sve većoj specijalizaciji u sve partikularnije znanstvene discipline i parcijalizaciji same stvarnosti, istinu identificirati s djelotvornošću proučavanih činjenica, ostavljajući po strani apstraktnu, epistemsku istinu filozofije.My report on G. B. Vico’s thought moves from the assumption that all Western philosophy – just as religion and modern science – represents the product of the defence mechanism human beings use against the fear of death seen as absolute nothingness, that is defence from the evidence that things come from the nothingness to which, at the end of their existence, they imminently return. It is the obviousness that Greek philosophy has evoked and showed first.Within this general philosophical defence mechanism Vico’s “New Science” is also seen as an attempt to introduce a kind of epistemic order in the chaos of social facts not yet systemised according to reason, trying in this way to understand the phenomenological reality inside a rational whole capable of granting security to human beings.In this sense Vico’s philosophy and especially his main work, Modern Science, holds an important position in the Western philosophical tradition, as it contains and combines two important constituents of Western thought which in the modern age will develop in various directions. We are referring to the philosophical thought which will reach its climax in Hegel’s systematisation of Western philosophy and on the other hand, to the modern science that, considered its ever increasing specialisation into always more detailed scientific disciplines and the fragmentation of reality itself, will identify truth with the fulfilling efficacy of tested facts, leaving behind the abstract epistemic truth of philosophy. (shrink)

Pristupanje Republike Hrvatske članstvu u Europskoj uniji, donijelo je, između ostalog, promjene u obrazovnim politikama putem koncepta europske dimenzije u obrazovanju. Koncept europske dimenzije u obrazovanju uspješno pronalazi svoje mjesto u Nacionalnom okvirnom kurikulumu, međutim ne postoje detaljnije analize putem kojih bi se utvrdilo je li ovaj koncept prepoznat i u nastavnim materijalima, točnije u udžbenicima. Stoga je cilj ovog istraživanja utvrditi je li i na koji način europska dimenzija u obrazovanju prisutna u udžbenicima geografije za osnovnu školu. Rezultati (...) istraživanja pokazali su da je ideja europske dimenzije u obrazovanju dominantno prisutna u obliku činjeničnog znanja o Europi što nastavnicima i učenicima ne pruža dovoljno mogućnosti za razvoj stavova i kritičkog osvrta na spomenute teme. (shrink)

Razlika između prikaza vrhunskog sportaša nekad i danas možda se najbolje ocrtava u točki susreta kiborg-teorije i studija o sportu. Rekonceptualizacija pojma ‘sportaš’ u tome se smislu otvara kao pomak od ‘prirodnoga’ ka ‘umjetnom’. Tijekom ljudske povijesti vrhunski sportaši uvijek su bili doživljavani kao na određeni način ‘ne-prirodni’ i slavljeni kao heroji koji su nadvladali granice svojih prirodnih tijela. Današnji sportski događaji privlače više gledatelja nego ikada ranije, a oštra konkurencija podiže i same standarde i kriterije natjecanja. Sportovi koji privlače (...) mase gledatelja već su odavno predstave ‘nakaza’; gledateljima na stadionima ili pred televizorom u udobnosti njihovih domova gotovo je nemoguće zamisliti da bi i sami ikad mogli postići tako super-mišićavo tijelo sa super-brzim refleksima. Staromodni krv, znoj i suze još su uvijek negdje prisutni, iako inkorporirani u napredna dostignuća moderne tehno-kulture. Mnoštvo pitanja koja proizlaze iz takve perspektive pronašla su svoje mjesto za raspravu u relativno novom pluriperspektivnom pristupu izazovima biotehnološkog doba – bioetici. Bioetika nudi platformu za dijalog o bitnim pitanjima današnjice, dijalog koji nadrasta disciplinarne, stručne, historijske i kulturološke pozicije. Takav diskurs suočava se, međutim, sa pluralizmom u pristupima kao i metodološkim barijerama te pretpostavlja stvaranje odgovarajuće teorijske podloge. Ovaj rad će izdvojiti samo neke problemske točke koje u području sporta plastično ocrtavaju nedostatnosti postojećih monoperspektivno orijentiranih koncepcija. U tome smislu, naglasit će se samo neki simptomi koji ukazuju na dezorijentiranost svakodnevnog življenja, a koji se na osoben način prikazuju u sportu: krhkost etičkih pozicija sadržanih u konceptima »duha sporta« i fair playa u sučeljavanju sa znanstveno-tehničkim napretkom, objektivacija tijela, te porast interesa za aktivnostima visokog rizika. U ovome radu navedena obilježja razumijevaju se kao znakovi potrebe za nadilaženjem redukcionističkih i monoperspektivnih pristupa, donedavno dominantnih, a koje osobit bioetički pristup ima mogućnosti nadići. (shrink)

Immanuel Kant, svojim kopernikanskim obratom, vraća čovjeku središnje mjesto u svijetu. Čovjek se, u njegovoj filozofiji, shvaća kao individua koja posjeduje slobodu. Ta sloboda izvor ima u umu, a čovjek je postaje svjestan tek kada djeluje u skladu s moralnim zakonom. Na taj način Kant slobodu pridružuje svakom pojedincu, kao prirođeno pravo, koje nijedan pozitivni zakon ne može dovesti u pitanje. Svojim moralnim zakonom on čovjeka čini odgovornim, kako za sebe tako i za čitav svijet. Ta se odgovornost za (...) svijet krije u ideji vječnoga mira za koju se Kant zalaže. Vječni mir jest ideja uma kojoj svaki pojedinac treba težiti. Tek će se u miru moći realizirati sva ljudska prava, a prvenstveno sloboda. Svojim je shvaćanjem slobode – ali i jednakosti, tolerancije, samostalnosti i javne upotrebe uma – Kant neupitno snažno utjecao na liberalnu misao. Ono što ih najviše povezuje jest vjera u pojedinca. I Kant i liberali vjeruju da je svaki pojedinac sam po sebi poseban i da želi ostvariti ono najbolje u sebi i za sebe, ali time i pridonijeti razvoju boljeg i pravednijeg svijeta.Immanuel Kant, with his Copernican Revolution, returns to human being central place in theworld. In his philosophy human being is understood as an individual that possess freedom. Thatfreedom has source in human mind but person is aware of it only when he acts according to themoral law. Thus Kant attaches freedom to every individual as a natural right which no positivelaw cannot get into question. With the moral law Kant makes every human being responsiblefor itself, but also for the whole world. This responsibility for the world has been contained inKant’s idea of perpetual peace. For him perpetual peace is an idea of the mind that every personhas to incline. Only when peace is going to role in the whole world, human rights, especiallyfreedom, are going to be realized. Kant’s concept of the freedom, but also of the equality, tole­rance, indipendence, public use of mind, has done a big influence on liberal thought. The thingthat brings them together is trust in an individual. Both Kant and liberals belive in the fact thatevery person is specific and wants to accomplish the best things in himself and for himself, butalso with that makes contribution for the development of a better and justly world. (shrink)

