Predmet su rada rasprave o odnosu determinizma i slobode volje (tj. problem kompatibilnosti), odnosno implikacije koje imaju po moralnu odgovornost. Problemu se pristupa iz naturalističke perspektive iako se ne nudi odgovor na pitanje istine kauzalnog determinizma. Međutim, s ciljem da se ispita perspektiva za moralnu odgovornost, pretpostavlja se da je kauzalni determinizam potkrijepljen znanošću. Razmatra se pojam kauzalnog determinizma, a potom se ispituju izazovi koje argument konzekvenci postavlja pred slobodu volje shvaćenu kao mogućnost da se učini drugačije. Cilj je rada (...) pokazati da su u osnovi svakodnevne upotrebe pojma moralne odgovornosti slabiji uvjeti od slobode shvaćene kao mogućnosti da se učini drugačije. Na tim temeljima branimo zaključak da je moralna odgovornost kompatibilna s kauzalnim determinizmom. (shrink)

Slike svijeta su danas više nego očigledni elementi jedne kozmologije. One medijalno determiniraju način na koji spoznajemo svijet i time isto znanje koje o njemu imamo. Oslanjajući se na Martin Heideggera tekst analizira nastajanje slika svijeta od ranoga novog vijeka do sadašnjice. Centralno značenje se pri tome pridonosi parametrima znanstvenog oblikovanja slike svijeta i njihovim transformacijama u odnosu prema promjeni medija . Pri tome autorica razmatra tezu po kojoj se znanstvene slike istovremeno shvaćaju kao dokaz i (...) proročanstvo. Uvid u prakse kompjutorskih simulacija na polju modernih znanosti na kraju teksta pomaže poslužiti kao potpora tezi. (shrink)

Autorica daje pregled zbornika radova Continental Philosophy of Science, koji je uredio Gary Gutting. Nakon uvodnih napomena o povijesnome odnosu između filozofije i znanosti, slijede prikaz i rasprava o filozofijama znanosti jedanaest njemačkih i francuskih autora čiji se tekstovi nalaze u ovome zborniku. Uz njezinu procjenu Guttingova zbornika, autoričin opći zaključak glasi kako karakteristično obilježje kontinentalne filozofije znanosti predstavlja pokušaj da se razradi potpunija slika svijeta, slika koja u obzir uzima živo iskustvo i pitanja koja su isključena (...) iz znanstvene metodologije i pojmova.The author reviews the book Continental Philosophy of Science, edited by Gary Gutting. Introductory remarks about the historical relationship between philosophy and science are followed by a presentation and discussion of different philosophies of science and commentaries on the eleven German and French authors whose texts are found in this volume. In addition to her assessment of Guttings’s collection, the author’s overall conclusion is that one characteristic trait of the Continental philosophy of science is its attempt to elaborate a more complete picture of the world, one that takes lived experience into consideration and examines questions excluded by the methodology and concepts of science. (shrink)

The author will look at aspects of thinking about the idea of Europe at the crossroads of the digital and post-digital epochs – through Edgar Morin’s text Thinking Europe and Guy Debord’s Comments on the Society of the Spectacle, published in the late 1980s, in an attempt to understand their fundamental positions and implicit views on how to approach and pursue something like the political and supranational union of European countries in parallel with the rapid development of digital technologies and (...) new media, which fundamentally change our experience of the world. The very idea of a united Europe appears here as a Kantian “suspicious pleonasm”, whose value is questioned today, especially with the development of new global policies and post-cultural virtual environments that make – notions such as Europe, the Mediterranean, and the Western world – only artifacts of decadent Occidental cultures whose real ruins are overshadowed by an overly real spectacle of virtual abundance. (shrink)

