The paper analyses John Stuart Mill’s harm principle and its proper application in the process of drafting and evaluating laws, political decisions, and measures used to prevent the spread of contagious diseases. By interpreting Mill as an epistemic democrat and an epistemic liberal, the paper focuses on Mill’s thoughts regarding the decision-making procedures appropriate for legislation in a pandemic. Additionally, it discusses the proper division of epistemic and political labor, one of the most important mechanisms Mill uses to filter the (...) public will, and demonstrates how Mill’s arguments can help us balance between epistemic and moral virtues, i.e. between democratic and expert-oriented decision-making. (shrink)

U svome spisu O slobodi, John Stuart Mill predstavlja svoje poznato načelo nenanošenja štete na sljedeći način: “… samozaštita [je] jedina svrha zbog koje se čovječanstvo, pojedinačno ili kolektivno, ima pravo miješati u slobodu djelovanja svakog od svojih članova. […] On je odgovoran društvu samo za ono svoje ponašanje koje se tiče ostalih. […] Pojedinac je neograničeni gospodar nad samim sobom, nad svojim tijelom i dušom.” Dakle, postoji razlika između postupaka koji se tiču nas samih i postupaka koji (...) se tiču ostalih, te moralnoj kritici podliježu samo postupci koji se tiču ostalih. Međutim, iako se svi postupci na neki način tiču nas samih, nije jasno postoje li bilo koji postupci koji su isključivo takvi. Postoje i dvije dodatne poteškoće. Kao prvo, ‘pojedinac’ može i ne biti pojedinačna osoba; samo-određujuće zajednice, barem kada su sposobne samostalno odlučivati, također su ‘pojedinci’ u ovome smislu. Kao drugo, tvrdi se da se klase postupaka, djelatnosti i načina postupanja opravdavaju drukčije nego pojedinačni postupci. Koje su, dakle, granice koje ‘drugi’ imaju kako bi se ‘zaštititili’ od kojih ‘pojedinaca’ te koja prava na postupanje i zaštitu oni imaju? Ako je izvor opravdanja, u konačnoj raščlambi, zaštita ili obrana, što se – i zašto – treba ili mora zaštititi? Gdje leži crta razgraničenja između postupaka koji se tiču nas samih i postupaka koji se tiču ostalih? U našem vremenu, kao i u Millovu, nailazimo na mnoge situacije u kojima je takva crta potrebna, ali je teško odrediva ili ustanovljiva. Jedan takav primjer, slučaj istospolnih brakova, dodatno se ispituje u ovome članku.In his essay On Liberty, John Stuart Mill presents the famous harmprinciple in the following manner: “[…] the sole end for which mankind are warranted, individually or collectively, in interfering with the liberty of action of any of their number, is self-protection. […] The only part of the conduct of anyone, for which he is amenable to society, is that which concerns others. […] Over himself, over his own body and mind, the individual is sovereign.” Hence, there is a distinction between self-regarding and other-regarding acts, and only the latter are subject to moral criticism. However, while all acts are in some way selfregarding, it is not clear if there are any which are exclusively so. There are two additional difficulties. First, the “individual” may not be an individual person; self-determining communities, at least when they have the ability to decide for themselves, are also “individuals” in this sense. Second, it is claimed that groups of acts have a different kind of justification from single acts. So what are the limits which “others” have in order to protect themselves from what “individuals” do, and what are their rights to do and to protect? If, in the final analysis, protection or defense is a source of justification, what should or must be protected, and why? Where does the demarcation line between self-regarding and other-regarding acts lie? In our age, as in Mill’s, we encounter many situations where such a line is needed, yet is hard to determine or establish. One such example, the case of same-sex marriages, is further explored in this paper. (shrink)

