V tretji knjigi Politike, ene najpomembnejših in vplivnejših politično-filozofskih razprav sploh, se Aristoteles ukvarja z nekaterimi temeljnimi pojmi svojega političnega raziskovanja, npr. z opredelitvijo državljanstva, upravljanjem mesta kot celote, različnimi vrstami ustave, razlikovanjem med krepostjo dobrega človeka in vrlino dobrega državljana ter z razmerjem med političnimi skupnostmi, krepostjo in pravičnostjo. Zlasti prvo in drugo poglavje proučujeta pomen izraza 'državljan', upoštevajoč različne oblike državljanove prisotnosti pri oblasti in odločitvah. Analiza pokaže, da mora dober državljan biti sposoben bodisi vladati bodisi (...) biti vladan, isto pa pričakujemo tudi od dobrega človeka. In the third book of Politics, one of the most important and influential treatises on political philosophy ever written, Aristotle deals with some basic concepts of his political investigations, such as the definition of citizenship, the government of a city as a whole and the different types of regimes, the distinction between the virtue of a good man and the virtue of a good citizen, as well as the relation between political communities, virtue and justice. Particularly the first and second chapter examine the meaning of the word ‘citizen’, considering different kinds of citizen’s commitment to power and general decisions. The analysis shows that the good citizen will need to know both how to rule and to be ruled, and the good person is expected to have this very same capacity as well. (shrink)

Uvodno poglavje je pregled razprav o svobodi spod peresa določenih nevrofiziologov iz Nemčije. V tem okviru lahko pridemo do zaključka, da ni potrebna vrzel v vzročnosti narave, da bi lahko obstajalo nekaj takega kot svoboda. V tem oziru so Libetovi eksperimenti nekonsistentni. Svoboda je v bistvenem smislu prostost od določenosti volje po volji drugega. In svoboda ima enako kot človekova zavest bistveno družbeno formo. To pa še ne pomeni, da lahko podamo oris naravne zgodovine svobode, zgodovine, v kateri bi (...) neizogiben razvoj človeškega bitja in neomejena svoboda gibanja predstavljala bistveni razvojni fazi. Pričujoči članek je tako poskus razumevanja svobode v perspektivi zgodovine evolucije.In an introductory chapter I canvass a discussion concerning freedom which has been introduced, in Germany, by certain neurophysiologists. I conclude, with regard to this discussion, that no gap in the causality of nature is required in order for there to be freedom. In this respect, then, the Libet experiments prove inconclusive. Freedom is, essentially, freedom from the determination of one’s will by the will of others. And like human consciousness, freedom has an essentially social form. This, however, does not preclude that we may make a sketch of the natural history of freedom, a history in which the unfettered development of a living being and an uninhibited freedom of movement represent essential stages. This essay makes a case for placing the social and political understanding of freedom in the perspective of the history of evolution. (shrink)

U ovom radu autor prvo analizira razlike i slicnosti izmedju rata i terorizma, a zatim argumentise da su i jedan i drugi duboko nemoralni. Njihove razlike su mnogo manje znacajne od njihovih slicnosti, o kojih je glavna ona koja se sastoji u negiranju stanovista da je svaki ljudski zivot jednako vredan. To negiranje otvara put ka nehumanom i nasilnom tretmanu onih (neprijatelja, drugih) koji nisu toliko vredni koliko i mi, sto karakterise i terorizam i rat. Pored neprihvatljivih moralnih implikacija (...) proisteklog iz takvog tretmana drugih ljudskih bica, dalja zajednicka i problematicna posledica terorizma i rata se sastoji u cinjenici da dehumanizacija drugih vodi, na kraju, i ka dehumanizaciji nas samih. (shrink)

Aktuelna pandemija virusa korona navela je mnoge pojedince da preispitaju usvojene obrasce ponašanja. Savremeni čovek, naviknut da najčešće odlučuje i dela u skladu sa sopstvenim interesima i željama, suočava se danas sa zahtevom da svoje postupke podredi opštem dobru. U doba pandemije kada svaki vid neopreznog i nesavesnog delanja može predstavljati opasnost kako po samog delatnika, tako i po njegove bližnje, postavlja se pitanje: kako treba postupati i u skladu sa kojim načelima? Odgovor na ovu važnu nedoumicu možemo pronaći ispitivanjem (...) etičke doktrine Imanuela Kanta. Jedna od glavnih odlika njegove etike jeste eksplicitna zabrana postavljanja pojedinca i njegovih ličnih težnji i ciljeva u prvi plan. Kantov vrhovni moralni princip nije utemeljen u čulima i iskustvu, nego u čovekovoj racionalnoj prirodi i njegovom umu, što mu daje opšte važenje. Ovaj princip važi jednako za sva racionalna bića. Cilj ovog teksta je da pokaže kako Kantov vrhovni moralni princip (izražen u formi kategoričkog imperativa) i čuveni test univerzalizacije mogu da nam posluže kao neka vrsta vodiča za ispravno postupanje. Videćemo da prilikom svakog odlučivanja moramo prvo da se zapitamo šta bi se desilo kada bismo svi postupili na određeni način, odnosno, da li možemo hteti da živimo u svetu koji bi u tom slučaju nastao. Ukoliko je odgovor potrvdan, onda je predloženi postupak moralno ispravan. (shrink)

Tekst predstavlja analizu situacije sa ženama filozofkinjama u Hrvatskoj tijekom komunističko-socijalističkog razdoblja (1945. - 1989.). Analiza se usredotočuje na dva aspekta: stjecanje doktorata iz filozofije i publikacije. Naša analiza pokazuje da su filozofkinje tijekom tog razdoblja po oba kriterija, odnosno po broju doktora filozofije i broju publikacija, bile proporcionalno na otprilike istoj razini kao i danas u zapadnim zemljama, uključujući današnju Republiku Hrvatsku. Komunistički socijalizam je bio koristan za filozofkinje na dva načina. Prvo, administrativno, uklonio je prepreke za zapošljavanje (...) žena na sveučilištima i znanstvenim institutima. Drugo, komunizam i socijalizam, sami po sebi filozofske i socio-filozofske doktrine, nudili su niz novih tema, istraživanja i elaboracija za daljnji razvoj. Ti čimbenici omogućili su da u Hrvatskoj, koja je u to vrijeme bila ekonomski i obrazovno mnogo manje razvijena od većine današnjih zapadnih zemalja, proporcionalno isti broj filozofkinja ima akademsku poziciju kao danas u zapadnom svijetu (uključujući današnju Hrvatsku). Također smo analizirali sedam najvažnijih filozofskih časopisa koji su izlazili u to vrijeme i utvrdili da je između 1945. i 1989. godine 15,4% tekstova bilo napisano od strane žena. Omjer ženskog autorstva je 0,2. To je impresivan broj ako uzmemo u obzir da je u to vrijeme omjer ženskog autorstva bio veći nego trenutno na JSTOR-u, uzimajući u obzir razlike u postupcima objavljivanja tada i sada. (shrink)

Kierkegaardovo misaono nadahnuće motivirano je dvama nezadovoljstvima: prvo se tiče spekulativne filozofije i njezine nemogućnosti da zahvati zbiljnost pojedinca u njegovoj egzistencijalnoj danosti, a drugo se tiče građansko-kršćanskog svijeta njegova doba koji je u rasulu i gdje je »individua« posve dokinuta prevlašću »gomile«. Kako postati samim sobom, »jedan jedini«, odnosno »individua« , pitanje je koje Kierkegaard postavlja u središte svog filozofskog interesa. Put od običnog opstanka do zbiljskog egzistiranja, odnosno od »gomile« do »individue« ostvaruje se kroz tri stadija. To (...) su estetski, etički i religiozni stadij egzistiranja. U ovom se radu analiziraju njihovi ključni konstituensi i suodnos iščitavanjem primarno tri Kierkegaardova djela: Ili-ili, Bolest na smrt, Strah i drhtanje. I dok je odnos između estetskog i etičkog stadija dijalektički, religiozno stoji naspram estetskog i etičkog u naddijalektičkom odnosu. Taj se nad-dijalektički odnos pokazuje ključnim za interpretaciju Kierkegaardova mišljenja. -/- Kierkegaard’s philosophical inspiration was motivated by two displeasures: The first one concerns speculative philosophy and its incapability to grasp the reality of an individual in their existential givenness, and the second one has to do with the contemporary bourgeois-Christian world that had been falling apart and in which the “individual” was quite abrogated by the domination of the “crowd”. How to become one’s self, “unique”, or an “individual”, is the question Kierkegaard places into the center of his philosophical interest. The path from a common survival to a real existence, i. e., from the “crowd” to the “ndividual” is realized in three stages, through the esthetic, ethical, and the religious stages of exiastence. This paper analyzes their key constituents and their interrelation with an analysis of thre of Kierkegaard’s works: Either/Or, The Sickness unto Death, and Fear and Trembling. While the relation between the esthetic and ethical stages is a dialectical one, the religious is in a supradialectical relation to the esthetic and the ethical. This supradialectical relation is the key to the interpretation of Kierkegaard’s thought. (shrink)