»Πάντων χρημάτων μέτρον ἐστὶν ἄνθρωπος, τῶν μὲν ὄντων ὡς ἔστιν, τῶν δὲ οὐκ ὄντων ὡς οὐκ ἔστιν [Pántôn khrēmátôn métron éstin ánthrôpos, tôn mèn όntôn hôs éstin, tôn dè ouk όntôn hôs ouk éstin]« – »Čovjek je mjerilo svih stvari, onih koje jesu da jesu, onih koje nisu da nisu«, kaže Protagora. Onaj tko hoće razmotriti Protagorin iskaz (ili raspravljati o njemu), trebao bi najprije potražiti odgovor ne prethodno pitanje: što je čovjek? Utoliko će se u ovome prilogu našem razgovoru (...) najprije (uz pomoć Aristotela) potražiti neki odgovori na to prethodno pitanje, da bi se Protagorin iskaz pokušalo razmotriti s vidika tih odgovora te da bi ga se iskušalo u dva različita vida čovjekova života – u vidu što ga Aristotel naziva θεωρετικός βίος (theōretikόs bíos) i u vidu što ga naziva πολιτικός βίος (politikόs bíos). Napokon, ako se prihvati interpretacija Protagorina iskaza kao afirmacija relativističkog načela (kako to u svojoj kritici u Theaitētu drži Platon), pokušat će se mjesto i smisao relativizma odrediti s obzirom na ta dva vida čovjekova života te s obzirom na razliku između sofizma i filozofije (sofista i filozofa). Na kraju će biti sugerirano da je Protagorin iskaz moguće i drugačije interpretirati te da svaka od različitih interpretacija može imati valjanu težinu. (shrink)

Rasprava tematizira osnovne značajke ontologijskog prilaza umjetnosti u djelu Ivana Fochta, jednog od naših najvećih estetičara i ontologa umjetnosti. Problematskog je karaktera i obuhvaća četiri bitne teme njegova mišljenja: Istina i biće umjetnosti uvodi u središnju Fochtovu ˝pred-postavljenost˝, njegov ontologijski prosedê, pitanjem: Što je to biće umjetnosti?; Moderna umjetnost kao ontološki problem raspravlja problematiziranje ontoloških pitanja moderne umjetnosti i njezin promijenjeni status u bitku suvremenog svijeta: umjetnost više nije ˝Schein˝ nego ˝Sein˝ i spoznaje smisao bitka tako što ga pravi; Bit (...) književnosti ispituje ontološke pretpostavke književnog djela kao predmet specijalne ontologije umjetnosti : njezine ontološke ˝planove˝, mjesto među drugim umjetničkim vrstama i u modernoj umjetnosti; Bit glazbe suočava se s ˝tajnom glazbe˝: pitanje Što je glazba? jedno je od najtežih pitanja koja su se postavljala filozofiji umjetnosti; u glazbi, misli Focht, krije se odgovor na pitanje o tajni umjetnosti.The article places its interest on basic characteristics of ontological approach to artin the work of Ivan Focht, one of the greatest aestheticians and ontologists of art. Itconsists of four essential themes in his thought. The Truth and Being of art introducesus into central Focht’s »vor-stellung«, into his ontological procédé,with a question: ‘What is the being of art?’. Modern art as ontological problem discussesthe themes of ontological issues of modern art and its changed status in the Being of contemporary world; the artwork is no more Schein but Sein and it knows the meaning of Being by making it. TheEssence of Literature challenges ontological presuppositions of literary work , as an issue of special ontology of artwork – its ontological »landscapes«, its place amongother artistic forms and in modern art. The part Essence of Music confronts itselfwith »secret of music«; the question ‘What is Music?’ is one of the most complicatedquestions which were asked by philosophy of art. In the music, says Focht, is the hiddenanswer to the question on the secret of art itself. (shrink)

