Technocracy is the economic and social control of the community and individuals that is noticeable in both the East and the West. The technetronic era involves the gradual appearance of a more controlled and directed society. Such a society would be dominated by an elite whose claim to political power would rest on allegedly superior scientific know-how. Technocrats have never cared about political ideology, but rather only about the best and most efficient solutions to problems. Science is to be admired (...) because it gives us power over nature, and the power comes wholly from technique. Technology becomes more biological, while biology becomes more technological. In the pandemic, biosurveillance contains abstract forms of the panopticon, as a category of power with a disciplinary function aimed at imposing certain behavior and exploiting the power of human capital, which includes the biopolitical body on the one hand, in Foucault’s perspective, and social control, as seen by Gilles Deleuze, on the other. In biosurveillance capitalism, corporate capital brings together controlled, dispersive, comprehensive, and ubiquitous networked power. Biosurveillance of individuals is not only carried out through ideologies but also through consciousness – both in and over the body in the spectacle of fear and media programming, through all aspects of social life. The article proves that technocracy has possessed every aspect of biosurveillance in society because it has gained instrumental power that tends to instrumentalize behavior, modification, prediction, and control. Through biosurveillance, technocracy tends to create obedient subjects and dominate the private sphere by domains of public interest. Technocracy has controlled the sovereign power that demands obedience, the disciplinary power that demands submission, and the regulative power that demands obedience and submission to the health of the class through an organized system of psychological intervention and legislative norms. (shrink)

The Essay is describing one of the most important structural changes that are brought by post modern age comparing the classical modernism. That structural change is recognised in eruption of so called post materialistic values that are obvious in the fact that in post modern age major requirement becomes the requirement for recognising and identity, what results creating new post modern identities as specific combination of traditional forms of identities and some new forms discovered in the meantime. The eruption of (...) post materialistic values is witnessed by the peace between civil (democratic) society and conventional religions after The World War II, which gives the new post modern identity to the epoch. The promotion of post materialistic values is among the social movements contributed also by research results of so called positive, related to natural sciences, and that new specific reality of science in practice will be recognised in two new modern paradigms – general relativity and quant mechanics. Finally, the Essay is coming to conclusion that in the phenomenon of post materialistic values the era of new post modern «enchantment» is visible and is opposite to the Weber’s modernistic «un enchantment» (Entzauberung) of reality. (shrink)

Ovaj tekst se bavi pitanjem granica, transformacija i opstanka nacionalnog suvereniteta u XX i XI veku s obzirom na udruzivanje nacionalnih drzava u medjunarodne organizacije i vojne saveze i s obzirom na globalizaciju transnacionalne i nadnacionalne fenomene. Medjuzavisnost udruzenih drzava smanjuje njihovu nezavisnost, a sirenje transnacionalih fenomena izmice kontroli nacionalne drzave, tako da je nacionalni suverenitet doveden u pitanje i zasluzuje da se ponovo ispita. Prvo cemo se osvrnuti na Kantov projekat za vecni mir koji predvidja i inspirise udruzivanje drzava (...) u savremeno doba, zatim cemo se baviti suverenitetom nacionalnih drzava s obzirom na njihovo clanstvo u medjunarodnim organizacijama i vojnim savezima koji su stvoreni u dvadesetom veku i na kraju s obzirom na globalizaciju i regionalno udruzivanje drzava. (shrink)

Different forms and transformations of philosophy in the modern world are analyzed according to the view of the Croatian philosopher Vanja Sutlić (1925-1989). A key aspect is the "realization of philosophy" in "work science", which encompasses the entire "world of work" established in modern times. This universal and real science is also an important precondition for "historical thinking". The uniformity of this science, problematized by Sutlić, can be found today in refined logical and semantic structures, which allow for a renewed (...) and richer articulation of philosophical concepts than was traditionally possible. (shrink)

Přehledová studie sleduje a analyzuje proměny pojmu sociální inovace. Na základě silné společenské poptávky se z původně dílčí, teoreticky nediskutované a nefixované kategorie stává kategorie obecná. Pokrývá širokou oblast nemateriálních inovací a zároveň se profiluje jako aktivita normativní a intencionální, zaměřená na obecně uznávané sociální cíle. Co do ideově-hodnotových orientací současných koncepcí sociálních inovací studie identifikuje kromě mainstreamu, který zůstává u otevřených hodnotových charakteristik, ještě směr emancipačně-mobilizační a sociálně-tržně odpovědný. V epistemologické rovině se teoretici sociálních inovací hlásí především k praktickému (...) experimentování, pragmatismu, teorii komplexnosti a principům transdisciplinarity. (shrink)

Based on the etymological, historical and philosophical analysis, the author of the article examines the term «Nova Doba» and notes the positive and negative consequences of its use. Through the analysis of foreign language equivalents of this term, demarcation of the concepts of «chas» and «doba» and the word «novyy», the author reveals the incorrectness of the term «Novyy chas» (Modern age). The incorrectness of the concept is manifested in the discrepancy between the word «chas» and its foreign (...) language analogues «Temps», «Age» and «Times». Also, according to the author, «chas» has the meaning of an indefinite sequential duration, unlike the concept of «doba», which postulates a specifically defined period of time. The author concludes that the concepts of «Novyy chas» and «Nova Doba» are incorrect due to the relativity of the word «novyy» (new). Instead of the analysed commonly used terms, in the author's opinion, it is more appropriate to use the term «prosvitnytstvo» (enlightenment) to characterise the relevant historical and philosophical epoch. (shrink)