Ovaj rad odgovara na argument modalnog kolapsa protiv božanske jednostavnosti ili klasičnog teizma koji nude neoklasični ili kompleksni teisti. Argument modalnog kolapsa tvrdi da ako je Bog apsolutno jednostavan i apsolutno neophodan, tada je Božji čin stvaranja apsolutno neophodan, pa je stoga postojanje stvorenog svijeta također apsolutno neophodno. To znači da se Bog i njegova kreacija urušavaju u jednu modalnu kategoriju apsolutne nužnosti bez ikakvih kontingentnih bića. Moj odgovor je utemeljen na islamskoj neoplatonstičkoj filozofiji Ibn Sine i islamskoj tradiciji. Nudim (...) četiri argumenta koji dopuštaju muslimanskom neoplatoničaru da apsorbira modalni kolaps u modalitetu mogućih svjetova koji istovremeno može negira modalni kolaps unutar avicenovskog modaliteta: Prvo, prigovor modalnog kolapsa temelji se na okviru mogućih svjetova čiji je pojam nužnosti preširok; ovaj okvir ne uspijeva napraviti razliku između Boga kao ontološki nužnog po sebi, stvorenog bića kao nužno ovisnog o drugome i puke logičke nužnosti, kao što to čine Ibn Sina i islamski mislioci. Drugo, argumenti modalnog kolapsa samo pokazuju da je kreacija neophodna kroz drugost, ali ne uspijevaju dokazati da kreacija ima ontološku nužnost ili aseity––što se odnosi samo na Boga; prema tome, ne dolazi do posljedičnog modalnog kolapsa kada nečiji modalitet prepozna kreaciju kao "ovisno nužno biće" unatoč tome što je modalno nužno. Treće, islamski filozofi imaju nelibertarijanski pojam Božje volje i slobode koji je imun na prigovore modalnog kolapsa. Konačno, tvrdim da svi klasični i neoklasični teisti moraju prihvatiti modalno nužnu kreaciju jer libertarijanski modeli Božje volje za sobom povlače neuzrokovane i primitivno kontingentne učinke. (shrink)

U svome spisu O slobodi, John Stuart Mill predstavlja svoje poznato načelo nenanošenja štete na sljedeći način: “… samozaštita [je] jedina svrha zbog koje se čovječanstvo, pojedinačno ili kolektivno, ima pravo miješati u slobodu djelovanja svakog od svojih članova. […] On je odgovoran društvu samo za ono svoje ponašanje koje se tiče ostalih. […] Pojedinac je neograničeni gospodar nad samim sobom, nad svojim tijelom i dušom.” Dakle, postoji razlika između postupaka koji se tiču nas samih i postupaka koji se tiču (...) ostalih, te moralnoj kritici podliježu samo postupci koji se tiču ostalih. Međutim, iako se svi postupci na neki način tiču nas samih, nije jasno postoje li bilo koji postupci koji su isključivo takvi. Postoje i dvije dodatne poteškoće. Kao prvo, ‘pojedinac’ može i ne biti pojedinačna osoba; samo-određujuće zajednice, barem kada su sposobne samostalno odlučivati, također su ‘pojedinci’ u ovome smislu. Kao drugo, tvrdi se da se klase postupaka, djelatnosti i načina postupanja opravdavaju drukčije nego pojedinačni postupci. Koje su, dakle, granice koje ‘drugi’ imaju kako bi se ‘zaštititili’ od kojih ‘pojedinaca’ te koja prava na postupanje i zaštitu oni imaju? Ako je izvor opravdanja, u konačnoj raščlambi, zaštita ili obrana, što se – i zašto – treba ili mora zaštititi? Gdje leži crta razgraničenja između postupaka koji se tiču nas samih i postupaka koji se tiču ostalih? U našem vremenu, kao i u Millovu, nailazimo na mnoge situacije u kojima je takva crta potrebna, ali je teško odrediva ili ustanovljiva. Jedan takav primjer, slučaj istospolnih brakova, dodatno se ispituje u ovome članku.In his essay On Liberty, John Stuart Mill presents the famous harmprinciple in the following manner: “[…] the sole end for which mankind are warranted, individually or collectively, in interfering with the liberty of action of any of their number, is self-protection. […] The only part of the conduct of anyone, for which he is amenable to society, is that which concerns others. […] Over himself, over his own body and mind, the individual is sovereign.” Hence, there is a distinction between self-regarding and other-regarding acts, and only the latter are subject to moral criticism. However, while all acts are in some way selfregarding, it is not clear if there are any which are exclusively so. There are two additional difficulties. First, the “individual” may not be an individual person; self-determining communities, at least when they have the ability to decide for themselves, are also “individuals” in this sense. Second, it is claimed that groups of acts have a different kind of justification from single acts. So what are the limits which “others” have in order to protect themselves from what “individuals” do, and what are their rights to do and to protect? If, in the final analysis, protection or defense is a source of justification, what should or must be protected, and why? Where does the demarcation line between self-regarding and other-regarding acts lie? In our age, as in Mill’s, we encounter many situations where such a line is needed, yet is hard to determine or establish. One such example, the case of same-sex marriages, is further explored in this paper. (shrink)

Since the fall of the Berlin wall, the process of globalization has been understood as a necessary fate. The myth of the almightiness of the market economy, liberalization and deregulation is revitalized. Before us, there is a phenomenon Lacan?s discourse of University, which in 20 century was firstly given as a Stalinist discourse and today is given as a neo-liberal discourse of globalization. From underneath og a seeming objectivity, a Master insists-either the Party and the Capital. Just as the utopia (...) of the world proletarian revolution has fallen apart, the utopia of globalize capitalism and liberal democracy is also falling apart. The 9/11 event is opening opportunities for a construction of the field of social and political, out of the contour of the status quo. The coordinates of the possibility has changed and if we take the non-existence of the grand Autre on ourselves, then the contingence interference in the existent socio-symbolic order is possible. Posle pada berlinskog zida proces globalizacije je shvatan kao nuzna sudbina Revitaliziran je mit svemogucnosti trzisne privrede, liberalizacije i deregulacije. Ovaj fenomen moze se razumeti kroz diskurs Lacanovog "Univerziteta", koji se u 20. stolecu prvo prikazivao kao staljinisticki diskurs, a danas kao neoliberalisticki diskurs globalizacije. Uvek se ispod prividne objektivnosti univerzitetskog diskursa pokazuje Gospodar - ili Partija ili Kapital. Isto kao sto je propala utopija svetske proleterske revolucije, raspada se i utopija univerzaliziranog globaliziranog kapitalizma i liberalne demokratije. Dogadjaj od 11. septembra otvara mogucnosti za konstrukciju terena drustvenog i politickog izvan kontura status quo. Koordinate moguceg promenile su se i ako uzmemo na sebe ne-egzistenciju velikog Drugog, moguca je kontingentna intervencija u postojeci drustveno-simbolicni poredak. (shrink)

