The paper presents the results of a preliminary study aimed at examining the validity and reliability of the newly constructed questionnaire Questionnaire on teaching for critical thinking. Conceptually, the paper is based on the generic model of teaching for critical thinking and its key dimensions. 209 teachers and educators (formal and non-formal education) in the Republic of Croatia participated in the study. The research participants were asked to complete an online survey questionnaire. The design of the questionnaire items followed the (...) mentioned generic model. The initial version of the survey questionnaire contained 46 items, and after the analyses, 36 items were retained. Factor analysis was performed and 6 factors were extracted (and 6 scales were constructed). Reliability of all scales is satisfactory – the coefficients of the internal consistency type Cronbach alpha range from.73 to.92. Through the conducted validation, the first research steps were taken in the confirmation of the validity and reliability of the questionnaire on teaching for critical thinking. In conclusion, the application of the questionnaire on teaching for critical thinking in further research can contribute to the improvement of teaching for critical thinking in the Republic of Croatia, and can thus contribute to the development of students’ critical thinking competency. (shrink)

U suvremenom svijetu sve je više visoko stresnih zanimanja. Često se među tim zanimanjima izostavlja ili zaboravlja izuzetno stresan posao pomoracā, čiji radni uvjeti posjeduju više izvora stresa. U članku autori sugeriraju dvije ideje koje bi pomorcima mogle pomoći u lakšem svladavanju poslovnih izazova. Prvi prijedlog je antistresni program koji sprječava uzroke nastanka stresa, kako u poslu tako i u ostalim segmentima života. Drugi prijedlog su radionice za kritičko promišljanje pomoću kojih bi se kod pomoraca mogla poboljšati komunikacija, uravnotežiti međuljudski (...) odnosi, povećati motivacija za profesionalne izazove i usavršavanje, olakšati lociranje problema i njegova rješenja, te smanjiti posljedice stresa.In the modern world there are more and more highly stressful occupations. Often among those professions people omit or forget a very stressful job of seafarers, whose work conditions have multiple sources of stress. The authors suggest two ideas which could help seafarers to overcome work challenges more easily. The first proposal is anti-stress program that prevents the causes of stress, both in professional and other parts of life. Other proposal suggests workshops for development of critical thanking with which participants could improve their communication, facilitate locating of the problem and its solutions, and reduce the effects of stress. (shrink)

Critical thinking is important for each individual and for society: in the context of gaining knowledge, using the obtained knowledge, and in the context of preserving mental health. This makes it clear that the issue of critical thinking is complex and should be viewed multi-dimensionally and interdisciplinary. Therefore, this research (1) establishes the fundamental characteristics of critical thinking, that is, it talks about the nature of critical thinking. Then, (2) it explores the possibilities or the so-called strategies for the development (...) of critical thinking, and (3) looks at the development of critical thinking in relation to the real aspects of human development. The aim of this paper is to help conceptually resolve controversial issues that concern the nature of critical thinking and its development to, in the end, improve the level of asset and use of obtained knowledge, and to improve the preservation of the mental health of individuals and communities. (shrink)

The author displays and reexamines Hare?s "two-level theory" of normative moral thinking, including goals that are intended by its establishing. Given Hare?s holism, the met ethical level, considered as fundamental or the "third" level, has notable effect on process of normative reasoning, especially if it is taken as one of the determinant of the critical moral thin king. Central part of the analysis is examination of utilitarian character of the theory. Autor izlaze i preispituje Herovu teoriju o dva nivoa normativnog (...) moralnog misljenja -"intuitivnog" i "kritickog", kao i ciljeve koji se zele postici njenim ustanovljenjem. Gledano iz perspektive Herovog holizma, metaeticki nivo, shvacen kao fundamentalni ili "treci" nivo, u znatnoj meri utice na proces normativnog rasudjivanja, pogotovo ukoliko se uzima kao jedna od determinanti kritickog moralnog misljenja. Centralni deo analize predstavlja ispitivanje utilitaristickog karaktera ove teorije. (shrink)

Johan Huizinga u svojoj knjizi Homo ludens tvrdi kako civilizacija proizlazi i razvija se u igri i kao igra. Ona jest jedna od ljudskih karakteristika, ljudski obred, a služi za rekreaciju, zabavu, ali i učenje. Može li se onda dobro usmjerenom igrom razvijati ljudsko mišljenje? Cilj programa filozofije za djecu jest uvježbavanje multidimenzioniranog mišljenja. Po Mathew Lipmanu multidimenzionirano mišljenje jest cjelina koja se sastoji od kritičkog, kreativnog i skrbnog mišljenja. Program filozofije za djecu usmjeren je i prema (...) predškolskoj i osnovnoškolskoj populaciji. Radi toga je u programu neizbježna igra kao put k razvitku multidimenzioniranog mišljenja. U radu ćemo prikazati i nekoliko igara usmjerenih k uvježbavanju umnih sposobnosti koje se koriste u programu filozofije za djecu.Johan Huizinga, in his book Homo ludens, claims that civilization arises and develops through play and as a play. Playing is a characteristic of humans, a human ritual and yet it is for recreation, fun, but also for learning. Can it be then that well-directed play leads to a development of human thinking? The aim of philosophy for children programme is practising multidimensional thinking. According to Mathew Lipman, multidimensional thinking is the entirety consisted of critical, creative and caring thinking. Philosophy for children programme is directed towards pre-school as well as towards elementary-school population. For that reason this programme considers play as an inevitable way into the development of multidimensional thinking. In this paper we will also present a few games which are being used in philosophy for children programme, and which are also directed towards practising intellectual abilities. (shrink)

This paper deals with the interpretation of Kant?s Critique of Judgment from the perspective of aesthetics. Our aim here is to show the immanent relationship between the two main motifs of this work: the analysis of traditional aesthetic problems, such as beauty and taste, on the one hand, and the systematical thinking, philosophy, and Kant?s critical project, on the other. This interpretation is developed in consideration of the prob?lem of aesthetics as a philosophical discipline, within which, for each of the (...) motifs of Kant?s third critique it is shown how it redefines aesthetic into philosophical thought. Finally, the character of critical positioning of aesthetic problems in Kant is shown in light of the opening of the perspective of subjective universality as a theme that connects the two motifs of third critique, but also allows a different view in the domain of intersubjectivity. Ovaj rad posvecen je tumacenju Kantove Kritike moci sudjenja iz jedne esteticke perspektive. Nas cilj je da pokazemo unutrasnju vezu izmedju dva glavna motiva ovog dela, naime izmedju tematizacije tradicionalno estetickih problema, poput lepog i ukusa, sa jedne strane, odnosno sistemskog karaktera misljenja i filozofije Kantovog kritickog projekta sa druge strane. Interpretacija je vodjena s obzirom na problem estetike kao filozofske discipline, pri cemu se za svaki od ovih motiva Kantove trece Kritike pokazuje kako oni redefinisu nacin estetickog misljenja kao filozofskog. Napokon, karakter kritickog postavljanja estetickih problema kod Kanta se pokazuje i u svetlu otvaranja perspektive jedne subjektivne univerzalnosti, kao teme koja povezuje dva motiva trece Kritike, ali i omogucava drugacije viziranje domena intersubjektivnosti. (shrink)