Iz samog pojma filozofije - koja kao "mudroljublje" označuje nikada do kraja ozbiljenu težnju za dohvaćanjem istine, a ne modrost i istinu samu - proizlazi njezino nužno prihvaćanje kulturnog, teorijskog i svjetonazornog pluralizma, kako bi se filozofskim dijalogom međusobno različitih orijentacija pristupilo nikad do kraja završenom konvergentnom traganju za istinom. No, suprotno etimologijskom značenju njezina pojma, teško bi se moglo kazati da povijest filozofije obilježuje tako značajnu dijalošku spremnost i toleranciju spram različitih misaonih orijentacija. Dapače, u određenom smislu, sama povijest (...) filozofije ne predstavlja ništa drugo do sukcesivno negiranje i polemičko pobijanje prethodno uspostavljenih filozofskih pozicija.U suvremenim uvjetima globalizacije, kada svijet postaje globalno selo, na čijoj se agori susreću ne samo zastupnici različitih misaonih i svjetonazornih orijentacija nego u prvom redu pronositelji različitih kulturnih i civilizacijskih tradicija i načina mišljenja, kulturni pluralizam iskazuje se kao conditio sine qua non ravnopravnog dijaloga i međusobnog uvažavanja sviju onih koji čine jedinstvenu globalnu zajednicu. No, kako se u ovom prilogu nastoji pokazati, pri pokušaju uspostave konsenzusa oko zajedničkih, to jest univerzalnih vrijednosti, često dolazi do nepremostivih poteškoća koje se mogu prevladati samo i isključivo trajnim priznavanjem kulturnih, svjetonazornih, filozofijskih, epistemologijskih različitosti, bez pretenzija na dohvaćanje i posjedovanje jedne i jedinstvene univerzalne apsolutne istine.From the very notion of philosophy – that, as a ‘love for wisdom’ stands for never fulfilled tendencyto reach the truth, and not the wisdom or truth themselves – emerges its necessary acceptance ofcultural, theoretical and world-view pluralism, so that the philosophical dialogue between differentorientations could approach never ended convergent search for the truth. Despite its etymologicalmeaning, it would be hard to say that the history of philosophy represents such a dialogical readinessand tolerance towards different orientations of thoughts. Quite the contrary, in a particularsense, the very history of philosophy represent successive negation and polemical refutation of thepreviously established philosophical positions. In actual conditions of the globalization, when theworld becomes a global village, at whose agora meet not only advocates of the different reflectiveand world-view orientations but, in the first place, holders of different cultural and civilization traditionsand ways of thinking – cultural pluralism functions as conditio sine qua non of the equaldialogue and mutual respect of all the members of the global community. This paper tries to showthat in an attempt to establish the consensus on common, i.e. universal values, we often come toinsuperable difficulties that can be overcome only by continuous recognition of cultural, worldview,philosophical, epistemological differences and without pretensions on reaching and possessionof the one and only universal absolute truth. (shrink)

Twenty-first century philosophy is required to re-examine the fundamental concepts upon which it is founded in order to affirm whether the course of history has caused changes in its essence and influence. One such concept is the concept of creativity, which has been tied to poietic philosophy since Ancient Greece. It is necessary to examine the validity of the division according to which creativity lies within the sphere of ποίησις, or if creativity itself has changed to such an extent throughout (...) history that both its concept and its sphere of influence must be thoroughly re-defined. Through such inquiry, it is important to note authors who have claimed that the act of creativity lies at the basis of the concept of man, as well as authors who have indicated this as a possibility. The difference between the Old Greek τέχνη and the modern ‘technique’, the difference between man as a zoon politikon and zoon technikon, and differences in definitions of the concept of creativity all raise an important question: is the problem of creativity so fundamental that it requires a complete re examination of the philosophy of an entire era? (shrink)

Višestoljetni model Crkve kao zajednice laika i klerika koji ju inspiriraju i vode, ulazi u funkcionalnu krizu. U doba revolucija i liberalizma laici se nalaze u novim, često oprečnim ulogama: vjernika odanih Crkvi i građana lojalnih sekularnom društvu. Tražeći izlaz iz krize, Crkva se oslanja na sposobnost demokratskog djelovanja laika koji svojim društvenim nastupom promiču kršćanske vrijednosti, ali se i bore za politička prava Crkve. Uz političke stranke katoličke inspiracije posebnu ulogu ima organizirani katolički laikat, kulturno i moralno oblikujući (...) laičke staleže. Pretpovijest nastanka katoličkoga laičkog pokreta (Katoličke akcije) daje uvide u složenost društava druge polovice XIX. i početka XX. st., ali i zavidnu razinu inventivnosti i laika i hijerarhije u aktiviranju laika, što će postati epohalni uspjeh Crkve XX. stoljeća. (shrink)