Rad pripremno ocrtava etično načelo saturiranosti u svrhe boljeg razumijevanja zdravog radnog okruženja. Načelo se oprimjeruje razmatranjem zajedničke biti ljudskih problema vezanih za uzrok, razvoj, učinke i posljedice COVID–19 virusne pandemije koja je potvrdila dugo znane, sustavne probleme opterećenja u ljudskom društvu, naročito u području poslovanja. Posebno treba istaknuti područje kadrovski i financijski potkapacitiranih nacionalnih sustava, poput znanstvenog sustava u Republici Hrvatskoj, u kojem vlada i problem višestrukog radnog identiteta. Izabrana optika motrenja služi približavanju moralne i organizacijske važnosti (...) i korisnosti kriterija saturiranosti za, s jedne strane, optimalnu organizaciju rada, ali i, s druge strane, očuvanje dostojanstva čovjeka u radnom okruženju. (shrink)

The present article is a critical assessment of the “Connection Principle” – the principle according to which the two key properties of mental states, intentionality and phenomenality , are necessarily co-instantiated. A theory of mind endorsing some version of this principle assumes that all intentional states are either conscious or otherwise potentially conscious. The Connection Principle, being a subject of much controversy in the past 15 years, has divided the community of philosophers of mind in two, as it were, irreconcilable (...) camps. What poses a special challenge to both friends and foes of the Connection Principle – albeit for different reasons – is a plausible explanation of intentional character of unconscious mental states. We want to point to and comment on certain weaknesses of Searle’s attempt to solve this problem – an attempt drawing on the idea that unconsciousmental states “retain” its “aspectual shape” while unconscious. Eventually, we will venture to show why the notion of aspectual shape cannot play the explanatory role assigned to it by Searle, and why a more restrictive and a more consistent criterion for ascribing intentionality to unconscious states is needed. This new criterion should be sensible to our folk-psychological intuition suggesting that there are dispositional states that play an indispensable causal role inour mental economy and, as such, build a genuine subset of all nconscious, i.e., purely neurophysiological states of our mind/brain.U tekstu se želimo kritički osvrnuti na Searleovo “načelovezanosti” – načelo prema kojemu su svojstvo intencionalnosti i svojstvo fenomenalnosti nužno koinstancirana. Svaka teorija uma koja uključuje neku varijantu tog načela polazi od pretpostavke da su sva intencionalna stanja ili svjesna ili potencijalno svjesna. Riječ je o stajalištu koje je polariziralo filozofe uma i u posljednjih petnaestak godina bilo predmetom zanimljivih rasprava. Moglo bi se reći da se prema stavu – bilo eksplicitnom bilo implicitnom – koji neki filozof uma zauzima prema načelu vezanosti može prepoznati opći istraživački program kojemu pripada. I za zagovornike i za protivnike načela vezanosti – doduše iz različitih razloga – osobiti izazov predstavlja objašnjenje intencionalnosti nesvjesnih mentalnih stanja. Cilj nam je ukazati na neke nedostatke Searleova pokušaja da riješi taj problem – pokušaja kojemu u osnovi leži zamisao da nesvjesna mentalna stanja zadržavaju svoju aspektualnost dok su nesvjesna. Konkretno, pokazat ćemo zašto pojam aspektualnosti ne može igrati eksplanatornu ulogu koju mu je Searle namijenio te zašto bi trebalo pronaći neki drugi, restriktivniji i konzistentniji kriterij pripisivanja intencionalnosti potencijalno svjesnim stanjima. Taj bi kriterij, prema našem shvaćanju, trebao biti kompatibilan s pučkopsihološkom intuicijom o postojanju dispozicijskih stanja koja igraju neizostavnu kauzalnu ulogu u našemmentalnom funkcioniranju i koja, kao takva, čine autentičan podskup svih nesvjesnih stanja našeg mozga/uma. (shrink)

The notion of harm is frequently used in the discussion of the nature of mental disorder. Harm also plays important roles in the prominent diagnostic manuals such as DSM and ICD. Recently, however, Cristina Amoretti and Elisabetta Lalumera have questioned the idea that harm should be a necessary constituent of mental disorders. They argue that the notion of harm is underspecified and potentially leads to false negatives in diagnosing mental disorders. Given that harm plays significant roles in medical diagnosis and (...) treatment indicates that we should be reluctant to remove it as a criterion for deciding whether some condition is a mental disorder. Instead, we argue that harm should be understood in the prudential sense and harm in this sense provides a way of responding to worries raised by Amoretti and Lalumera, while staying true to the conception of harm that is relevant for psychiatric practice. (shrink)