Cilj istraživanja je utvrditi mišljenje studenata primarnog obrazovanja o obilježjima profesije. Nezavisne varijable istraživanja su trenutačna godina studija, vrsta prethodno završene srednje škole te modul/smjer koji studenti pohađaju. Istraživanje je provedeno anketnim upitnikom u akademskoj godini 2019./2020., a uzorak čine studenti/ce prve i pete godine Učiteljskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Rezultati pokazuju da studenti primarnog obrazovanja prepoznaju obilježja profesije te postojanje statistički značajne razlike s obzirom na godinu studija i vrstu prethodno završene srednje škole. In this paper, the opinion of (...) students of primary education regarding the characteristics of a profession will be determined. The aim of this research is to establish opinion of students of primary education regarding characteristics of a profession. Independent variables are current year of study, previously finished high school and module/course students take. The research was conducted with a questionnaire in the academic year 2019/2020. The sample consisted of students of the first and fifth year at the Faculty of Teacher Education, University of Zagreb. The results show that students of primary education recognize characteristics of a profession. There is a statistically significant difference between students of different years of study and with different previous education. (shrink)

In this paper, the opinion of students of primary education regarding the characteristics of a profession will be determined. The aim of this research is to establish opinion of students of primary education regarding characteristics of a profession. Independent variables are current year of study, previously finished high school and module/course students take. The research was conducted with a questionnaire in the academic year 2019/2020. The sample consisted of students of the first and fifth year at the Faculty of Teacher (...) Education, University of Zagreb. The results show that students of primary education recognize characteristics of a profession. There is a statistically significant difference between students of different years of study and with different previous education. (shrink)

Godišnjice su dobar povod da se vidi dokle se stiglo i, što je još važnije, da se preispita koje su posljedice toga. U ovom se povodu može zaključiti da Društvo koje obilježava svojupedesetu obljetnicu s pravom slavi.Ulazeći u filozofiju u vrijeme opterećeno dnevno-političkim uputstvima, zamijetio sam da se Hrvatsko filozofsko društvo izdvaja po tome što je i onda kad je bilo pritisnuto režimskim zahtjevima uspijevalo ispuniti osnovnu dužnost – poštovati individualni svjetonazor i poticati njegovo razvijanje u svakoga, potvrđujući time svoju (...) etičku utemeljenost. Držeći ovu liniju prava pojedinca da proširuje svoj svjetonazor interiozirajući ponuđene filozofske sustave, ali na način koji ne uvjetuje mišljenje, Hrvatsko filozofsko društvo ispunjava ulogu etičkog korektora, što nam daje za pravo govoriti o tome da je HFD uzor za svako filozofsko društvo i za način na koje bi ono trebalo širiti svoj utjecaj i izvan užeg područja u kojem djeluje.Anniversary is an occasion good enough to take a look at where we have arrived, and, evenmore importantly, to analyze the resulting consequences.Entering the philosophy at the times burdened by daily-political rules, I have noticed that the Croatian Philosophical Society is detached from the regime, and that it succeeded in its basic mission – respecting individual worldviews and stimulating the wide development thereof, so confirming its ethical foundations. Keeping this line of individual’s right to his/her worldview, by interiorizing given philosophical systems, but without being conditioned by them, the Croatian Philosophical Society plays the role of an ethical guide, which makes it a model to be followed by every philosophical association, as well as the model for how to spread one’s influence outside the scope of one’s natural environment. (shrink)

Immanuel Kant, svojim kopernikanskim obratom, vraća čovjeku središnje mjesto u svijetu. Čovjek se, u njegovoj filozofiji, shvaća kao individua koja posjeduje slobodu. Ta sloboda izvor ima u umu, a čovjek je postaje svjestan tek kada djeluje u skladu s moralnim zakonom. Na taj način Kant slobodu pridružuje svakom pojedincu, kao prirođeno pravo, koje nijedan pozitivni zakon ne može dovesti u pitanje. Svojim moralnim zakonom on čovjeka čini odgovornim, kako za sebe tako i za čitav svijet. Ta se odgovornost za svijet (...) krije u ideji vječnoga mira za koju se Kant zalaže. Vječni mir jest ideja uma kojoj svaki pojedinac treba težiti. Tek će se u miru moći realizirati sva ljudska prava, a prvenstveno sloboda. Svojim je shvaćanjem slobode – ali i jednakosti, tolerancije, samostalnosti i javne upotrebe uma – Kant neupitno snažno utjecao na liberalnu misao. Ono što ih najviše povezuje jest vjera u pojedinca. I Kant i liberali vjeruju da je svaki pojedinac sam po sebi poseban i da želi ostvariti ono najbolje u sebi i za sebe, ali time i pridonijeti razvoju boljeg i pravednijeg svijeta.Immanuel Kant, with his Copernican Revolution, returns to human being central place in theworld. In his philosophy human being is understood as an individual that possess freedom. Thatfreedom has source in human mind but person is aware of it only when he acts according to themoral law. Thus Kant attaches freedom to every individual as a natural right which no positivelaw cannot get into question. With the moral law Kant makes every human being responsiblefor itself, but also for the whole world. This responsibility for the world has been contained inKant’s idea of perpetual peace. For him perpetual peace is an idea of the mind that every personhas to incline. Only when peace is going to role in the whole world, human rights, especiallyfreedom, are going to be realized. Kant’s concept of the freedom, but also of the equality, tole­rance, indipendence, public use of mind, has done a big influence on liberal thought. The thingthat brings them together is trust in an individual. Both Kant and liberals belive in the fact thatevery person is specific and wants to accomplish the best things in himself and for himself, butalso with that makes contribution for the development of a better and justly world. (shrink)

The text "A Unified Theory of Thought, Meaning, and Action" is translated here from Donald Davidson's book: Problems of Rationality.Oxford University Press, 2004. pp.151-166.

The treaty of Lisbon makes European Union (EU) accession to the European Convention on Human Rights (ECHR) an obligation of result. The issue has been intensely discussed for more than thirty years, arguing that such accession is necessary in view of the need to ensure the ECHR standard of fundamental rights protection in Europe. This question again gains prominence as the EU member states and the institutions seek to agree on the negotiation directives of EU accession to the ECHR. The (...) process brings up the difficulties involved in creating a mechanism which would both facilitate the autonomy of the EU legal order and enable individuals to bring claims against the EU to the European Court of Human Rights (ECtHR). This involves the questions how it would be possible to ensure quick access to justice, and whether the ECtHR would continue to apply the doctrine of equivalent protection in relation to EU even after the latter becomes bound by the ECHR. The article argues that EU accession to the Convention is a prominent political step ensuring coherence of human rights protection mechanism in Europe. (shrink)