The idea of “inner form” originates from Plotin, the founder of the so-called Neo-Platonism, and had a decisive influence on aesthetic theory from Renaissance to the 18th century. Lessing‘s assumption of “Raphael without hands” in Emilia Galotti embodies the ideal of Neoplatonist artist, who creates with his purely mental conception, untainted by the material world. Admittedly, the image of a painter who doesn‘t paint reflects the specific problematic nature of Neoplatonist conception of art. The 19th and 20th centuries saw the (...) Neoplatonist thesis that inner form precedes form on body challenged in many ways. For example, Konrad Fiedler advances the thesis that inner conception is finalised only when it is realised in some concrete matter. Nevertheless, 20th century “industrial design”, which puts conceptualisation before production, may still be described as a descendant of Neoplatonism, albeit an undesired one. Furthermore, by neglecting creation with hands as well as the material and thereby representing industrial mass products as works of art, Duchamp‘s ready made ironically testifies to the survival of Neoplatonist conception of art in the 20th century.Der Begriff der „inneren Form“ stammt vom Begründer des sogenannten Neuplatonismus, Plotin, und hatte entscheidenden Einfluss auf die ästhetische Theorie von der Renaissance bis zum 18. Jahrhundert. Lessings Annahme eines „Raphael ohne Hände“ in Emilia Galotti verkörpert das Ideal des neuplatonischen Künstlers, der mittels seiner rein geistigen Konzeption schafft, ohne durch die materielle Welt beeinträchtigt zu werden. Allerdings macht die Vorstellung eines Malers, der nicht malt, die spezifische Problematik der neuplatonischen Kunstauffassung offenbar. Im 19. und 20. Jh. wurde die neuplatonische These, dass die innere Form der Form am Körper vorausgehe, auf verschiedene Weise in frage gestellt. So vertritt z. B. Konrad Fiedler die These, dass die innere Konzeption erst dann vollendet wird, wenn sie sich in einer konkreten Materie realisiert. Jedoch lässt sich die „industrielle Formgestaltung“ im 20. Jh., die dem Konzipieren gegenüber dem Produzieren Priorität verleiht, als ein, wenn auch unerwünschter, Nachkömmling des Neuplatonismus bezeichnen. Ferner zeugt Duchamps ready made auf ironische Weise vom Überleben der neuplatonischen Kunstauffassung bis ins 20. Jahrhundert, sofern dieses sowohl das Schaffen mit den Händen als auch das Material vernachlässigt und darüber hinaus industrielle Massenprodukte als Kunstwerke zur Schau stellt.Pojam “unutrašnje forme” potječe od utemeljitelja tzv. neoplatonizma, Plotina, i imao je odlučujući utjecaj na estetičku teoriju od renesanse do 18. stoljeća. Lessingova pretpostavka “Rafaela bez ruku” u Emilia Galotti utjelovljuje ideal neoplatoničkog umjetnika, koji stvara putem čiste duhovne koncepcije, neoskvrnjen od materijalnog svijeta. Doduše, predstava slikara koji ne slika očituje specifičnu problematiku neoplatoničkog shvaćanja umjetnosti. U 19. i 20 stoljeću na različite se načine postavlja u pitanje neoplatonička teza da unutrašnja forma prethodi formi na tijelu . Tako npr. Konrad Fiedler zastupa tezu da se unutrašnja koncepcija upotpunjuje tek kad se realizira u konkretnoj materiji. Ipak, “industrijsko oblikovanje forme” u 20. st., koje poklanja prioritet koncipiranju nasuprot proizvodnji, može se opisati kao, ako i neželjeni, potomak neoplatonizma. Nadalje, Duchampovo ready made na ironičan način svjedoči o preživljavanju neoplatoničkog shvaćanja umjetnosti u 20. st., utoliko što zanemaruje stvaranje rukama jednako kao i materijal, te povrh toga postavlja industrijske masovne produkte kao umjetnička djela. (shrink)

The aim of this paper is to give an overview of some of the problems related to the practice of perfecting humans through genetic engineering, why it is precarious, and how this concept of creating humans with flawless genes has always been a part of human history, especially when considering the various eugenics movements and policies of the early 20th century. The central thesis of the text is that the production of human beings through genetic enhancement, although still unattainable, should (...) be carefully put on the table for discussion but avoided in practice. In fact, this type of human enhancement is at its core a form of modernised eugenics, so it is more practical to abandon the concept of building the perfect human. (shrink)

Ovaj članak pokušava ne samo pojasniti višeznačnosti vezane uz fenomenološke pojmove ‘životni svijet’ i ‘a priori svijeta života’ , nego isto ocrtati fenomenologiju svijeta života u odnosu prema predznanstvenom životu i svakdanje percepcije, matematičkim i geometrijskim prirodoslovnim znanostima te eidetičkoj i fenomenološkoj redukciji čiste fenomenologije i fenomenološke filozofije.