U radu se analizira Talesovo shvaćanje duše, uz primarno oslanjanje na Aristotelove kapitalne uvide i konzultiranje relevantnih doksografskih bilješki. Istraživanjem je utvrđeno da je Stagiranin miletskog fizičara, uzimajući u obzir njegovo navodno stajalište da kamen ima dušu zato što pokreće željezo, situirao u kategoriju mislilaca koji su smatrali da je duša načelo kretanja. Autor je zatim konstatirao da je mišljenje da je duša pomiješana u cjelini povezano s poznatom sintagmom koja se pripisuje Talesu: »sve je puno bogova«. Ako se (...) ove formulacije povežu s izjavama o kamenu magnetu i jantaru, onda se dobiva mogući zaključak da je, po Milećaninu, sve oduševljeno, tj. oživljeno, kako organski tako i neorganski dijelovi kozmosa. Konačno, ako ovi stavovi jesu autentično Talesovi, onda je on »rodonačelnik filozofije« i zbog toga što govori o jednosti čitave stvarnosti, odnosno zato što se na ovaj način vitalistički ustanovljuje jedinstvo cjeline svega. (shrink)

Das vorliegende Buch enthaJt den Text einer Dissertation, die im Sommer-Semester 1970 von der Philosophischen Fakultat der Universitat Freiburg i. Br. angenommen wurde. An dieser Stelle mochte ich meinem Lehrer, Herrn Prof. Dr. Werner Marx, fUr die stete Forderung meiner Arbeit meinen zu­ tiefst empfundenen Dank aussprechen. Herrn Prof. Dr. H. L. Van Breda, O. F. M., Direktor des Husserl-Archivs zu Lowen, bin ich auch fUr seine Unterstutzung und die Erlaubnis, aus unver­ offentlichten Manuskripten Husserls zitieren zu durfen, besonders zu (...) Dank verpflichtet. Dank schulde ich auch dem "Deutschen Akademischen Austauschdienst" fur die Gewahrung des Stipen­ diums, das die Abfassung dieser Arbeit ermoglichte. EINLEITUNG § I. Die "Reprrisentationstheorie" und das Form-Inhalt-Modell Die Repdisentationstheorie Husserls, die er zum ersten Mal in LUI formulierte, ist moglicherweise nicht die Grundidee, wohl aber eine der wichtigsten Hypothesen seiner erst en phanomeno­ logischen Untersuchungen. Sie muBte zwar mit der Entdeckung der transzendentalen Subjektivitat und der transzendentalen Konstitution einen neuen Sinn annehmen, indessen blieb der Hauptgedanke dabei stets derselbe: die Gegenstande unserer Er­ kenntnis stellen sich selbst aufgrund intuitiver Inhalte im Erleb­ nisstrom des BewuBtseins dar, wobei der intuitive Inhalt erst mittels einer subjektiv vollzogenen Auffassungssynthese zu einem 2 (den Gegenstand) darstellenden wird. Schon auf der untersten Erkenntnisstufe ist der intuitive Inhalt der bloBe Bestand an sinnlichen Merkmalen, welche "auBer der Auffassung" bloB "Empfindungsdaten" sind. (shrink)

U borbi oko vrline koja se vodila izmedju Platona i sofista, Platon nastoji da sacuva sadrzaj starohelenske etike, ali ne i njegovu mitsku formu, u kojoj je sofistika otkrila bitne nedostatke i zahvaljujuci tome dovela u pitanje i ukupan sadrzaj starohelenske etike. S druge strane, Platon prihvata novu formu racionalnog misljenja, ali ne i ukidajucu jednostranost racionalnosti sofistike. Drugim rijecima, Platon pristupa teoretizaciji sadrzaja starohelenske etike nastojeci na taj nacin da pomiri osnovno nacelo tradicionalnog pogleda na svijet s novom vladajucom (...) formom misljenja. PR Projekat Ministarstva nauke Republike Srbije, br. 179049. (shrink)