Kierkegaardovo misaono nadahnuće motivirano je dvama nezadovoljstvima: prvo se tiče spekulativne filozofije i njezine nemogućnosti da zahvati zbiljnost pojedinca u njegovoj egzistencijalnoj danosti, a drugo se tiče građansko-kršćanskog svijeta njegova doba koji je u rasulu i gdje je »individua« posve dokinuta prevlašću »gomile«. Kako postati samim sobom, »jedan jedini«, odnosno »individua« , pitanje je koje Kierkegaard postavlja u središte svog filozofskog interesa. Put od običnog opstanka do zbiljskog egzistiranja, odnosno od »gomile« do »individue« ostvaruje se kroz tri stadija. To su (...) estetski, etički i religiozni stadij egzistiranja. U ovom se radu analiziraju njihovi ključni konstituensi i suodnos iščitavanjem primarno tri Kierkegaardova djela: Ili-ili, Bolest na smrt, Strah i drhtanje. I dok je odnos između estetskog i etičkog stadija dijalektički, religiozno stoji naspram estetskog i etičkog u naddijalektičkom odnosu. Taj se nad-dijalektički odnos pokazuje ključnim za interpretaciju Kierkegaardova mišljenja. -/- Kierkegaard’s philosophical inspiration was motivated by two displeasures: The first one concerns speculative philosophy and its incapability to grasp the reality of an individual in their existential givenness, and the second one has to do with the contemporary bourgeois-Christian world that had been falling apart and in which the “individual” was quite abrogated by the domination of the “crowd”. How to become one’s self, “unique”, or an “individual”, is the question Kierkegaard places into the center of his philosophical interest. The path from a common survival to a real existence, i. e., from the “crowd” to the “ndividual” is realized in three stages, through the esthetic, ethical, and the religious stages of exiastence. This paper analyzes their key constituents and their interrelation with an analysis of thre of Kierkegaard’s works: Either/Or, The Sickness unto Death, and Fear and Trembling. While the relation between the esthetic and ethical stages is a dialectical one, the religious is in a supradialectical relation to the esthetic and the ethical. This supradialectical relation is the key to the interpretation of Kierkegaard’s thought. (shrink)

Svrha ovog rada bila je utvrditi učestalost sudjelovanja učitelja Glazbene kulture u različitim aktivnostima informalnog cjeloživotnog učenja te saznati njihovo mišljenje o važnosti i doprinosu navedenog razvoju vlastitih kompetencija potrebnih za poučavanje Glazbene kulture. Utvrđeno je da učitelji najviše sudjeluju u informalnim aktivnostima učenja koje ne zahtijevaju dodatno izdvajanje vremena te shodno tome rjeđe sudjeluju u aktivnostima koje zahtijevaju veću njihovu pažnju. Osjećaju se kompetentnima u izvođenju svih glazbenih aktivnosti koje se provode u nastavi Glazbene kulture. Nadalje, vide doprinos (...) i važnost sudjelovanja u aktivnostima informalnog učenja, no podijeljeni su u razmišljaju trebaju li posvetiti više dodatnog vremena aktivnostima informalnog učenja te kada razmišljaju o tome bi li njihova nastava bila jednako kvalitetna da ne primjenjuju nova znanja stečena informalnim učenjem. (shrink)

Istorija politicke ekologije kako se odvija u Francuskoj tokom poslednje dve decenije moze da se protumaci kao da je orijentisana na stalno ispitivanje naucne ekspertize i iskljucivom odredjivanju akcija koje treba preduzeti za suocavanje sa ekoloskom krizom. Jedna takva evolucija je dobrodosla jer ona oslobadja prostor za razmisljanje i politicku akciju. Medjutim, aktuelna konfiguracija problema klimatskog zagrevanja je takva da preti da se izgubi ova prednost. Takodje potrebno je rekonfigurisati krizu ekoloskog misljenja u oblasti klimatskog zagrevanja da bi se dao (...) smisao onome sto nam se desava kao i konzistentnost sadasnjim akcijama i inicijativi. (shrink)

Članak predstavlja pokušaj izlaganja izvornog smisla Platonove odredbe o čuđenju kao početku filozofije, i to posredstvom kritičkog otklanjanja njezina pretumačenja u Aristotela, zatim kod Stoika, te naposljetku u Spinoze i Hegela. Pritom se podsjeća na rano grčko iskustvo čuđenja kao _______, gdje ono ponajprije znači temeljni ugođaj prisustva onog božanskog, kao i čovjekova sudjelovanja na božanskom. Tomu odgovara uloga koju pri čuđenju ima ono “patetično”, u Platona snažno istaknuta, a u kasnijoj tradiciji potisnuta i zaboravljena. Za Platona čuđenje potječe (...) iz stanja neprevladive filozofske “besputnosti” , koju već Aristotel razumijeva samo još u smislu ishodišta metodski sigurnog napredovanja filozofske znanosti, takva ishodišta koje treba bezuvjetno napustiti. Tematiziranjem Diotimina nauka izloženog u dijalogu Simpozij u članku se, tomu nasuprot “besputnost” određuje kao jedino primjereno “mjesto” pravog filozofiranja, koje treba pod svaku cijenu očuvati i održati otvorenim, kao ono “između” za svjetsku igru besmrtnikâ i smrtnikâ. (shrink)

Fihteova teorija drzave, koja cini integralni deo njegove prakticke filozofije, izgradjena je na kljucnim postavkama njegove metafizike. Stoga, osvetljavanje ovog problema u Fihteovoj poznoj filozofiji treba da podseti s jedne strane na jedan reprezentativan metafizicki projekat drzave velike spekulativne snage, a s druge strane na jedan nacin misljenja o drzavi koji se danas smatra anahronim, nenaucnim, prevazidjenim, te stoga vrednim da bude pominjan kao "negativan primer". Iako pomenute kvalifikacije ne treba sasvim odbaciti ili ih pak, unapred dovesti u pitanje, ipak (...) vracanje Fihteovoj poznoj metafizici drzave ne moze ni u nasem vremenu biti filozofski neproduktivno. Ono danas moze biti od sustinske pomoci svakome ko jos nije pregazen pohodom scjentisticke politologije, svakome ciji je saznajni interes jos uvek dovoljno otvoren za izrazito filozofsko razmatranje drzave, svakome ko zeli da filozofski obogati ili izostri pogled na drzavu. Iako je Fihteova teorija drzave jedinstvena i koherentna, ona je, narocito u svojoj poslednjoj fazi dozivela znacajan preobrazaj. Taj preobrazaj je bio toliko vidljiv da se drzava i u terminoloskom smislu pomera u pozadinu. U Fihteovoj poznoj filozofiji kljucna rec nije vise drzava, vec "carstvo slobode". O drzavi se sada govori, takoreci, intencionalno, svagda s pogledom na to carstvo, na mogucnost i izglede njegovog uspostavljanja. Bez obzira sto je ovaj terminoloski i saznajni primat carstva slobode potisnuo drzavu u drugi plan, on joj, ipak, nije porekao svaki znacaj. Naprotiv. Na putu ka carstvu slobode drzava za Fihtea predstavlja vaznu tacku razvoja preko koje se mora proci. Bas u toj njenoj prolaznosti lezi njena nezaobilaznost. (shrink)

U svijetu postoje raznolike kulture – kulturna raznolikost, ali i tendencija nestajanja kulturne raznolikosti – kulturna entropija. Istodobno se povećava dominacija moderne kulture – homogenizacija kulture. S neolitskom revolucijom uslijedila je kulturna eksplozija, a s industrijskom revolucijom i kulturna implozija. U radu se problematiziraju dvije teze: da je raznolikost kultura vrijednost za čovječanstvo, i druga da je homogeniziranje kulture neizbježna tendencija u kulturnoj evoluciji homo sapiensa. Osnovna teza je da se u post/modernosti zbivaju dva paralelna procesa homogeniziranja: biotička homogenizacija i (...) kulturna homogenizacija. U procesu globalizacije empirijski se mogu prepoznati obje tendencije. Paradoksalno je da se štiti raznolikost kultura i biološka raznolikost, a kritizira homogenizacija kulture i biotička homogenizacija, dok se istodobno nastavlja globalna tendencija kulturne implozije. Kao empirijska potkrepa ovom diskursu izložit će se rezultati empirijskog istraživanja mišljenja o perspektivama raznolikosti kultura u svijetu. Riječ je o vrednovanju raznolikosti kultura, predmodernih i moderne kulture. Istraživanje je provedeno na tri skupine ispitanika: likovnog studija, humanističkog studija i tehničkog studija. Rezultati se analiziraju s obzirom na studijska usmjerenja, religioznost, političku orijentaciju i spol studenata/ica. (shrink)