U obraćenju i životu svetog Augustina veliku je ulogu odigrala ljubav prema filozofiji. Toliko je značajan njezin utjecaj na njegov životni tijek da se čak govorilo o dva obraćenja: jedno na filozofiju, drugo na kršćanstvo. Ako bi bilo pretjerano govoriti o dva obraćenja, jer se radilo o istom procesu u kojem je filozofija odigrala značajnu ulogu u Augustinovu boljem razumijevanju kršćanstva, ipak se ne može zanijekati važnost filozofije u njegovoj intelektualnoj formaciji. Ako mu je kršćanstvo predstavljalo puninu, onda mu je (...) filozofija predstavljala značajnu dionicu puta, pridonoseći jasnijem poimanju Boga, te razumijevanju mnogih filozofskih pitanja koja do tada nije shvaćao .Iz Augustinova se iskustva vidi da filozofija s jedne strane podrazumijeva, a s druge budi želju za znanjem i povećava žeđ za spoznajom . No, ne bilo kakvom, već spoznajom istine, radi čega Augustin polemizira protiv akademika onoga vremena koji su pali u skepticizam. Svaka spoznata istina, po Augustinu, čovjeka upućuje na okretanje prema vlastitoj nutrini, te na hod prema Istini, koja, osim što se objavljuje kroz proces spoznaje kao Logos, pomaže čovjeku objavljujući se utjelovljenjem, čime postaje vidljiva i opipljiva. Upravo filozofija u prvom trenutku daje Augustinu najsnažniji poticaj da se podigne iz blata nemorala, površnosti i lagodnog života, svjestan da ne može osjetiti čistoću istine ukoliko sama sebe ne očisti, kao što su uostalom držali filozofi platonske i neoplatonske tradicije. Zapaljen žarom za filozofskom spoznajom i slašću koju u njemu ostavlja okus istine, odlučuje se na moralno življenje, podlažući život radikalnoj promjeni koja ga preporađa i usmjeruje njegov život novim pravcem. Rastvarajući jedra filozofije vjetru Duha Božjega i objave, usmjeruje svoju lađu u sigurnu luku vjere, odlučujući potom cijeli svoj život posvetiti izučavanju filozofije u krugu najbližih prijatelja, tvoreći čak svojevrsnu filozofskomonašku zajednicu.Ukoliko je to prvo razdoblje Augustinova života obilježeno ljubavlju prema filozofiji onda se razdoblje nakon obraćenja ne može razumjeti ukoliko se nema pred očima hermeneutiku ljubavi. Cjelokupna Hipončeva misao biva prožeta »filozofijom ljubavi«, čime integrira dimenziju ljubavi u filozofiju kao njezin bitni dio, što nije bio slučaj klasične grčke filozofije. Ovakav je velik korak mogao napraviti samo zahvaljujući kršćanskoj objavi koju shvaća kao nužnu pomoć da čovjek ne skrene s puta istine u pogrešku i zabludu. Shodno tome, Augustin prihvaća Boga ne samo kao vrhovno dobro ili kao jedno, poput uglednih filozofa svoga vremena, već ga prvenstveno spoznaje kao ljubav, koja jedina daje obrazloženje stvaranja i odgovore o smislu ljudskog postojanja.Love of philosophy played a major role in St. Augustine’s conversion and life in general. The influence of philosophy on the course of his life was so vital that it could even be said that he converted twice – first to philosophy, then to Christianity. If, however, it is an exaggeration to talk of two conversions since the two processes are but one, in which philosophy played a key role in Augustine’s better understanding of Christianity, the importance of philosophy in his intellectual development can, nevertheless, not be denied. If, for St. Augustine, Christianity represented fullness, then philosophy epitomised a crucial segment of his path contributing both to a much clearer conception of God and an understanding of many philosophical questions, which he had not understood up to then .St. Augustine’s experience reveals that philosophy, on the one hand, implies and, on the other, arouses one’s desire for knowledge, as well as augments one’s thirst for insight . Not just any insight but insight into truth, due to which St. Augustine polemicised against his contemporary scholars who fell for and into scepticism. According to St. Augustine, each understood truth directs man to turn to his very own inner being, and to take the path leading to the Truth, which – besides unveiling itself as Logos through the process of understanding – helps man, disclosing itself through embodiment, with which it becomes both discernible and tangible. It is precisely philosophy that provides St. Augustine with the most powerful and timely stimulus to rise from and above the filth of immorality, superficiality and an easy life, aware that he cannot experience the purity of truth unless he cleanses himself first, which is, after all, what the traditions of both Platonism and Neo-Platonism claim. Burning with desire for philosophical insight and the delight that the taste of truth leaves him with, he decides to live morally while radically changing his life and thus becoming re-born and directed towards a new course. Hoisting the sails of philosophy before the winds of the Spirit of God and the revelation, St. Augustine guides his vessel into the safe harbour of faith, deciding to devote his entire life to the study of philosophy in the company of his closest friends, thus creating a philosophicalmonastic community of its kind.If the pre-conversion years of St. Augustine’s life are distinguished by his love of philosophy, then the post-conversion years of his life cannot be understood without the hermeneutics of love. His entire thought is imbued with the »philosophy of love«, with which he integrates the dimension of love into philosophy as its essential segment, which was not the case with classic Greek philosophy. He could take this giant step only owing to Christian revelation, which he holds to be a necessary help to man, preventing him from deviating from the path of truth to the path of error and misconception. Accordingly, St. Augustine does not only accept God as the supreme good or as one, as many reputable philosophers of his time do, but primarily understands Him to be love, which is the only concept capable of providing justification of creation and answers to the questions of the meaning of human existence. (shrink)

Ova studija predlaže nekoliko oslonaca za cjelovitu analizu razvoja problema smrti u Heideggerovoj misli nakon Sein und Zeit. Vodeće pitanje u našem istraživanju je kako fenomenologija smrti ostaje u središtu Heideggerovog interesa nakon analitike Daseina. Rasprava se usredotočuje na razdoblje od 1931. do 1935., prema kronološkom slijedu, s ciljem da istakne nekoliko različitih etapa u misli o smrti nakon Sein und Zeit. Počinjemo analizom reakcija samog Heideggera na recepciju problema smrti u prvo vrijeme nakon što je izdan Sein und (...) Zeit. Zatim analiziramo pojavu teme smrti u tri predavanja: zimskog semestra 1931.–1932. , u predavanju iz 1934./1935. o Hölderlinu , te u predavanju u ljeti 1935. – Uvod u metafiziku. (shrink)

U ovom radu istražujem kako su se Hjumova gledišta o odnosu između skepticizma i filozofije razvijala i kako su sazrevala tokom njegovog filozofskog rada. Hjumovo prvo delo, Rasprava o ljudskoj prirodi, ostavlja otvoreno pitanje zašto bi se iko bavio filozofijom u svetlu otkrića da su skeptički argumenti neoborivi. Cilj mi je da pokažem da, iako se Hjumov stav o skepticizmu i njegova skeptička pozicija nisu suštinski menjali tokom godina, Istraživanje o ljudskom razumu i Dijalozi o prirodnoj religiji, kao i (...) nekoliko njegovih kraćih spisa sadrže interesantne promene, dodatke i poboljšanja kada je reč o njegovom shvatanju toga na koji način skepticizam može da utiče na filozofiju. Tek u svom poslednjem delu Hjum nedvosmisleno tvrdi da skepticizam ostvaruje trajan i pozitivan uticaj na naše bavljenje filozofijom, a ovaj uticaj se pre svega ogleda u intelektualnoj skromnosti i ograničavanju predmeta filozofskog istraživanja. (shrink)

Na temelju analize strukture i slijeda postupka analogije, autor upućuje kritiku tezi o djelomičnoj svodljivosti, tj. tezi prema kojoj se analogija, izuzev onoga njezinog koraka koji predstavlja strogu analogiju, može svesti na vaganje. U radu se stoga prvo iznose neki problemi navedene teze, poput nenužnosti svodljivosti ili činjenice da se pod krinkom vaganja provodi prava analogija. Središnja je teza rada tvrdnja da analogiju nije moguće uspješno svesti na oblik vaganja.