Najnovija enciklika pape Benedikta XVI Caritas in veritate, kao i prethodne enciklike posvećene socijalnoj tematici, najreprezentativniji su dio opusa katoličkog socijalnog nauka koji u svijetlu judeo-kršćanske Objave i općih načela kršćanske filozofije raščlanjuje aktualne svjetske društvene prilike.U članku se razložila prožetost socijalnog nauka Crkve filozofijom te ukazalo na metafizičke specifičnosti te filozofije, koja sačinjava, kako se je pokazalo, filozofski okvir enciklike Caritas in veritate. Analizom logike filozofskog diskursa Benedikta XVI koja inkorporira, u taj filozofski okvir, načelo besplatnosti kao izraz (...) ljudskog bratstva, nastojalo se ukazati na doprinos enciklike Caritas in veritate aktualnim promišljanjima filozofije globalizacije.The latest encyclical letter by the Pope Benedict XVI Caritas in veritate, similar to the former encyclicals dedicated to social issues, is the most representative part of the Catholic social teaching which analyses current world issues in the light of Judeo-Christian Revelation and general principles of Christian philosophy.This article has expounded the philosophical background of Roman Catholic social teaching and indicated metaphysical peculiarities of that philosophy which builds, as it is shown, the philosophical foundation of the encyclical Caritas in veritate. By analyzing the logic of Benedict’s philosophical discourse, which in that philosophical frame includes the principle of gratuitousness as the expression of human fraternity, we tried to show the contribution of Caritas in veritate encyclical letter to current philosophical thought about globalization. (shrink)

Die vorliegende Untersuchung entstand im Bereich Philosophische Fragen del' Wissenschaftsentwicklung des Zentralinstituts flir Philosophie del' AdW del' DDR. Sie ist Bestandteil del' Bemiihungen dieses Bereichs, die bisher erreichten Ergebnisse bei del' Erforschung philo­ sophischer Fragen del' Wissenschaftsentwicklung auf dialektisch-materialistischer Grundlage zusamrnenzu­ fassen, die vorliegende Konzeption zum Verhaltnis del' marxistisch-leninistischen Philosophie zu den anderen Wissenschaften zu prazisieren und davon ausgehend eigene Forschungsbeitrage zu leisten. Dem Autor ist es ein Bedlirfnis, Prof. Dr. sc. H. HORZ flir die stete F6rderung del' Arbeit und (...) zahlreiche hilf­ reiche Diskussionen an diesel' Stelle besonders zu danken. Er schuldet weiterhin den Professoren ALEXANDER, CIRIKOV, KASCHLUHN, KORCH, LEY, SCHMUTZER, SCHOPF, TREDER und VOGEL (t) Dank flir vielfaltige Anregungen. Die Arbeit ware ohne die hilfreiche Unterstlitzung zahlreicher Kooperationspartner des Bereichs in del' DDR und im Ausland nicht moglich gewesen. Besonders danke ich del' von Prof. Dr. M. E. OMELJANOWSKI gelei­ teten Abteilung Philosophische Fragen del' Naturwissen­ schaften des Instituts fiir Philosophie del' AdW del' UdSSR. (shrink)

S obzirom na tri poretka u sklopu kozmičke cjeline, integrativnom analizom kozmoloških spoznaja metafizičara i prirodoznanstvenika raznorodnih orijentacija najprije dolazim do konkluzije o spregnutosti dvaju izvedenih kozmičkih načela koja određuju sveukupni totalitet odnosa stvari i smisla. Prvo načelo nazivam sabiruće-jedno-sve, koje opisujem arhe-kompleksom. Drugo nazivam sebi-usuprot-težeće, koje opisujem eris-kompleksom. Na temelju pomaka iz zatvorenog sustava u otvoreni sustav, obrazlažem da arhe- i eris-kompleks stvaraju logos-kompleks i agon-kompleks te na koji se način novo spregnuće u tjelesnosti oblikuje u društvo, u (...) najširem smislu pojavljujući se kao napetost između real-politike i utopijskog stremljenja. U daljnjoj razradi predlažem artikuliranje konkretnog civilizacijskog stanja kao biopolitičkog agona u kojem se protočnost moći odvija relejima inosfere. Zasniva se na raščlanjivanju živog u konvertibilne informacije čija se uporabnost nalazi u moći regulativnosti, odnosno sposobnosti biopolitičkog da logos regulativnošću podvrgne agonu kroz sam logos, što nastojim pojasniti povezivanjem s navedenim fenomenima. S tjelesnošću kao instrumentom transformativne bȉtizacije, dalje argumentiram naginjanje društva prema ukidanju izvornog smisla logos-kompleksa i razvlašćenje nad kontrolom tjelesnog određenja, što nastojim ukratko ocrtati i povezati s ishodištem istraživanja. (shrink)