U ovom radu predstavljena su mišljenja i stavovi nastavnika matematike o ispitima iz matematike na Državnoj maturi u Hrvatskoj. Cilj rada bio je ispitati mišljenja nastavnika o prikladnosti srednjoškolskih udžbenika matematike za pripremu učenika za ispite državne mature, općim zahtjevima ispita, ocjenjivanju i bodovanju na ispitima te o uspjehu učenika. Istraživanje je provedeno putem upitnika na prigodnom uzorku od 308 nastavnika matematike koji poučavaju u srednjim školama u Hrvatskoj. Rezultati pokazuju da nastavnici matematike školske udžbenike ne smatraju prikladnima (...) za pripremu učenika za ispit više razine. Nastavnici smatraju da je vrijeme predviđeno za ispit više razine nedovoljno. Većinom su zadovoljni rezultatima svojih učenika, no neopredijeljeni su po pitanju kriterija i bodovanja na maturi. Nastavnici strukovnih škola u većoj su mjeri nezadovoljni zahtjevima i postavkama državne mature u odnosu na gimnazijske nastavnike. Rezultati ovog empirijskog istraživanja mogu poslužiti kao polazište za ponovno razmatranje općih zahtjeva državne mature iz matematike nakon više od deset godina nakon njezina uvođenja. (shrink)

Potreba za antropološkim pristupom pojmu identiteta javlja se zbog prirode kako osobnog tako i kolektivnog identiteta, budući da nije riječ o fenomenima koji su »prirodno dani«, već o kulturno definiranim i konstituiranim formama ljudskog života u kulturnoj sredini kao »drugoj prirodi«, koja na ljudski način uvjetuje i konceptualizira različite »načine života« pojedinaca i naroda. Budući da kultura predstavlja bitan kontekst ljudskog socijalnog i individualnog života, ona osigurava obrazac zajedničkog načina života i načina mišljenja kolektivnog iskustva, kao vrijednosno-referentni okvir na (...) koji se oslanjaju definicije i interpretacije identiteta. Stoga kulturna paradigma omogućuje istraživačima da razumiju što znači identitet u različitim društveno-povijesnim uvjetima i ideološkim konotacijama, pretpostavljajući dinamičan koncept nasuprot nacionalnog obrasca identiteta koji se vezuje za etničke grupe i postaje ekskluzivan te isključuje mogućnost promjene. U tekstu će se razmatrati i tradicionalno orijentirana konceptualizacija identiteta u Srbiji i njen utjecaj na sporost promjena u demokratskoj tranziciji u novom tisućljeću i ukazati na probleme i dileme u tom kontekstu. (shrink)

Ovaj clanak pokusava da oznaci one dileme, demontaze i prekompozicije filozofije, koje su primetne u njenom samorazumevanju u poslednjih nekoliko decenija. Kao odgovor na kardinalno postavljeno pitanje svoje vlastite dalje odrzivosti i opravdanosti, izdvajaju se tri njena razlicita i konkurentska lika - koje sugerisu i reprezentuju Adorno, Habermas i Rorti - pod kojima ona veruje da bi dalje mogla nastupati. Posebna se paznja posvecuje u tom kontekstu pojmu kritike. Detektuje se da je problem prezivljavanja i legitimacije kritike u modernoj filozofiji (...) isprva identifikovan sa pitanjem opstanka same filozofije. Filozofija koja se nasla u defanzivi, a da jos uvek nije izgubila sve iluzije o svojoj misiji, cini se da je u svojoj kritickoj funkciji, tradicionalno shvacenoj kao neprekidna i bespostedna potraga za istinom, videla poslednju odstupnicu i sigurno pribeziste. Sa politickim situiranjem, depatetizacijom, pa cak i abdikacijom te prosvetiteljske figure, izgleda medjutim da se filozofskoj teoriji - doduse, u manjoj ili vecoj meri preobrazenoj - i dalje otvara prostor autonomnog kritickog delovanja, koji ne bi bio lisen i neposrednih drustvenih konsekvenci.. (shrink)

Komunikacija u znanosti je u osnovi uspostavljena kao komunikacija između razgovora unutar nekog znanstvenog područja. Znanstveni časopisi, konferencije itd. su temeljene na ovom principu. Naprimjer, pojam peer reviewa pretpostavlja takav kolegijalan, monodisciplinaran okvir. Međutim, multidisciplinarna istraživanja i angažman oko praktičnih problema primoravaju nas da situaciju sagledamo na novi način. Što bi mogla značiti multidisciplinarna rasprava? Kako izgraditi takvu raspravu? Je li takva rasprava samo sukob između nepomirljivih mišljenja – rat znanosti? U ispravnom dijalogu konačni sudac bi trebala biti praksa, (...) a ne znanstvena teorija. (shrink)

Članak tematizira ulogu kompleksnog mišljenja u razvoju znanstvene spoznaje i mišljenja općenito. Po Vigotskom, kompleksno mišljenje je početna faza u ontogenezi, pa i filogenezi, ljudskog mišljenja i ono je u tom slijedu predpojmovno. Prema istom autoru, ono ima svoju unutarnju genezu koja započinje asocijativnim kompleksima, a završava pseudopojmovima. Kompleksno mišljenje je po svojoj bitifluidno, neograničeno i omogućuje prenošenje značenja. Smatramo da kompleksno mišljenje dolazi do izraza prije svega u uporabi metafora i analogija. Metafore i analogije imaju važnu (...) eksplanatornu i ponekad čak heurističku ulogu u znanstvenom mišljenju. Kompleksno mišljenje dolazi do izražaja na svim razinama i etapama razvoja znanstvenog mišljenja. Metafore mogu biti dijelom kompleksnog mišljenja kao dominantnog načina mišljenja ili u pojmovnoj strukturi kao pomoćni elementi objašnjenja. Analogije predstavljaju izvjesno strukturiranje kompleksnog i pojmovnogmišljenja.Članak tematizira ulogu kompleksnog mišljenja u razvoju znanstvene spoznaje i mišljenja općenito. Po Vigotskom, kompleksno mišljenje je početna faza u ontogenezi, pa i filogenezi, ljudskog mišljenja i ono je u tom slijedu predpojmovno. Prema istom autoru, ono ima svoju unutarnju genezu koja započinje asocijativnim kompleksima, a završava pseudopojmovima. Kompleksno mišljenje je po svojoj bitifluidno, neograničeno i omogućuje prenošenje značenja. Smatramo da kompleksno mišljenje dolazi do izraza prije svega u uporabi metafora i analogija. Metafore i analogije imaju važnu eksplanatornu i ponekad čak heurističku ulogu u znanstvenom mišljenju. Kompleksno mišljenje dolazi do izražaja na svim razinama i etapama razvoja znanstvenog mišljenja. Metafore mogu biti dijelom kompleksnog mišljenja kao dominantnog načina mišljenja ili u pojmovnoj strukturi kao pomoćni elementi objašnjenja. Analogije predstavljaju izvjesno strukturiranje kompleksnog i pojmovnogmišljenja. (shrink)