The central Platonic concept of the mixture is to be situated in the entire transmission of Methexis: ascending from the level of the participation of the sensible things in the forms to the participation of the forms and finally to the participation of the two Platonic Principles. “Mixture” designates on the one hand the relation between the μέγιστα γένη in the Sophist and on the other hand the one between the Limit and the Unlimited in the Philebus. Thereupon the essence (...) of the Mixture is to be examined and rehabilitated as metaphor, namely as transformation of a sensible image in a philosophical one. Our guiding question will be: W hy can the Mixture be legitimated as a better candidate than the Methexis in the frame of the Sophist? The Mixture is to be regarded as well-founded transformation of Methexis in the context of the equioriginal “greatest kinds”. In our interpretation of the Philebus that restores the disputed unity of this Platonic dialogue, we are about to show how the philosopher Plato “saves” the beautiful phenomena: The fourfold division is to be construed as the place where the beautiful appearances are generated. To them does the philosopher return after his ascent to the σύμφυτον two Platonic Principles. They are no longer degraded as “rolling about in the midregion between being and not-being”, but are rather reevaluated as “procreation”.Der in den späteren platonischen Dialogen zentrale Begriff der Mischung wird zunächst in die ganze Übertragung der Methexis eingeordnet: von der Ebene der Teilhabe des W ahrnehmbaren an der Idee zu der innerideellen Teilhabe aufsteigend und von daher zu der Teilhabe der zwei platonischen Prinzipien. Einerseits wird die Beziehung der μέγιστα γένη untereinander, andererseits diejenige zwischen der Grenze und der U nbegrenztheit im Philebos als Mischung bezeichnet. Daraufhin wird ihr W esen als Metapher behandelt und rehabilitiert, nämlich als Transformation eines sinnlichen Bildes in ein philosophisches. Zur Leitfrage unserer Ausführung wird: W arum kann die im Rahmen des Dialogs Sophistes eingeführte Mischung der größten Gattungen miteinander als ein besserer Kandidat als derjenige der Teilhabe gerechtfertigt werden? Die Mischung wird als eine wohlbegründete Verwandlungsform derTeilhabe in den ideellen Zusammenhängen der gleichursprünglichen größten Gattungen betrachtet. Bei unserer die umstrittene Einheit des Philebos wiederherstellende Interpretation wird aufgezeigt, wie der Philosoph Platon die schönen Phänomene rettet: Die vierfache Einteilung des Ganzen wird als Ort der Genese der schönen Erscheinungen interpretiert. Ihnen wendet sich der Philosoph nach dem Aufstieg zum σύμφυτον der zwei platonischen Prinzipien zu, nicht länger sie als “zwischen dem Sein und dem Nicht-Sein herumschweifend” degradierend, sondern als “Zeugung” würdigend.Pojam miješanja, koji je središnji u kasnijim Platonovim dijalozima, ponajprije se smješta u cjeloviti kontekst transponiranja methexisa: od ravni sudjelovanja osjetilnog u ideji uzlazno k sudjelovanju među idejama te odatle k sudjelovanju dvaju platoničkih principa. S jedne strane se kao miješanje označava međusobni odnos μέγιστα γένη, s druge pak onaj između granice i neograničenosti u Filebu. U tu se svrhu razmatra i rehabilitira bit miješanja kao metafore, naime kao transformacija osjetilne slike u filozofijsku. Glavnim pitanjem našeg izvođenja postaje: zašto se uzajamno miješanje “najviših rodova”, koje se uvodi u okviru dijaloga Sofist, može opravdati kao bolji kandidat od sudjelovanja? Miješanje se razmatra kao dobro utemeljena forma preinake sudjelovanja u odnošenjima jednako izvornih “najviših rodova”. U našoj se interpretaciji, koja nanovo uspostavlja osporavano jedinstvo Fileba, prikazuje kako filozof Platon spašava lijepe fenomene: četvorostruka podjela cjeline interpretira se kao mjesto nastajanja lijepih pojava. Njima se filozof vraća nakon uspona k onom σύμφυτον dvaju platoničkih principa, ne degradirajući ih više kao one koji se “potucaju između bitka i ne-bitka”, već ih cijeni kao “rađanje”. (shrink)

Danski filozof Søren Kierkegaard duboko je proživljavao i promišljao vjeru, umjetnost i filozofiju pa, premda se umjetnosti i filozofije odrekao u ime vjere, to je samo prividno tako, jer je filozofiju sačuvao svojim izvanrednim filozofiranjem, a umjetnosti je sačuvao značajno mjesto u estetici braka i umjetnosti življenja. Što to znači estetički živjeti, i što znači etički živjeti? Kierkegaard ne polazi od estetičkog života umjetnika, već od etičkog i religioznog samoizbora koji život čini lijepim i umjetničkim djelom. Cilj nije umjetnost (...) umjetničkog djela, već umjetnost življenja, a to je moguće samo u vjeri.Dannish philosopher Søren Kierkegaard deeply lived through and contemplated faith, art and philosophy; althought he got rid of art and philosophy in the name of faith, this was only apparently, because he have preserved philosophy by his extraordinary thinking, and he also preserved important place for the art in the aestehtics of marriage and in the art of living. What does it mean to live aestehtically, and what to live ethically? Kierkegaard does not take the life of an artist as his point of departure, but he takes ethical and religious self-choice as the source of life which makes it artistic work and the work of beauty. The goal is not the art of artistic work, but the art of living, and that is possible only through the faith. (shrink)

Aristotelov nauk o navici, osim toga što je važan i bogat u sebi, predstavlja temelj potpunijeg shvaćanja njegove teorije o vrlinama, a time i njegove cjelokupne etike. Osnovne ideje ove problematike kroz cijelu povijest filozofije često su budile interes, a i danas njegov nauk tvori jezgru razmišljanja o navici, te je neminovno polazište suvremenih spekulacija. Stoga ćemo se uz obradu glavnih tekstova o navici u Aristotelovim djelima osvrnuti i na interpretaciju talijanskog filozofa Luigi Pareysona, koji smatra da je Aristotelova originalnost (...) u ideji vezivanja dvaju različitih pojmova éthos i héxis. Pareyson osobito osvjetljava vezu u kojoj éthos završava da bi dao mjesto héxisu te objašnjava kako héxis može proizići iz éthosa.U prvom redu iznijet ćemo razliku i odnos između héxis i éthosa te kako oni mogu biti izvor navici, koja je kao takva rezultat i uvjet čovjekova djelovanja. Po Aristotelu, preko ponavljanja čina navika omogućava da čovjek bude onakvim kakvim se sam čini, pri čemu se događa prijelaz sa slobode na neophodnost, te s truda na spontanost. Drugim riječima, one radnje koje su samoj volji u početku predstavljale napor i trud, nakon postizanja navike iste radnje obavlja spontano i lako. Ovu vlastitost navike Aristotel smatra vrlo važnom u odgoju i politici radi čega se može reći kako je ova tema i u današnjem vremenu vrlo aktualna.Besides being important and rich in itself, Aristotle’s concept of habit represents the foundation of a more comprehensive understanding of his theory of virtues, and with it his ethics as a whole. Throughout the entire history of philosophy the underlying ideas of this issue have frequently generated interest; even today his teachings lie at the very core of one’s reflections on habit and are inevitably the very starting point of contemporary speculations. Thus, in addition to analysing Aristotle’s main texts on habit, this paper also examines the interpretations given by the Italian philosopher Luigi Pareyson, who holds that Aristotle’s originality lies in the idea of linking two different concepts, namely éthos and héxis. Pareyson sheds light on the relation in which ethos ends in order to make room for héxis, and further explains that the latter can issue from the former.The authoress first expounds the difference and relation between éthos and héxis, as well as the way in which they can be the source of habit, which is – as such – both the outcome and condition of man’s deeds. According to Aristotle, by repeating acts, habits enable man to be such as he appears to be to himself, in which freedom transforms into necessity and effort into spontaneity. In other words, once the acts that were initially effortful and laborious to the will become a habit, the will does them spontaneously and with ease. Aristotle considers this property of habit vitally important in education and politics, due to which it can indeed be said that this topic is current even today. (shrink)

