U radu se nudi prikaz su-roditeljstva prema kojem su su-roditelji jedno drugom i roditelj i dijete. Rad započinje pregledom postojećih teorija o vrijednosti roditeljstva kako bi se vidjelo može li se vrijednost su-roditeljstva svesti na to. Utvrdivši da se ne može, ukratko elaboriram teoriju roditeljstva po kojoj su roditelji ti koji stvaraju osobe. Koristeći Aristotelova četiri uzroka kao korisnu prizmu, ocrtavam kako su roditelji uzrok svog djeteta i kako u stvaranju djeteta zajedno su-roditelji postaju roditelji i dijete jedno drugome. Na (...) primjer, s obzirom na to da roditelji stvaraju djecu kao modele koje treba kopirati, su-roditelji bi trebali uživati u najboljoj vrsti prijateljstva jedni s drugima, tretirajući procvat onog drugog kao ljudske osobe kao svoj cilj. Predlažem da su-roditeljstvo sadrži roditeljstvo virtualno, da je ljubav su-roditelja prema djetetu manifestacija njihove ljubavi jednih prema drugima te da teleološki ispunjeno stanje prijateljstva između roditelja i djeteta postoji u prijateljstvu su-roditelja. (shrink)

Filon je rođen oko 25. god. pr. Kr., a umro je oko 40. pos. Kr. i za njega možemo reći da spada među glavne predstavnike židovsko-helenističke filozofije tog razdoblja. Rođen u Aleksandriji, u kojoj je utjecaj grčkog umovanja na židovski duh bio najočevidniji, Filon je među prvim filozofima koji je pokušao dati odgovore na pitanja koja proizlaze iz susreta filozofije i objavljene religije, pitanja koja će svoju kulminaciju doživjeti u srednjem vijeku. Možemo slobodno reći da je Filon bio filozof koji (...) je ranokršćanskim misliocima olakšao postupak spajanja grčke filozofije s kršćanstvom jer se on sam prilikom korištenja grčke filozofske misli za racionalno objašnjenje židovske religije susreo s većinom problema s kojima su se oni susreli pri istom pokušaju s kršćanskom religijom. Naime, on je skovao sve ključne pojmove, dao vlastita rješenja bitnih problema koja proizlaze iz gore navedenog susreta i postavio temeljna pitanja koja se nalaze u samom središtu filozofije religije, a među koja spadaju pitanja postojanja Boga i naravi Božje, spoznaje Boga od strane čovjeka, naravi i svrhe čovjeka itd. Upravo je zbog toga nakana ovog rada pokazati Filonov doprinos shvaćanju odnosa objavljene religije i filozofije te sukladno tomu ukazati na pitanja koja su se pojavila u njegovoj filozofiji – koja nisu bila izražena u antici – a koja će postati dominantna u srednjem vijeku.Philo was one of the main representatives of the Judeo-Greek tradition of that period. Born in Alexandria in which the influence of the Greek philosophy on Judaism was most obvious, he was among the first philosophers who tried to answer questions emerging from the encounter between philosophy and revealed religion. Those questions turned out to be one of the most important questions during the Middle Ages. One could easily say that Philo facilitated the merge between philosophy and revealed religion for the early Christian philosophers. This had a lot to do with the fact that he met with most of the problems with which the Christians themselves met while trying to give rational explanation of their religion. He coined the most important terms, gave original solutions to the problems emerging from the above mentioned encounter and asked the fundamental questions which occupied the central space in the philosophy of religion. Among those questions were: the question of God’s existence and nature, the human cognition of God, the nature and the end of a man etc. Hence, the intention of this work is to show Philo’s contribution to the understanding of the relation of revealed religion to philosophy and to show which questions appear in his philosophy, but cannot be explicitly found in the Greek philosophy, and which became dominant during the Middle Ages. (shrink)

Religija se vratila na mjesto političkog i kulturnog čimbenika. Nakon što su političke ideologije, čija su sekularna i svjetovna obećanja spasenja utjecala na povijest 20. stoljeća na radikalan način, obesnažena, ponovna pojava religije na globalnom nivou ne može biti zanemarena: kao žarišna sila po pitanju vođenja vlastitog života, kao jamac kulturnom identitetu i kao religijsko-politička kreativnost. Ne možemo više razumjeti trenutno stanje u svijetu, njegove krize, konflikte i ratove, ali također i samopercepciju i samosvjesnost izvaneuropskih kultura i naroda, ako isto (...) tako ne shvatimo da se religija kao »moć života« vratila. U dodatku skice ovog procesa ovaj članak postavlja pitanje: koji su kulturni i politički izazovi s kojima se posebno suočavaju sekularna društva Zapada? (shrink)

