Many are calling for concrete mechanisms of oversight for health research involving artificial intelligence (AI). In response, institutional review boards (IRBs) are being turned to as a familiar model of governance. Here, we examine the IRB model as a form of ethics oversight for health research that uses AI. We consider the model's origins, analyze the challenges IRBs are facing in the contexts of both industry and academia, and offer concrete recommendations for how these committees might be adapted in order (...) to provide an effective mechanism of oversight for health‐related AI research. (shrink)

The present article problematizes current dominating approaches to method and theory in the study of religion by pointing to their inapplicability to theorists working outside secular worldviews. The first section of this article introduces decolonialist narratives by touching on important topics which are subsumed within larger discussions, such as secularism, positionality, and others. This is done by putting René Guénon (1886–1951) in conversation with other theorists, the foremost of whom is Bruce Lincoln. Section two introduces Guénon using Wael Hallaq's categorisation (...) of him as a subversive author, and sections three and four elaborate on his subversion through touching on two key theories. The first relates to problematizations of the term ‘religion’ itself along with a treatment of Guénon's actual theory of religion. The second is Guénon'smetaphysicalmethod, which, contrasted against the historical, opens new avenues for our study of the past in manners unrestricted to materialism alone, expanding thereby the academic frameworks with which we come to the table in the academic study of religion. (shrink)

Konfucije, kao tipičan „akozmički” mislitelj, odbija govoriti o kozmološkim temama, kao što su „Put neba”. Ipak, čini se da neka njegova učenja, osobito ona koja se tiču praktične filozofije, imaju određenu kozmološku pozadinu. Ovdje se otvara pitanje: uključuje li Konfucije u svoje učenje kozmološke koncepcije, iako o njima nikada nije otvoreno raspravljao? Postoje li kozmološke pretpostavke/utemeljenje Konfucijeve praktične mudrosti? Slijedeći ta pitanja ovaj rad, analizirajući zbirku Konfucijevih izreka Analekti, razmatra kozmološku dimenziju Konfucijeve praktične filozofije. -/- .

The Doctor Strange offers a unique opportunity to explore the question: how can people say that something exists if it can't be detected in the physical world. As a physician and a man of science, Doctor Stephen Strange has a strictly materialist worldview. Before Kamar‐Taj, Strange sought his cure through the only means he could understand: medicine and science. Medicine and science always push the boundaries of what people can know about the human body and the universe, constantly discovering new (...) methods and drugs through research and experimentation. The Doctor Strange provides an opportunity to consider the Danish philosopher Soren Kierkegaard. Kierkegaard writes that “it is also the ultimate passion of the understanding to will the collision” with the unknown. Kierkegaard describes two different kinds of teachers in the Philosophical Fragments: Socratic teacher and the god as teacher. The Ancient One seems to be a combination of the Socratic teacher and the god as teacher. (shrink)

ijCs tAj A Program for Jewish Scholarship After the Holocaust, Jewish scholarship should be devoted to that which advances Judaism. ...

According to Tāj al-Dīn al-Subkī, al-Ghazālī was the renewer of the Muslim faith at the end of the 5th / 11th century, whereas al-Rāzī was the renewer of faith at the end of the 6th / 12th century. That al-Ghazālī deserves such an honour can hardly be disputed, and his importance in the history of Islamic thought is generally recognised. However, the same cannot, as easily, be said of al-Rāzī, whose historical significance is far from being truly appreciated, and some (...) of the most important books of whom still await publication. Much is known about his views on particular philosophical and theological problems, and about the historical backgrounds to, and the relations amongst, some of these views. Some rather general observations on his thought are also common; for instance, that he is a heavily philosophising Ash‘arī mutakallim, a master dialectician, and an influential critic of Ibn Sīnā. (shrink)

This paper defends Mereological Universalism (the thesis that, for any set S of disjoint objects, there is an object that the members of S compose. Universalism is unpalatable to many philosophers because it entails that if there are such things as my left tennis shoe, W. V. Quine, and the Taj Mahal, then there is another object that those three things compose. This paper presents and criticizes Peter van Inwagen’s argument against Universalism and then presents a new argument in favor (...) of Universalism. It turns out that the most reasonable way to resist the argument for Universalism is to deny the existence of artifacts; thus, if we believe in artifacts, we have no real choice other than to embrace Universalism. (shrink)