This paper points to the relation between Wittgenstein's position and Kant's transcendental dialectics with regard to the nature of philosophical problems and their roots in language, thinking and affinities of humans. Related to this, there is the question of function of philosophy which involves the removal of these problems, according to both authors. The author supports the thesis that, when it comes to Wittgenstein, it cannot be discussed about the end of philosophy if he considers that there is the natural (...) affinity towards philosophical errors, the cause of which is the complexity of language. Therefore, the author criticizes the view according to which Wittgenstein speaks about antiphilosophy, that is, about the negative meaning of philosophical thought. U ovom radu se pokazuje srodnost Vitgenstajnovih stavova sa Kantovom transcendentalnom dijalektikom u pogledu prirode filozofskih problema i njihove duboke ukorenjenosti u jeziku, misljenju i sklonostima ljudskih bica. Sa time je povezano i pitanje funkcije filozofiranja, koju prema obojici autora, cini otklanjanje ovih duboko usadjenih problema. Autor zastupa tezu da se kod Vitgenstajna ne moze govoriti o kraju filozofije ukoliko smatra da postoji prirodna sklonost ka filozofskim pogreskama ciji je uzrok u kompleksnosti jezika. Stoga autor kritikuje stanoviste prema kojem je kod Vitgenstajna rec o antifilozofiji, odnosno o negativnom odredjenju filozofskog misljenja. (shrink)

Mogućnost samouništenja čovečanstva čini stalnu prateću temu u svim knjigama Svetozara Stojanovića napisanim posle njegovog doktorata o metaetici. Kakve god da su teme inače obrađivane, našlo bi se ponešto i o ovome, isprva kao usputno zapažanje i mogući ugao gledanja na glavnu temu, a kasnije, sve više kao posebna oblast razmatranja ili čak kao vodeća perspektiva. U ovom radu rekonstruišem Stojanovićevo tretiranje ove teme. Pošto je kod Stojanovića reč o apokalipsi u sekularnom smislu, ja za nju predlažem, u otvorenoj protivrečnosti (...) sa izvornim značenjem reči, izraz apokalipsa bez otkrivenja. Reč je o apokalipsi u kojoj je preostao samo još kataklizmički aspekt, i utoliko ovaj izraz dobro sledi Stojanovićeve izvorne intencije. U radu izlažem i komentarišem sve faze Stojanovićevog rada na ovoj temi tvrdeći da ona čini jedinu konstantu u filozofskim i političkim menama njegovog mišljenja. (shrink)

U Republici Hrvatskoj biti ravnatelj/ica odgojno-obrazovne ustanove nije više samo funkcija nego i zanimanje. Obveze i prava ravnatelja/ica odgojno-obrazovnih ustanova proizlaze iz zakonske regulative, dok su kompetencije ravnatelja od 2020. određene standardom zanimanja i standardom kvalifikacije. Ovim se radom na temelju Standarda zanimanja i Standarda kvalifikacije ravnatelja/ica odgojno-obrazovnih ustanova kojima su određene kompetencije ravnatelja/ica odgojno-obrazovnih ustanova želio utvrditi stupanj ravnateljskih kompetencija stečenih formalnim nastavničkim obrazovanjem. Formalno nastavničko obrazovanje podrazumijeva stjecanje kompetencija za rad u odgojno-obrazovnim ustanovama. Te se kompetencije (...) u Republici Hrvatskoj stječu u okviru nastavničkih smjerova sveučilišnih diplomskih studija. Istraživanjem se procjenjivala razina stečenih kompetencija odnosno znanja i vještina tijekom takvog obrazovanja, a koja je primjenjiva u poslovima ravnatelja, a provedeno je metodom ankete na uzorku od 200 ravnatelja/ica osnovnih i srednjih škola u Republici Hrvatskoj. Anketirani ravnatelji/ice iskazali su zadovoljstvo kompetencijama stečenim formalnim nastavničkim obrazovanjem posebice za poslove koji se odnose na organizacijsko upravljanje odgojno-obrazovnim procesom i suradnju s roditeljima i vanjskim okruženjem. Međutim, istraživanjem su uočene grupe kompetencija koje ravnatelji/ice ocjenjuju kao nedostatne, uz naglašenu potrebu za profesionalizacijom ravnateljske funkcije. Dobiveni rezultati ukazuju na potrebu provođenja dodatnih programa edukacija ravnatelja/ica koji bi im omogućili stjecanje znanja i vještina koja nisu stekli formalnim obrazovanjem, a ključna su za upravljanje odgojno-obrazovnom ustanovom. (shrink)

Clanak raspravlja o odnosu izmedju paradigmatskog statusa filma i upotrebe filmskih analogija u psihoanalitickom diskursu filozofije Slavoja Zizeka koji cini temelj njegovog kritickog diskursa o drustvu i kulturi uopce. U prvom dijelu, polazeci od novijih rasprava medju nekolicinom engleskih i americkih sveucilisnih intelektualaca o kontroverznim vidovima djelovanja Slavoja Zizeka u akademskoj zajednici i na siroj javnoj sceni, u prvom dijelu clanka prikazuju se neki usporedni primjeri i unutrasnji pokretaci kontroverzije sadrzaj-forma u filozofiji i pop-kulturi te Zizekovo razumijevanje te kontroverzije. U (...) drugom dijelu raspravlja se o Zizekovim sporadicnim refleksijama o meta-egzemplifikaciji i obrazlaze teza da kod Zizeka, na pretpostavkama ontologije virtualnog, presutno djeluje dvostruka, paradigmatska i analogijska, koncepcija inherencije u odnosu primjera i principa te zamjena analogije predmet? analogijom analiz?, sto stvara tipican konflikt izmedju metonimijske i metaforicke evazivnosti diskursa. Na toj pozadini vrednuje se ponovo opci prigovor protiv Zizeka o?virtualnom totalitarizmu? lisenom kontingencije smisla i ukazuje na mjesto subjekta izvan diskursa kao druge osnove za analizu uvjeta istinitosti. U trecem dijelu ispituje se i metodoloski vrednuje Zizekovo vlastito razumijevanje njegovog postupka filmske ilustracije i njegovo osebujno performativno razrjesenje epistemoloskog problema filmske interpretacije kroz montazu imaginarne identifikacije ili?empatije? s filmskim objektima, koje s?m naziva?perverzijom? ili?ljubavlju?. U cetvrtom dijelu analizira se ocigledni nesrazmjer izmedju Zizekove primjene doktrinarnih zaliha psihoanalize u kritici kinematografije, s jedne strane, i njegove teorijski oskudno razradjene apoteoze?kinematickog materijalizma?. Argumentira se da taj nerazmjer donosi u rezultatu ono sto Zizek odbija u nacelu: supstituciju materijalizma analize i kontingencije uvjeta u potrazi za istinskom holistickom koncepcijom smisla, sto, u konzekvenciji, izokrece psihoanaliticki diskurs o kinematografiji u hermeneuticki. (shrink)

Ruso i Marks predstavljaju dve paradigmaticne varijante radikalnog suprotstavljanja svetu. Bez sumnje, postoje znacajni momenti konvergencije izmedju ovih mislilaca, primera radi u pogledu podele rada, ili u pogledu samoprinude. Medjutim, nasa je tvrdnja da su uprkos odredjenim tendencijama u strucnoj literaturi divergencije jace nego konvergencije, odnosno, tvrdimo da ovi mislioci predstavljaju dve razlicite varijante radikalnog misljenja. Osnove ovih razlike nailazimo u citanju Rusoa koga opisujemo iz perspektive kolektivne autenticnosti, pravednosti, samoprezentnosti naroda i protesta protiv zavisti. A Marks se ne moze (...) citati iz perspektive krize zbog intenzivirane neuatenticnosti, njegova kritika politicka ekonomije stvara refleksivno polje koje je duboko divergentno u odnosu na Rusoa. (shrink)