The history of the idea of biological progress shows that it is not a selfexplanatory category, so a clear definition is required. Biological progress exists if: “more progressive” is defined as “more complex” – in that case evolution is synonymous with progress, i.e. development from simple to complex, from homogeneous to heterogeneous; we perceive the expression “more progressive” as more successful in relation to the environment, in these terms some groups in the history of life were more progressive because/so that (...) they survived, while others were retrogressive or less progressive because/so that they died out; on the other hand, within their ecological niches, certain forms of life are perfectly adapted to their environment as long as it is stable ; we take the span or reach of a potential adaptation of populations as a measure . However, there is no active, innovative problem solving in relation to the environment either with plants or animals – only the variability mechanism / selection is in place, automatism, instinct. In the light of the above-mentioned biological criteria, man is the most complex living creature by his constitution , he is the least dependent on the environment and can be innovative in relation to the environment. Man is the only living creature capable of establishing an active relationship with the environment through his special tool – culture. Considering the level of organization and quantity of information, the mammal genome is more progressive than the bacterium genome, while the human genome comprises most information which makes man the most progressive living thing. We can talk about biological progress if we define progressiveness as advancement toward complexity of organisation, but sometimes thesimplification of structure enables survival. It seems that we can talk about progressivenessin biology only if we accept the anthropic principle – that is why only cultural progress is possible. Information is the link between biological and cultural-anthropological successfulness . Biological information is a “complete” piece of information to an animal . To a human being, it is only a condicio sine qua non for the reality of human spirit which receives, keeps and generates information. Progress can be measured according to the capability ofestablishing an active and innovative relationship with the environment, but only within some sort of anthropocentric outlook which is a criterion of value. It is not possible to talk about progressiveness of life if man is not the measure of all things.Povijest ideje biološkog napretka pokazuje kako to nije samorazumljiva kategorija, pa se traži jasna definicija. Biološki progres postoji ukoliko: “naprednije” definiramo kao “složenije” – evolucija je tada sinonim napretka, tj. prelaženja iz jednostavnijeg u složenije, iz homogenog u heterogeno; “naprednije” shvatimo kao “uspješnije” s obzirom na okoliš; u tom smislu neke skupine u povijesti života bile su naprednije jer/pa su opstale, dok su druge bile nazadnije ili manje napredne pa/jer su izumrle; s druge strane unutar svojih ekoloških niša pojedini oblici života savršeno su prilagođeni svojem okolišu dokle god je on stabilan ; kao mjerilo uzmemo raspon ili širinu moguće prilagodbe populacija jer tada postoje razlike; ipak ni u biljaka ni u životinja tu nema aktivnog inovatorskog rješavanja problema okoliša, nego djeluje samo mehanizam varijabilnost/selekcija, automatizam, nagon. U svjetlu gore navedenih bioloških mjerila čovjek je svojim ustrojstvom najsloženije biće , najmanje je ovisan u odnosu na okolinu, može se novativno nositi spram okoline. Čovjek je jedini kadar za pravi aktivni odnos prema svom okolišu putem specifičnog oruđa kulture. S obzirom na stupanj organizacije i količinu informacija, genom sisavca je napredniji od genoma bakterije, a genom čovjeka raspolažes najviše informacija, pa je on po tome najprogresivnije biće u prirodi. O biološkom progresu možemo govoriti ako progresivnost definiramo kao porast složenosti organizacije, no ponekad pojednostavljenje građe omogućava preživljavanje. Čini se da o progresivnosti u biologiji možemo govoriti samo usvajajući princip antropičnosti, zato je u svijetu moguć samo kulturni progres. Posjedovanje informacije je veza između biološke i kulturno-antropološke uspješnosti . Posjedovanje biologijske informacije za životinju je “potpuna informacija” , dok je za Čovjeka samo condicio sine qua non za zbiljnost ljudskog duha koji dobiva, posjeduje i stvara informaciju. Progres je moguće mjeriti prema sposobnosti aktivnog i inovativnog odnosa spram okoliša jedino u nekoj vrsti antropocentričnog obzora koji u središtu ima mjerilo vrijednosti. Nemoguće je govoriti o progresivnosti života ako svemu nije mjera sam čovjek. (shrink)

Delineation of the subthalamic nuclei on MRI is critical for deep brain stimulation surgery in patients with Parkinson’s disease. We propose this retrospective cohort study for quantitative analysis of MR signal-to-noise ratio, contrast, and signal difference-to-noise ratio of the STN on pre-operative three-dimensional stereotactic MRI in patients with medication-refractory PD. Forty-five consecutive patients with medication-refractory PD who underwent STN-DBS surgery in our hospital from January 2018 to June 2021 were included in this study. All patients had whole-brain 3D MRI, including (...) T2-weighted imaging, T2-weighted fluid-attenuated inversion recovery, and susceptibility-weighted imaging, at 3.0 T scanner for stereotactic navigation. The signal intensities of the STN, corona radiata, and background noise were obtained after placing regions of interest on corresponding structures. Quantitative comparisons of SNR, contrast, and SDNR of the STN between MR pulse sequences, including the T2WI, FLAIR, and SWI. Subgroup analysis regarding patients’ sex, age, and duration of treatment. We used one-way repeated measures analysis of variance for quantitative comparisons of SNR, contrast, and SDNR of the STN between different MR pulse sequences, and we also used the dependent t-test for the post hoc tests. In addition, we used Mann–Whitney U test for subgroup analyses. Both the contrast and SDNR were highest on FLAIR. The SNR was highest on SWI, and both the SNR and SDNR were lowest on T2WI. Subgroup analyses demonstrated significantly lower SDNR on SWI for patients receiving medication treatment for ≥13 years. In conclusion, on 3D stereotactic MRI of medication-refractory PD patients, the contrast and SDNR for the STN are highest on FLAIR, suggesting the optimal delineation of STN on FLAIR. (shrink)

U ovom radu predstavljena su mišljenja i stavovi nastavnika matematike o ispitima iz matematike na Državnoj maturi u Hrvatskoj. Cilj rada bio je ispitati mišljenja nastavnika o prikladnosti srednjoškolskih udžbenika matematike za pripremu učenika za ispite državne mature, općim zahtjevima ispita, ocjenjivanju i bodovanju na ispitima te o uspjehu učenika. Istraživanje je provedeno putem upitnika na prigodnom uzorku od 308 nastavnika matematike koji poučavaju u srednjim školama u Hrvatskoj. Rezultati pokazuju da nastavnici matematike školske udžbenike ne smatraju prikladnima za pripremu (...) učenika za ispit više razine. Nastavnici smatraju da je vrijeme predviđeno za ispit više razine nedovoljno. Većinom su zadovoljni rezultatima svojih učenika, no neopredijeljeni su po pitanju kriterija i bodovanja na maturi. Nastavnici strukovnih škola u većoj su mjeri nezadovoljni zahtjevima i postavkama državne mature u odnosu na gimnazijske nastavnike. Rezultati ovog empirijskog istraživanja mogu poslužiti kao polazište za ponovno razmatranje općih zahtjeva državne mature iz matematike nakon više od deset godina nakon njezina uvođenja. (shrink)

There is no doubt that Africa today is confronted with many economic, political, social, and developmental problems. The big question and the basic challenge is therefore how best we can tackle these problems especially as we begin and forge ahead in the third millennium. This paper attempts to elucidate a fundamental role that philosophy can play in this regard. It holds that philosophy, as a discipline in the humanities, can help shape fresh ideas that are humanistic in nature in the (...) sense that they encourage free enquiry and social agreement which are vital pillars for a fair and prosperous society; for a society without such genuine humanistic values will show many of the symptoms which are present in contemporary African societies. Nema sumnje da je danas Afrika suocena s mnostvom ekonomskih, politickih, drustvenih i razvojnih problema. Veliko pitanje i osnovni izazov, otud, jesu koji je najbolji nacin da se uhvatimo u kostac s tim problemima, posebno kako sve dublje zalazimo u treci milenijum. Ovaj clanak pokusava da osvetli temeljnu ulogu koju filozofija moze igrati s obzirom na pomenuto. On zastupa stanoviste da filozofija, kao humanisticka disciplina, moze pomoci u oblikovanju svezih ideja koje su po svojoj prirodi humanisticke u smislu da podsticu slobodno istrazivanje i drustveni sporazum koji su vitalni oslonci za jedno pravedno i napredno drustvo; jer, drustvo bez takvih genunih humanistickih vrednosti pokazivace mnoge simptome koji su prisutni u savremenim africkim drustvima. (shrink)