Tretji delSISTEM POSAMEZNIH UMETNOSTIUvodRazdelitevPrvi razdelek:ARHITEKTURAPrvo poglavje:Samostojna, simbolična arhitektura1. Arhitekturna dela, zgrajena za združitev ljudstev2. Arhitekturna dela, nihajoča med stavbarstvom in skulpturoa. Falični stebri ipd.b. Obeliski ipd.c. Egipčanski templji3. Prehod od samostojne arhitekture h klasičnia. Indijske in egipčanske podzemne zgradbeb. Bivališča mrtvih, piramide ipd.c. Prehod k služeči arhitekturiDrugo poglavje:Klasična arhitektura1. Splošni značaj klasične arhitekturea. Služnost določenemu smotrub. Primernost stavbe svojemu smotruc. Hiša kot osnovni tip2. Posebna osnovna določila arhitektonskih forma. O lesenih in kamnitih zgradbahb. Posebne oblike templjac. Klasični tempelj (...) kot celota3. Različni stili klasične arhitekturea. Dorski, jonski in korintski stebrni redb. Rimska konstrukcija ločnega obokac. Splošni značaj rimske arhitektureTretje poglavje:Romantična arhitektura1. Splošni značaj2. Posebni arhitektonski način oblikovanjaa. V celoti zaprta hiša kot osnovna formab. Podoba notranjščine in zunanjščinec. Način okraševanja3. Različni stili romantične arhitekturea. Predgotsko stavbarstvob. Pravo gotsko stavbarstvoc. Civilno stavbarstvo srednjega vekaTerminološki slovarček. (shrink)

VSEBINAPredgovor k prvi izdajiPredgovor k drugi izdajiUvodI. O razliki med čistim in empiričnim spoznanjemII. V posesti imamo neka apriorna spoznanja, in celo navadni razum ni nikoli brez takšnih spoznanjIII. Filozofija potrebuje neko znanost, ki bi določila možnost, principe in obseg vseh apriornih spoznanjIV. O razliki med analitičnimi in sintetičnimi sodbamiV. V vseh teoretičnih znanostih uma so kot principi vsebovane apriorne sinteticne sodbeVI. Obča naloga čistega umaVII. Ideja in razdelitev posebne znanosti z imenom kritika čistega uma1. Transcendentalni nauk o elementihPrvi del. (...) Transcendentalna estetika§ 1.Prvi odsek. O prostoru§ 2. Metafizična ekspozicija tega pojma§ 3. Transcendentalna ekspozicija pojma prostoraSklepi iz gornjih pojmovDrugi odsek. O času§ 4. Metafizična ekspozicija pojma časa§ 5. Transcendentalna ekspozicija pojma časa§ 6. Sklepi iz teh pojmov§ 7. Pojasnilo§ 8. Obče opombe k transcendentalni estetikiZaključek transcendentalne estetikeDrugi del. Transcendentalna logikaUvod. Ideja transcendentalne logikeI. O logiki nasplohII. O transcendentalni logikiIII. O razdelitvi obče logike na analitiko in dialektikoIV. O razdelitvi transcendentalne logike na transcendentalno analitiko in dialektikoPrvi razdelek. Transcendentalna analitikaPrva knjiga. Analitika pojmovPrvo poglavje. O vodilu za odkrtije vseh čistih razumskih pojmovPrvi odsek. O logični rabi razuma nasplohDrugi odsek§ 9. O logični funkciji razuma v sodbahTretji odsek§ 10. O čistih razumskih pojmih ali kategorijah§ 11.§ 12.Drugo poglavje. O dedukciji čistih razumskih pojmovPrvi odsek§ 13. O principih transcendentalne dedukcije nasploh[§ 14.] Prehod k transcendentalni dedukciji kategorijDrugi odsek. Transcendentalna dedukcija čistih razumskih pojmov [B]§ 15. O možnosti povezave nasploh§ 16. O izvorni sintetični enotnosti apercepcije§ 17. Načelo sintetične enotnosti apercepcije je najvišji princip vse rabe razuma§ 18. Kaj je objektivna enotnost samozavedanja§ 19. Logična forma vseh sodb je v objektivni enotnosti apercepcije v njih vsebovanih pojmov§ 20. Vsi čutni zori so podvrženi kategorijam kot pogojem, pod katerimi se njihovo raznoterje edino lahko združi v eno zavest§ 21. Opomba§ 22. Kategorija nima nobene druge rabe za spoznanje reči, kot je njena aplikacija na predmete izkustva§ 23.§ 24. O aplikaciji kategorij na predmete čutov nasploh§ 25.§ 26. Transcendentalna dedukcija obče možne izkustvene rabe čistih razumskih pojmov§ 27. Rezultat te dedukcije razumskih pojmovDrugi odsek. O apriornih temeljih za možnost izkustva [A]Vnaprejšnje opozorilo1. O sintezi aprehenzije v zoru2. O sintezi reprodukcije v upodobitvi3. O sintezi rekognicije v pojmu4. Preliminarna razlaga možnosti kategorij kot apriornih spoznanjTretji odsek. O razmerju razuma do predmetov nasploh in možnosti, da jih spoznamo apriori [A]Sumarična predstavitev pravilnosti in edine možnosti te dedukcije čistih razumskih pojmov [A]Druga knjiga. Analitika načelUvod. O transcendentalni razsodni moči nasplohPrvo poglavje. O shematizmu čistih razumskih pojmov. (shrink)

Autor razmatra znacaj interkulturalnog sporazumevanja u epohi globalizacije i ukazuje na ulogu koju Gadamerova hermeneutika igra u ovom kontekstu. Autor prvo izlaze osnovne odlike globalizacije, uzimajuci u obzir Gidensovo shvatanje savremene epohe kao radikalizacije modernosti i Hajdegerovo tumacenje savremenosti kao doba dovrsavanja metafizike kao nihilizma. Autor istice da pitanje o uslovima mogucnosti interkulturalnog sporazumevanja postaje vazno pitanje filozofije u situaciji intenzifikacije medju-kulturalnih susreta. On zatim pokazuje da Gadamerova filozofska hermeneutika, posebno njen pojam delatno-povesne svesti, nudi prihvatljivu osnovu za objasnjenje (...) mogucnosti dijaloga medju kulturama. Kako autor zakljucuje, hermeneutika na taj nacin afirmise znacaj etike konacnosti u savremenom svetu. (shrink)

Dva su osnovna shvatanja odnosa između ustavnih prava i analize proporcionalnosti. Prvo drži da postoji nužna veza između ustavnih prava i proporcionalnosti; drugo tvrdi da pitanje o tome da li su ustavna prava i proporcionalnost povezani zavisi od toga šta su ustavotvorci zapravo odlučili, tj. zavisi od pozitivnog prava. Prva teza se može označiti kao “teza o nužnosti”, druga se može označiti kao “teza o kontingentnosti.” Prema tezi o nužnosti, legitimnost proporcionalnosti je pitanje prirode ustavnih prava, dok je prema (...) tezi o kontingentnosti legitimnost proporcionalnosti pitanje tumačenja. U članku se zastupa teza o nužnosti. | Prethodna verzija ovog članka je objavljena u Chinese Yearbook of Constitutional Law (2010). 221–235. (shrink)

Unatoč naslovu koji pokriva iznimno opširno područje, članak se usredotočuje na blisko pitanje da li Specijalna teorija relativnosti nužno zagovara ukidanje ontološke razlike između prošlih i budućih događaja, između prošlosti i budućnosti općenito. Izraženo žargonom koji uvodi Stein: jesmo li u okviru STR prinuđeni birati isključivo između ‘solipsizma’ i ‘determinizma’? Posebice će biti riječi o ulozi koju konvencionalnost istovremenosti u STR ima u pokušaju odgovora na ovo pitanje. Standardni argumenti pozivaju se na relativnost istovremenosti, tvrdnju da STR negira postojanje univerzalne (...) ‘sadašnjosti’ koja razgraničava ‘prošlost’ i ‘budućnost’, kako bi pokazali da nema ontološke razlike između prošlosti i budućnosti, da su obje jednako određene/zbiljne . Pritom se prešutno prelazi preko činjenice da je za uspostavu ontoloških tvrdnji vezanih uz relativnost istovremenosti potrebno prvo riješiti pitanje konvencionalnosti istovremenosti u okviru STR. U članku će se nastojati pokazati da promatranjem pitanja konvencionalnosti istovremenosti iz perspektive ‘čisto filozofskog’ Dummettovog određenja razlike između prošlosti i budućnosti možemo u okviru STR pokušati razviti shvaćanje razlikovanja prošlosti i budućnosti mimo stroge ontološke dihotomije ‘solipsizam’/‘determinizam’, ukoliko kriterij koji postavlja STR shvatimo kao epistemički, a ne kao ontološki.Despite a broad-range title the paper settles for the related issue of whether the Special Theory of Relativity necessarily advocates the demise of an ontological difference between past and future events, between past and future in general. In the jargon of H. Stein: are we forced, within the framework of the STR, to choose only between ‘solipsism’ and ‘determinism’ exclusively? A special emphasis is placed on the role that the conventionality of simultaneity plays in the STR with regards to this question. The standard arguments rely on the relativity of simultaneity, the claim that the STR negates the existence of a universal ‘present’ that divides the ‘past’ and the ‘future’, so as to conclude that there is no ontological difference between past and future events, that both are equally determined/real . This often neglects the fact that to establish the ontological claims related to relativity of simultaneity, one must first resolve the issues of conventionality of simultaneity within the STR. The paper will aim to show that by addressing the issue of conventionality from Dummett’s ‘purely philosophical’ determination of the difference between the past and the future, we develop an understanding of the said difference, within the framework of the STR, beyond the strict ontological dichotomy of ‘solipsism/determinism’, given that the criterion that is provided by the STR is understood as epistemic and not ontological. (shrink)