U ovom članku raspravljamo o hipotezi proširenog jastva Andyja Clarka i Davida Chalmersa, a osobito o prigovoru prema kojemu proširenom jastvu nedostaje stabilnost i kontinuitet koji su potrebni da bismo ga smatrali identičnim kroz vrijeme. Pokušavamo pokazati da je taj prigovor neodrživ. Raspravljamo i o gledištu prema kojemu se drugi tip jastva, to jest narativno jastvo, također može shvatiti kao prošireno, i tvrdimo da stabilnost i kontinuitet toga tipa jastva također nisu ugroženi ako ga proširimo izvan granica čovjekova tijela. Stoga, (...) barem što se tiče tih tipova jastva, kada razmišljamo o problemima osobnog identiteta, nije potrebno ograničiti se na internalizirano jastvo. (shrink)

Ugledni mislitelji hermeneutičke filozofije Wilhelm Dilthey i Hans-Georg Gadamer okarakterizirali su Matiju Vlačića Ilirika kao klasika hermeneutičkog pristupa filozofiji. Taj sud dodatno dobiva na snazi jer su Dilthey i Gadamer okarakterizirani kao pristaše relativističke hermeneutike, dok je Vlačić inzistirao na adekvatnom razumijevanju i interpretiranju teksta. Uzevši u obzir da je za Vlačića ključno pravilo bilo da tekst treba tumačiti sukladno njegovu imanentnom smislu, razradio je dvije interpretacijske maksime, skop i hermeneutički krug, presudne za daljnji razvoj i konstituiranje hermeneutike kao metode (...) razumijevanja, dok ga se po našemu sudu istodobno može smatrati i anticipatorom načela blagonaklonosti. Za objašnjenje složenog hermeneutičkog odnosa cjeline i dijelova teksta, Vlačić je kombinirao induktivno-sintetičku i deduktivnu metodu. Taj odnos predstavlja zahtjevan proces provedbe hermeneutičkog kruga u kojem je na djelu primjena modela koherentnosti istine u heurističkom postupku razumijevanja. Drugim riječima, radi se o postupnoj rekonstrukciji smisla teksta. Tijekom tog eksplanativnoga procesa postaje razvidno da je značenje pojedinih dijelova i manjih tematskih cjelina razumljivo tek iz strukture i kompozicije cjeline teksta i da postupna induktivno-sintetička rekonstrukcija smisla teksta pretpostavlja primjenu deduktivne analize. Nadalje, u heurističkom procesu iščitavanja teksta nužno je provjeriti kako se konzistentnost pojedinih odlomaka i cjelina teksta koherentno uklapa u širu cjelinu, a interpretacijske maksime, skop i hermeneutički krug, pritom se ispostavljaju kao pouzdan organon u heurističkom procesu razumijevanja i objašnjenja teksta. U tom kontekstu je Vlačićev hermeneutički zahtjev za adekvatnom rekonstrukcijom smisla usporediv s načelom blagonaklonosti kako ga razumijeva Donald Davidson, postavljajući ga kao jedan od osnovnih pojmova svoje filozofije. Naime, Vlačić polazi od pretpostavke razložnosti govora i argumentacije, što podrazumijeva mogućnost hermeneutičke rekonstrukcije teksta i njegovog adekvatnog razumijevanja. Davidson je također, pomoću teorije triangulacije, pokušao pokazati kako objektivni svijet u jeziku komunikacije postaje intersubjektivni svijet razumijevanja i uvažavanja, čime zapravo želi pokazati da je naše razumijevanje izvanjskog svijeta uvjetovano zajedničkim sustavom znanja i modelom komuniciranja koji nikada ne može imati individualistička obilježja jer, jednostavno, participiramo u zajedničkom svijetu. Davidsonov koncept triangulacije na novi način je obilježio model hermeneutičke čestitosti koji je već zagovarao predstavnik prosvjetiteljske hermeneutike Georg Friedrich Meier. S obzirom na to da se problem antirealističkog pristupa ne može riješiti pozivanjem na kruti hermeneutički realizam ili objektivizam, ono što tekstom želimo pokazati jest da bi hermeneutiku, za razliku od npr. Rortyja, trebalo shvatiti kao interpretacijski konsenzus struke koji je uspostavljen u okvirima akademske zajednice. To je u skladu sa stavovima Paula Lorenzena, koje je u, pogledu akademskog konsenzusa s obzirom na interpretativnost, slijedio i Jürgen Habermas u izradi svoje teorije komunikativnog djelovanja. (shrink)