Suvremena umjetnost izgubila je svoju likovnost, a ostala joj je samo vizualnost. S druge strane, prijelaz od likovne moderne ka nelikovnoj suvremenoj umjetnosti donio je i mnogo novosti; jedna od njih je tzv. ‘probijanje četvrtog zida’. Radi se o kazališnom terminu koji označava trenutak kada se gledatelj na neki način interaktivno uključuje u predstavu, a likovi pokazuju svijest da su likovi u predstavi. Upravo će suvremena umjetnost istraživati postupke brisanja granica između umjetničkog i svakodnevnog čina, sugerirajući kako »sve je umjetnost« (...) i »svaki čovjek je umjetnik«. Novo je doba donijelo otuđenost javnosti od znanosti i umjetnosti, ali i nova filozofska tumačenja medijskog krajolika i hiperrealnosti postmoderne. Hiperrealne postaju i digitalne igre, od kojih se neke temelje upravo na rušenju »četvrtog zida«. Zbunjene reakcije na tehniku rušenja »četvrtog zida« variraju u rasponu od verbalnih reakcija na performance, preko previše doslovnog shvaćanja filmova pa sve do tragičnih nesreća, čak i samoubojstava povezanih s određenim digitalnim igrama. To da stvarnost oponaša hiperstvarnost postalo je uobičajeno, ali otvorilo se i pitanje: može li suvremeni pojedinac s time izaći na kraj? Modern art has lost its artistic character; only its visual aspect remains. On the other hand, the transition from modern fine arts towards non visual contemporary art has brought a great deal of novelties; one of these is “breaking the fourth wall”. This is a theatre term referring to moments when viewers become interactively involved in a play, and the characters become aware that they are characters in a play. Modern art has explored processes by which the border between artistic acts and everyday acts is erased, suggesting that “everything is art” and “every man is an artist”. The new era has caused the public to become alienated from science and the arts, but has also provided new philosophical interpretations of media landscapes and the hypperealism of the post-modern. Digital games are also becoming hyperrealistic, and some of these are founded on demolishing the “fourth wall”. Confused reactions to techniques of breaking the “fourth wall” vary from verbal reactions to a performance and excessively literal perceptions of film to tragic accidents or even suicides connected with particular digital games. Hyperreality mimicking reality has become commonplace, however the question arises: can the modern individual deal with this? (shrink)

Autor razmatra znacaj interkulturalnog sporazumevanja u epohi globalizacije i ukazuje na ulogu koju Gadamerova hermeneutika igra u ovom kontekstu. Autor prvo izlaze osnovne odlike globalizacije, uzimajuci u obzir Gidensovo shvatanje savremene epohe kao radikalizacije modernosti i Hajdegerovo tumacenje savremenosti kao doba dovrsavanja metafizike kao nihilizma. Autor istice da pitanje o uslovima mogucnosti interkulturalnog sporazumevanja postaje vazno pitanje filozofije u situaciji intenzifikacije medju-kulturalnih susreta. On zatim pokazuje da Gadamerova filozofska hermeneutika, posebno njen pojam delatno-povesne svesti, nudi prihvatljivu osnovu za objasnjenje (...) mogucnosti dijaloga medju kulturama. Kako autor zakljucuje, hermeneutika na taj nacin afirmise znacaj etike konacnosti u savremenom svetu. (shrink)

Proboj zapadne europske filozofske misli na čijem se začelju pojavljuje ime francuskog mislioca R. Descartesa za sobom je donijelo oživljavanje čovjekove svijesti – tzv. post-renesansno intelektualno buđenje koje je navijestilo i označilo početak novog – modernoga doba, koje je na spoznajnoteorijskoj razini prepoznato kao početak vladavine instrumentalnog uma, odnosno, hegemonije Descartesovog cogita.U ovome radu nastoji se istražiti, pojasniti i protumačiti ulogu i značaj cogita u odnosu na moralno djelovanje modernoga čovjeka u percepciji suvremenog i glasovitog kanadskog filozofa, teoretičara i (...) mislioca Charlesa Taylora. Ima li um doista ekskluzivni primat nad čovjekovim djelovanjem, te kako u svjetlu uma objasniti i razumjeti krizu ethosa suvremenog čovjeka i pokušati pronaći adekvatno rješenje za pitanje globalne krize morala koja je zahvatila kompletnu civilizaciju našeg doba? – samo su neka među sličnim pitanjima koja će se propitati u ovome radu.The breakthrough of the Western European philosophic thought, whose final name is that of the French theorist R. Descartes, brought with it the revival of man’s conscience or the so-called post-Renaissance intellectual awakening, which announced and signified the beginning of a new – modern age, that was recognized on the cognitive-theoretical level as the beginning of the rule of instrumental reason, that is, the hegemony of the Descartean cogito.This presentation tends to research, clarify and interpret the role and the significance of the cogito in relationship with man’s moral action and generally, with the theory of morality of the modern Canadian philosopher, theorist and thinker Charles Taylor. Does reason indeed hold exclusive supremacy over man’s actions and how does one explain and understand the crisis of the modern man’s ethos in the light of reason, and try to find an adequate solution for the issue of a global morality crisis, which has taken over the entire civilization of our time? – are only some among a number of similar questions that will be discussed in this paper. (shrink)