»In vino metaphora« pomeni delno slavljenje Nietzschejevega preseganja nihi-lizma. Za afirmacijo življenja v voljo do moči kot izvoru vse dejavnosti, ki ustvarja vrednote se izkaže, da presega nihilizem, ki ga Nietzscheju pogosto očitajo njegovi kritiki. Ena od pomembnejših oblik volje do moči v tem smislu je intoksikacija ali dionizicno. V Nietzschejevem zgodnjem opusu je bilo dionizicno metafizično in umetniško načelo. Njegov kasnejši opus kontrastira dionizicno intoksikacijo z drugimi oblikami in dionizicno postane tako psihološki kot fiziološki pojav. Članek tudi primerja (...) Nietzschejeve poglede o intoksikaciji s pogledi Walter j a Benjamina ter ju obravnava v zvezi s pojavi kakršna sta rock glasba in severnoameriško izkustvo šestdesetih let. (shrink)

Aristotel na samem zaključku Druge analitike zapiše: »nič ne more biti skladno z resnico bolj od znanstvenega razumevanja, razen mišljenja «. Ta trditev bi lahko bila problematična, če upoštevamo aristotelsko načelo izključenega tretjega, ki pravi, da med resnico in zmoto ne obstajajo vmesne stopnje. Dejansko Aristotelova logika ne pušča prostora za naraščajoče resnice, tako da je treba to domnevno višjo resnico razumeti na bolj posreden način. Po kritični obravnavi nekaj zadevne literature bo pomen Aristotelovega izraza alēthésteron razumljen na naslednje (...) načine: natančneje zaradi njegovega enotnega predmeta; bolj gotovo in prepričljivo; bolj orientacijsko in vodeče; pojmovno predhodno; in končno bolj vzročno za resnico. Mišljenje bo razumljeno kot ne-inferencialen način razumevanja, katerega pozitivna resničnostna vrednost je vedno enaka tisti, ki jo zagotavlja znanstveno vedenje. (shrink)

Cosmopolitans hold that our duties of distributive justice to others do not stop at borders. Darrel Moellendorf is among those who defend the view that principles of distributive justice are applicable beyond borders. He suggests as a principle of international justice the global difference principle, which allows inequalities in the distribution of wealth and resources only if they are to the greatest advantage of the least advantaged individuals. In this paper, I try to indicate that Moellendorf’s argument for the global (...) difference principle is far from sustaining it. Instead, I argue for a minimum floor principle of distributive justice on the basis of the idea that each person ought to have an equal standard of living with respect to the fulfillment of their basic interests. I also propose the principle of contribution backed up by the principle of fair equality of opportunity, aiming to equalize background conditions of a competition for socially favored positions, as the basic principles of a complete account of global distributive justice.Kozmopolitanisti drže da se naše dužnosti distributivne pravednosti prema drugima ne zaustavljaju na granicama. Darrel Moellendorf je među onima koji brane gledište da su načela distributivne pravednosti primjenjiva s onu stranu granica. Kao načelo međunarodne pravednosti on predlaže globalno načelo razlike, koje nejednakosti u raspodjeli bogatstva i resursâ dopušta samo ako su one u najveću korist najlošije stojećih individua. U ovome članku pokušavam pokazati da Moellendorfov argument u prilog globalnog načela razlike to načelo nimalo ne potkrepljuje. Umjesto toga argumentiram u prilog načela distributivne pravednosti minimalne razine na osnovi zamisli da bi svaka osoba trebala imati jednaki standard življenja s obzirom na ispunjenje njezinih osnovnih interesa. Ujedno kao osnovna načela potpunog opisa globalne distributivne pravednosti predlažem načelo doprinosa poduprto načelom pravične jednakosti mogućnosti, koje stremi izjednačavanju pozadinskih uvjeta natjecanja za društveno favorizirane pozicije. (shrink)