U ovom tekstu se obavlja jedno?naknadno citanje? onih opstih mesta koja ukazuju na partikularni, licni interes koji se krije iza maske objektivnosti, nuzde i istine. Kao primeri za takvu strukturu ovde se uzimaju drustveni prevrati, koji su svi redom stupali na snagu uz obavezno pozivanje na istinu, a koji su, po svom politickom karakteru, bili fasisticki, liberalno-demokratski ili komunisticki. Preispitivanjem njihovog odnosa prema istini i prema?velu iza kog se istina krije?, dalje se pokusava nesto reci o njima samima. Uporedo sa (...) razmatranjem fasistickih, liberalno-demokratskih i komunistickih rezima, ovde se razmatra i specificnost subjekta kakav se u svakom od ovih rezima konstituise. (shrink)

Predmet su rada rasprave o odnosu determinizma i slobode volje (tj. problem kompatibilnosti), odnosno implikacije koje imaju po moralnu odgovornost. Problemu se pristupa iz naturalističke perspektive iako se ne nudi odgovor na pitanje istine kauzalnog determinizma. Međutim, s ciljem da se ispita perspektiva za moralnu odgovornost, pretpostavlja se da je kauzalni determinizam potkrijepljen znanošću. Razmatra se pojam kauzalnog determinizma, a potom se ispituju izazovi koje argument konzekvenci postavlja pred slobodu volje shvaćenu kao mogućnost da se učini drugačije. Cilj je rada (...) pokazati da su u osnovi svakodnevne upotrebe pojma moralne odgovornosti slabiji uvjeti od slobode shvaćene kao mogućnosti da se učini drugačije. Na tim temeljima branimo zaključak da je moralna odgovornost kompatibilna s kauzalnim determinizmom. (shrink)

Ovaj je zbornik nastao kao rezultat istraživanja provedenog unutar istoimenoga znanstveno-istraživačkoga projekta na kojemu su urednici istovremeno bili i glavni istraživači, a ostali autori članovi istraživačke skupine. Kao svjedoci različitih vrsta otklona od prevladavajućeg, uobičajenoga, normalnoga, pozitivnog ili ponašanja koje se karakterizira kao asocijalno, zapitali smo se – što postojeće čini normom, treba li odstupanje od norme nužno smatrati devijacijom i kakvi su poželjni društveni odgovori na odstupanja od normi. Često se smatra ispravnim upravo ono što je prevladavajuće, a ono (...) što predstavlja otklon označava se kao devijacija u negativnome značenju onoga što nije ispravno, nije posve ispravno, ili čak onoga što treba sankcionirati. Naš je početni stav bio da ono što prevladava ne smije biti neupitna norma, kao što ni ono što je otklon nije po automatizmu devijacija. Međutim, ne smatramo ni da prevladavajuću normu, samom tom činjenicom što je prevladavajuća, nužno treba kritizirati te da je svaki otklon po sebi poželjan. Cilj našeg istraživanja bio je istražiti različite oblike deficita i devijacijau u domeni formiranja vjerovanja individualnih, grupnih, kolektivnih i institucijskih epistemičkih aktera (socijalna epistemologija) i u domeni društvenog i institucijskoga djelovanja (filozofija politike i filozofija psihijatrije). Nastavno na to, pokušali smo identificirati vrijednosti postojećih normi, koliko odgovaraju poželjnim vrijednostima te koji su poželjni društveni odgovori na otklone od normi. (shrink)

Krizu moderne kao krizu politickog, autor vidi, pre svega kao krizu "mere" kriterija politickog odlucivanja i delovanja. Ta kriza se u prvom redu shvata kao kriza samosaznanja i prakse obicajnosti. Ovaj problem prvi je pokusao je da resi Makijaveli uvodeci pojam virtus, koji je postao temeljni princip moderne politicke filozofije. Medjutim, mnogi moderni i savremeni tumaci Makijavelijevog ucenja cesto zanemaruju socijalni i politicki konteksta u kojem je nastalo politicko ucenje Firentinskog mislioca. Naime, Makijavelijevo nastojanje da pronadje autenticnu formu politickog cina (...) kojim bi bila omogucena harmonizacija i stabilizacija tadasnjih dramaticnih politickih prilika koje su vladale u italijanskim gradovima, zahtevala je pouzdanu dijagnozu i adekvatna sredstva za uspesnu terapiju obolelog organizma zajednice. Epohalni novum u Makijavelijevoj politickoj teoriji predstavlja prelazak sa anticke teoretizacije vrline na njenu modernu operacionalizaciju. Medjutim, ova promena cesto se tumaci kao radikalno suprotstavljanje grckog pojma arete i rimske virtus, koja se grubo svodi samo na srcanosot i snagu koje su neophodne za osvajanje i ocuvanje politicke vlasti. Vazan deo puta u svojoj filozofiji politike Hegel - vise nesvesno nego svesno - ide s Makijavelijem i Selingom - posebno kad je u pitanju shvatanje neophodnosti snage i srcanosti u procesu operacionalizacije duha slobode u istoriji posredstvom "negacije" kao "moci zla". Posredovanje subjektivnosti i supstancijaliteta zbiva se, po Hegelu, u drzavi surovim krocenjem svetskog duha u kojem on zrtvuje ne samo pojedinca, vec i citave narode - prema slobodi, odnosno njenom ostvarenju u obicajnosnoj zajednici. "Nevolja vremena" posledica je razdvajanja ja i sveta (Entzweiung), i proistice iz redukovanog politickog uma koji za politicko delovanje i odlucivanje nema kriterijuma obicajnosnog totaliteta. Ovaj se um rutinizira razdvajanjem obicajnosti koja redukuje politicko delanje na ogoljenu tehniku osvajanja i zadrzavanja politicke moci. Autor na kraju razmatra krizu politickog odlucivanja i ukazuje u cemu je njen globalni i supstancijalni smisao za povesnu stvarnost na kraju XX veka. (shrink)