Croatia’s accession to the EU brought changes in educational policies by introducing the concept of the European Dimension in Education. EDE has successfully found its way into the new Croatian national curriculum, however, there has been no comprehensive analysis of whether it has been introduced into teaching materials. Therefore, the aim of this paper is to determine if the European Dimension in Education is present in geography textbooks for primary schools, as well as to explore how it is represented in (...) them. The results of research show that the idea of the European Dimension in Education is most commonly present in terms of factual knowledge about Europe, which does not motivate teachers and pupils to actively and critically discuss issues related to Europe and the European Union. Pristupanje Republike Hrvatske članstvu u Europskoj uniji, donijelo je, između ostalog, promjene u obrazovnim politikama putem koncepta europske dimenzije u obrazovanju. Koncept europske dimenzije u obrazovanju uspješno pronalazi svoje mjesto u Nacionalnom okvirnom kurikulumu, međutim ne postoje detaljnije analize putem kojih bi se utvrdilo je li ovaj koncept prepoznat i u nastavnim materijalima, točnije u udžbenicima. Stoga je cilj ovog istraživanja utvrditi je li i na koji način europska dimenzija u obrazovanju prisutna u udžbenicima geografije za osnovnu školu. Rezultati istraživanja pokazali su da je ideja europske dimenzije u obrazovanju dominantno prisutna u obliku činjeničnog znanja o Europi što nastavnicima i učenicima ne pruža dovoljno mogućnosti za razvoj stavova i kritičkog osvrta na spomenute teme. (shrink)

U radu se raspravljaju eksplicitne i anticipativne kritike ranog kapitalizma i neoliberalizma , s naglaskom na Deweyevoj kritici koja je aktualna i danas. Naglašava se Deweyev poziv za metodu inteligencije koja bi, kao znanstvena metoda, svim vidovima društva donijela odgovarajuće pravne, institucionalne i civilizacijske promjene. One bi kontinuirano doprinosile razvoju slobode i napretku preko kontrole slobodnog tržišta. Zapaža se da, prema Deweyu, integralni pojam odgoja zauzima posebno mjesto u njegovom naučavanju. Osim usvajanja znanja, odgovarajući odgoj se tiče razvitka slobodne, (...) slobodoumne i liberalne osobnosti, koja se ne dostiže kroz neki određeni moralni odgoj, a posebno ne kroz religiju. Konačno, važno je zadržati one postupke iz prošlosti koji su bili konstruktivni – posebno se to tiče razdoblja socijalizma. (shrink)

Arthur Schopenhauer , filozof postkantovske tradicije, u svojim se djelima Svijet kao volja i predodžba i O temelju morala u velikoj mjeri bavio i etičkim pitanjima. Pri tome je bilo nemoguće zaobići Kantovo etičko naučavanje, koje je Schopenhauer podvrgnuo detaljnoj kritici. Schopenhauer je Kantu spočitavao rigorizam u etici, koji je za njega neprihvatljiv s obzirom da predstavlja čisti formalizam, a ne govori ništa o zbiljskim motivima koji pokreću ljudsko ponašanje. Za te Kantove odredbe Schopenhauer je pronašao mjesto unutar uređenja (...) pravne države, jer se pravne države ne tiču motivi koji nekoga navode na određeno ponašanje, već isključivo formalno zadovoljenje načela pravednosti.Arthur Schopenhauer , the philosopher of postKantian tradition, in his writings The World as Will and Representation and On the Basis of Morality, has been dealing a lot with ethical questions. In that way, it was impossible to skirt from Kant’s ethical teaching, which Schopenhauer submitted to detailed criticism. Schopenhauer reproached him his ethical rigorism, which was unacceptable for Schopenhauer, knowing the fact that it represents pure formalism, but it does not tell anything on real motives that are driving force of a human behaviour. These Kant’s instructions were placed by Schopenhauer in the frame of establishing legal state, because the system in itself is not considered of human motives as being a reason for certain behaviour, while the system is exclusively considered of a formal fulfillment of a principle of justice. (shrink)

Članak preispituje Sartreovo djelo kao filozofsku sintezu misli i borbe, u kojoj autentični ljudski odnosi i konkretno političko djelovanje zauzimaju središnje mjesto mnogo više nego što je priznato u mnogim drugim razmatranjima. Ovaj rad također identificira određene nedosljednosti, metodološka ograničenja i kontroverzna mjesta u njegovim djelima, istodobno potvrđujući bitno autentičnu jezgru njegove filozofije i političkog djelovanja.