Osnovna nakana teksta je ukazati na neke bitne momente u filozofijskom tematiziranju senzibiliteta. Unutar tog pokušaja se izdvaja razdoblje prosvjetiteljstva koje se pak oslanja na specifično čitanje kartezijanske misli kroz empirizam engleske provenijencije. Jean-Jacques Rousseau je prepoznat kao ključna figura ‘doba senzibiliteta’ te će njegova konstrukcija senzibilnog čovjeka biti posebno detaljno razmotrena. Zaključno se naslijeđe povijesnih, a posebno istaknuto Rousseauovih, čitanja senzibilne sfere čovjekove prirode kontekstualizira unutar aktualnih rasprava te se pronalaze moguća uporišta za tezu o suvremenoj rehabilitaciji senzibiliteta.The (...) aim of this text is to point out some of the relevant moments in philosophical approaches to the topic of sensibility. In that attempt, a period of Enlightenment is emphasized, with its specific reading of Cartesian thought through empiricism of English provenance. Jean-Jacques Rousseau poses as a key figure of the ‘Age of Sensibility’, and his construction of the sensible man is especially closely examined. Last part of the text contextualizes heritage of historical and philosophical readings of human nature, primarily the one of Rousseau, into modern debates. Consequently, possible footholds for the thesis of modern rehabilitation of sensibility are established. (shrink)

Razlika između prikaza vrhunskog sportaša nekad i danas možda se najbolje ocrtava u točki susreta kiborg-teorije i studija o sportu. Rekonceptualizacija pojma ‘sportaš’ u tome se smislu otvara kao pomak od ‘prirodnoga’ ka ‘umjetnom’. Tijekom ljudske povijesti vrhunski sportaši uvijek su bili doživljavani kao na određeni način ‘ne-prirodni’ i slavljeni kao heroji koji su nadvladali granice svojih prirodnih tijela. Današnji sportski događaji privlače više gledatelja nego ikada ranije, a oštra konkurencija podiže i same standarde i kriterije natjecanja. Sportovi koji privlače (...) mase gledatelja već su odavno predstave ‘nakaza’; gledateljima na stadionima ili pred televizorom u udobnosti njihovih domova gotovo je nemoguće zamisliti da bi i sami ikad mogli postići tako super-mišićavo tijelo sa super-brzim refleksima. Staromodni krv, znoj i suze još su uvijek negdje prisutni, iako inkorporirani u napredna dostignuća moderne tehno-kulture. Mnoštvo pitanja koja proizlaze iz takve perspektive pronašla su svoje mjesto za raspravu u relativno novom pluriperspektivnom pristupu izazovima biotehnološkog doba – bioetici. Bioetika nudi platformu za dijalog o bitnim pitanjima današnjice, dijalog koji nadrasta disciplinarne, stručne, historijske i kulturološke pozicije. Takav diskurs suočava se, međutim, sa pluralizmom u pristupima kao i metodološkim barijerama te pretpostavlja stvaranje odgovarajuće teorijske podloge. Ovaj rad će izdvojiti samo neke problemske točke koje u području sporta plastično ocrtavaju nedostatnosti postojećih monoperspektivno orijentiranih koncepcija. U tome smislu, naglasit će se samo neki simptomi koji ukazuju na dezorijentiranost svakodnevnog življenja, a koji se na osoben način prikazuju u sportu: krhkost etičkih pozicija sadržanih u konceptima »duha sporta« i fair playa u sučeljavanju sa znanstveno-tehničkim napretkom, objektivacija tijela, te porast interesa za aktivnostima visokog rizika. U ovome radu navedena obilježja razumijevaju se kao znakovi potrebe za nadilaženjem redukcionističkih i monoperspektivnih pristupa, donedavno dominantnih, a koje osobit bioetički pristup ima mogućnosti nadići. (shrink)

Aktuelna pandemija virusa korona navela je mnoge pojedince da preispitaju usvojene obrasce ponašanja. Savremeni čovek, naviknut da najčešće odlučuje i dela u skladu sa sopstvenim interesima i željama, suočava se danas sa zahtevom da svoje postupke podredi opštem dobru. U doba pandemije kada svaki vid neopreznog i nesavesnog delanja može predstavljati opasnost kako po samog delatnika, tako i po njegove bližnje, postavlja se pitanje: kako treba postupati i u skladu sa kojim načelima? Odgovor na ovu važnu nedoumicu možemo pronaći (...) ispitivanjem etičke doktrine Imanuela Kanta. Jedna od glavnih odlika njegove etike jeste eksplicitna zabrana postavljanja pojedinca i njegovih ličnih težnji i ciljeva u prvi plan. Kantov vrhovni moralni princip nije utemeljen u čulima i iskustvu, nego u čovekovoj racionalnoj prirodi i njegovom umu, što mu daje opšte važenje. Ovaj princip važi jednako za sva racionalna bića. Cilj ovog teksta je da pokaže kako Kantov vrhovni moralni princip (izražen u formi kategoričkog imperativa) i čuveni test univerzalizacije mogu da nam posluže kao neka vrsta vodiča za ispravno postupanje. Videćemo da prilikom svakog odlučivanja moramo prvo da se zapitamo šta bi se desilo kada bismo svi postupili na određeni način, odnosno, da li možemo hteti da živimo u svetu koji bi u tom slučaju nastao. Ukoliko je odgovor potrvdan, onda je predloženi postupak moralno ispravan. (shrink)

Autor prostredníctvom skúmania literárnych diel Charlesa Dickensa, Williama Makepeaca Thackeryho, George Eliotovej a Thomasa Hardyho vytvára mozaiku viktoriánskej morálky Anglicka 19. storočia. Dospel k záveru, že uvedená doba vôbec nebola taká puritánska, ako si ju zvykneme predstavovať a morálne problémy, ktoré ľudstvo rieši v priebehu svojho vývoja sú vo svojej podstate univerzálne, hoci nie totožné. Líšia sa vo svojich individuálnych podobách, v akých sa s nimi stretávame v jednotlivých obdobiach dejín ľudstva.