This paper discusses the transformation of a traditional educator in behaviorist educational paradigm, which was characteristic to a socialist period in the Republic of Croatia, into a modern one, who is an advocate of a constructivist educational concept, characteristic to the period of democratic life. The paper addresses key differences and similarities between traditional and modern educators in order to better understand expectations and criteria for successful performance in the contemporary educational activity. Implicit pedagogy is also discussed as an educator’s (...) subjective educational theory. The justification of its understanding as a key construct of the educational concept is pointed out. The paper also emphasizes the importance of reflective practice as a component of educator’s professional development, and problematizes implementation of action research as an instrument for development of educator’ s activity. (shrink)

U radu se tematizira preobrazba tradicionalnog odgojitelja biheviorističke odgojno-obrazovne paradigme, svojstvene socijalističkom razdoblju u Republici Hrvatskoj, u suvremenog odgojitelja, zagovornika konstruktivističkog odgojno-obrazovnog koncepta, svojstvenog razdoblju demokratskog života u istom kontekstu. U radu se nastoji uputiti na ključne razlike između tradicionalnog i suvremenog odgojitelja, a ujedno i na njihove srodnosti, kako bi se bolje razumjela očekivanja i kriteriji za procjenu uspješnosti djelovanja u aktualnoj odgojno- obrazovnoj djelatnosti. Tematizira se implicitna pedagogija kao odgojiteljeva subjektivna odgojno-obrazovna teorija te se ukazuje na opravdanost shvaćanja (...) implicitne pedagogije kao ključnog konstrukta odgojno-obrazovnog koncepta. Također se upućuje i na važnost refleksivne prakse kao sastavnice odgojiteljeva profesionalnoga razvoja te se problematizira provedba akcijskih istraživanja kao instrumenta razvoja odgojiteljeve djelatnosti. This paper discusses the transformation of a traditional educator in behaviorist educational paradigm, which was characteristic to a socialist period in the Republic of Croatia, into a modern one, who is an advocate of a constructivist educational concept, characteristic to the period of democratic life. The paper addresses key differences and similarities between traditional and modern educators in order to better understand expectations and criteria for successful performance in the contemporary educational activity. Implicit pedagogy is also discussed as an educator’s subjective educational theory. The justification of its understanding as a key construct of the educational concept is pointed out. The paper also emphasizes the importance of reflective practice as a component of educator’s professional development, and problematizes implementation of action research as an instrument for development of educator’ s activity. (shrink)

Stajn Rokan, norveski sociolog koji se bavio procesima nastanka drzava, nacija i demokratije u Evropi, ostavio je za sobom mnostvo pojedinacnih radova u kojima je pokusao da razvije svoj makro model politickog razvoja Evrope. Cilj mu je bio da na osnovu razlicitih istorijskih procesa, koji su uticali na stvaranje drzava i nacija, kao i na demokratizaciju, objasni mnogostranost evropskih drzava. Njegov pristup je, pri tome, antideterministicki i sirok, po cemu se uostalom njegova teorija i razlikuje od vecine drugih koje se (...) takodje bave procesima nastanka drzava i nacija. Zbog te svoje kompleksnosti se Rokanova teorija cini pogodnom za istorijsku komparativnu makrosociologiju kao i za analizu dugorocnih razvojnih puteva. Ovaj clanak ce u prvom delu prikazati Rokanovo shvatanje teorije u nacelu. U drugom delu ce se prikazati s?ma teorija, njene varijable i dimenzije. (shrink)