Istraživanjima vezanim uz vrednovanje znanstvenog rada u području filozofije na svjetskoj razini bavilo se vrlo malo autora. Zbog specifičnosti ove discipline, scientometrijski istraživati filozofiju unutar humanistike može biti komparativno interesantno, ali ona u ovim istraživanjima svakako zaslužuje posebno mjesto. U ovom radu pokušali smo dobiti uvid u potencijalnu vidljivost hrvatskih filozofskih časopisa indeksiranošću u bazi podataka The Philosopher’s Index i mjerenjem odjeka članaka kroz citiranost u Social Science Citation Index i Arts & Humanities Citation Index . Citatnom analizom nastojali (...) smo dobiti uvid u komunikacijske odnose hrvatskih filozofskih časopisa. Jedan od osnovnih zaključaka je da u vrednovanju znanstvenog rada u filozofiji, ISI-jeve citatne baze nemaju isti značaj kao za područje prirodnih znanosti ili biomedicine. Očekuje se da će znatno relevantniji instrumentarij u vrednovanju znanstvenog rada u području filozofije biti baza podataka ERIH .Few authors worldwide have conducted some research on the evaluation of scientific work in the field of philosophy. Due to specificity of this discipline, scientometric research of philosophy inside the humanities can be comparatively interesting, but philosophy should have a special position in this research. In this paper we have tried to get an insight into the potential visibility of Croatian philosophy journals indexed by The Philosopher’s Index, and by measuring their impact through citations by Social Science Citation Index and Arts & Humanities Citation Index . Using citation analysis, we have tried to establish the communication relationship between Croatian and other philosophy journals worldwide and to determine significance of Croatian philosophy journals. One of our main conclusions is that the evaluation of scientific work in philosophy by ISI citation databases does not have the same importance as it has in the field of science or biomedicine. Furtheremore, database ERIH is expected to become more relevant instrument in the evaluation of scientific work in the field of philosophy. (shrink)

Što se može očekivati od susreta i dijaloga između kulture i Crkve ? Polazna točka u ovoj raspravi je novum kojega je iznjedrio Drugi vatikanski sabor; kulturalno gledano, on predstavlja događaj kojim su srušene umjetne prepreke između kulture i Crkve . Upravo taj događaj čini se da je širom otvorio vrata susretu i dijalogu između Crkve i kulturalnog ambijenta u kojemu se i Crkva nalazi.Crkveno-teološko zauzimanje za dijalog sa suvremenom kulturom moralo bi, prema autorovu mišljenju, ispuniti neke zahtjeve ili pretpostavke, (...) kako bi taj dijalog ne samo bilo lakše ostvariti nego da donese i određene plodove svijetu i čovječanstvu. Jedna od prvih pretpostavki jest simpatija u odnosu prema svijetu i vremenu u kojemu se živi i djeluje; to je neophodan prvi korak u uspostavljanju »prvoga kontakta« između Crkve i kulture. Druga je pretpostavka ona koja se odnosi na snažniju valorizaciju uloge lokalnih crkava koje se čine primjerenijim subjektima što će lakše naći dodirne točke između općeljudskih pitanja i kulturalno elaboriranog navještaja vjere. Nadalje, unutar Crkve sve važnije mjesto i ulogu u vođenju dijaloga sa suvremenom kulturom trebaju imati vjernici-laici, tj. muževi i žene više uronjeni u razna svjetska životna područja kao što su politika, gospodarstvo, zdravstvo, itd. Unutar same Crkve valjalo bi sjediniti tzv. »benediktinsku duhovnost«, koja privilegira autoritet , s tzv. »franjevačkom osjetljivošću« koja je više usmjerena na bratstvo/sestrinstvo , ne samo među ljudima nego i sa svim stvorenim. Konačno, ne treba zaboraviti niti razlikovanje između vjere i teologije : to razlikovanje, koje ne znači strogo dijeljenje, otvara prostore da se različitim kulturalnim načinima izrekne vjera u Isusa Krista u različitim ozemljima i ambijentima u kojima ljudi obitavaju.What is to be expected from an encounter and dialogue between culture and the Church ? The starting point of this paper is the novelty introduced by the Second Ecumenical Council of the Vatican; culturally speaking, it represents an event with which the artificial obstacles between culture and the Church were pulled down. It seems that it was this event precisely that fully opened the doors to the encounter and dialogue between the Church and the cultural environment which the Church is also part of.The Church and theology’s advocating of dialogue with contemporary culture must, according to the author, meet a number of requirements or presuppositions not only for this dialogue to be conducted without unnecessary difficulty, but also for it to be fruitful for the world and humanity. One of the first presuppositions is sympathy in relation to both the world and times we live in; this first step is essential in the Church’s making “first contact” with culture. The second presupposition pertains to a more potent valorisation of the role of local churches , which seem to be more appropriate subjects to be able to more easily locate connection points between universally human questions and the culturally elaborated annunciation of faith. Furthermore, those who should have an increasingly more important role within the Church itself in leading this dialogue with contemporary culture are worshiping laymen, i.e. men and women who have been deeply and greatly involved in the various universal fields of life, such as politics, economy, health services, etc. Within the Church the so-called ‘Benedictine spirituality’, which privileges authority , should be merged with the so-called ‘Franciscan sensibility’, which is more directed towards a brotherhood/sisterhood not only between people but also with all that is created. Finally, the difference between faith and theology must not be forgotten either: this difference, which does not imply a strict division, creates space for the faith in Jesus Christ to be professed in the different ways of the cultures and environments that people live in. (shrink)