Razmatranja o stanjima fizičkih odnosa materije, kretanja, prostora i vremena stoje u temelju relativističke fizike i, time, u središtu njezine moderne znanstvene ontologije. To i jest razlog filozofskih ispitivanja polja važenja ovih fundamentalnih, kategorijalnih pojmova teorije relativnosti, kako u znanosti fizike tako i u filozofiji, posebno u znanosti filozofije prirode. Jedno od takvih bitnih istraživanja ide i od pozitivističkih orijentacija u suvremenoj filozofiji, kamo zasigurno pripadaju, između ostalih, Russell, Frank, Bradley, Poincaré, Whitehead, Reichenbach, te pragmatist Bridgman. O nekima od njihovih (...) bitnih, primarno logičkih, epistemoloških i metodoloških stavova o teoriji relativnosti riječ je u ovom sažetom preglednom članku, koji nema pretenzija na sveobuhvatnost niti na iscrpnost izlaganja o ovoj neposrednoj stvari mišljenja.Considerations regarding the conditions of the physical relations among substance, motion and time are based on the physics of relativity and thereby placed in the centre of its modern scientific ontology. This explains the philosophical examinations of the validity of these fundamental categories of the physics of relativity in the science of physics as well as in the science of philosophy of nature. One of such essential investigations originated from the positivist orientation within the contemporary philosophy, to which Russell, Frank, Bradley, Poincaré, Whitehead, Reichenbach, and pragmatist Bridgman, among others, certainly belong. This review article examines some of their essential, mostly logical, epistemological and methodological standpoints. However, the aim of this article is not to comprehensively and in detail interpret this subject. (shrink)

U tekstu se traga za vezom između Descartesovih životnih obrata i razloga zbog kojih filozof u Raspravi o metodi i Meditacijama o prvoj filozofiji primjenjuje ispovjednički način pisanja. Takvo nastojanje otkriva posebnu ulogu maske pod kojom se Descartes namjerava prvi put pojaviti pred javnošću. Iako masku spominje još u dnevničkim bilješkama, on je konačno oblikuje, i to kao ‘osobu’, tek s otkrićem cogito, dakle, u vrijeme dok piše Raspravu o metodi. U tom mu djelu ‘osoba’, shvaćena kao čist razum, daje (...) mogućnost svoje filozofsko preobraćanje ispovijediti kao obrazac intelektualnog preobražaja čovječanstva, čime se njegova ispovijest pretvara u propovijed. U Meditacijama, međutim, Descartes ide korak dalje. Njegova vještina služenja maskom, te njegovo iskustvo koje je u snovima imao sa zloduhom i Bogom, dovode ga do toga da se u ovom spisu pojavljuje kao glumac sa tri lika: kao »ja«, kao zli genije i kao istinoljubivi Bog. Iza sva tri lika, naravno, stoji Descartesov ratio; ali bitno je primijetiti da zloduh nije samo maska kojom filozof prikriva grijeh skeptičke aktivnosti u koju uvlači čitaoca. Na osnovu Descartesovih snova može se tvrditi da postoji još jedan zloduh u Meditacijama, ovoga puta stvarni, koji stoji nasuprot meditirajućem subjektu. Taj je oličenje općeprihvaćenih stavova, predrasudnog mišljenja i lijenosti ljudskog uma.The text explores the connection between Descartes’ life conversions and the reason why in the Discourse on the Method and Meditations on First Philosophy he utilizes a confessional tone to his writing. Such an endeavour exposes a specific role of the mask under which the philosopher intends to present himself to the public for the first time. Although the mask is already mentioned in his Private thoughts, Descartes gives it a form of persona only after the discovery of cogito, as he is writing the Discourse. The mask of persona, conceived as a pure reason, allows him to confess his philosophical conversions as a paradigm of intellectual conversion of humanity, transforming his confession into a sermon. However, in the Meditations, Descartes takes a step further. His ability to utilize the mask, combined with his experience in dreams with a malicious demon and God, enable him to appear in this work as a multi-faced actor: as »I«, as a malicious genius and as a truthful God. Behind all three masks is evidently Descartes’ ratio, however it is important to recognize that the malicious genius is not only the mask the philosopher uses to hide the sins of the sceptical activity in which he involves the reader. On the basis of Descartes’ dreams, we can argue that there is one more malicious genius in the Meditations, this time a real one, standing opposite the meditating subject. This one is the embodiment of widely accepted opinions, prejudices and laziness of human intellect. (shrink)

Jesu li stvari ovog svijeta nešto što je dano samoj misli? Jesu li stvari tako mišljene da budu spoznatljive, da budu objektivne manifestacije transcendentalno uvjetovanih moći? Zapadna filozofska tradicija prema Francoisu Laruellu pretpostavlja tu transcendentalnu konstituciju realnog. To je pretpostavka koja uzdiže samu filozofiju kao označenu primateljicu transcendentalnog dara. U našem članku o Laruellovom projektu želimo pokazati kako ta pretpostavka kontrolira čak i prividno radikalne kritike filozofske tradicije koje su se umnožile kao posljedice Nietzscheovog i Heideggerovog mišljenja. Zato učinkovita (...) kritika filozofije mora biti ne-filozofska. Ona prema Laruellu mora dokinuti pretpostavke da je drugotnost dana da bi bila spoznata, kao što mora dokinuti pretpostavku kako sama misao ima fundamentalno drugačiju strukturu. Ne-filozofija počinje ne sa razlikom, ne sa subjektom i objektom, nego sa pozicioniranjem Jednog. Od te početne aksiomatske točke, ne-filozofija uzima kao vlastitu materijalnu filozofiju ponovno mišljenje u odnosu na Jedno. Ne-filozofski projekt ne započinje kao što to čini postmoderna filozofija s naviještanjem kraja filozofije. On uzima filozofiju kao prigodu da postavi pitanje drugačije vrste mišljenja – onog koji, umjesto da se diferencirajći odnosi prema svijetu koji pretpostavlja, potvrđuje kako je ultimativno u tijelu s Jednim kojeg nikad ne možemo znati. (shrink)

Članak razmatra konstruktivističke pozicije Ernsta Cassirera i Nelsona Goodmana, prema kojima svijet nikad nije naprosto dan, već je uvijek stvoren semiotičkom, simboličkom djelatnošću duha, uzimajući ponajprije u obzir Cassirerovo djelo Filozofija simboličkih oblika te Goodmanovo Ways of Worldmaking. Prvotni impetus takvog gledišta Kantovo je naglašavanje spontaniteta mišljenja, gdje zatim Cassirerova razrada takve koncepcije u okviru opće teorije simbola utječe na Goodmana. Članak analizira utjecaje, sličnosti i razlike među koncepcijama ovih autora, uključujući također u raspravu gledišta francuskog semiotičara Greimasa te (...) suvremenog njemačkog filozofa G. Abela, te ukazuje na teškoće na koje konstruktivizam nailazi, kako one koje proizlaze iz sukoba sa suprotstavljenom pozicijom, realizmom, tako i one koje su imanentne samoj konstruktivističkoj koncepciji.The paper discusses the constructivist positions of Ernst Cassirer and Nelson Goodman, according to which the world is never simply given, rather, it is made by the semiotic, symbolic activity of the mind, taking primarily into consideration Cassirer’s work Philosophy of Symbolic Forms and Goodman’s Ways of Worldmaking. The initial impetus for such a view is Kant’s accent on the spontaneity of thinking, developed by Cassirer in the framework of a general theory of symbols, which then influenced Goodman. The paper analyses the influences, similarities and differences in the approaches of these authors, takes also into account the views of the French semiotician Greimas and the contemporary German philosopher G. Abel, and it points to the difficulties that constructivism faces, both those that arise from the conflict with the opposing view, namely realism, as well as those that are immanent to the constructivist conception itself. (shrink)