Predmet rasprave bit će antropološki pristup mjestu kulture u procesu humanizacije čovjeka: koje su dobrobiti razvoja modernoga doba i koji se problemi javljaju u postindustrijskoj i još uvijek tehnološkoj civilizaciji? Što se promijenilo s obzirom na fundamentalnu ulogu kulture u ljudskom svijetu: a) kad je kultura postala industrijski proizvod u smislu »masovne kulture«, i b) pod utjecajem postmodernog relativizma ? Posljedice tih promjena analizirat će se s gledišta supstancijalnih ljudskih mogućnosti kao što su kreativnost i imaginacija, osnove referenci koje (...) se tiču smisla života, multidimenzionalna priroda strukture ljudskoga karaktera, sloboda ličnosti naspram vulgariziranog individualizma, itd. Postavlja se zaključno pitanje: je li kultura postala potčinjena ekonomizmu ili politici, umjesto da bude njihova osnova? (shrink)

Istraživanje demonstriranja »pravde« u Homerovoj Odiseji od strane kraljeva ili sudaca u stvarnim situacijama toga doba, pokazalo je da je riječ o postupcima u partikularnoj formi, a ne o apstraktno pojmljenim principima. Ovi su postupci rješavali uvijek konkretne i specifične ad hoc situacije, a nisu primjenjivali depersonalizirane i općevažeće zakone, te se njihova uloga iscrpljivala u pregovaračkom postupku i nagodbi rivalskih strana. Namjera im je bila da nanovo uspostave destabiliziranu ustaljenost življenja običajnosne zajednice, pa se može reći da je (...) spomenuta procedura de facto predstavljala »pravdu« koja se primjenjivala u danom kontekstu. Zaključak autora jest da ovako shvaćena »pravda« nije bila ništa drugo do odgovarajuća metodologija, tj. pravilo konzerviranja postojećih običaja, ili naprosto korekcija narušenog modusa egzistiranja u nekom polisu.Research of demonstration of “justice” in Homer’s Odyssey by kings or magistrates in actu­al situations of the time, showed that these were particular procedures rather than abstractconcepts, always applied to resolve concrete and specific ad hoc situations and never to thedepersonalized and general laws, so their role was being exhausted in the course of negotiati­ons and settlement of rival parties. Their intention was to reestablish destabilized continuity ofmorality-based community, therefore it can be said that the mentioned procedure de facto repre­sented “justice” applied to a given context. The author concludes that the concept of “justice”in this sense was merely a suitable methodology, i.e. the rule of conservation of existing mores,or simply a correction of a violated mode of existence in a certain polis. (shrink)

Istraživanje demonstriranja »pravde« u Homerovoj Odiseji od strane kraljeva ili sudaca u stvarnim situacijama toga doba, pokazalo je da je riječ o postupcima u partikularnoj formi, a ne o apstraktno pojmljenim principima. Ovi su postupci rješavali uvijek konkretne i specifične ad hoc situacije, a nisu primjenjivali depersonalizirane i općevažeće zakone, te se njihova uloga iscrpljivala u pregovaračkom postupku i nagodbi rivalskih strana. Namjera im je bila da nanovo uspostave destabiliziranu ustaljenost življenja običajnosne zajednice, pa se može reći da je (...) spomenuta procedura de facto predstavljala »pravdu« koja se primjenjivala u danom kontekstu. Zaključak autora jest da ovako shvaćena »pravda« nije bila ništa drugo do odgovarajuća metodologija, tj. pravilo konzerviranja postojećih običaja, ili naprosto korekcija narušenog modusa egzistiranja u nekom polisu.Research of demonstration of “justice” in Homer’s Odyssey by kings or magistrates in actu­al situations of the time, showed that these were particular procedures rather than abstractconcepts, always applied to resolve concrete and specific ad hoc situations and never to thedepersonalized and general laws, so their role was being exhausted in the course of negotiati­ons and settlement of rival parties. Their intention was to reestablish destabilized continuity ofmorality-based community, therefore it can be said that the mentioned procedure de facto repre­sented “justice” applied to a given context. The author concludes that the concept of “justice”in this sense was merely a suitable methodology, i.e. the rule of conservation of existing mores,or simply a correction of a violated mode of existence in a certain polis. (shrink)

Sedamdesetih godina dvadesetog veka Zil Delez, zajedno s Feliksom Gatarijem i Kler Parne, razvija koncepte uredjenja i dijagrama: barem do Hiljadu ravni uredjenje i dijagram - prekrsteni potom u stvarnu i apstraktnu masinu - sacinjavali su istureni teorijski temelj celokupnog Delezovog dela. Ideja dijagrama mnogo duguje Fukou iz doba Nadziranja i kaznjavanja, s kojim Delez u tim godinama, vodi neprekidni teorijski dijalog. Ona za njega predstavlja veliki ulog jer je trebalo misliti mutacije istorijskih struktura izvan vladajucih sema strukturalizma i (...) marksizma. Delez se, kao mislilac buduceg suprotstavlja Fukou, istoricaru-genealogicaru promena: u sredistu te rasprave oko dijagrama pojavljuju se dve razlicite koncepcije mutacije koje Delez nastoji da pomiri u svojoj knjizi o Fukou. (shrink)