Glazba ima važnu ulogu za adolescente jer se u tom životnom razdoblju oblikuju osobni i društveni identiteti, ali izgrađuju i glazbene preferencije. U okviru ovoga rada provedeno je online anketiranje koje je obuhvatilo 200 sudionika, odnosno učenika osnovnih općeobrazovnih škola iz pet hrvatskih županija u dobi od 13 i 14 godina. Cilj istraživanja bio je doznati glazbene preferencije učenika te utječu li sociodemografske varijable i nastava glazbe na njihove preferencije. Djevojčice su iskazale nešto veću sklonost prema svim ponuđenim vrstama glazbe, (...) a posebice prema popularnoj glazbi. Sudionici čiji se roditelji bave glazbom značajno su skloniji umjetničkoj i popularnoj glazbi. Kada je u pitanju mjesto življenja, značajne razlike uočene su kod sklonosti rock glazbi koja je značajno viša kod sudionika iz grada. Sudionici koji procjenjuju da postoji utjecaj nastave glazbe i oni koji kod kuće slušaju skladbe s nastave značajno češće izvještavaju o interesu za umjetničku glazbu. Rezultati istraživanja ukazuju na potrebu većeg angažmana učitelja glazbe i roditelja u stjecanju glazbenih preferencija djece, posebice prema kvalitetnoj glazbi. Music plays an important role for adolescents since personal and social identities are formed during this period of life, but they also build musical preferences. Within this paper, an online survey was conducted, which included 200 respondents, i.e. primary school students from five Croatian counties aged 13 and 14. The aim of the research was to find out the musical preferences of students and whether sociodemographic variables and music teaching influence their preferences. The girls showed a slightly greater preference for all types of music offered, and especially for popular music. Respondents whose parents are involved in music are significantly more inclined to artistic and popular music. When it comes to place of residence, significant differences were observed in the preference for rock music, which is significantly higher among respondents from the city. Respondents who estimate that there is an impact of music teaching and those who listen to compositions from classes at home report an interest in art music significantly more often. The results of the research indicate the need for greater involvement of music teachers and parents in acquiring children’s musical preferences, especially towards quality music. (shrink)

Clanak raspravlja o odnosu izmedju paradigmatskog statusa filma i upotrebe filmskih analogija u psihoanalitickom diskursu filozofije Slavoja Zizeka koji cini temelj njegovog kritickog diskursa o drustvu i kulturi uopce. U prvom dijelu, polazeci od novijih rasprava medju nekolicinom engleskih i americkih sveucilisnih intelektualaca o kontroverznim vidovima djelovanja Slavoja Zizeka u akademskoj zajednici i na siroj javnoj sceni, u prvom dijelu clanka prikazuju se neki usporedni primjeri i unutrasnji pokretaci kontroverzije sadrzaj-forma u filozofiji i pop-kulturi te Zizekovo razumijevanje te kontroverzije. U (...) drugom dijelu raspravlja se o Zizekovim sporadicnim refleksijama o meta-egzemplifikaciji i obrazlaze teza da kod Zizeka, na pretpostavkama ontologije virtualnog, presutno djeluje dvostruka, paradigmatska i analogijska, koncepcija inherencije u odnosu primjera i principa te zamjena analogije predmet? analogijom analiz?, sto stvara tipican konflikt izmedju metonimijske i metaforicke evazivnosti diskursa. Na toj pozadini vrednuje se ponovo opci prigovor protiv Zizeka o?virtualnom totalitarizmu? lisenom kontingencije smisla i ukazuje na mjesto subjekta izvan diskursa kao druge osnove za analizu uvjeta istinitosti. U trecem dijelu ispituje se i metodoloski vrednuje Zizekovo vlastito razumijevanje njegovog postupka filmske ilustracije i njegovo osebujno performativno razrjesenje epistemoloskog problema filmske interpretacije kroz montazu imaginarne identifikacije ili?empatije? s filmskim objektima, koje s?m naziva?perverzijom? ili?ljubavlju?. U cetvrtom dijelu analizira se ocigledni nesrazmjer izmedju Zizekove primjene doktrinarnih zaliha psihoanalize u kritici kinematografije, s jedne strane, i njegove teorijski oskudno razradjene apoteoze?kinematickog materijalizma?. Argumentira se da taj nerazmjer donosi u rezultatu ono sto Zizek odbija u nacelu: supstituciju materijalizma analize i kontingencije uvjeta u potrazi za istinskom holistickom koncepcijom smisla, sto, u konzekvenciji, izokrece psihoanaliticki diskurs o kinematografiji u hermeneuticki. (shrink)

Clanak raspravlja o odnosu izmedju paradigmatskog statusa filma i upotrebe filmskih analogija u psihoanalitickom diskursu filozofije Slavoja Zizeka koji cini temelj njegovog kritickog diskursa o drustvu i kulturi uopce. U prvom dijelu, polazeci od novijih rasprava medju nekolicinom engleskih i americkih sveucilisnih intelektualaca o kontroverznim vidovima djelovanja Slavoja Zizeka u akademskoj zajednici i na siroj javnoj sceni, u prvom dijelu clanka prikazuju se neki usporedni primjeri i unutrasnji pokretaci kontroverzije sadrzaj-forma u filozofiji i pop-kulturi te Zizekovo razumijevanje te kontroverzije. U (...) drugom dijelu raspravlja se o Zizekovim sporadicnim refleksijama o meta-egzemplifikaciji i obrazlaze teza da kod Zizeka, na pretpostavkama ontologije virtualnog, presutno djeluje dvostruka, paradigmatska i analogijska, koncepcija inherencije u odnosu primjera i principa te zamjena analogije predmet? analogijom analiz?, sto stvara tipican konflikt izmedju metonimijske i metaforicke evazivnosti diskursa. Na toj pozadini vrednuje se ponovo opci prigovor protiv Zizeka o?virtualnom totalitarizmu? lisenom kontingencije smisla i ukazuje na mjesto subjekta izvan diskursa kao druge osnove za analizu uvjeta istinitosti. U trecem dijelu ispituje se i metodoloski vrednuje Zizekovo vlastito razumijevanje njegovog postupka filmske ilustracije i njegovo osebujno performativno razrjesenje epistemoloskog problema filmske interpretacije kroz montazu imaginarne identifikacije ili?empatije? s filmskim objektima, koje s?m naziva?perverzijom? ili?ljubavlju?. U cetvrtom dijelu analizira se ocigledni nesrazmjer izmedju Zizekove primjene doktrinarnih zaliha psihoanalize u kritici kinematografije, s jedne strane, i njegove teorijski oskudno razradjene apoteoze?kinematickog materijalizma?. Argumentira se da taj nerazmjer donosi u rezultatu ono sto Zizek odbija u nacelu: supstituciju materijalizma analize i kontingencije uvjeta u potrazi za istinskom holistickom koncepcijom smisla, sto, u konzekvenciji, izokrece psihoanaliticki diskurs o kinematografiji u hermeneuticki. (shrink)