Modalni racionalizam je stanovište po kome se iz zamislivosti a priori može izvesti metafizička mogućnost. Jedan od najuticajnijih prigovora protiv ovog stanovišta je da postoje nužni aposteriorni iskazi, jer se čini da je zamislivo da su ovi iskazi lažni, ali da je to metafizički nemoguće. Dejvid Čalmers je, koristeći epistemičku verziju dvodimenzionalne semantike, pokazao da modalni racionalizam može da bude kompatibilan sa postojanjem nužnih aposteriornih iskaza. Takođe je ponudio relevantan smisao zamislivosti, koji se a priori može povezati sa relevantnim smislom (...) metafizičke mogućnosti. U ovom radu se ispituje Čalmersov argument i pokazuje da je prebacivanje tereta dokaza na stranu kritičara modalnog racionalizma njegova najznačajnija odlika. Argument na osnovu zamislivosti zombija je primer koji pokazuje da modalni racionalizam može da bude efikasan na polju metafizike (to jest, može da opovrgne minimalni fizikalizam) i bez epistemičke verzije dvodimenzionalne semantike. U ovom radu se, takođe, tvrdi da konstruisanje parodije na ovaj argument, sa ciljem da se teret dokaza vrati na stranu modalnih racionalista, može da nas navede da se opredelimo između dva smisla idealne pozitivne primarne zamislivosti. Parodija je ograničena na prihvatanje ”idealizovanog” smisla idealne pozitivne primarne zamislivosti, dok je argument na osnovu zamislivosti zombija moguće čitati i u ”ne-idealizovanom” smislu. To čini parodiju podložnom prigovorima koje argument na osnovu zamislivosti zombija može da izbegne. Na taj način, argument na osnovu zamislivosti zombija i modalni racionalizam ostaju sačuvani. (shrink)

This paper defends Mereological Universalism(the thesis that, for any set S of disjoint objects, there is an object that the members of S compose. Universalism is unpalatable to many philosophers because it entails that if there are such things as my left tennis shoe, W. V. Quine, and the Taj Mahal, then there is another object that those three things compose. This paper presents and criticizes Peter van Inwagen's argument against Universalism and then presents a new argument in favor of (...) Universalism. It turns out that the most reasonable way to resist the argument for Universalism is to deny the existence of artifacts; thus, if we believe in artifacts, we have no real choice other than to embrace Universalism. (shrink)