VSEBINAPredgovor k prvi izdajiPredgovor k drugi izdajiUvodI. O razliki med čistim in empiričnim spoznanjemII. V posesti imamo neka apriorna spoznanja, in celo navadni razum ni nikoli brez takšnih spoznanjIII. Filozofija potrebuje neko znanost, ki bi določila možnost, principe in obseg vseh apriornih spoznanjIV. O razliki med analitičnimi in sintetičnimi sodbamiV. V vseh teoretičnih znanostih uma so kot principi vsebovane apriorne sinteticne sodbeVI. Obča naloga čistega umaVII. Ideja in razdelitev posebne znanosti z imenom kritika čistega uma1. Transcendentalni nauk o elementihPrvi del. (...) Transcendentalna estetika§ 1.Prvi odsek. O prostoru§ 2. Metafizična ekspozicija tega pojma§ 3. Transcendentalna ekspozicija pojma prostoraSklepi iz gornjih pojmovDrugi odsek. O času§ 4. Metafizična ekspozicija pojma časa§ 5. Transcendentalna ekspozicija pojma časa§ 6. Sklepi iz teh pojmov§ 7. Pojasnilo§ 8. Obče opombe k transcendentalni estetikiZaključek transcendentalne estetikeDrugi del. Transcendentalna logikaUvod. Ideja transcendentalne logikeI. O logiki nasplohII. O transcendentalni logikiIII. O razdelitvi obče logike na analitiko in dialektikoIV. O razdelitvi transcendentalne logike na transcendentalno analitiko in dialektikoPrvi razdelek. Transcendentalna analitikaPrva knjiga. Analitika pojmovPrvo poglavje. O vodilu za odkrtije vseh čistih razumskih pojmovPrvi odsek. O logični rabi razuma nasplohDrugi odsek§ 9. O logični funkciji razuma v sodbahTretji odsek§ 10. O čistih razumskih pojmih ali kategorijah§ 11.§ 12.Drugo poglavje. O dedukciji čistih razumskih pojmovPrvi odsek§ 13. O principih transcendentalne dedukcije nasploh[§ 14.] Prehod k transcendentalni dedukciji kategorijDrugi odsek. Transcendentalna dedukcija čistih razumskih pojmov [B]§ 15. O možnosti povezave nasploh§ 16. O izvorni sintetični enotnosti apercepcije§ 17. Načelo sintetične enotnosti apercepcije je najvišji princip vse rabe razuma§ 18. Kaj je objektivna enotnost samozavedanja§ 19. Logična forma vseh sodb je v objektivni enotnosti apercepcije v njih vsebovanih pojmov§ 20. Vsi čutni zori so podvrženi kategorijam kot pogojem, pod katerimi se njihovo raznoterje edino lahko združi v eno zavest§ 21. Opomba§ 22. Kategorija nima nobene druge rabe za spoznanje reči, kot je njena aplikacija na predmete izkustva§ 23.§ 24. O aplikaciji kategorij na predmete čutov nasploh§ 25.§ 26. Transcendentalna dedukcija obče možne izkustvene rabe čistih razumskih pojmov§ 27. Rezultat te dedukcije razumskih pojmovDrugi odsek. O apriornih temeljih za možnost izkustva [A]Vnaprejšnje opozorilo1. O sintezi aprehenzije v zoru2. O sintezi reprodukcije v upodobitvi3. O sintezi rekognicije v pojmu4. Preliminarna razlaga možnosti kategorij kot apriornih spoznanjTretji odsek. O razmerju razuma do predmetov nasploh in možnosti, da jih spoznamo apriori [A]Sumarična predstavitev pravilnosti in edine možnosti te dedukcije čistih razumskih pojmov [A]Druga knjiga. Analitika načelUvod. O transcendentalni razsodni moči nasplohPrvo poglavje. O shematizmu čistih razumskih pojmov. (shrink)