Slijedeći Fichteovu misao da »svatko izabire onakvu filozofiju kakav je tko čovjek«, u članku se ocrtavaju misaoni sklopovi stvaralačkoga opusa Ante Pažanina, u nastojanju da se na taj način osvijetle stožerne sastavnice njegove životne filozofije. Pažaninova istraživanja o filozofiji kao strogoj znanosti, fenomenologiji, praktičnoj filozofiji, etici i politici imaju znatan odjek i utjecaj ne samo u Hrvatskoj nego su zapažena i u svijetu. Na međunarodnoj pozornici privukla je zanimanje njegova osebujna koncepcija normativne političke filozofije u kojoj kritički rasvjetljuje i ukazuje (...) na posljetke suvremene znanstveno-tehničke civilizacije. Nasuprot novovjekovnom odvajanju etike od prava i politike, Pažanin se oslonio na aristotelovsku tradiciju praktične filozofije koja polazi od jedinstva etike i politike. Praktičnu filozofiju promatra kao samostalno i neovisno područje o poietičnoj techne i teoretskoj episteme. Takav pristup praktičnoj filozofiji nadilazi poteškoće aprirornoga univerzalizma teoretskoga utemeljenja etičkih normi te bolje odgovara suvremenoj raznovrsnosti svijeta života i njegovoj složenosti. Pažaninovu životnu filozofsku misiju može se prispodobiti Gadamerovu opisu »nasljedovanja« Aristotela u nastojanju filozofa da se pomoću filozofske teorije stavi u službu ljudske prakse. Njegova je praktična životna filozofija svojevrsno misaono nastojanje oko razumijevanja i posuvremenjenja odnosa između refleksivnih oblika teorije i praktične umnosti povijesnoga svijeta života. Filozofska refleksija za njega ima zadaću ne samo primjereno razumjeti praktični svijet nego ga time i odgovorno mijenjati u nastojanju za ozbiljenjem najvišega ljudskog dobra kao bitne svrhe čovjekova življenja. (shrink)

U radu je istražen utjecaj završenog srednjoškolskog obrazovanja i dobi/godine studije na interkulturalnu efikasnost studenata i njihove preferencije glazbi svijeta, zatim povezanost između interkulturalne efikasnosti i preferencija glazbi svijeta te utjecaj poznatosti na preferencije glazbenih ulomaka. Istraživanje je provedeno na uzorku studenata različitih fakulteta Sveučilišta u Splitu i Sveučilišta u Zagrebu, pomoću upitnika sastavljenog od tri dijela: Upitnik općih podataka, Upitnik interkulturalne efikasnosti te Upitnik za ispitivanje glazbenih preferencija. Rezultati ne potvrđuju utjecaj vrste završene srednje škole ni dobi/ (...) godine studija na razinu interkulturalne efikasnosti studenata, niti na njihove preferencije glazbi svijeta. Potvrđeno je postojanje povezanosti između razine interkulturalne efikasnosti i preferencija glazbi svijeta te između poznavanja glazbe i preferencija glazbenih ulomaka. Dobiveni rezultati imaju značajne glazbeno-pedagoške implikacije, posebno u kontekstu visokoškolskog obrazovanja. The paper explored the influence of high school education and age/year of study on students’ intercultural effectiveness and their world music preferences, the relationship between intercultural effectiveness and world music preferences, and the influence of familiarity of music on music preferences. The research was conducted on a sample of students from different faculties of the University of Split and the University of Zagreb, using a questionnaire composed of three parts: The Sociodemographic Questionnaire, The Intercultural Effectiveness Scale and The Music preferences Questionnaire. The results do not confirm the influence of the type of high school education or age/year of study on the level of the students’ intercultural effectiveness, nor on their world music preferences. The existence of a relationship between the level of students’ intercultural effectiveness, world music preferences and between familiarity of music and music preferences has been confirmed. The obtained results have significant implications for music pedagogy, especially in the context of higher education. (shrink)