Slike svijeta su danas više nego očigledni elementi jedne kozmologije. One medijalno determiniraju način na koji spoznajemo svijet i time isto znanje koje o njemu imamo. Oslanjajući se na Martin Heideggera tekst analizira nastajanje slika svijeta od ranoga novog vijeka do sadašnjice. Centralno značenje se pri tome pridonosi parametrima znanstvenog oblikovanja slike svijeta i njihovim transformacijama u odnosu prema promjeni medija . Pri tome autorica razmatra tezu po kojoj se znanstvene slike istovremeno shvaćaju kao dokaz i proročanstvo. Uvid u prakse (...) kompjutorskih simulacija na polju modernih znanosti na kraju teksta pomaže poslužiti kao potpora tezi. (shrink)

U ovom radu nastojim da čitaoce uvedem u problemsku oblast konceptualne analize pravnih pojmova i njene metodologije. Pokušavam da, na prilično bazičnom nivou, objasnim šta je konceptualna analiza, na koji način se ona obavlja i zašto je ona važna za teoriju prava. Takođe nastojim i da objasnim na koji način je konceptualna analiza povezana sa drugim oblastima filozofije, kao što su metafizika i epistemologija. Zatim, objašnjavam poduhvat u koji se konceptualna jurisprudencija upušta – da opiše ona svojstva po kojima se (...) stvari koje jesu pravo razlikuju od stvari koje nisu pravo, koja svojstva prvopomenute stvari čine pravom. Pritom sam to objašnjenje ilustrovao, nadam se, jasnim primerima. Takođe sam dao objašnjenje i procenu tri različita metodološka pristupa. Na kraju sam razmotrio praktički značaj konceptualne jurisprudencije. | Ovaj je prijevod izvorno objavljen u knjizi Bojan Spaić i Damir Banović, Problemi savremene pravne i političke filozofije. (shrink)

Rad nastoji integrirati zapažanja Theodora W. Adorna o odgoju i obrazovanju, koja su rasuta gotovo po čitavome njegovom opusu. Namjera međutim nije doktrinarna: izdala bi se lojalnost autoru i podbacilo ispod njegove kritike kada bi takva integracija nastojala rekonstruirati neku neokupljenu ili neizrečenu Adornovu »prosvjetnu doktrinu«. Kod zakletog antisistematičara ni vizije prosvjetne teorije i prakse ne smiju prerasti u sistem. Riječ je prije o stavu ili držanju koje insistira na pokušaju da se antinomija obrazovanja – neslobodnim sredstvima do cilja slobode, (...) manipulacijom do nemogućnosti da se bude izmanipuliran – unese u školske, i ne samo školske, zadatke, kao cilj koji će onemogućiti ponavljanje Auschwitza, omogućiti autonomiju i osposobiti za autorefleksiju. The paper seeks to integrate Theodor W. Adorno’s observations about upbringing and education, scattered throughout his almost entire opus. The intention, however, is not doctrinal: loyalty to the author would be betrayed and it would fall short of his criticism if such integration would sought to reconstruct some uncollected or unspoken Adorno’s “educational doctrine”. With a sworn antisystematist, even visions of educational theory and practice must not grow into a system. It is rather about an attitude that insists on trying to bring the antinomy of education – by non-free means to the goal of freedom, by manipulation to the point of impossibility to be manipulated – into school and not only school tasks, as a goal that will prevent Auschwitz’s repetition, enable autonomy and empower for self-reflection. (shrink)

Autor u radu analizira predsokratovsko razmatranje φρόνησις-a i αἴσθησις-a, promatrano kroz prizmu Aristotelovog poricanja logoskih sposobnosti životinjama i biljkama. Aristotelov generalni stav je da većina predsokratovaca nije razlučivala um, mišljenje i razboritost od opažanja i drugih aspekata duše. Bitnu aporiju u promišljanju predsokratovaca Stagiranin obrazlaže tvrdnjom da su oni, doduše, istraživali istinu bića, ali polazeći od pretpostavke da su jedina zbiljska bića osjetilne stvari. Predsokratovci, sukladno tomu, shvaćaju umovanje kao nešto tjelesno poput opažanja i često razumiju da se slično sličnim (...) opaža i shvaća. Očekivana konsekvenca ovakvog pristupa tvrdnja je predsokratovaca da ne samo ljudi nego i sva ostala bića imaju svijest, mišljenje i razboritost. Do krajnosti doveden stav nekih od njih izražava se riječima da se biljke pokreću po prirodnoj žudnji, da dišu, osjećaju, da mogu biti tužne i vesele, kao i da imaju moć rasuđivanja, razum i um. Autor je zaključio da je predsokratovac Alkmeon razlikovanjem mišljenja tj. razboritosti od opažanja najjasnije anticipirao Aristotelovo vlastito stajalište. Alkmeonova tvrdnja da se čovjek razlikuje od drugih živih bića po tome što on jedini razumije, dok druga živa bića primaju osjete, ali ne razumiju, na tragu je Stagiraninovog naglašavanja da se logoske sposobnosti mogu pripisivati isključivo ljudima i da čovjek ima ontološki primat u odnosu na druga živa bića. (shrink)

U tekstu je rec o pokusaju da se pronadje odgovarajuci koncept za moguce rekonstruisanje i integrisanje razlicitih kulturnih identiteta koji su i unutar sebe razliciti i slojeviti. Pogled na problematiku identiteta koji je moguc iz Srbije - zemlje u 'tranziciji' kroz razlicita iskusenja u traganjima za odgovarajucim identitetom koji bi znacio mogucnost integriteta u procesima identitetskih preobrazaja - jeste specifican po tome sto moze da posmatra sebe i kao subjekt istorije, a ne samo kroz 'drugost' koju su joj drugi namenili.