Fichte's Philosophy of Freemasonry took as its object the culture of a secret society, quite influential and widespread but no less obscure in times of Enlightenment and early Romanticism. He tried clarify it from the perspective of classical German idealism, and to use it for his own purposes: through it, Fichte sought to realize the idea of man as citizen of the world and thus to influence the so-called or public society, as well as politics. Fihteova Filozofija masonstva predstavlja pokusaj (...) da se sa stanovista filozofije klasicnog nemackog idealizma rasvetli i preuzme, odnosno iskoristi za vlastite svrhe, jedna u doba prosvetiteljstva i rane romantike uticajna i rasirena, iako i u to vreme nista manje opskurna kultura tajnog drustva, da se preko nje ostvari ideja coveka kao svetskog gradjanina i da se na taj nacin izvrsi uticaj na tzv. veliko ili javno drustvo i na politiku. (shrink)

Author considering, appearing and existing modern idea about university like one of the most important institution of knowledge which is arise in modern epoch. In this work particular attention will be initiated on considered different ideas and conception university which were before so-called Himbolt?s idea of university which has global disposition and which is in the last two centuries regardless on period of crisis, had dominant position in contemporary high school education.. The second part of work is consecrated on analysis (...) constitute the first Serbian university. In this part of work will be analyze different treatise and projects of university which are during 19. and on the beginning of 20. century arise in circle of Serbian intellectual elite in which are essentially influence at form of institutionally profile the first Serbian university. The third part of work surround there different phase of develop on university and university education in Serbia in XX and on the beginning of XXI century. The first phase present the time between two war; the second phase is consecrate the time of and the third phase consecrate the last decade of XX and the first decade of XXI century in which are tempestuous changes in society announce new searching and fundamental over questioning the state in our high school institution with primary target that theirs work coordinate with standard of European universities and that way accomplish theirs integration in net of European universities. Autor razmatra uslove nastanka srednjovekovnog univerziteta, shvacenog kao korporacije fakulteta, i govori o filozofskim idejama koje su uticale na stvaranje i sirenje moderne ideje univerziteta, sigurno jedne od najznacajnijih institucija znanja koja je nastala u modernoj epohi. U ovom radu posebna paznja bice posvecena razmatranju razlicitih filozofskih ideja univerziteta koje su prethodile stvaranju tzv. Humboltove ideje univerziteta koja je u poslednja dva veka, bez obzira na periode krize, imala u savremenom visokom skolstvu dominantnu poziciju. Drugi deo rada posvecen je razmatranju procesa konstituisanja prvog srpskog univerziteta. U ovom delu rada bice analizirane razlicite rasprave i projekti univerziteta koji su tokom 19. i pocetkom 20. veka nastali u krugovima srpske intelektualne elite i koji su bitno uticali na institucionalni karakter i obrazovni profil prvog srpskog univerziteta. Treci deo rada obuhvata razmatranje cetiri razlicite faze razvitka modernog univerziteta i univerzitetske nastave u Srbiji u XX veku. Prvu fazu cini period od osnivanja Beogradskog univerziteta do pocetka Prvog svetskog rata. Druga faza je posvecena razmatranju univerzitetskog obrazovanja u medjuratnom periodu, a treca i cetvrta faza obuhvataju analizu razvitka i funkcionisanja univerziteta u doba komunizma i pocetak tranzicije. Burne promene u nasem drustvu devedesetih godina XX veka, najavile su nova traganja i temeljna preispitivanja stanja na nasim visokoskolskim institucijama s osnovnim ciljem da se njihov nacin i program rada uskladi sa savremenim evropskim univerzitetskim standardima i na taj nacin pripremi njihovo integrisanje u mrezu evropskih univerziteta. (shrink)

Kierkegaardovo misaono nadahnuće motivirano je dvama nezadovoljstvima: prvo se tiče spekulativne filozofije i njezine nemogućnosti da zahvati zbiljnost pojedinca u njegovoj egzistencijalnoj danosti, a drugo se tiče građansko-kršćanskog svijeta njegova doba koji je u rasulu i gdje je »individua« posve dokinuta prevlašću »gomile«. Kako postati samim sobom, »jedan jedini«, odnosno »individua« , pitanje je koje Kierkegaard postavlja u središte svog filozofskog interesa. Put od običnog opstanka do zbiljskog egzistiranja, odnosno od »gomile« do »individue« ostvaruje se kroz tri stadija. To (...) su estetski, etički i religiozni stadij egzistiranja. U ovom se radu analiziraju njihovi ključni konstituensi i suodnos iščitavanjem primarno tri Kierkegaardova djela: Ili-ili, Bolest na smrt, Strah i drhtanje. I dok je odnos između estetskog i etičkog stadija dijalektički, religiozno stoji naspram estetskog i etičkog u naddijalektičkom odnosu. Taj se nad-dijalektički odnos pokazuje ključnim za interpretaciju Kierkegaardova mišljenja. -/- Kierkegaard’s philosophical inspiration was motivated by two displeasures: The first one concerns speculative philosophy and its incapability to grasp the reality of an individual in their existential givenness, and the second one has to do with the contemporary bourgeois-Christian world that had been falling apart and in which the “individual” was quite abrogated by the domination of the “crowd”. How to become one’s self, “unique”, or an “individual”, is the question Kierkegaard places into the center of his philosophical interest. The path from a common survival to a real existence, i. e., from the “crowd” to the “ndividual” is realized in three stages, through the esthetic, ethical, and the religious stages of exiastence. This paper analyzes their key constituents and their interrelation with an analysis of thre of Kierkegaard’s works: Either/Or, The Sickness unto Death, and Fear and Trembling. While the relation between the esthetic and ethical stages is a dialectical one, the religious is in a supradialectical relation to the esthetic and the ethical. This supradialectical relation is the key to the interpretation of Kierkegaard’s thought. (shrink)