Brojne definicije vrste živog svijeta tvore suprotstavljene filozofske stavove oko pitanja postoji li samo jedna kategorija vrste ili više njih . Monisti vjeruju u načelnu mogućnost jedne kategorije vrste koja zrcali zbiljnost istovrsnog živog svijeta. Suprotno tome, pluralisti vjeruju da postoje različite kategorije vrste jer je ljudska spoznaja ograničena ili jer je vrstu moguće definirati na mnogo različitih načina. Proučavanje primjera poznatijih monističkih i pluralističkih definicija vrste upućuje na značajno udaljavanje u određivanju kategorije vrste i u prepoznavanju taksonomijskih (...) vrsta. Divergentnost određenja vrste implicira manje epistemološke, a više ontološke sudove o mogućnostima ljudske spoznaje vrsnosti živog svijeta i naravi vrsnosti tog svijeta. Pri tome, postoji konsenzus tek u tvrdnji o evolucijskom nastanku taksonskih vrsta i jedinstvenom drvetu života, ali s različitim klasifikacijama živog svijeta. Rasprava upućuje na suvremene ideje svojevrsne sinteze prema kojoj je narav vrsnosti živog svijeta sofisticirani monizam satkan od pluralističkih određenja vrste.Numerous definitions of living world species form opposite philosophical attitudes on question whether there is a single category of species or a number of categories . Monists believe in a general possibility of single category of species that reflect reality of the homogeneous living world. In opposite, pluralists believe that there are different categories of species due to the epistemological limitations of the human or is it possible to define species in numerous ways. Study of examples of well known monistic and pluralistic definitions of species suggest that there is a significant alienation in determination of category of species and recognition of species taxa. Divergent definitions of species implicates less of epistemological, and more of ontological propositions on aptitude of human cognition on living world genus and nature of genus. There is a consensus on statement on evolution formation of species taxa and single and unique tree of life, but with the diverse classifications of living world. Discussion leads towards contemporary ideas of synthesis according to which the nature of living world genus is a sophisticated monism based on the pluralistic classification of species. (shrink)

The paper explored the influence of high school education and age/year of study on students’ intercultural effectiveness and their world music preferences, the relationship between intercultural effectiveness and world music preferences, and the influence of familiarity of music on music preferences. The research was conducted on a sample of students from different faculties of the University of Split and the University of Zagreb, using a questionnaire composed of three parts: The Sociodemographic Questionnaire, The Intercultural Effectiveness Scale and The Music preferences (...) Questionnaire. The results do not confirm the influence of the type of high school education or age/year of study on the level of the students’ intercultural effectiveness, nor on their world music preferences. The existence of a relationship between the level of students’ intercultural effectiveness, world music preferences and between familiarity of music and music preferences has been confirmed. The obtained results have significant implications for music pedagogy, especially in the context of higher education. (shrink)

In this article I present some characteristics of logics and semantics of an uncertain world. I confront two-valued and fuzzy logic. I use Kafka’s novel Process as an example, which is designed as an uncertain context with words which are rigid designators without rigid meaning. That produces an uncertain world of logical and semantical relations. In presentation of problems I introduce basic concepts of Frege’s, Wittgenstein’s, Tarsky’s, Searle’s, Quine’s and Davidson’s philosophy of language. I differ the logical and semantical identification (...) of identity. I differ reference and inference, or representation and identification as two components which are fundamental for the identification of identity. I found this difference on the role of logical unification and granulation of predicates in the structure of thought and semantical unification and granulation of attributes in the structure of statements and their relation to ontology of context. Through the confrontation of the logical and semantical unification and granulation I find that the limits of logic are not also the limits of language. The semantical unification goes over the highest genre and below the lowest species. That enables the extra-logical, non-scientifical, con-fessional, pro-phetical, artistic, and ordinary use of language. (shrink)

Jesu li stvari ovog svijeta nešto što je dano samoj misli? Jesu li stvari tako mišljene da budu spoznatljive, da budu objektivne manifestacije transcendentalno uvjetovanih moći? Zapadna filozofska tradicija prema Francoisu Laruellu pretpostavlja tu transcendentalnu konstituciju realnog. To je pretpostavka koja uzdiže samu filozofiju kao označenu primateljicu transcendentalnog dara. U našem članku o Laruellovom projektu želimo pokazati kako ta pretpostavka kontrolira čak i prividno radikalne kritike filozofske tradicije koje su se umnožile kao posljedice Nietzscheovog i Heideggerovog mišljenja. Zato učinkovita (...) kritika filozofije mora biti ne-filozofska. Ona prema Laruellu mora dokinuti pretpostavke da je drugotnost dana da bi bila spoznata, kao što mora dokinuti pretpostavku kako sama misao ima fundamentalno drugačiju strukturu. Ne-filozofija počinje ne sa razlikom, ne sa subjektom i objektom, nego sa pozicioniranjem Jednog. Od te početne aksiomatske točke, ne-filozofija uzima kao vlastitu materijalnu filozofiju ponovno mišljenje u odnosu na Jedno. Ne-filozofski projekt ne započinje kao što to čini postmoderna filozofija s naviještanjem kraja filozofije. On uzima filozofiju kao prigodu da postavi pitanje drugačije vrste mišljenja – onog koji, umjesto da se diferencirajći odnosi prema svijetu koji pretpostavlja, potvrđuje kako je ultimativno u tijelu s Jednim kojeg nikad ne možemo znati. (shrink)