Waldenfelsovo fenomenološko razumijevanje moderne zasnovano je na razumijevanju stranog kao bitnog određenja moderne. Strano je ovdje odrednica mišljenja koja se eksplicira u kulturnim i društvenim odnosima te ga stoga treba interpretirati upravo u njegovom fenomenalnom realitetu. Kultura i politika u tom značenju više su od pukog imena za skupni naziv značenja i opravdanja djelovanja. One postaju izraz smisaonog konteksta u kojem se iščitava odnos spram stranog kao referentnog mjesta za razumijevanje samog značenja moderne, njene unutarnje diferenciranosti, tokova koji je (...) određuju i karakteristika koje se uspostavljaju u individualnim odrednicama što obilježavaju njenu povijest. Strano se, u cjelini svojega određenja, zasniva iz tjelesnosti kao realiteta njegovog postojanja. U cjelini uzevši, moderna se, smatra Waldenfels, razumijeva u njenoj postranjenosti , u njenom odnošenju spram stranog koje na koncu rezultira i postranjenjem moderne u cijelosti. Ona kao takva nije zastranila, nego po-stranila, i sama se priklonila stranosti kao vlastitom identitetu, u kojem je čvrsto uspostavljen i filozofijski diskurs na kojem se taj identitet brani. Odnos spram tjelesnosti, koji se postulira u modernoj teoriji, u tom smislu je konzekvenca odnosa spram stranog. Zato se problem transformacije filozofije ne nalazi u novom razumijevanju umstvenosti, nego u diskursu nove racionalnosti, fenomenološkom mišljenju partikulariteta okrenutom kritici obuhvatnosti metafizike subjektiviteta i bilo kojeg oblika umstvenih pretpostavki realiteta. Waldenfelsova interpretacija moderne proistječe iz cjelovitog uvida u kontinuitet mišljenja koje je određuje i iskazuje se kroz njegovo sažimanje u ključnim problemima koji određuju njene tokove. U tom smislu fenomenološki diskurs njegove filozofije dobiva svojevrsno značenje ishodišta filozofijskog mišljenja na prijelazu stoljeća.Waldenfels’ phenomenological understanding of modernity is based on the understanding of “the foreign” as an essential definition of modernity. “The foreign” here is the characteristic of thinking explicated in cultural and social relationships, which should therefore be interpreted precisely in its phenomenal reality. Culture and politics in this context are more then a mere names for a collection of meanings and justifications of action. They become the expression of a meaningful context from which one can read-off the relation to “the foreign” as the reference point forunderstanding the very meaning of modernity, its inner differentiation, the streams that determine it and the characteristics that are established in the individual determinants that denote its history. “The foreign” as a whole is grounded in corporality as the reality of its existence. Waldenfels maintains that modernity, taken as a whole, is understood in its orientation towards the foreign, in its relationship with the foreign that, eventually, results in the entire modernity being oriented towards the foreign. Modernity as such did not go astray, but it became oriented towards the foreign, it decided itself to accept some sort of “the foreign” as its identity, in which the philosophical discourse is established for its defence. The relationship towards corporality, postulated in this sense in modern theory, is a consequence of the relationship towards “the foreign”. That is why the problem of transformation of philosophy is not found in the new understanding of the mind, but in the discourse of new rationality, of phenomenological thinking of the particularity oriented towards the critique of the encompassing metaphysics of subjectivity and towards all sorts of rational assumptions bout the reality. Waldenfels’ interpretation of the modernity follows from the integrative insight into continuity of the thinking that determines it, and it is expressed by his summarisation of the crucial problems that determine its paths. It is in this sense that the phenomenological discourse is established, signifying the starting point of philosophical thinking at the turn of the century. (shrink)

Heidegger nije bio ni filozof znanosti niti filozof prirodne znanosti. Znanost nije za njega bila, kako dobro primjećuje Carl Richard von Weizsäcker, »ni izlazište niti cilj njegova mišljenja«. Štoviše, prema Weizsäckeru, riječ je o obostranom nerazumijevanju: »Znanost do sada nije razumjela što joj je Heidegger htio reći, dok Heidegger obratno, tako mi se čini, nije mogao temeljito promisliti prirodnu znanost.« Možda bi bilo primjerenije samoj stvari reći, da nije riječ o pukom nerazumijevanju, već o naporu Heideggera da mišljenje i (...) znanost radikalno novo odredi. Radikalnost njegova poduhvata pokazuje možda najbolje uvredljiva rečenica : »Znanost ne misli.« Ona ne želi samo reći da postoji jaz između mišljenja i znanosti, već također da je on nepremostiv. Pritom nije riječ o nikakvom prigovoru, već o »utvrđivanju unutarnje strukture znanosti: da je u njezinoj biti, da je s jedne strane upućena na to, što misli filozofija, no sama se ne osvrće na to što treba misliti i zaboravlja ga.«. (shrink)