V članku skušam opredeliti vlogo pojma protislovnosti v zgodovini metafizike. Podrobnejši vpogled v Aristotelovo mišljenje o tem pojmu pokaže, v kolikšni meri je načelo neprotislovnosti zakoreninjeno v metafiziki. V nadaljevanju se osredotočam na Kantovo razvijanje transcendentalne logike in Heglovo izenačenje logike z metafiziko. V zaključku razmišljam o možnosti drugačne logike – logike preobilja – onkraj heglovske afirmacije protislovnosti, ki razkriva mejo principa protislovnosti znotraj določenih struktur ali elementov.This paper traces the role that the concept of contradiction plays in the (...) history of metaphysics. By investigating the way that this concept was taken up by Aristotle, it shows how thoroughly the principle of non-contradiction belongs to metaphysics. The paper then traces Kant's development of a transcendental logic and Hegel's identification of logic and metaphysics. The paper explores, finally, the possibility that even beyond Hegelian affirmation of contradiction another logic--an exorbitant logic--can be conceived that exposes the limits of the principle of non-contradiction and accordingly affirms contradiction whithin certain domains of structures or elements. (shrink)

In Reinach’s works one finds a very rich ontology of states of affairs. Some of them are positive, some negative. Some of them obtain, some do not. But even the negative and non-obtaining states of affairs are absolutely independent of any mental activity. Now in spite of this claim of the “ontological equality” of positive and negative states of affairs there are, according to Reinach, massive epistemological differences in our cognitive access to them. Positive states of affairs could be directly (...) “extracted” from our experience while to acquire a negative belief we must pass a quite complicated process starting with certain positive beliefs. A possible and reasonable explanation of this discrepancy would be a theory to the effect that these epistemological differences have their basis in the ontology of the entities in question. Our knowledge of the negative states of affairs is essentially dependent on our knowledge of the positive ones precisely because the negative states of affairs are ontologically dependent on the positive ones. Such a theory has been in fact formulated by Roman Ingarden. According to him negative states of affairs supervene on some positive ones and on certain mental acts of the conscious subjects. (shrink)

One of the important questions in the interpretation of Rawls’s philosophy is the connection between the two problems he wrote about throughout his life – justice and legitimacy. In this paper, I take the difference principle as a special feature of Rawls’s theory of justice, while I take the idea of the public reason as a special aspect of his theory of legitimacy, and I try to show that both aspects are connected, that is, that we should not see them (...) as two separate projects. I am trying to show that we should formulate the justification of the difference principle as a justification of a particular socio-economic arrangement rather than as an abstract principle, one that is better than other legitimate arrangements. For Rawls, property-owning democracy and liberal socialism are socio-economic arrangements that realize the difference principle. The main difference between the two systems is that in the first one, private ownership of the means of production is allowed, but it is widely dispersed. In this paper, I try to show how such a system can be publicly justified. The justification that we need to use is precisely the one that Rawls formulates through the idea of the public mind, by referring to the political values contained in our public political culture. (shrink)