Al-Mu'jam Al-muḫtaṣ of Murtadā Al-Zabīdī (d. 1205/1791) in which a scholar recorded his teachers, the books that he obtained the right to narrate during his education life and the chain of transmission from his teachers to the author, is one of the important representatives of the mu'jam genres in 12th/18th century. It can be said that the mu'jam that Zabīdī wrote to record the important people in his life, goes beyond the standard mu'jam with its compilation style, sources, diversity of (...) biographers and anecdotes about the writing activity of the period. Based on Zabīdī's teachers, students and contemporaries, their origins, specialization and profession, the dates of their deaths, the dates of his encounters with them, the extent of his friendships, the dated rihle route, the lecture places and the books he taught, a panorama about the mu'jam will be drawn. The mu’jam, which includes 635 biographies, has a wide range of written and oral sources, especially ijazat and samā sources. Zabīdī's correspondence with scholars from different regions, taqrīz/appreciation written for his famous books and poems belonging to scholars of the period are among these sources. Numerous taqrīzs on his Tāj al-ʿArūs and Sharḥ Al-Iḥyā's point to their fame at that time, while Mu’jam, which has the appearance of an independent poetry anthology due to the poems that reach tens of pages, reveals his unknown poetic side. On the other hand, some couplets recorded in Persian and Turkish show his knowledge of these languages. Zabīdī is a versatile personality who lived in different geographies such as India, Yemen and Egypt and met many scholars there. Rihles in different regions of Yemen such as Zabid, Moravıa and Mocha, as well as inside Egypt, including Damietta, Raşıt, Fuwwah and Asyut, show that Zabīdī traveled frequently for the sake of knowledge. Egypt, where he went in 1167 (1753) with the advice of his teacher al-Aydarūs and spent thirty-eight years of his life, has an important place in his scientific adventure. Recording sufis, merchants and janitors as well as famous people from different fields such as poets, jurists and muhaddis in biographies reflects Zabīdī's extensive contact reaching various segments of society through the aforementioned rihles. While Zabīdī was obtaining knowledge through both these journeys and ijazat, he also gave ratification/ijazat to the students who came to him. While he prefers ijazat of al-musalsal bil awwaliyyah and Al-Awail Ṣaḥīḥ/al-Kutub al-Sittah for those who come to him for short periods of time on the occasion of pilgrimage, but on the other hand he gaves ijazat of Ṣaḥīḥ al-Bukhari, Shamail Tirmidhi, Sharḥ Al-Iḥyā and Al-Amali for his long-term students. Lessons, both open to the public in mosques and with more private groups at home, were held in informal rather than systematic/formal style like in the madrasah. The books that Zabīdī received the right to transmit through his rihles are listed below under the "textbooks" heading. When a book is mentioned in whichever biography, it can be implicitly considered the person has the elevated chain of transmission of the book. Similarly, it can be revealed in which region and by whom tranmits the short chain of a book. This reveals the unknown aspects of regional and temporal writing style. On the other hand, it is possible to find other traces of the background of writing and representation/taqrir through the mu'jam. For instance, a book was sometimes typed as a result of the students' compilation of lecture notes of their masters, sometimes when a person obtained a book he needed and he abbreviated important parts and copied a special copy for himself or a student could only get permission for giving lectures after he had written a book. The mu’jam includes besides of Zabīdī's books, the books written by the biographers in the form of "he has many books" or by mentioning the name directly. Even the recording of details such as the reason for writing, date and content information reveals the unknown aspects of the book writing style of the period. Ultimately, the importance of mu’jam, which was written as the result of a life spent with learning, although it is not well known in terms of genre; is to mention the biographical information collected from many different secondary sources, compiled as a result of long effort, such as history and tabaqat-tarajim about the scientific life of the author together with their evidences. Therefore, these kinds of books, that are mostly written by the author himself or his close student, in which the teacher constitutes its main element, is a primary source in the determination of the biographical information of the author, as well as the book and isnad, deserve to be examined separately because of their potential to shed light on the unknown aspects of the hadith history and literature of the later period. (shrink)

Problem duša–um–tijelo, drevno je pitanje koje je mučilo mnoge filozofe. Još od Platona i predstoika mnogi su filozofi pokušavali odgovoriti na pitanja odnosa između tih “dijelova”. Ovaj rad je pregled teorije o holonima koju je predložio Arthur Koestler i njezinih implikacija u modernoj kinematografiji, posebno na primjeru anime filma Ghost in the Shell. Postoje mnoga pitanja koja su aktualna i povezana s problemom duha i tijela, a koja proizlaze iz moderne kinematografije i TV emisija, no obično su zanemarena ili previđena. (...) U tim serijama i filmovima nalazimo suvremene ideje o kiborzima i transhumanizmu koje je spomenuti anime film popularizirao. Većina suvremenih serija bliža je transhumanizmu i postmodernizmu, no zbog opsega članka, biti će spomenute samo imenom.Drugi problem koji se nameće u modernoj kinematografiji je individualizam i egocentrizam koji nije usmjeren na transcendentalno ili čak transcendentno. Namjera ovog rada je pokazati da kroz Koestlerove ideje o holonima moramo uzeti u obzir širi pristup transhumanizmu, te da taj pristup ne smije biti fokusiran samo i isključivo na pojedinca. (shrink)