U opsežnoj literaturi o globalizaciji postalo je uobičajeno tvrditi da su se koncepti ‘prostor’, ‘vrijeme’ i ‘sebstvo’ drastično promijenili posljednjih desetljeća tijekom procesa globalizacije. Moj tekst nudi analizu nekoliko tema za raspravu, koristeći navedene riječi metaforički. Analiza se prvo usmjerava na slavne termine Manuela Castellsa ‘prostor protoka’ i ‘bezvremeno vrijeme’ te na više klasičan termin Hannah Arendt ‘gubitak sebe’. Kroz analizu njihova korištenja u radovima spomenutih autora i njihovih sljedbenika, nastojat ću prikazati: navedeni termini su previše nejasni da bi (...) se koristili kao ogledni koncepti te su prihvatljivi samo u pukom metaforičkom smislu; ti su termini utemeljeni u dobro poznatom diskursu literature klasičnog moderniteta i time nisu specifični termini globalizacije. Posljednji autor kojeg analiziram u tekstu je škotski profesor iz 19. stoljeća Andrew Ure. On je, vokabularom koji koristi za opisivanje svoga svijeta, a koji je sličan ranije spomenutim terminima M. Castellsa i H. Arendt, dio diskursa klasičnog moderniteta sa radikalno drugačijom evaluacijom. (shrink)

Eliminativist metaphysicians have recently explored various arguments, including those about over-determination, colocation, the problem of the Many and ontological parsimony, for dispensing with kinds and their token continuants. Further, David Lewis’s missing “real temporary intrinsics” has paved the way to treating the sortal and the modal properties yielding the persistence conditions of continuants as unreal because they are extrinsic. In this paper I show, first, that none of the arguments mentioned above are decisive against the disputed entities. Second, I argue (...) that the sortal/modal properties, while extrinsic, are also real, because they are constitutive of kinds. The general point is that modal conceptualism should not be conflated with a cheap version of semanticism. The position advocated here is based on closing the gap between the metaphysical and the epistemic perspectives.Eliminativistički metafizičari u novije su doba istražili razne argumente, uključujući argumente pretjerane determininacije, kolokacije, problem mnoštva i ontološke štedljivosti, kako bi se riješili vrsta i njihovih primjeraka kontinuanata. Nadalje, Lewisova nedostajuća “stvarna privremena intrinzična svojstva” utrla su put shvaćanju sortalnih i modalnih svojstava koja pružaju uvjete ustrajavanja kontinuanata kao nestvarnih, budući da su ekstrinzična. U ovome članku pokazujem, prvo, da nijedan od spomenutih argumenata ne daje odlučne razloge protiv prijepornih entiteta. Drugo, tvrdim da su sortalna/modalna svojstva, iako su ekstrinzična, također stvarna, budući da su konstitutivna za vrste. Općenito, modalni konceptualizam ne treba brkati s jeftinom verzijom semanticizma. Stajalište koje se ovdje zagovara zasniva se na zatvaranju jaza između metafizičke i epistemičke perspektive. (shrink)

Autor u ovom tekstu pokusava da odgovori na pitanje o broju religioznih ljudi danas u dvema postkomunistickim i pravoslavnim zemljama, a potom i o broju pravoslavnih vernika u njima. U tom smislu se analiziraju brojni podaci iz empirijske evidencije uz upotrebu velikog broja indikatora o kojima se raspravlja u tekstu. Autor ih analizira prvo kao indikatore predstavne dimenzije religioznosti, zatim kao indikatore verovanja u dogmatsko jezgro hriscanstva, indikatore aktuelne crkveno-obredne prakse i kao indikatore tradicionalnog odnosa prema religiji i crkvi. (...) Ovim analizama autor nastoji da pronadje onoj kriterijum ili skup kriterijuma koji ce najbolje da izrazi religioznost stanovnistva na nekom prostoru. U toj analizi se identifikuju tri pristupa u ruskoj sociolosko-religioloskoj literaturi. Prvi je imenovan kao klasicni, pozitivisticki pristup, drugi kao postklasicni ili fenomenoloski a treci kao sinteticki. Zatim autor raspravlja o pojmu vezanosti ljudi za religiju i crkvu i indikatorima te vezanosti kao i o indeksima koji su socioloski pogodniji za ispitivanje religijsko-crkvenog kompleksa. Na kraju autor daje nekoliko metodoloskih uputstava za sociolosko iskustveno istrazivanje religioznosti. (shrink)

Pokusacu da objasnim vezu izmedju nasilja, potom mog ili Levinasovog ili drzavnog nasilja kao odgovora na ovo prvo nasilje i na kraju, nasilja koje preostaje u ustima, u grlu, u ukusu [gout] ili u gadjenju [degout]. 'Cet arri?re-go?t de violence' ili 'un quelconque arri?re-go?t de degout' [neki zaostali ukus gadjenja; a sort of aftertaste of disgust].

Pokusacu da objasnim vezu izmedju nasilja, potom mog ili Levinasovog ili drzavnog nasilja kao odgovora na ovo prvo nasilje i na kraju, nasilja koje preostaje u ustima, u grlu, u ukusu [gout] ili u gadjenju [degout]. 'Cet arri?re-go?t de violence' ili 'un quelconque arri?re-go?t de degout' [neki zaostali ukus gadjenja; a sort of aftertaste of disgust].

U ovom radu razmatramo dvije različite kritike liberalne demokracije. Kroz analizu suvremene slovenske političke misli Slavoja Žižeka i nekih njegovih sljedbenika, koji u zadnje vrijeme revitaliziraju »ideju komunizma«, prvo ćemo kritički promisliti emancipacijski potencijal ove struje suvremene slovenske filozofije. Interludij se fokusira na uporabe i logiku nasilja te se zalaže za novu političko-etičku kulturu nenasilja. U drugome dijelu rada, uzimajući u obzir Levinasovu etičku kritiku liberalne demokracije i fokusirajući se na njegov pojam različite vremenitosti unutar političke etike, razmotrit ćemo (...) neke alternativne mogućnosti za budući napredak demokracije. (shrink)

Glavna je svrha ovoga članka analizati Argument kontinuiteta, jedan od najutjecajnijih argumenata na kojemu su utemeljeni moralna osuda znanstvenih i medicinskih praksi poput istraživanja i eksperimenata s embrijem, potpomognuta reprodukcije, pobačaja, terapeutskog kloniranja, itd. Prvo se daje vrlo kratko objašnjenje pristupa koji pripisuje status markirajućeg događaja fertilizaciji, identificirajući Argument kontinuiteta među drugim argumentacijama. Nadalje, pokušava se razdvojiti tri moguće interpretacije pojma kontinuiteta pretpostavljenog u Argumentu kontinuiteta, te izdvojiti najuvjerljiviju filozofsku i znanstvenu interpretaciju postfertilizacijskog kontinuiteta. Naposljetku, tvrdim da iz filozofski (...) i znanstveno najprihvatljivije interpretacije ne slijedi: 1) da je fertilizacija nužna odrednica moralnog statusa; 2) da je fertilizacija najrazboritija odrednica moralnog statusa. Ukratko, ovaj članak ima dva cilja: I) pokazati da upravo taj argument ne povlači za sobom stajalište da su gore spomenute prakse moralno nedopustive; II) sugerirati da bi neke pragmatičke strategije koje se bave soritom-prouzročenim paradoksima mogle osigurati filozofijski i znanstveno primjeren okvir za alternativni pristup. (shrink)