U ovom clanku bice izlozena polemika o kalam kosmoloskom argumentu, koja je razvijena u srednjovekovnoj islamskoj teologiji i filozofiji. Glavni momenti ove polemike bili su izlozeni stolecima pre u Filoponovoj kritici Aristotelove teze da je svet vecan i da nije moguca aktuelna beskonacnost. Filopon prihvata tezu da je aktuelna beskonacnost nemoguca, ali on misli da, upravo zbog toga, svet ne moze biti vecan. Naime, prema Filoponu, nesto ne moze da nastane ako njegovo po?stojanje zahteva prethodno postojanje beskonacnog broja drugih stvari, (...) od kojih jedna dolazi posle druge. Filopon i njegovi sledbenici u srednjevekovnoj islamskoj teologiji, zvani kalam teolozi, ponudili su argumente protiv koncepcije temporalno beskonacnog univerzuma, koji bi bio shvacen kao sukcesivni kauzalni lanac. S druge strane, srednjovekovni islamski mislioci, zvani falasifah /filozofi/ ili aristotelijanci ponudili su argumente u prilog Aristotelove koncepcije vecnosti univerzuma. Odlucujuci problem u raspravi izmedju kalam i falsafa srednjovekovnih muslimanskih mislilaca bio je problem beskonacnosti. U ovom clanku bice prikazani neki od krucijalnih momenata tih argumenata. (shrink)

Organi zaduzeni za sprovodjenje zakona u Srbiji se mogu okarakterisati kao camera opskura: neprozirnost preovladava. Ovo ne uliva mnogo poverenja javnosti: istrazivanja koja su sprovele ili narucile UN otkrila su da se samo doktorima i politicarima manje veruje nego sudijama i tuziteljima. Korupcija predstavlja prekrsaj koji se veoma retko prijavljuje, buduci da zrtve imaju osecaj da vlast ne mari za korupciju - zasto je onda prijavljivati? Obimna statisticka analiza slucajeva korupcije koje su obradili tuzilastvo i sudovi pokazala je da se (...) metafora camera obskura mora preraditi: pored toga sto su neprozirne, institucije zaduzene za sprovodjenje zakona se ponasaju kao proizvoljna kutija. Antikorupcijska politika se ne moze razaznati niti u tuzilastvu, niti pak u sudstvu. Ishodi sudskog sistema u pogledu gonjenja i kaznjavanja su izgleda statisticki slucajni. Kvalitativna analiza najozbiljnijih slucajeva korupcije pokazala je u kolikoj meri se oni takodje pojavljuju u svim slojevima drustva. Po pitanju ovih slucajeva drzava nije reagova na zalbe koje su joj upucivale sopstvene institucije. Vlast je bila troma i po pitanju drugih problema. Uprkos strategiji za borbu protiv korupcije, uputno je pitati da li vlast zaista brine. (shrink)

Che 1-p'yŏn. Ch'ŏndo wa inbŏp (inbŏpch'ŏn) -- 1. Kodae Chungguk ŭi inbŏpch'ŏn ch'ŏrhak sasang -- 2. Sŏnjin sidae ch'ŏnmyŏnggwan ŭi chŏn'gae -- 3. Sŏnjin sidae chŏnt'ong chaeigwan -- 4. Kunju wa minbon : Sŏnjin sidae kunju, minbollon kwa chŏhang, hyŏngmyŏng sasang -- 5. Ch'ŏndo ŭi naeyong kwa inbŏp ŭi panyŏng - Che 2-p'yŏn. Hangsang kwa pyŏnhwa -- 1. To ŭi hangsangsŏng kwa pyŏnhwasŏng -- 2. Pŏp ŭi hangsangsŏng kwa pyŏnhwasŏng -- 3. Pŏpchesasang hangsang kwa pyŏnhwa -- 4. Ch'im Ka-bon kwa (...) Yang Kye-ch'o ŭi pyŏnbŏmnon pigyo -- Che 3-p'yŏn. P'yŏnghwa ŭi pŏp kwa yebang pŏphak : punjaeng ŭi p'yŏnghwa haegyŏl kwa yebang. (shrink)

The aim of this paper is to show certain aspects of Rorty?s philosophy that are relevant to social theory, and also to point out the most important divergences of Rorty?s insights from postmodern understanding of social reality. Therefore, in the first part of the paper I will examine both Rorty?s philosophy of edification and all relevant criticisms to his view of philosophy?as a communication of mankind?. Furthermore, I will try to establish to which extent Rorty?s understanding of contingency and its (...) implications really falls close to postmodern thought. I will also argue that the impossibility of philosophical justification of social reality, according to Rorty, does not entail impossibility of moral progress and that the role of social theory is actually in raising the level of inclusion of social interaction and in providing social hope. Moreover, it will be shown that Rorty, unlike Foucault and Derrida, thought that the institutions of Western democracy and liberalism are quite capable to achieve these goals and that accomplishment of this liberal utopia greatly depends on the degree of commitment to moral progress that all actors within the cultural field share. Namera ovog rada je da prikaze odredjene aspekte Rortijeve filozofije koji imaju drustvenoteorijski znacaj kao i da naznaci najznacajnije tacke u kojima se ovi njegovi uvidi razmimoilaze sa odredjenim postmodernistickim razumevanjem drustvene stvarnosti. Stoga ce se u prvom delu rada narocita paznja biti posvecena Rortijevoj filozofiji edifikacije, ali i relevantnim kritikama koje su tokom godina bile upucene njegovom shvatanju filozofije kao svojevrsne filozofski neutemeljene?komunikacije covecanstva?. Nakon toga, pokusacemo da utvrdimo u kojoj meri je Rortijevo shvatanje kontigencije i njenih posledica blisko postmodernoj misli. Argumentovacemo da nemogucnost filozofskog opravdanja drustvene stvarnosti po Rortiju ne nalaze i nemogucnost moralnog progresa, te da je osnovna uloga svake drustvene teorije zapravo povecavanje inkluzivnosti drustvene interakcije i pruzanje drustvene nade. Stavise, Rorti je za razliku od Fukoa i Deride smatrao da su institucije zapadne demokratije i liberalizma potpuno dovoljne za postizanje ovih ciljeva, te da stoga dosezanje ove liberalne utopije u velikoj meri zavisi od toga koliko su delatnici unutar kulturne sfere spremni na aktivno zalaganje u cilju dostizanja ovog moralnog progresa. (shrink)

U ovom radu izlaze se kratak pregled Vincovog poimanja drustvenih nauka kao neodvojivih od filozofije i Vitgenstajnovog uticaja na ovakvo shvatanje. Autor ukazuje da su brojne primedbe kriticara za subjektivizam i relativizam uzrokovane nedovoljnom razradom i generalizacijama koje nalazimo u ranim Vincovim tekstovima, a koji su bili predmet njegove samokritike u kasnijem periodu. Osim tematizovanja standardno prihvacenog znacaja Vitgenstajnovih pojmova jezickih igara, zivotnih formi i sledjenja pravila po drustvenu teoriju, u tekstu se naglasava znacaj manje tematizovanih koncepata preglednog prikaza i (...) aspektnog sagledavanja po Vincovo poimanje mogucnosti razumevanja drugih kultura. (shrink)