U tekstu se traga za vezom između Descartesovih životnih obrata i razloga zbog kojih filozof u Raspravi o metodi i Meditacijama o prvoj filozofiji primjenjuje ispovjednički način pisanja. Takvo nastojanje otkriva posebnu ulogu maske pod kojom se Descartes namjerava prvi put pojaviti pred javnošću. Iako masku spominje još u dnevničkim bilješkama, on je konačno oblikuje, i to kao ‘osobu’, tek s otkrićem cogito, dakle, u vrijeme dok piše Raspravu o metodi. U tom mu djelu ‘osoba’, shvaćena kao čist razum, daje (...) mogućnost svoje filozofsko preobraćanje ispovijediti kao obrazac intelektualnog preobražaja čovječanstva, čime se njegova ispovijest pretvara u propovijed. U Meditacijama, međutim, Descartes ide korak dalje. Njegova vještina služenja maskom, te njegovo iskustvo koje je u snovima imao sa zloduhom i Bogom, dovode ga do toga da se u ovom spisu pojavljuje kao glumac sa tri lika: kao »ja«, kao zli genije i kao istinoljubivi Bog. Iza sva tri lika, naravno, stoji Descartesov ratio; ali bitno je primijetiti da zloduh nije samo maska kojom filozof prikriva grijeh skeptičke aktivnosti u koju uvlači čitaoca. Na osnovu Descartesovih snova može se tvrditi da postoji još jedan zloduh u Meditacijama, ovoga puta stvarni, koji stoji nasuprot meditirajućem subjektu. Taj je oličenje općeprihvaćenih stavova, predrasudnog mišljenja i lijenosti ljudskog uma.The text explores the connection between Descartes’ life conversions and the reason why in the Discourse on the Method and Meditations on First Philosophy he utilizes a confessional tone to his writing. Such an endeavour exposes a specific role of the mask under which the philosopher intends to present himself to the public for the first time. Although the mask is already mentioned in his Private thoughts, Descartes gives it a form of persona only after the discovery of cogito, as he is writing the Discourse. The mask of persona, conceived as a pure reason, allows him to confess his philosophical conversions as a paradigm of intellectual conversion of humanity, transforming his confession into a sermon. However, in the Meditations, Descartes takes a step further. His ability to utilize the mask, combined with his experience in dreams with a malicious demon and God, enable him to appear in this work as a multi-faced actor: as »I«, as a malicious genius and as a truthful God. Behind all three masks is evidently Descartes’ ratio, however it is important to recognize that the malicious genius is not only the mask the philosopher uses to hide the sins of the sceptical activity in which he involves the reader. On the basis of Descartes’ dreams, we can argue that there is one more malicious genius in the Meditations, this time a real one, standing opposite the meditating subject. This one is the embodiment of widely accepted opinions, prejudices and laziness of human intellect. (shrink)

What should one do when one's philosophical conclusions run counter to common sense? Bow to the might of ordinary opinion or follow the indiscriminate force of philosophical reason, no matter where it leads? A few strategies have recently been proposed which suggest we needn't have to make this difficult choice at all. According to these views, we can accept the truths of common sense whilst simultaneously endorsing philosophical views with which they seem to conflict. We can, for instance, accept it (...) as true that the Taj Mahal is in India, whilst also eliminating the Taj Mahal from our ontology. I argue that these strategies generate a new conflict with common sense and thus undercut one of the central motivations that drives them. I also argue for the stronger claim that these kinds of ‘truth-salvaging’ strategy are incapable in principle of reconciling theory with common sense. This does not mean that they must be abandoned, for there may be good independent reasons for endorsing them, but it does eliminate one of their most promising advantages. The upshot of the paper will be two-fold. First, one of the major motivations for endorsing these kinds of strategy will be severely undermined. Secondly, and perhaps more significantly, it will mean that for those who think philosophy should be strictly constrained by common sense, all radical ontological views will effectively be off the table. (shrink)

U ovom tekstu pokusacu da protumacim promene kod Nea, glavnog lika trilogije Matriks, na zaledju Platonovih i Dekartovih ideja, kao i Hegelovih iz Filozofije istorije i Fenomenologije duha. Iako?filozofski?, Matriks nije razvucen niti dosadan film: umesto da beskrajno pricaju, likovi neprestano rade i taj ih rad menja. Suprotno rasirenom misljenju, ova interpretacija ne nalazi Dekartovu radikalnu sumnju u prvom delu trilogije, vec ga vidi kao dosledni platonizam. No, u njemu ima kartezijanskih motiva. Rezultat prvog dela jeste hegelovska nesretna svest. Sve (...) je to tek priprema za kljucni momenat cele trilogije, tj. dijalog Nea i Arhitekte. Neova odluka da odabere spas Triniti protumacena je u Hegelovim kategorijama beskonacnog prava subjekta da zadovolji sebe u onom sto radi; zbog toga je sesti Neo nov. Nakon pokazivanja razlika u ciljevima Nea i Agenta Smita, kao i preobrazaja ciljeva ljudi, treci deo teksta bavi se samim krajem Matriks revolucija i analizira ga koristeci Marksove ideje, s referencama na Platona i Nicea. (shrink)