The central Platonic concept of the mixture is to be situated in the entire transmission of Methexis: ascending from the level of the participation of the sensible things in the forms to the participation of the forms and finally to the participation of the two Platonic Principles. “Mixture” designates on the one hand the relation between the μέγιστα γένη in the Sophist and on the other hand the one between the Limit and the Unlimited in the Philebus . Thereupon the (...) essence of the Mixture is to be examined and rehabilitated as metaphor, namely as transformation of a sensible image in a philosophical one . Our guiding question will be: W hy can the Mixture be legitimated as a better candidate than the Methexis in the frame of the Sophist? The Mixture is to be regarded as well-founded transformation of Methexis in the context of the equioriginal “greatest kinds” . In our interpretation of the Philebus that restores the disputed unity of this Platonic dialogue, we are about to show how the philosopher Plato “saves” the beautiful phenomena: The fourfold division is to be construed as the place where the beautiful appearances are generated. To them does the philosopher return after his ascent to the σύμφυτον two Platonic Principles. They are no longer degraded as “rolling about in the midregion between being and not-being” , but are rather reevaluated as “procreation” .Der in den späteren platonischen Dialogen zentrale Begriff der Mischung wird zunächst in die ganze Übertragung der Methexis eingeordnet: von der Ebene der Teilhabe des W ahrnehmbaren an der Idee zu der innerideellen Teilhabe aufsteigend und von daher zu der Teilhabe der zwei platonischen Prinzipien. Einerseits wird die Beziehung der μέγιστα γένη untereinander, andererseits diejenige zwischen der Grenze und der U nbegrenztheit im Philebos als Mischung bezeichnet . Daraufhin wird ihr W esen als Metapher behandelt und rehabilitiert, nämlich als Transformation eines sinnlichen Bildes in ein philosophisches . Zur Leitfrage unserer Ausführung wird: W arum kann die im Rahmen des Dialogs Sophistes eingeführte Mischung der größten Gattungen miteinander als ein besserer Kandidat als derjenige der Teilhabe gerechtfertigt werden? Die Mischung wird als eine wohlbegründete Verwandlungsform derTeilhabe in den ideellen Zusammenhängen der gleichursprünglichen größten Gattungen betrachtet . Bei unserer die umstrittene Einheit des Philebos wiederherstellende Interpretation wird aufgezeigt, wie der Philosoph Platon die schönen Phänomene rettet: Die vierfache Einteilung des Ganzen wird als Ort der Genese der schönen Erscheinungen interpretiert. Ihnen wendet sich der Philosoph nach dem Aufstieg zum σύμφυτον der zwei platonischen Prinzipien zu, nicht länger sie als “zwischen dem Sein und dem Nicht-Sein herumschweifend” degradierend , sondern als “Zeugung” würdigend .Pojam miješanja, koji je središnji u kasnijim Platonovim dijalozima, ponajprije se smješta u cjeloviti kontekst transponiranja methexisa: od ravni sudjelovanja osjetilnog u ideji uzlazno k sudjelovanju među idejama te odatle k sudjelovanju dvaju platoničkih principa. S jedne strane se kao miješanje označava međusobni odnos μέγιστα γένη, s druge pak onaj između granice i neograničenosti u Filebu . U tu se svrhu razmatra i rehabilitira bit miješanja kao metafore, naime kao transformacija osjetilne slike u filozofijsku . Glavnim pitanjem našeg izvođenja postaje: zašto se uzajamno miješanje “najviših rodova”, koje se uvodi u okviru dijaloga Sofist, može opravdati kao bolji kandidat od sudjelovanja? Miješanje se razmatra kao dobro utemeljena forma preinake sudjelovanja u odnošenjima jednako izvornih “najviših rodova” . U našoj se interpretaciji, koja nanovo uspostavlja osporavano jedinstvo Fileba, prikazuje kako filozof Platon spašava lijepe fenomene: četvorostruka podjela cjeline interpretira se kao mjesto nastajanja lijepih pojava. Njima se filozof vraća nakon uspona k onom σύμφυτον dvaju platoničkih principa, ne degradirajući ih više kao one koji se “potucaju između bitka i ne-bitka” , već ih cijeni kao “rađanje”. (shrink)

U članku su predstavljeni osnovni podaci o životu Fritza Jahra , njemačkog učitelja i teologa koji je po prvi put u povijesti, u članku iz 1927., koristio termin ‘bio-etika’ i predložio koncept nove discipline temeljene na »bioetičkom imperativu« – reviziji Kantova kategoričkog imperativa, proširenog na životinje i biljke. Iako su doduše neki podaci o Jahrovim publikacijama već poznati , Jahrova biografska pozadina je još uvijek potpuno neistražena. Ovaj rad ukratko istražuje i kronologiju otkrića Jahrovog djela , pomičući datum i (...) class='Hi'>mjesto zasnivanja bioetike za otprilike pola stoljeća unatrag i s jednog kontinenta na drugi. (shrink)

Igra kao sveprisutna aktivnost ispod površine krije izrazitu kompleksnost i nedohvatnost. Definicije se uglavnom iscrpljuju u tumačenjima svrhovitosti i uporabnosti igre i subjeka igre za ostvarenje određenih ciljeva. Nesumnjiva važnost igre svoje mjesto pronalazi u mnogim razmišljanjima o čovjeku, no iz pokušaja definiranja izlazi kao zatvoreni sistem koji svoju važnost gubi odrastanjem. Ovim radom nastojat će se dotaknuti pitanja bitnih odrednica igre s posebnim osvrtom na tendenciju ograničavanja igre na aktivnost primjenjenu djetinjstvu. U pokušaju prikaza konstitutivnih elemenata igre potražit (...) će se oslonac za tvrdnju o igri kao fenomenu koji nas prati tijekom cijeloga života.Game as an omni-present activity hides an exceptional complexity and unattainability below its surface. Its definitions are mostly exhausted in interpreting the purpose and the use of both games and the subject of games for the fulfilment of certain goals. An unquestionable importance of games lies in countless reflections about man, but attempts to define games make them become closed systems that lose their importance by growing up. This paper attempts to touch on the questions of the important features of games with special emphasis on the tendency to limit games to activities appropriate to childhood. In trying to disclose the constitutive elements of games, a foothold is sought in the statement of games as phenomena that follow us throughout the course of our lives. (shrink)