Ovaj članak je usporedba nekih od centralnih ontoloških stavova o naravi prve materije renesansnog platonista Marsilia Ficina te naravi prostora Frane Petrića, platonista 16. stoljeća iz grada Cresa. U njemu tvrdim da postoje dva aspekta u kojima prirodne filozofije oba platonista nalikuju jedna drugoj, naročito po pitanju ontološkog statusa najtemeljnijeg supstrata materijalnog svijeta. Kao prvo, i Ficino i Petrić se zalažu za temeljnu egzistenciju materije i prostora. Kao drugo, oba filozofa pridaju »ontološki prioritet« materiji i prostoru nad onim što se (...) smatra da su prolazne kvalitete materijalnog svijeta. (shrink)

The paper aims to present Spinoza’s understanding of the ontological status of finite beings, which was heavily influenced by mathematics, i.e. geometry. Spinoza stratified finite beings into two fairly incompatible layers: the one subjectively conceived, while the other is the objective level. The first level is related to the essence of being that is caused by God through immanent causality: here, we speak of entailment on the logical and epistemological level, and not the level of reality. Unlike essence, existence represents (...) the second level of being: existence is caused by the real finite being through transeunt cause. The first level, by its ontological status, is very close to mathematical entities, therefore the qualification that Spinoza ‘geometrized reality under a species of the essences’. Namely, he geometrized the segment under the scope of ontology, i.e. the essences of finite modes. The final part of the paper is dedicated to one of the main reasons why Spinoza failed to provide a satisfactory solution to this ontological problem, which is not the only such problem of his system. This would be that Spinoza paid too muchattention on ethics, to the detriment of metaphysics, i.e. ontology as general metaphysics. For Spinoza, ontology is subjected to epistemology and ethics, therefore the name ‘functional metaphysics’. U članku se tematizira Spinozino shvaćanje ontologijskog statusa konačnih bića koje je bilo pod znatnim utjecajem matematike odnosno geometrije. Spinoza je konačna bića stratificirao na dvije teško pomirljive razine: jedna je ona subjektivno zamišljena, a druga bi trebala biti zbiljska razina. Prva se razina odnosi na bit bića koju uzrokuje Bog na način imanentne uzročnosti: radi se o slijeđenju na logičkoj i spoznajnoj razini, a ne o zbiljskoj razini. Za razliku od bîti, egzistencija predstavlja drugu razinu bića: egzistenciju uzrokuje zbiljsko konačno biće na način tranzeuntnog uzroka. Prva je razina po svome ontologijskom statusu vrlo bliska matematičkim entitetima, zbog čega se rabi kvalifikacija da je Spinoza ‘geometrizirao stvarnost pod vidikom bîti’. Geometrizirao je, naime, segment kojim se bavi ontologija, a to su bîti konačnih modusa. U završnom dijelu članka navodi se jedan od glavnih razloga Spinozina nezadovoljavajućeg rješenja ovog ontologijskog problema, iako to nije i jedini ontologijski problem njegova sustava. Taj bi razlog bila Spinozina velika usredotočenost na etiku, a na štetu metafizike, odnosno ontologije kao opće metafizike. Spinoza je ontologiju promatrao u funkciji epistemologije i etike, pa se govori o ‘funkcionalnoj metafizici’. (shrink)

Tekst predstavlja analizu situacije sa ženama filozofkinjama u Hrvatskoj tijekom komunističko-socijalističkog razdoblja (1945. - 1989.). Analiza se usredotočuje na dva aspekta: stjecanje doktorata iz filozofije i publikacije. Naša analiza pokazuje da su filozofkinje tijekom tog razdoblja po oba kriterija, odnosno po broju doktora filozofije i broju publikacija, bile proporcionalno na otprilike istoj razini kao i danas u zapadnim zemljama, uključujući današnju Republiku Hrvatsku. Komunistički socijalizam je bio koristan za filozofkinje na dva načina. Prvo, administrativno, uklonio je prepreke za zapošljavanje žena (...) na sveučilištima i znanstvenim institutima. Drugo, komunizam i socijalizam, sami po sebi filozofske i socio-filozofske doktrine, nudili su niz novih tema, istraživanja i elaboracija za daljnji razvoj. Ti čimbenici omogućili su da u Hrvatskoj, koja je u to vrijeme bila ekonomski i obrazovno mnogo manje razvijena od većine današnjih zapadnih zemalja, proporcionalno isti broj filozofkinja ima akademsku poziciju kao danas u zapadnom svijetu (uključujući današnju Hrvatsku). Također smo analizirali sedam najvažnijih filozofskih časopisa koji su izlazili u to vrijeme i utvrdili da je između 1945. i 1989. godine 15,4% tekstova bilo napisano od strane žena. Omjer ženskog autorstva je 0,2. To je impresivan broj ako uzmemo u obzir da je u to vrijeme omjer ženskog autorstva bio veći nego trenutno na JSTOR-u, uzimajući u obzir razlike u postupcima objavljivanja tada i sada. (shrink)