U članku je riječ o bitnim obilježjima i modelu demokratskoga odgoja u Deweyevu djelu. Polazno je pitanje: što za suvremenu deliberativnu demokraciju znači Deweyev koncept odgoja i obrazovanja. Može li se njegov etički ideal čovječnosti primijeniti kao filozofski temelj za vrednovanje i opravdanje demokratske prakse? Je li Dewey potkopao i razorio temelje liberalizma, kako je tvrdio Richard Rorty? Ili njegova obnova filozofije zapravo tek vraća u život liberalizam i otvara nove putove demokraciji? Najnoviji val recepcije Deweyeve filozofije sve dubljim intenzitetom (...) pokazuje zacijelo da iz njezina misaonoga naslijeđa plodonosnim sudarima s idejama i tendencijama suvremenoga doba izlazi na vidjelo nešto što ujedno prekoračuje okvir suvremenosti i upućuje na budućnost. U aktualnoj renesansi pragmatizma posebice je znakovito primijetiti kako Deweyeva vrhunski profinjena kritika modernoga »individualizma« i zagovor jačanja ćudorednih i participativno demokratskih poveznica u lokalnim zajednicama pronalazi odjeka u komunitarističkim argumentacijskim diskursima. Zaključna je teza da Dewey isticanjem supstancijalne povezanosti »communicatio–community–common« ne ruši temelje liberalizma i demokracije nego ih štoviše obogaćuje, učvršćuje i podiže na višu razinu. (shrink)

Jaspers odbija vulgarno shvaćanje odnosa teologije i filozofije, koje se temelji na suprotnosti vjere i znanja, objave i uma. Vjera nije iracionalna. Polarnost racionalnog i iracionalnog može voditi samo k smetenosti egzistencije. Filozofijska vjera kao vjera misaonog čovjeka, u svako je doba povezana sa znanjem. Iako su znanost i filozofija jedna za drugu vezane, među njima postoji razlika. Smisao znanosti nije znanstveno dokaziv, njega može samo filozofija osvijetliti.

Mediteransko nasljeđe kulture, filozofije, povijesti i umjetnosti nepregledan je univerzum procesa, informacija, sinteza i imaginacija. Sam po sebi, Mediteran se predstavlja kao jedna opća imenica takvog opsega da predstavlja rod u kojem je velik dio opće europske kulture uvijek jedna od njegovih vrsta. No, ipak, riječ je o dojmu koji ne može težiti precizno utvrđenoj konstataciji već jednoj općoj opservaciji koja samo pokazuje da zamisao o zahvaćanju u smisao Mediterana kao nasljeđa ili suvremenosti predstavlja jedan ogroman, ali nikad dokraja dovršen (...) posao.Kao opće i široko obuhvatno ime, mediteranski prostor, onaj virtualni i onaj stvarni, otvorio je prostor mnogim iznimnim osobnostima. koje ukazuju na pojedinačni značaj svake od njih. Neizbježno, one ne mogu u kontekstu mediteranskog prostora predstavljati više od pojedinačnog slučaja koji nikad ne može obuhvatiti cjelokupni doseg pojma mediteranskog. Ali ono što mogu jest obznaniti one vlastite dosege koji ukazuju na vrijednost onoga što im je u mediteranskom prostoru otvoreno da misle, stvaraju i žive. U kontekstu Mediterana tu je uvijek prisutna jedna dimenzija napetosti između općeg i pojedinačnog, između napora da se izrazi duh vremena i nasljeđa, vlastito slaganje i neslaganje s njim, ali i promišljanje koje može probiti duh danog. Jedan od takvih filozofskih i umjetničkih osobnosti jest Albert Camus. Kao jedna od danas gotovo zaboravljenih figura mišljenja i umjetnosti, njegovo propitivanje humaniteta u djelima kao što su Mit o Sizifu i Pobunjeni čovjek svojevremeno su ostavili dubok trag iza sebe. Iako on nije napisao svoje pismo o humanizmu kao što je to učinio Heidegger , njegovo se djelo čini kao poseban slučaj jednog općeg govora o humanizmu suprotstavljen i zasigurno najpoznatijem intelektualcu svog doba, Jeanu Paulu Sartreu, intelektualnom hegemonu onoga doba. Postoji iskušenje da se Camusa u toj konstelaciji dovede u vezu s, recimo, stoicizmom, no time bismo promašili bit u odgovaranju na pitanje koliko bi njegov humanizam imao snage biti suvremeni humanizam, a koliko nova tehnika interpretiranja istog. Stoga mi je namjera propitati, suvremenu mogućnost tvorbi Camusovih promišljanja o povijesti, humanizmu, politici i umjetnosti, kao i danas uočljivi pomak u odnosu na prijašnje dosege u propitivanju etičnosti, politike i umjetnosti na mediteranskom prostoru.The cultural, philosophical, historical and artistic heritage of the Mediterranean is a measureless universe of processes, information, syntheses and imaginations. In itself, the Mediterranean portrays a general noun of such scope that it represents a kind in which a large part of general European culture is always but one of its sub varieties. However, this is but an impression, which cannot aspire to become a precisely verifiable or verified statement, or a general observation, which only demonstrates that the idea of penetrating the meaning of the Mediterranean as a heritage or contemporaneity represents an enormous yet never fully completed task.The Mediterranean space – both the virtual and actual – as a general and widely inclusive toponym has opened its doors to countless exceptional individuals, who point to the particular significance of each. Inevitably, within the context of the Mediterranean space they cannot exemplify more than a particular case that can never embrace the range of the Mediterranean concept as a whole. Yet, what they can do is disclose their own reaches that point to the value of that which is open to them in the Mediterranean realm to be thought, created and lived. A dimension of tension between the general and the particular, between the effort to express thespirit of time and heritage, one’s agreement and disagreement with it, as well as one’s reflections capable of penetrating the spirit of the given – are invariably present within the context of the Mediterranean. One such philosophical and artistic individual is Albert Camus. As one of the almost forgotten figures of thought and art today, his questioning humanity in The Myth of Sisyphus and The Rebel once left a profound trace. Although he never wrote a letter on humanism as Heidegger did , his work appears to be a special case of a general speech on humanism opposed to even surely the most famed intellectual of his time, Jean-Paul Sartre, the intellectual hegemon of his time. Within this constellation one can easily be tempted to compare Camus with, for example, Stoicism, but by doing so one would fail to answer the question of whether his humanism has the strength to be a contemporary humanism or just a novel interpretation technique of the same. This paper intends to examine the contemporary possibilities of constructing Camus’s reflections on history, humanism, politics and art, as well as the today distinct shift in relation to the earlier reaches of the studies into ethicality, politics and art within the space of the Mediterranean. (shrink)