Psihoanaliza kao teorija, praksa i interpretacija nije se pojavila kao samo još jedan »izam« na početku 20. stoljeća, već i kao jedan bitan pomak od doista tradicionalističkog poimanja onog unutarnjeg u čovjeku spram vanjskog. Sam Lacan, u suvremenosti jedan od najpoznatijih teoretičara i interpreta psihoanalize, kaže da pristup koji bi odogonetnuo mjesto polazišta njenog istraživanja i definiranja »nije baš unutra, a ne zna se da li je izvana«. Ovim se željelo nagovijestiti da ona uporišta koje govore ne samo o (...) psihoanalizi, već i o mogućem nalaženju istih, iznose, pa i računaju s nekim nesigurnostima spram tradicije.U vrijeme nastanka i prvih aktualnosti psihoanalize i Freudovog učenja, u filozofiji se gotovo istovremeno sve češće pojavljuju napori da se ljudska psiha i uopće psihologijsko oslobodi kauzalnosti i mehanicističkih određenja, s jedne strane, i da se istovremeno oslobodi predstave i kauzalnosti nečeg iracionalnog i beskonačnog, s druge strane. Nastojeći izbjeći nejasna određenja i suprotstavljanja duše i/ili psihe, filozofija sustavnije od E. Husserla nastoji sve izrazitije naglasiti čovjekovu unutarnjost kroz reinterpretaciju transcendentalnih iskustva subjektivnosti i intersubjektivnosti. Individualna teorijska tvorba, međusobno teorijsko prožimanje, dodirne i razdvajajuće povijesno- teorijske i filozofijske točke ovih dvaju različitih, ali povremeno i komplementarnih ishodišta predmet su zanimanja i razmišljanja u ovom radu.Psychoanalysis as a theory, practice and interpretation did not occur like another -ism on the begining of the twentieth century, but also as one important step ahead from truly traditional understanding of inside of the man which is confronted with his outside existence. Jacques Lacan himself, today one of the most known theoritician and interpreter of psychoanalysis, says that approach which could figure out where is the starting point of its exploring and defining isn’t really inside, and it’s not sure if it’s outside. Saying this, one wants to foreshow that those foundations which speak not only of psychoanalysis, but also about possible findings of them.That is why there are some uncertainties about tradition in these considerations.At the time when psychoanalysis and Freud’s learnings became actual and new, in philosophy almost simultaneously more and more often are present efforts which human psyche and psychology in general were slowly making free of causalities and mechanistic charachteristics on one side. On the other side, in the same time, there have been efforts which would make the psyche free of such images that would define it as irational and infinte entity. Trying to avoid unclear definitions and confrontations in understanding of psyche and/or soul, philosophy is more sistematical with this problem since philosophy of Edmund Husserl. He’s trying to emphasize more utterly the world inside the man through the reinterpretation of transcedental experience of subjectivity and intersubjectivity. Individual philosophical creation, mutual theoretical coming between, connecting and separating historically-theoretical and philosophical standpoints of these two different, but occasionaly also complementary outcomes are the object of interest and reflections in this work. (shrink)

Traganja za dušom i duševnošću motivirala su filozofe na stvaranje koncepcija raznolikog spektra tumačenja. Možemo li spoznati dušu, možemo li definirati duševnost, što bi to zapravo bilo i postoje li takve kategorije koje bi uopće mogle biti predmetom spoznaje, pitanja su na koja nailazimo i u filozofskoj misli Pavla Vuk-Pavlovića.Ishodište njegove filozofije jest doživljaj kao mjesto preplitanja gnoseoloških, ontoloških i etičkih problema te pristup fenomenu doživljaja gradi na kritičkom prevladavanju neokantovskih i pozitivističkih strujanja. Iz kompleksnosti razumijevanja doživljaja iščitavamo specifičnost (...) jedinstva svjesnosti kao subjektivne i predmetnosti kao objektivne komponente doživljaja, njihove složene međuodnose koji produciraju i originalnu filozofsku teoriju pluralizma svjetova te se na kraju pitaju i o mogućnosti filozofije kao takve.Searching for the soul and spirituality has been motivating philosophers to create conceptions of diverse interpretations. Can we gain insight into the soul, can we define spirituality, what is spirituality as a matter of fact and are there such categories that could be the subject of insight – are all questions that we come across in the philosophical thoughts of Pavao Vuk-Pavlović.Experience, as the locus of interlacement between gnoseological, ontological and ethical problems, is where he starts his philosophy. He builds his approach to the phenomenon of experience upon a critical transcendence over the Neo-Kantian and positivistic currents. It is from the complexity of his understanding of experience that we can read out the specific quality of the unity between one’s consciousness – as the subjective component – and the object of one’s experience – as the objective component of experience – their complex interrelations that also give rise to his original philosophical theory of the pluralism of worlds and, finally, investigate the capabilities of philosophy as such. (shrink)

In this paper, the phenomenon of the stranger is considered from a philosophical and theological point of view. In the introduction, a brief etymological analysis of the term stranger was made, after which it was pointed out that the term remains ambiguous in relation to others – strangers and beloved, but also in relation to ourselves and, finally, in relation to God. In the first part of the paper, we offer phenomenological and existential reflections on the structure of the encounter (...) with the stranger, primarily through the categories of place/space as the central determinant of the stranger’s identity, then through the phenomena of the fearful and the fascinating, of change and wonder, of face and fear. In the second part of the paper, we consider the concept of the stranger with the help of Pope Francis’ encyclical Fratelli tutti, which harmoniously draws on philosophical accents but also offers a theological extension of understanding the encounter with the stranger as an encounter with the neighbor. Finally, we present a synthesis of philosophical and theological understandings of the concept of the stranger. (shrink)