Causal theory of knowledge has been used by some theoreticians who, dealing with the philosophy of mathematics, touched the subject of mathematical knowledge. Some of them discuss the necessity of the causal condition for justification, which creates the grounds for renewing the old conflict between empiricists and rationalists. Emphasizing the condition of causality as necessary for justifiability, causal theory has provided stimulus for the contemporary empiricists to venture on the so far unquestioned cognitive foundations of mathematics. However, in what sense (...) can we speak about the justifiability as causality when it comes to mathematical knowledge? Can we justify the mathematical statement 2+2=4 by means of causality-perceptibility? Do we need perceptibility, a visual image of apples and marbles we add up in our first mathematics lesson, in order to know that statement? Does the same go with the statement that any two points can be joined by a straight line, and that the sum of angles in any triangle is the angle the measure of which equals the sum of the measures of the two right angles? Even though the major part of this article offers a review of the attitudes of various authors who endeavor to discuss the application of the causal theory to the problem of understanding of mathematical knowledge, it advocates the idea that knowledge expressed in a mathematical statement is acquired and transmitted by evidence. Evidence is by itself a guarantee of truth. It convinces us of the accuracy of mathematical truths. Proving, we find out. The greatest part of what we know is based on evidence of the previous knowledge . Due to the previous knowledge, we can say that knowledge in mathematics is in itself different from the knowledge in empirical sciences, i.e. it does not require causal relation that is considered necessary condition of knowing in those sciences.Uzročna teorija znanja iskorištena je od strane nekih teoretičara koji su se, baveći se filozofijom matematike, dotakli teme matematičkog znanja. Neki od njih govore o nužnosti uzročnog uvjeta za opravdanje, čime se stvaraju uvjeti za obnavljanje starog sukoba empirista i racionalista. Uzročna teorija je, isticanjem uvjeta uzročnosti kao nužnog za opravdanost, dala poticaj suvremenim empiristima da krenu čak i na do tada nedodirljive spoznajne temelje matematike. Međutim, u kom smislu možemo govoriti o opravdanosti kao uzročnosti kad je riječ o matematičkom znanju? Da li uzročnošću-čulnošću možemo opravdati matematički iskaz 2+2=4? Je li nam za znanje tog iskaza neophodna čulnost, vizualna predodžba jabuka ili klikera koje zbrajamo na našim prvim satovima matematike u školi? Stoje li stvari isto i s iskazom da se kroz bilo koje dvije točke može povući točno jedan pravac, ili da je zbroj kutova bilo kojeg trokuta kut čija je mjera jednaka zbroju mjera dvaju pravih kutova? Iako je u ovom radu, uglavnom, dan pregled stavova autora koji pokušavaju govoriti o primjeni uzročne teorije u shvaćanju matematičkog znanja, ideja koja se podržava u njemu jest da je znanje, iskazano matematičkim tvrđenjem, dobiveno i preneseno dokazom. Dokaz, sam po sebi, jamac je istine. On nas uvjerava u točnost matematičkih tvrdnji. Dokazujući spoznajemo. Najveći dio onoga što znamo zasnovano je dokazom na prethodnim znanjima . Zbog prethodnog možemo reći da je znanje u matematici po svojoj prirodi drugačije od znanja u empirijskim znanostima, to jest da ne iziskuje uzročnu vezu koja se smatra nužnim uvjetom za znanje u tim znanostima. (shrink)

Ratovi u bivsoj Jugoslaviji devedesetih godina proslog veka doveli su ovaj region u centar medijske paznje i probudili odgovarajuce interesovanje i u akademskoj teoriji Zapada. Posto su poslednjem "otkrivanju Balkana" posredovali upravo ratovi, navijacki, povrsni ili egzoticni pristup pitanjima raspada SFRJ kao akademskoj temi nije neocekivan. S druge strane, u tematizovanju pitanja svoje savremenosti i najblize proslosti akademska javnost Srbije nije bila ni priblizno aktivna; iz najrazlicitijih razloga ali pre svega zbog nesklonosti sistematskim istrazivanjima, formiranje znanja i predstava o ovim (...) temama uglavnom je ostavljala medijima, publicistima kolegama izvan svoje akademske zajednice ili nekom kasnijem vremenu. Uprkos tome sto su predstave o poslednjim ratovima neretko pocivale na stereotipima i propagandi, kao i cinjenici da formirano znanje o ovoj problematici pati od grubog pojednostavljivanja, ova pitanja su retko bila podsticajna za domace istrazivace. Posebno su izbegavane teme velikog nasilja, pa su izvan akademske paznje ostali i najmarkantniji ratni dogadjaji, mozda i zato sto se smatralo da bi ono po cemu su region i Srbija postali poznati najbolje bilo sto pre zaboraviti. U retrospektivi, pak, savremeno akademsko cutanje o poslednjim ratovima tesko je posmatrati izvan kontinuiteta sa cutanjem iz vremena socijalizma i rata koji mu je prethodio. Zato se ovim tekstom ne pokrecu samo pitanja razloga netematizovanja najblize proslosti i uticaja cutanja u socijalizmu na ono sto je doslo posle njega, vec se podstice istrazivanje semantike i funkcija cutanja i precutkivanja u poslednjim ratovima, kao i uzajamni odnos izmedju cutanja i konstrukcija drustvenog pamcenja. (shrink)

Waldenfelsovo fenomenološko razumijevanje moderne zasnovano je na razumijevanju stranog kao bitnog određenja moderne. Strano je ovdje odrednica mišljenja koja se eksplicira u kulturnim i društvenim odnosima te ga stoga treba interpretirati upravo u njegovom fenomenalnom realitetu. Kultura i politika u tom značenju više su od pukog imena za skupni naziv značenja i opravdanja djelovanja. One postaju izraz smisaonog konteksta u kojem se iščitava odnos spram stranog kao referentnog mjesta za razumijevanje samog značenja moderne, njene unutarnje diferenciranosti, tokova koji je određuju (...) i karakteristika koje se uspostavljaju u individualnim odrednicama što obilježavaju njenu povijest. Strano se, u cjelini svojega određenja, zasniva iz tjelesnosti kao realiteta njegovog postojanja. U cjelini uzevši, moderna se, smatra Waldenfels, razumijeva u njenoj postranjenosti , u njenom odnošenju spram stranog koje na koncu rezultira i postranjenjem moderne u cijelosti. Ona kao takva nije zastranila, nego po-stranila, i sama se priklonila stranosti kao vlastitom identitetu, u kojem je čvrsto uspostavljen i filozofijski diskurs na kojem se taj identitet brani. Odnos spram tjelesnosti, koji se postulira u modernoj teoriji, u tom smislu je konzekvenca odnosa spram stranog. Zato se problem transformacije filozofije ne nalazi u novom razumijevanju umstvenosti, nego u diskursu nove racionalnosti, fenomenološkom mišljenju partikulariteta okrenutom kritici obuhvatnosti metafizike subjektiviteta i bilo kojeg oblika umstvenih pretpostavki realiteta. Waldenfelsova interpretacija moderne proistječe iz cjelovitog uvida u kontinuitet mišljenja koje je određuje i iskazuje se kroz njegovo sažimanje u ključnim problemima koji određuju njene tokove. U tom smislu fenomenološki diskurs njegove filozofije dobiva svojevrsno značenje ishodišta filozofijskog mišljenja na prijelazu stoljeća.Waldenfels’ phenomenological understanding of modernity is based on the understanding of “the foreign” as an essential definition of modernity. “The foreign” here is the characteristic of thinking explicated in cultural and social relationships, which should therefore be interpreted precisely in its phenomenal reality. Culture and politics in this context are more then a mere names for a collection of meanings and justifications of action. They become the expression of a meaningful context from which one can read-off the relation to “the foreign” as the reference point forunderstanding the very meaning of modernity, its inner differentiation, the streams that determine it and the characteristics that are established in the individual determinants that denote its history. “The foreign” as a whole is grounded in corporality as the reality of its existence. Waldenfels maintains that modernity, taken as a whole, is understood in its orientation towards the foreign, in its relationship with the foreign that, eventually, results in the entire modernity being oriented towards the foreign. Modernity as such did not go astray, but it became oriented towards the foreign, it decided itself to accept some sort of “the foreign” as its identity, in which the philosophical discourse is established for its defence. The relationship towards corporality, postulated in this sense in modern theory, is a consequence of the relationship towards “the foreign”. That is why the problem of transformation of philosophy is not found in the new understanding of the mind, but in the discourse of new rationality, of phenomenological thinking of the particularity oriented towards the critique of the encompassing metaphysics of subjectivity and towards all sorts of rational assumptions bout the reality. Waldenfels’ interpretation of the modernity follows from the integrative insight into continuity of the thinking that determines it, and it is expressed by his summarisation of the crucial problems that determine its paths. It is in this sense that the phenomenological discourse is established, signifying the starting point of philosophical thinking at the turn of the century. (shrink)