U poslednjih nekoliko dekada vise studija posvecenih percepciji novorodjencadi je ukazalo na to da cak i tek rodjena deca jesu osetljiva na nacin na koji se objekti pokrecu i na prirodu njihove interakcije. Da bi objasnili ranu pojavu ovakve osetljivosti na kauzalne odnose neki psiholozi zastupaju stanoviste da postoji urodjeno znanje vezano za objekte. Cilj ovog rada je da preispita ovakva nativisticka objasnjenja tako sto ce da preispita da li ova objasnjenja ispunjavaju uslove koji svaki mehanicisticki model mora da ispuni (...) da bi bio uspesan. Craver je razvio nekoliko takvih kriterijuma kao i distinkciju izmedju odgovarajuceg mehanicistickog modela i mehanicisticke skice. Moj cilj je da pokazem da nativisticki modeli razvoja ne ispunjavaju ove kriterijume. Prvo, ti modeli samo delimicno a ne u potpunosti opisuju fenomen. Drugo, nativisti ukljucuju u opis fenomena odredjenu teoriju percepcije koja zahteva dodatnu empirijsku evidenciju i ne moze biti bezrezervno prihvacena kao tacna. Ja cu takodje argumentovati da je urodjeno znanje dobar kandidat za ono sto Craver naziva?praznim terminom? i da ce najverovatnije biti napusten. Novija istrazivanja koja su ispitivala intersenzornu percepciju ukazuju na to da je mehanizam odgovoran za rano opazanje kauzalnih odnosa najverovatnije deo nase najosnovnije fiziologije i da kao takav ne ukljucuje sofisticirane kognitivne strukture niti urodjeno znanje. Takodje, ova istrazivanja ukazuju na to da je standardna debata izmedju nativista i empirista pogresno postavljena i da bi je trebalo napustiti. (shrink)

U članku se pokušalo prikazati toleranciju kao krepost tj. sposobnost u smislu određenog habitusa koje čovjeku omogućuje stupiti u ispravan odnos s drugim čovjekom. Međutim, prije nego li se počelo s predstavljanjem kreposti tolerancije, prvo se objasnio pojam kreposti u aristotelovskom smislu i to pod posebnim vidom aristotelovske kreposti prijateljstva. To je razjašnjenje dovelo do zaključka da je krepost unutarnje stanje , a koje nekom čovjeku omogućuje svoje osjećaje i prirodne datosti dovesti u sklad i harmoniju. Zbog toga su (...) kreposti nekog čovjeka pretpostavke za njegovo ispravno djelovanje kako prema samom sebi tako i prema drugome. S tim u vezi tolerancija će biti prikazana kao krepost koja čovjeku pomaže nadilaziti poroke poput predrasude, neprijateljskog držanja i mržnje prema drugom čovjeku. Upravo ovi poroci ne predstavljaju samo opasnost za pojedinca kao takovog nego i za čitavo društvo jer indirektno ugrožavaju demokraciju i ljudska prava te ih mogu štoviše i blokirati. Nadilaženje, stoga, ovih poroka kroz kreposti dijaloga i tolerancije, omgućuje stvaranje temelja za demokraciju i ljudska prava uopće. Na kraju članka se obrađuje odnos između prava i morala – morala u smislu kreposti – te se dolazi do zaključka da se oni u društvu trebaju nadopunjavati, a ne međusobno isključitvati. (shrink)

U članku se pokušava odrediti svjetonazorno polazište bioetike, posebno one »integrativne «. Prvo će biti istaknut značaj tzv. pogleda na svijet za obrazovanje filozofskih pozicija. Zatim se pokreće pitanje o svjetonazornoj pozadini bioetičkih pozicija, pri čemu se kao njihov zajednički nazivnik pokazuje »bioprotekcionizam« kao vrsta umjerenog biocentrizma. Naposljetku se preispituje osnova integrativne bioetike koja inače ima zadatak promišljati svjetonazorne pretpostavke bioetičkih učenja. U tu svrhu će se ponuditi dvije interpretacije koje će rezultirati ukazivanjem na perspektivizam odnosno pluriperspektivizam kao onaj (...) pogled na svijet koji do izražaja dolazi upravo u integrativnoj bioetici.Im Aufsatz wird der Versuch unternommen, den weltanschaulichen Ausgangspunkt der Bioethik zu ermitteln, vor allem der „integrativen Bioethik“. Zuallererst wird die Bedeutung der sog. Weltanschauungen für die Bildung der philosophischen Positionen hervorgehoben. Des Weiteren wird die Frage nach dem weltanschaulichen Hintergrund der bioethischen Positionen aufgeworfen, wobei sich „Bioprotektionismus“, eine gemäßigte Variante des Biozentrismus, als ihr gemeinsamer Nenner erweist. Schließlich wird die Grundlage der integrativen Bioethik überprüft, die ansonsten die Aufgabe hat, die weltanschaulichen Voraussetzungen der bioethischen Lehren zu reflektieren. Zu diesem Zweck werden zwei Interpretationen angeboten, die zum Perspektivismus bzw. Pluriperspektivismus hinführen, als jener Weltanschauung, welche gerade in der integrativen Bioethik zur Geltung kommt. (shrink)

In this paper we shall concentrate on the issue of those ways of knowing in mathematics that have traditionally been taken to support apriorism. We shall do it by critizing pragmatic naturalism in the philosophy of mathematics, and in particular its historical approach in denying any role to apriority in mathematical epistemology. The version of pragmatic naturalism we shall be analyzing is Kitcher’s. In the paper we shall first set out a brief survey of the relevant features of Kitcher’s pragmatic (...) naturalism in the philosophy of mathematics and then indicate the points that provoke our disagreement.U ovome radu ćemo se koncentrirati na pitanje onih načina spoznaje u matematici za koje se tradicionalno smatralo da podržavaju apriorizam. To ćemo učiniti kritizirajući pragmatički naturalizam u filozofiji matematike, posebice njegov povijesni pristup u negiranju ikakve uloge apriorizma u matematičkoj epistemologiji. Verzija pragmatičkog naturalizma koju ćemo razmatrati je Kitcherova. U radu ćemo prvo iznijeti sažeti pregled relevantnih obilježja Kitcherovog pragmatičkog naturalizma u filozofiji matematike te potom naznačiti točke koje izazivaju naše neslaganje.Dans cet article, nous nous concentrerons sur la question des modes de la connaissance en mathématiques qui ont traditionnellement été considérés comme soutenant l’apriorisme. Nous le ferons en critiquant le naturalisme pragmatique dans la philosophie des mathématiques, notamment son approche historique de la négation de tout rôle de l’apriorité dans l’épistémologie mathématique. La version du naturalisme pragmatique que nous analyserons est celle de Philip Kitcher. Dans l’article, nous présenterons d’abord un court examen des aspects pertinents du naturalisme pragmatique de Philip Kitcher dans la philosophie des mathématiques, puis indiquerons les points qui suscitent notre désaccord.Im vorliegenden Paper konzentrieren wir uns auf die Problematik jener Wege der Erkenntnis innerhalb der Mathematik, denen traditionell Unterstützung des Apriorismus beigemessen wird. Wir verwirklichen dies, indem wir den pragmatischen Naturalismus in der Philosophie der Mathematik kritisieren, namentlich dessen historische Herangehensweise bei der Verneinung jeglicher Rolle der Apriorität in der mathematischen Epistemologie. Die Version des pragmatischen Naturalismus, der wir auf den Grund gehen, ist die von Kitcher. In der Abhandlung machen wir erstens einen Streifzug durch die relevanten Wesenszüge von Kitchers pragmatischem Naturalismus in der Philosophie der Mathematik und geben anschließend Anhaltspunkte an, die unseren Dissens hervorrufen. (shrink)

Ovaj članak je usporedba nekih od centralnih ontoloških stavova o naravi prve materije renesansnog platonista Marsilia Ficina te naravi prostora Frane Petrića, platonista 16. stoljeća iz grada Cresa. U njemu tvrdim da postoje dva aspekta u kojima prirodne filozofije oba platonista nalikuju jedna drugoj, naročito po pitanju ontološkog statusa najtemeljnijeg supstrata materijalnog svijeta. Kao prvo, i Ficino i Petrić se zalažu za temeljnu egzistenciju materije i prostora. Kao drugo, oba filozofa pridaju »ontološki prioritet« materiji i prostoru nad onim što (...) se smatra da su prolazne kvalitete materijalnog svijeta. (shrink)