U radu se analizira slika danasnjeg hegemonog secanja na titoizam. Prikazane su raznovrsne instrumentalne redukcije u domacoj kulturi secanja koje obuhvataju demonizacije i negativne simbolizacije titoizma. Blize su razmotreni raznovrsni mitovi i ideologizacije kod pamcenja titoizma, zatim cinioci selektivnog secanja i novi sklop secanja na titoizam. Uoceno je da su privatizacija i retradicionalizacija glavni cinioci kreiranja novih okvira za pamcenje socijalizma i za novu negativnu simbolizaciju titoizma.

U radu se analizira slika danasnjeg hegemonog secanja na titoizam. Prikazane su raznovrsne instrumentalne redukcije u domacoj kulturi secanja koje obuhvataju demonizacije i negativne simbolizacije titoizma. Blize su razmotreni raznovrsni mitovi i ideologizacije kod pamcenja titoizma, zatim cinioci selektivnog secanja i novi sklop secanja na titoizam. Uoceno je da su privatizacija i retradicionalizacija glavni cinioci kreiranja novih okvira za pamcenje socijalizma i za novu negativnu simbolizaciju titoizma.

The article provides a critical review of the books Rijec je o slici by Jagor Bucan and Slika i rec by the Serbian Society for Aesthetics. From the titles it is already evident that they share the same topic. The paper points out the similarities between the two texts on both what is present and what is absent in them, which also seems important for understanding the theoretical problems they deal with.

Autor u tekstu kritički analizira Berdjajevljevu filozofiju stvaralaštva, iz cjelovitosti njegove filozofske misli, s posebnim naglaskom na odnosu sa slobodom. Započinje svoje ispitivanjem uvođenjem u egzistencijalnost autorova promišljanja teme i iznošenjem temeljnih pojmova. Potom slijedi istraživanje metafizičko-antropoloških temelja čovjekove sposobnosti za istinsko stvaranje. Kako ne bi bilo zabune oko naravi ljudskog stvaralaštva iz ‘meonske’ slobode, razjašnjena je bitna distinkcija između ljudskog i Božjeg stvaranja. Analizira se teurgija, kao specifičan oblik ljudskog stvaralaštva i način nadilaženja tragedije stvaralaštva. Kritički se ispituje struktura (...) čovjekova stvaralaštva, kao odnos čovjeka stvaraoca i svijeta. Konačno se nudi osnova za jednu buduću filozofiju čovjeka zasnovanu na ideji stvaralaštva.This article critically analyses Berdiaev’s philosophy of creativity in integrity of his philosophi­cal thought, with special emphasis on relation between creativity and freedom. The author be­gins his investigation with introduction in existentiality of Berdiaev’s analysis of the topic andwith explanation of fundamental concepts. Then follows investigation of metaphysical-anthro­pological foundations of human ability for genuine creativity. To avoid misunderstandings con­cerning nature of human creativity from ‘meonic freedom’, essential difference between humanand God’s creativity is explained. The article also analyses theurgy as specific form of humancreativity and a way to surpass tragedy of creativity. Structure of man’s creativity is criticallyanalysed as relation between man the creator and the world. Finally, it is offered a groundworkfor one future philosophy of man based on the idea of creativity. (shrink)