Vrednovanje i ocjenjivanje u nastavi Glazbene kulture važna je sastavnica odgojno-obrazovnog procesa koja sa sobom nosi razne poteškoće i subjektivnost. U nastavi Glazbene kulture realiziraju se različite glazbene aktivnosti i sadržaji, koji su više ili manje specifični te se navedeno odražava i na vrednovanje i ocjenjivanje. Navedene aktivnosti i sadržaji u okviru Kurikuluma nastavnog predmeta Glazbena kultura za osnovne škole i Glazbena umjetnost za gimnazije organizirane su u okviru tri domene/nastavna područja: Slušanje i upoznavanje glazbe, Izražavanje glazbom i uz glazbu (...) i Glazba u kontekstu. U radu je prikazano istraživanje provedeno tijekom 2019. godine, a koje je obuhvatilo 269 ispitanika, tj. 30 osnovnoškolskih učitelja Glazbene kulture i 239 učenika osmih razreda. Istraživanje je provedeno u Osječko-baranjskoj i Požeško-slavonskoj županiji te je obuhvatilo učitelje Glazbene kulture i učenike osmih razreda šest osnovnih škola od kojih se četiri nalaze u urbanom, a dvije u ruralnom području. Cilj ovog istraživanja bio je doznati stavove učenika i učitelja o vrednovanju i ocjenjivanju u nastavi Glazbene kulture, utvrditi moguću povezanost sociodemografskih varijabla i mišljenja učitelja i učenika te utvrditi na koji se način provodi ocjenjivanje u nastavi Glazbene kulture. Slušanje glazbe i pjevanje su aktivnosti koje se, prema mišljenju i učitelja i učenika, najčešće vrednuju i ocjenjuju u nastavi Glazbene kulture. Ujedno, učitelji u većoj mjeri smatraju da provode individualno i skupno ocjenjivanje nego li to smatraju učenici. Utvrđeno je da učitelji najčešće ocjenjivanje provode tako što tijekom svakog sata prate učenike, skloni su učenike ocijeniti odmah na satu i najčešće usmeno. Utvrđeno je da su učitelji i učenici mišljenja da učenik ne treba imati razvijene glazbene sposobnosti za ocjenu ‘odličan’ u predmetu Glazbena kultura. S obzirom na povezanost sociodemografskih varijabla i mišljenja ispitanika o vrednovanju i ocjenjivanju, pokazalo se kako su područje na kojemu se nalazi škola i spol značajni prediktori učeničkih stavova, dok se kod učitelja nijedna varijabla nije pokazala prediktorskom. Evaluation and grading in the teaching of Music Culture is an important component of the educational process that carries various difficulties and subjectivity with it. In the course of Music Culture, various music activities and contents are realized, which are more or less specific and also reflect on the evaluation and evaluation. The activities and contents of the Curriculum for the Elementary School Music Culture and High School Musical Arts curricula are organized within three domains/teaching areas: Listening and learning about music, Expressing music and with music, and Music in context. The research was conducted in 2019 and included 269 respondents, i.e. 30 elementary music teachers and 239 eighth grade students. The survey was conducted in Osijek-Baranja and Pozega-Slavonia counties and it included Music teachers and eighth grade students from six primary schools, four of whom are in urban and two in rural areas. The aim of this research was to find out students’ and teachers’ views on evaluation and assessment and to determine the possible correlation of sociodemographic variables and teachers’ and students’ opinions on evaluation and assessment in Music Culture teaching and to determine how the assessment is conducted in Music Culture teaching. Listening to music and singing are activities that, in the opinion of both teachers and students, are most commonly evaluated and graded in teaching Music Culture. At the same time, teachers are more likely to carry out individual and group assessments than students. Teachers usually conduct their assessment by monitoring students every class, they tend to evaluate students during class and most often orally. Teachers and students think that student should not have the developed musical skills to score excellently in Music Culture. Considering the correlation between sociodemographic variables and the respondents’ opinions on evaluation and grading, it was shown that the area in which school is located and gender are significant predictors of students’ attitudes, while in the teachers no variables proved to be predictive. (shrink)

U ratu se, prema Rozencvajgu, citava filozofija, tj.?idealizam?, pokazuje u svojoj lazi, odnosno, u svojoj neosnovanosti koja je istovremeno epistemoloska i egzistencijalna. Ta dvostruka pouka navodi ga da skicira konture jednog?novog misljenja? koje proizilazi iz loma univerzalne totalizacije svih partikularnosti. Taj lom se odvija kroz ponovno revitalizovani glas otpora singularnosti. Dakle, mora se preispitivati sta se kod Rozencvajga u Novom misljenju imenuje kao?sistem? Zvezde. Citajuci ovo remek-delo, a posebno njegov drugi deo, primecujemo dvostruku funkcionalnost Otkrovenja. Sa jedne strane, ono obasjava (...) celu knjigu, te citav?sistem? u izvesnom smislu, dakle, Ii IIdeo o Stvaranju, odnosno, o Izbavljenju. Sa druge strane, Otkrovenje rezultira suzenim, uskim smislom: ono obelodanjuje Stvaranje, takodje i obelodanjuje Izbavljenje, a ona sama se pokazuje kao?voljena dusa? u svom tragicnom ropstvu. U snaznijem ili sirem smislu, jedino Otkrovenje postoji, koje se tice stvaralacke proslosti i izbavljajuce buducnosti. Prema tome, u Zvezdi se ocrtava jedna opsta ekonomija flukseva, odnosno multipliciteta koji su otvoreni jedni spram drugih.?Sistem? je sistem vremena. Sistem jeste Otkrovenje.?Filozofiranje u formi sveta?, dakle, ono sto Rozencvajg promovise, razjasnjava se ovom konstatacijom koja zauzvrat stoji na celu poduhvata da se ponovo misli odnos filozofije prema religiji. (shrink)

Slavoj Zizek i Julia Kristeva su sledili neobicno slicne puteve u svom intelektualnom i politickom razvoju od marksizma, preko psihoanalize, do hriscanstva. Ovaj clanak prati nacin na koji su se oni distancirali od marksizma i preuzeli psihoanalizu u frojdovskoj ili lakanovskoj verziji. Za Kristevu psihoanaliza pruza terapeutsko resenje za individualne i, povremeno drustvene probleme, dok za Zizeka ona predstavlja najbolji opis tih problema ali ne nuzno i odgovor na njih. Pa ipak, posredstvom psihoanalize, oni su otisli korak dalje, postavsi zaokupljeni (...) hriscanstvom, osobito Pavlovim pismima u Novom zavetu i ucenjem o ljubavi. Za Kristevu Pavle pruza drukciju i raniju verziju psihoanalitickih resenja, a Zizeku on pomaze da nadje socijalne i politicke odgovore koje trazi. Dovodeci u vezu ove intelektualne pomake s njihovim vlastitim napustanjem Istocne Evrope, Jugoslavije u jednom slucaju, i Bugarske u drugom, zastupam stanoviste da njihova potraga za iskupljenjem, u licnom i socijalnom smislu, odaje recidive socijalizma. U stvari, njihovo kretanje ka psihoanalizi i hriscanstvu moglo bi se tumaciti kao kompenzacija za izgubljeni socijalizam, utoliko sto Zizek pomalo zadocnelo obnavlja Marksa posredstvom hriscanstva, a Kristeva nikad ne moze da izbaci Marksa iz svog misljenja. (shrink)

Autor ovoga clanka imao je intenciju da se analizom primitivnog mentaliteta ranih drustvenih zajednica probije do novog znacenja i smisla toga pojma. Takodje i da ukaze na eventualne refleksije duha i svesti nasih predaka na nas, ovde i sada. Prvi deo rada posvecen je kritickom promisljanju antropoloskih sporova koji su nastali povodom rasudne moci takozvanih primitivaca. Krucijalno pitanje je u sledecem: da li je razlika izmedju?primitivnog? i?civilizovanog? mentaliteta fundamentalna ili je ona moguca samo u odredjenom stepenu. Pojam primitivnog mentaliteta autor (...) provodi kroz vreme i ukazuje na shvatanja u srednjem veku, koja su zaokupljena teratoloskim temama, zatim na renesansno poimanje, koje se oslanja na prva iskustvena zapazanja i, najzad, na prosvetiteljske predstave o egzoticnim narodima iz kojih je rodjen mit o?dobrom divljaku?. Devetnaesti i dvadeseti vek uvode u igru pojmove?narodnog karaktera? i?nacionalnog duha?. Polarizuju se misljenja, s jedne strane etnocentrizma, nosena predrasudama o ljudima i etnickim grupama i, s druge strane, kulturnog relativizma, zasnovana na razumevanju i uvazavanju kulturnih razlika. Autor na kraju prepoznaje i savremenog primitivnog coveka, onoga koji nije spreman da se suoci sa izazovima svoga doba. Savremeni primitivac priziva duhove proslosti, prezivele i anahrone modele ponasanja, ne sluteci da su to oni isti modeli koje je pripisivao?divljacima?. Medjutim, dok je kulturni stadijum na kome su ziveli nasi preci opravdavao takvo razmisljanje i postupanje, mentalni sklop danasnjih primitivaca bitno odudara od visokog nivoa civilizacijskog razvoja. (shrink)