Ovaj rad se bavi metodološkim aspektima obnovljenih pravno-filozofskih nastojanja da se preispita pojam međunarodnog prava. Posle kratkog osvrta na istoriju pravne filozofije i ključne tačke Hartovog i Kelzenovog pozitivističkog stanovišta, u radu se dalje ispituje na koji način se savremene pravne teorije, kako u pozitivističkoj, tako i u ne-pozitivističkoj tradiciji, bave međunarodnim pravom. Poslednji deo rada predstavlja pokušaj da se skiciraju određene smernice za novi početak u filozofskoj obradi međunarodnog prava. Prvo, istorija rasprava u ovoj oblasti svedoči o tome (...) da su metodološki pravni teoretičari u pravu kada tvrde da nam utvrđivanje odgovarajućeg metoda pomaže u odgovoru na pitanje šta je pravo. Drugo, imajući na umu stalno promenjivu prirodu međunarodnog prava, odgovarajući metodološki pristup zahteva „evolucionarnu epistemologiju“ (D’Amato), koja teško da se može nazvati obeležjem analitičke jurisprudencije. Najzad, takva epistemologija je na kompleksan način povezana sa našim istraživanjem šta međunarodna pravda ili, bar, šta međunarodna „unutrašnja moralnost“ zahteva. (shrink)

U nacrtu ovog projekta raspravlja se o izazovima pred kojim se nalazi nacionalna drzava u dinamicnim procesima globalizacije. Prvo se nastoji odrediti pojam globalizacije kao decentralizovani proces kondenzacije i homogenizacije prostora i vremena a zatim se ukazuje na ambivalentnu strukturu diskursa o globalizaciji - njegovu semanticku i pragmaticku dimenziju. Potom se izlaze neoliberalno glediste o eroziji i slabljenju nacionalne drzave usled premoci globalnog kapitalistickog pogona, kako u pogledu njenih tradicionalnih funkcija tako i u pogledu njenog internog i eksternog suvereniteta. (...) Protiv neoliberalne teze o eroziji nacionalne drzave izneseni su mnogi uglavnom empirijski argumenti. Neki od njih su prezentovani u ovom tekstu. Poenta ove argumentacije sastoji se u generalnom stavu da izmedju erozije nacionalne drzave i procesa globalizacije ne postoji jaka veza. U skladu sa prezentovanom kritickom argumentacijom tvrdi se da u uslovima globalizacionih procesa samo ona drustva iza kojih stoji jaka i stabilna drzava imaju izglede na uspeh. Politika a ne ekonomija i dalje dominira medjunarodnim odnosima. Naglasavanje momenta drzavne politike otvara novu perspektivu u razmatranju procesa globalizacije. Tekuci globalizacioni procesi ne mogu se razumeti nezavisno od geopolitickih interesa i promene balansa svetske moci. Tekst se zavrsava ukazivanjem na ideologicnost neoliberalnog diskursa o globalizaciji propitivanjem druge bazicne i nereflektovane pretpostavke ovog diskursa po kojoj su procesi globalizacije u isto vreme i procesi emancipacije. Osporavanjem nuzne veze izmedju globalizacije i emancipacije gradi se pozicija sa koje je moguca normativna kritika tekucih procesa. (shrink)

U ovom radu analizirat će se tri najistaknutije formulacije ontološkog argumenta, uključujući klasični argument prema kojemu je postojanje jedno od savršenstava, modalna verzija argumenta Normana Malcoma prema kojemu savršenstvo nije postojanje, već nužno postojanje, te modalna verzija argumenta koju nudi Alvin Plantinga koja se poziva na semantiku mogućih svjetova. Prema Kantovom prigovoru, ontološki argument pretpostavlja da je postojanje predikat koji dodaje još jedno savršenstvo pojmu Boga i time implicira problem referencije između stvarnog predmeta i njegovog pojma ili tautološki povlači da (...) Bog stvarno postoji. Unatoč svom utjecaju, Kantov prigovor argumentu kritiziran je zbog njegove dvosmislene upotrebe pojma postojanja, kao i zbog nerelevantnosti za ontološki argument i modalni ontološki argument kojeg nudi Plantinga. U ovom radu prvo želim pokazati da, nasuprot Plantinginoj tvrdnji, Kantov prigovor nije relevantan samo za klasičnu verziju argumenta, već i za njegove modalne formulacije. U tom smislu, tvrdim da nije dvosmislena Kantova uporaba pojma postojanja, već da su klasične i modalne verzije ontološkog argumenta one koje svoju prividnu snagu dobivaju dvosmislenom uporabom pojma postojanja. Druga svrha rada je dati alternativnu analizu pojma postojanja koja se temelji na Aviceninoj metafizici i time ukazati na alternativni temelj za potencijalnu preformulaciju ontološkog argumenta, čime bi se izbjegao Kantov prigovor. (shrink)

Ovaj tekst se bavi pitanjem granica, transformacija i opstanka nacionalnog suvereniteta u XX i XI veku s obzirom na udruzivanje nacionalnih drzava u medjunarodne organizacije i vojne saveze i s obzirom na globalizaciju transnacionalne i nadnacionalne fenomene. Medjuzavisnost udruzenih drzava smanjuje njihovu nezavisnost, a sirenje transnacionalih fenomena izmice kontroli nacionalne drzave, tako da je nacionalni suverenitet doveden u pitanje i zasluzuje da se ponovo ispita. Prvo cemo se osvrnuti na Kantov projekat za vecni mir koji predvidja i inspirise udruzivanje (...) drzava u savremeno doba, zatim cemo se baviti suverenitetom nacionalnih drzava s obzirom na njihovo clanstvo u medjunarodnim organizacijama i vojnim savezima koji su stvoreni u dvadesetom veku i na kraju s obzirom na globalizaciju i regionalno udruzivanje drzava. (shrink)

Tekst nudi kriticku evaluaciju teorijskih pretpostavki i prakticnih upotreba koncepta?istine i pomirenja?, sa posebnim osvrtom na postjugoslovenske slucajeve. Prvo, u tekstu se upucuje na antinomiju izmedju liberalnog principa individualne autonomije svesti i pokusaja da se uspostavi?organizovano pamcenje?. Sa posebnim osvrtom na koncept?srpske kolektivne odgovornosti?, ukazano je na nacin kako ovaj konceptualni okvir subvertira politicku i licnu autonomiju gradjana, prevodeci pitanje odgovornosti u domene kolektivnog morala i kulture. Drugo,?organizovano pamcenje? koje priziva identifikaciju sa?nacionalnim zlocinima? izaziva kratak spoj proizvodeci pre efekat (...) renacionalizacije negoli denacionalizacije figure gradjanina. Kao rezultat, oblici organizovanog nacionalnog pamcenja indukuju strukturna ogranicenja fragmentiranjem istine u posebne?nacionalne istine?. Trece, koncept IP je ujedno apstraktan i empirijski. Paradoksalni rezultat je da IP uzima zdravo za gotovo politicke identitete konstruisane tokom ratova i konflikata. Konacno, apsolutna strukturna ogranicenost IP se tice nacionalne drzave same. Buduci da je alternativno ime za IP?oficijelno traganje za istinom?, ovaj koncept ostaje zarobljen u granicama postojeceg drzavnog institucionalnog okvira, zaviseci od?dobre volje? politickih elita. Istovremeno su date?istine? depolitizovane i medikalizovane. Clanak zakljucuje da koncept IP, umesto da otvara nove horizonte za pojavu novih politickih subjektivnosti, blokira proces dezidentifikacije i kreacije novih politickih subjekata oslobodjenih od usko definisane zajednice, povezane zajednickom supstancom i istorijom. (shrink)

U clanku se razmatra znacaj slobode za doba prosvetiteljstva, kao i veze izmedju filozofije prosvetiteljstva i liberalne teorije. Stavise, autorova centralna teza je da svetlost koja je pocela da osvetljava razum u dobu prosvetiteljstva vise nije imala nista ni sa Bogom, ni sa prirodom, vec samo sa ljudskom slobodom. Kao sto je Entoni Esli Kuper, treci erl od Seftsberija, zapazio u jednom od svojih pisama, sloboda je svoje svetlo prvo prosula po Nizozemskoj i Engleskoj. Autor takodje osporava tezu koju (...) je nedavno izneo Dzonatan Irving Izrael u svojim knjigama Radikalno prosvetiteljstvo i Osporeno prosvetiteljstvo da je pokret radikalnog prosvetiteljstva u 18. veku bio skoro iskljucivo inspirisan politickom i religijskom filozofijom Nizozemca Baruha de Spinoze. Iako je Spinozin doprinos radikalnom prosvetiteljstvu jasan i evidentan, on se takodje moze tretirati i kao mislilac koji je inspirisao neke struje umerenog prosvetiteljstva, pa cak i protiv-prosvetiteljstva. PR Projekat Ministarstva nauke Republike Srbije, br. 149029 i 179049: Prosvecenost u evropskom, regionalnom i nacionalnom kontekstu - istorija i savremenost i Politike drustvenog pamcenja i nacionalnog identiteta - regionalni i evropski kontekst. (shrink)