Ugledni mislitelji hermeneutičke filozofije Wilhelm Dilthey i Hans-Georg Gadamer okarakterizirali su Matiju Vlačića Ilirika kao klasika hermeneutičkog pristupa filozofiji. Taj sud dodatno dobiva na snazi jer su Dilthey i Gadamer okarakterizirani kao pristaše relativističke hermeneutike, dok je Vlačić inzistirao na adekvatnom razumijevanju i interpretiranju teksta. Uzevši u obzir da je za Vlačića ključno pravilo bilo da tekst treba tumačiti sukladno njegovu imanentnom smislu, razradio je dvije interpretacijske maksime, skop i hermeneutički krug, presudne za daljnji razvoj i konstituiranje hermeneutike kao metode (...) razumijevanja, dok ga se po našemu sudu istodobno može smatrati i anticipatorom načela blagonaklonosti. Za objašnjenje složenog hermeneutičkog odnosa cjeline i dijelova teksta, Vlačić je kombinirao induktivno-sintetičku i deduktivnu metodu. Taj odnos predstavlja zahtjevan proces provedbe hermeneutičkog kruga u kojem je na djelu primjena modela koherentnosti istine u heurističkom postupku razumijevanja. Drugim riječima, radi se o postupnoj rekonstrukciji smisla teksta. Tijekom tog eksplanativnoga procesa postaje razvidno da je značenje pojedinih dijelova i manjih tematskih cjelina razumljivo tek iz strukture i kompozicije cjeline teksta i da postupna induktivno-sintetička rekonstrukcija smisla teksta pretpostavlja primjenu deduktivne analize. Nadalje, u heurističkom procesu iščitavanja teksta nužno je provjeriti kako se konzistentnost pojedinih odlomaka i cjelina teksta koherentno uklapa u širu cjelinu, a interpretacijske maksime, skop i hermeneutički krug, pritom se ispostavljaju kao pouzdan organon u heurističkom procesu razumijevanja i objašnjenja teksta. U tom kontekstu je Vlačićev hermeneutički zahtjev za adekvatnom rekonstrukcijom smisla usporediv s načelom blagonaklonosti kako ga razumijeva Donald Davidson, postavljajući ga kao jedan od osnovnih pojmova svoje filozofije. Naime, Vlačić polazi od pretpostavke razložnosti govora i argumentacije, što podrazumijeva mogućnost hermeneutičke rekonstrukcije teksta i njegovog adekvatnog razumijevanja. Davidson je također, pomoću teorije triangulacije, pokušao pokazati kako objektivni svijet u jeziku komunikacije postaje intersubjektivni svijet razumijevanja i uvažavanja, čime zapravo želi pokazati da je naše razumijevanje izvanjskog svijeta uvjetovano zajedničkim sustavom znanja i modelom komuniciranja koji nikada ne može imati individualistička obilježja jer, jednostavno, participiramo u zajedničkom svijetu. Davidsonov koncept triangulacije na novi način je obilježio model hermeneutičke čestitosti koji je već zagovarao predstavnik prosvjetiteljske hermeneutike Georg Friedrich Meier. S obzirom na to da se problem antirealističkog pristupa ne može riješiti pozivanjem na kruti hermeneutički realizam ili objektivizam, ono što tekstom želimo pokazati jest da bi hermeneutiku, za razliku od npr. Rortyja, trebalo shvatiti kao interpretacijski konsenzus struke koji je uspostavljen u okvirima akademske zajednice. To je u skladu sa stavovima Paula Lorenzena, koje je u, pogledu akademskog konsenzusa s obzirom na interpretativnost, slijedio i Jürgen Habermas u izradi svoje teorije komunikativnog djelovanja. (shrink)

V članku so proučene odločitve Meddržavnega sodišča v Haagu, kjer je imela Srbija položaj stranke v postopku, in sicer je nastopala tako v vlogi tožeče kakor tožene stranke. V obravnavanih zadevah je bila pravdna sposobnost Srbije večkrat izpodbijana, odgovori Sodišča pa so sprožili številne polemike. Avtor se s strnjeno predstavitvijo sodb loti razčlembe sodniškega razlogovanja in tako poskuša razumeti, kako je Sodišče za obdobje med letoma 1992 in 2000 lahko prišlo do nasprotujočih si rešitev glede vprašanja dostopa Srbije do Sodišča. (...) Članek je nastal v okviru konference Centra za raziskave temeljnih pravic in razvoj prava in je bil predstavljen 27. maja 2010 na Univerzi v Caen-u. Avtor se zahvaljuje Marie Rota za njene nasvete. (shrink)

The author examines the “veil of ignorance” thought experiment and the principles of justice of John Rawls via two main directions of criticism. First, although Rawls constructs a veil of ignorance with Kantian categories, the author derives Rawls’s motivation from the link between justice and the tradition of curbing pleonexic human nature, arguing that in this context Rawls’s Kantian rhetoric is actually driven by the Hobbesian fear of instability arising from the problem of cooperation in the social contract tradition. Second, (...) the veil of ignorance is a cunning instrument of the privileged to preserve their previously acquired advantages, control stability, and cover up socio-political injustices. At the same time, the principle of difference that derives from it does not reduce the gap of inequality – economic and historical – but legitimizes and establishes it. In fact, Rawls’s bourgeois liberalism and its theoretical constructs serve to hedge the well-off by securing and increasing what they already have. (shrink)