Članak analizira temu o sreći građana u Sretnom gradu Frane Petrića, iz koje slijedi slika grada u kojemu statuti doprinose jačanju povjerenja i moralnosti. Ako je utopija po definiciji okrenuta budućnosti, Petrićeva se, naprotiv, čini okrenuta prošlosti, rekonstrukciji sretnog grada patrijarhalnog uzora, kakav je tek rijetko ostvaren u povijesti čovječanstva, kao npr. onaj Sezostrisov u drevnom Egiptu. Zbog spominjanja Verone, uz drevnu Atenu, vjerojatno se u talijanskoj kritici uvriježio »mit o Veneciji«, o gradu s tisuću »korisnih« djelatnosti, na koji (...) je Petrić mogao misliti pri sastavljanju svoga prvijenca posvećenog »Presvijetloj gospodi Vigeriju i Girolamu dalla Rovere«. No, taj se mit uopće ne može nazrijeti u ovom Petrićevu djelu. Antropomorfna shema »traktata« vodi nas do Petrićeve ideje o identifikaciji grada s čovjekom, kao tijela s dušom , ali nas imena u posveti jasno vode do dinastije Della Rovere, koja je upravljala Petriću suvremenom kneževinom Urbino , i koja je od početka Cinquecenta nametnula novi lik ‘vladara’ i osuvremenjenu predodžbu ‘dvorjanina’, te si osigurala međunarodnu slavu zahvaljujući mecenatskom poticanju svake vrste umjetnosti.The paper deals with the happiness of citizens in The Happy Town by Frane Petrić, where a picture of the town in which statutes and regulations contribute to the strengthening of trust and morality is portrayed. If utopia is by definition directed towards the future, Petrić conversely turns his utopia towards the past, towards the reconstruction of a happy town according to the patriarchal pattern, which was only rarely achieved in the history of mankind, like for instance during Sesostris in ancient Egypt. Due to the mention of Verona, alongside ancient Athens, ‘the Venice myth’ became customary in Italian criticism, implying the town with thousand “useful” utilities, to which Petrić might have referred as he compiled his debut work dedicated to “Their Serenities Vigerio and Girolamo dalla Rovere”. However, that myth cannot be noticed in this Petrić’s work. The anthropomorphist scheme of the “tractate” reveals Petrić’s tendency to identify between man and town, soul and body , but the names in the dedication clearly point to Della Rovere dynasty who governed the Principality of Urbino and who imposed, from the beginning of Cinquecento, a new image of the ‘ruler’ and the modernised conception of the ‘courtier’, ensuring thereby their international fame by being patrons to all arts at the time. (shrink)

Filozofija umjetnosti u mišljenju Anande Kentisha Coomaraswamyja povezana je tradicionalnom filozofijom. Estetika, u modernom smislu, nema veze s tradicionalnom filozofijom umjetnosti, čiji temeljni princip nije »umjetnik je posebna vrsta čovjeka«, nego »svaki je čovjek posebna vrsta umjetnika«. Coomaraswamy nastoji redefinirati suvremeni pristup umjetnosti. Suvremeni umjetnici ne stvaraju svoja djela u skladu s Vječnim Istinama. Apstraktna umjetnost nije ikonografija transcendentalnih formi nego stvarna slika razjedinjenog uma. U cilju redefiniranja pristupa umjetnosti, temeljni se jezik umjetnosti mora promijeniti; edukatori i kustosi moraju (...) biti odgovorni za poučavanje o istinskoj prirodi umjetnosti; umjetnost ne može biti jednaka estetskom iskustvu; društvo se mora reorganizirati u društvo bazirano na vokaciji, što je analogno Platonovu mišljenju.Philosophy of Art in the thinking of Anande Kentish Coomaraswamy is connected with traditional philosophy. Aesthetics in modern sense has nothing to do with traditional philosophy of art which basic principle is “The artist is not special kind of man” but “Every man is special kind of artist”. Coomaraswamy wants to redefine contemporary approach to art. Contemporary artist does not create in accordance with Eternal Truth.art is not iconography of transcendental forms but real picture of disoriented mentality. In order to redefine approach to art basic language of art must be changed; educators and curators must have responsibility to teach about true nature of art; art can not be equal with esthetic experience; society must be reorganized into one that is based on vocation in analogy with Plato’s thought. (shrink)