Još od 2001., nakon što je Kina odabrana za domaćina Olimpijskih igara 2008., taj je izbor bio izvorom niza kontroverzi koje su se većinom usredotočile na pitanja ljudskih prava. Na ove kritičke ocjene odgovoreno je mjerama kineskih vlasti: od 2003. godine ustavnim amandmanom koji se referira na »azijske vrijednosti« i uvođenje Hu Jintaovog programa »harmoničnog društva«. Rad se pretežno usredotočuje na međukulturne aspekte rasprave o statusu ljudskih prava u Kini. Prvo se analiziraju glavna pitanja i uspoređuju različiti načini na (...) koje se pristupalo ljudskim pravima kako u Kini tako i u inozemstvu. Zatim se analiziraju neusklađenosti tih ocjena unutar dvaju osnovnih okvira: doktrine univerzalnih ljudskih prava i doktrine harmoničnog društva, zasnovanog na konfucijanskom svjetonazoru. Završno se preispituju aktualne rasprave o problemima ljudskih prava pomoću međukulturne supostavljenosti navedenih dvaju okvira i mogućnosti dijaloga tih dviju ocijenjenih pozicija. (shrink)

The text offers an examination of socio-political bases, modes of functioning, and of the consequences of political instrumentalisation of popular narratives on Serbian disunity. The first section of the paper deals with what is being expressed and what is being done socially when narratives on Serbian disunity are invoked in everyday discourses. The next section investigates what political actor sty, by publicly replicating them, or by basing their speeches on key words of those narratives. The narratives on Serbian disunity are (...) then related to their historical and social contexts, and to various forms of identity politics with which they share common traits. The nineteenth century wars over political and cultural identity, intensified by the struggle between contesting claims to political authority, further channeled by the development of party politics in Serbia and radicalized by conflicts of interest and ideology together provided the initial reasons for the apparition of modern discourses on Serbian disunity and disaccord. Next, addressed are the uninnally solidifying or misinterpreting really existing social problems, or because of intentionally exploiting popular perceptions of such problems, the constructive potential related to existing social conflicts and splits can be completely wasted. What results is a deep feeling of frustration, and the diminishing of popular trust in the political elites and the political process in general. The contemporary hyperproduction of narratives on disunity and disaccord in Serbia seems to be directly related to the incapacity of the party system, and of the political system in general, to responsibly address, and eventually resolve historical and contemporary clashes of interest and identity-splits. If this vicious circle in which the consequences of social realities are turned into their causes is to be prevented, conflicts of interest must be discursively disassociated from ideological conflicts, as well as from identity-based conflicts, and all of them have to be disentangled from popular narratives on splits and disunity. Most important of all, the practice of political instrumentalisation of popular narratives on disunity and disaccord has to be gradually abandoned. U radu se istrazuju istorijske i drustvene osnove narodskih prica o srpskom nejedinstvu i neslozi, kao i posledice njihove politicke instrumentalizacije. Paznja se prvo usmerava na ono sto se narodskim pricama o srpskom nejedinstvu i neslozi najcesce postize u svakodnevnoj komunikaciji. Narodskim pricama se, pre svega, ukazuje na pretpostavljeno nepromenljivo svojstvo srpskog identiteta. Njima se odredjuje i glavni uzrok poraza ili neuspeha, u kom slucaju one neretko prerastaju u jeremijade nad istorijskom sudbinom Srba. Najzad, nesloga se moze predstaviti i kao posledica jednog, ili citavog niza faktora, od mentaliteta ili kulture Srba, pa do tudjinske zavere. U sledecem segmentu rada, istrazuju se vidovi politickog instrumentalizovanja narodskih prica o neslozi i ne jedinstvu Srba, odnosno njihova upotreba kao ogleda, modela i velova. U prvom slucaju, politicki akter narodsko vidjenje stanja stvari koristi kao izgovor za svoje neuspehe, ili kako bi naglasio razlike izmedju sebe, svojih takmaca i pobornika. Narativi o neslozi omogucuju akteru i da usmerava publiku na zeljeni nacin, bilo da zeli da unese nove podele u grupu, zaostrava sukob vec postojecih frakcija i povezuje se sa nekom od njih, ili a uspostavlja izgubljeno jedinstvo grupe. Obe prethodne mogucnosti akter moze iskoristiti da bi obezbedio retoricki veo kojim ce prikriti svoje prave namere. Analiza se potom pomera ka ispitivanju istorijskih i drustvenih osnova prica o srpskom ne jedinstvu. Ratovi oko politickog identiteta iz sredine i druge polovine devetnaestog veka, pojacani trvenjima izmedju rivalskih pretenzija na politicki autoritet, dodatno usanceni razvojem stranackog sistema, i radikalizovani novim oblicima sukoba izmedju interesa, vrednosti i identiteta na pocetku dvadesetog veka, zajedno su uslovili razvoj narativa o srpskom ne jedinstvu i rascepima. Na takvu osnovu su se potom nadovezivali rascepi izazvani dinastickim, konfesionalnim ili nacionalnim razlikama, svi zajedno zacementirani iskustvima ratova i revolucija. Analiza se najzad pomera ka nenameravanim posledicama narodskih prica o srpskom ne jedinstvu i razlicitih oblika njihove politicke instrumentalizacije. Zbog pogresnog predstavljanja ili objasnjavanja stvarnih problem a, karakteristicnog za narodske price, a pogotovu zbog politicke zloupotrebe narodskih prica o tim problemima, konstruktivni potencijal vezan za drustvene konflikte i njihovu narativizaciju biva ozbiljno ugrozen. Sledi duboki osecaj frustracije i opadanje poverenja u politicke elite i politicki proces uopste. U zakljucku se skrece paznja na cinjenicu da je savremeno umnozavanje narodskih prica o srpskom ne jedinstvu, kao i prakse njihove politicke instrumentalizacije, povezano sa nesposobnoscu srpskog partijskog sistema i politickog sistema uopste da se odgovorno suoci sa, a pogotovu da razresi splet istorijskih i savremenih sukoba interesa i identitetskih rascepa koji su izvoriste narodskih prica. (shrink)

I argue that there are two ways of construing Wittgenstein’s slogan that meaning is use. One accepts the view that the notion of meaning must be explained in terms of truth-theoretic notions and is committed to the epistemic conception of truth. The other keeps the notion of meaning and the truth-theoretic notions apart and is not committed to the epistemic conception of truth. I argue that Dummett endorses the first way of construing Wittgenstein’s slogan. I address the issue by discussing (...) two of Dummett’s arguments against the realist truth-theoretic conception of meaning: the manifestation argument and the argument for the unintelligibility of classical logic. I examine the dialectic of those arguments and show that they rest on the assumption that meaning needs to be explained in terms of truth-theoretic notions.Tvrdim da postoje dva načina shvaćanja Wittgensteinova slogana da je značenje upotreba. Jedno prihvaća gledište da se pojam značenja mora objasniti na osnovi istinitosnoteoretskih pojmova te je obvezano na epistemičku koncepciju istine. Drugo pojam značenja i istinitosnoteoretske pojmove drži odvojenima te nije obvezano na epistemičku koncepciju istine. Tvrdim da Dummett prihvaća prvo shvaćanje Wittgensteinova slogana. Problemu pristupam tako što raspravljam o dvama Dummettovim argumentima protiv realističke istinitosnoteoretske koncepcije značenja: o argumentu iz manifestacije i argumentu za neshvatljivost klasične logike. Ispitujem dijalektiku tih argumenata i pokazujem da počivaju na pretpostavci da se značenje mora objasniti na osnovi istinitosnoteoretskih pojmova. (shrink)