Od tri velika ideala modernog demokratskog doba, bratstvo je vrlo brzo zasjenjeno drugim dvjema vrijednostima, slobodom i jednakošću. Suvremena politička teorija je skoro jednoglasno zamijenila i sam pojam bratstva pojmom solidarnosti ili društvene pravednosti: u svojoj Teoriji pravednosti, John Rawls izričito izjednačuje bratstvo s »načelom razlike« koje legitimira mehanizme distributivne pravednosti. Ipak, pogrešno prevodeći francusko fraternité kao community, neke angloamerički autori uvode treći republikanski ideal u okoštalu debatu liberala i komunitarijanaca: tamo gdje fraternité shvaćena kao solidarnost omogućuje suopstojnost slobode (...) i jednakosti, fraternité shvaćena kao zajednica postavlja granice izgradnji dobro uređenog demokratskog društva.De trois grands idéaux de l’âge démocratique moderne, la fraternité a été très tôt éclipsée par les deux autres valeurs que sont la liberté et l’égalité. La théorie politique contemporaine a quasi unanimement supplanté la notion même de fraternité par celle de solidarité ou de justice sociale : dans sa Théorie de la justice, John Rawls assimile explicitement la fraternité au « principe de différence » légitimant les dispositifs de justice distributive. Toutefois, par une traduction abusive, certains courants de la pensée politique anglo-saxonne interprètent fraternité comme communauté, en l’introduisant de la sorte dans le débat sclérosé entre libéraux et communautariens : là où la fraternité/solidarité rend compossibles liberté et égalité, fraternité/ communauté pose des limites à la construction d’une société démocratique bien ordonnée. (shrink)

U clanku se razmatra znacaj slobode za doba prosvetiteljstva, kao i veze izmedju filozofije prosvetiteljstva i liberalne teorije. Stavise, autorova centralna teza je da svetlost koja je pocela da osvetljava razum u dobu prosvetiteljstva vise nije imala nista ni sa Bogom, ni sa prirodom, vec samo sa ljudskom slobodom. Kao sto je Entoni Esli Kuper, treci erl od Seftsberija, zapazio u jednom od svojih pisama, sloboda je svoje svetlo prvo prosula po Nizozemskoj i Engleskoj. Autor takodje osporava tezu koju (...) je nedavno izneo Dzonatan Irving Izrael u svojim knjigama Radikalno prosvetiteljstvo i Osporeno prosvetiteljstvo da je pokret radikalnog prosvetiteljstva u 18. veku bio skoro iskljucivo inspirisan politickom i religijskom filozofijom Nizozemca Baruha de Spinoze. Iako je Spinozin doprinos radikalnom prosvetiteljstvu jasan i evidentan, on se takodje moze tretirati i kao mislilac koji je inspirisao neke struje umerenog prosvetiteljstva, pa cak i protiv-prosvetiteljstva. PR Projekat Ministarstva nauke Republike Srbije, br. 149029 i 179049: Prosvecenost u evropskom, regionalnom i nacionalnom kontekstu - istorija i savremenost i Politike drustvenog pamcenja i nacionalnog identiteta - regionalni i evropski kontekst. (shrink)