O složenoj koncepciji kategorije »vremena« u Šopovu djelu, napose u njegovoj kozmičkoj fazi, napisane su važne i temeljne rasprave. Ovaj prilog istražuje prozu Nikole Šopa koja prethodi kozmičkoj fazi, kako bi se rekonstruirao razvitak koji je pjesnika doveo do toga da se udalji od »zemaljskog vremena« i da zasnuje »kozmičko vrijeme«. Sat kao konkretan instrument za mjerenje, toliko prisutan kao diskretni protagonist na stranicama Šopovih djela, čini vodeću nit ove analize. To je onaj »zemaljski sat« kojega se pjesnik, dospjevši u (...) svemir, želi osloboditi, ne znajući što činiti s njime: » nekome u džepu skriven kuca zemaljski sat. / Netko ga krije. / Netko još mjeri po starinski. / Tko je, da je, što će mu ta sprava« . Ali to je i sat koji još od prvih pjesama u prozi gubi značajke običnog predmeta da bi bio obdaren metafizičkim svojstvima. (shrink)

Petrić, koji na Pletonovu tragu spise poznate pod naslovom Kaldejska proroštva pripisuje Zoroastru, »suvremeniku Abrahamovu, prvom otkrivaču astrologije i magije tj. mudrosti«, objavljuje te spise u »Dodatku« svoje Nove sveopće filozofije 1591. te 1593. godine pod naslovom Zoroaster et eius CCCXX Oracula Chaldaica, eius opera e tenebris eruta et latine reddita . Spisi će 1593. godine kao zasebno izdanje biti objavljeni u Hamburgu pod naslovom Magia philosophica hoc est Zoroaster et eius CCCXX Oracula chaldaica .Zoroastru pripisanu filozofiju Petrić zajedno sa (...) svojom vlastitom i s još tri filozofije, kao jednu »pobožnu filozofiju« podastire papi Grguru XIV. u zamjenu za Aristotelovu »bezbožnu « filozofiju što se »posvuda predaje po školama«.Prema njegovim vlastitim riječima, Petrić ulaže »nemali trud« u prikupljanje 324 stiha Kaldejskih proroštava, raspršenih po djelima različitih autora poglavito novoplatoničke orijentacije, sakupljajući ih u jedan cjelovit spis, koji raspoređuje u nekoliko tematskih cjelina i prevodi na latinski.U tekstu se nastoje sagledati Petrićevi motivi izdavanja Zoroastru pripisanih Oracula chaldaica, što se povezuje prije svega s pitanjem o tome jesu li i, ako jesu, kako su učenja iz Oracula prisutna u njegovoj vlastitoj filozofiji izloženoj u Novoj sveopćoj filozofiji.Svoj načelni stav o tome kako Proroštva funkcioniraju u njegovoj filozofiji iznosi Petrić u šestoj knjizi »Panarchije« Nove sveopće filozofije gdje kaže: »Ali mi filozofiramo pozivajući se na autoritete [pri čemu misli prije svega na Zoroastra] više kao na ures nego kao na temelj. Pozabavimo se stoga dokazima!« Premda, naime, Zoroastra priznaje kao autoritet, Petrić njegove izrijeke ne smatra filozofskim dokazima!Analizom Nove sveopće filozofije pokušava se u tekstu doći do odgovora na pitanje stoji li ova Petrićeva tvrdnja o pozivanju na autoritete kao na ures. Ujedno se nastoji sagledati specifičnost njegove interpretacije Kaldejskih proroštava, napose interpretacije koncepcije počela u njima izložene.Na kraju su značajke Petrićeve recepcije tih spisa rezimirane u jednoj njegovoj izjavi, vezanoj doduše uz pitanje razuma, no koja se može primijeniti i na sva ostala učenja izložena u Oracula chaldaica. Petrić u njoj znakovito kaže: »Međutim ta [sc. Zoroastrova] povijest o razumu ne čini se da se mnogo tiče naše filozofije, niti se pak mnogo razlikuje od nje.«The article attempts to examine Petrić’s motives for publishing Oracula Chaldaica, attributed to Zoroaster, and relate them primarily with the question of whether the teachings from the Oracles are present, and if so, in what way are they present in Petrić’s philosophy laid out in his Nova de universis philosophia.Petrić introduces his basic position on how Oracles function in his philosophy in the sixth book of “Panarchia” in Nova de universis philosophia, where he says: “But we philosophise by appealing to the authorities [by which he primarily means Zoroaster] more in the sense of an ornament than in the sense a foundation. Let us therefore deal with proofs!” Although, in fact, Petrić recognizes Zoroaster as an authority, he does not regard his sayings as philosophical proofs!Through the analysis of Nova de universis philosophia the article tries to answer the question whether the claim of appealing to the authorities merely as an ornament is justified. At the same time, it tries to expound the particularity of his interpretation of Chaldean Oracles, especially the interpretation of the notion of substance found in Oracles.Finally, the features of Petrić’s reception of these writings are summarized in one of his statements, although connected to the issue of reason, but which can be applied to all of the teachings of Oracula Chaldaica. He indicatively states: “However, this [sc. Zoroaster’s] history of reason does not seem to concern our philosophy very much, nor does it greatly differ from it.”. (shrink)