Plato claims that “philosophy begins in wonder”. To genuinely question the unquestioned opens a hole in the floor of certainty. This feeling is the prerequisite to true philosophical thinking. However, paradoxically, it is often the absence of irreverence that prevents true awe. In order to provoke moral seriousness in students, it is common to inadvertently “flatten” the moral world by injecting seriousness into everything; however, when everything is serious, nothing is serious. This paper explores the role of conceptual and tonal (...) irreverence, and situates this topic more generally within the role of humor in pedagogy. Finally, the presentation demonstrates connections to social justice and the ways that educational reform, in flattening the moral world, have omitted the opportunity to generate wonder and reverence. Platon tvrdi da “filozofija počinje s čuđenjem”. Istinsko preispitivanje neispitanoga izaziva nesigurnost. Taj osjećaj preduvjet je istinskom filozofskom mišljenju. Međutim, paradoksalno, često je upravo nedostatak humora ono što sprječava istinsko čuđenje. Kako bi se izazvala moralna ozbiljnost u studenata uobičajeno je da se nehotice moralni svijet predstavi dosadnijim nego što uistinu jest, dajući svemu ozbiljan predznak; no ništa nije ozbiljno kada je sve ozbiljno. Ovaj rad istražuje ulogu konceptualnog i tonalnog humora te ovu temu općenitije pozicionira u sferu uloge humora u pedagogiji. U konačnici, prezentacija prikazuje veze s društvenom pravdom i načinima na koje je obrazovna reforma, putem prikaza morala kao ozbiljne teme, propustila priliku za stvaranje čuđenja i poštivanja. (shrink)

Platon tvrdi da “filozofija počinje s čuđenjem”. Istinsko preispitivanje neispitanoga izaziva nesigurnost. Taj osjećaj preduvjet je istinskom filozofskom mišljenju. Međutim, paradoksalno, često je upravo nedostatak humora ono što sprječava istinsko čuđenje. Kako bi se izazvala moralna ozbiljnost u studenata uobičajeno je da se nehotice moralni svijet predstavi dosadnijim nego što uistinu jest, dajući svemu ozbiljan predznak; no ništa nije ozbiljno kada je sve ozbiljno. Ovaj rad istražuje ulogu konceptualnog i tonalnog humora te ovu temu općenitije pozicionira u sferu uloge humora (...) u pedagogiji. U konačnici, prezentacija prikazuje veze s društvenom pravdom i načinima na koje je obrazovna reforma, putem prikaza morala kao ozbiljne teme, propustila priliku za stvaranje čuđenja i poštivanja. (shrink)

Suvremeni trendovi analitičke književne estetike sve se češće suočavaju s pitanjem o tome koliko su filozofija i književnost slične, a koliko različite. Ovakvo problematiziranje proizlazi iz činjenice da postoji određeni prostor preklapanja između njih dvije, zbog kojeg se postavlja pitanje o tome što je to po čemu se one razlikuju. Jedan od načina da se na to odgovori jest da pobliže pogledamo i filozofiju i književnost, te da na taj način pokušamo pronaći neko svojstvo po kojem se razlikuju. Boran Berčić (...) nedavno je sažeo ključna filozofska stajališta o tome što je filozofija. Analizirajuća ta stajališta, u radu nastojim vidjeti koliko se onoga što se inače smatra distinktivnim svojstvom filozofije može primijeniti i na književnost. (shrink)

Kako u svakodnevnom životu, tako i u pravu većinu ljudi smatramo odgovornim za postupke pretpostavljajući da su to njihovi postupci u smislu da nad njima imaju kontrolu. Pretpostavka koja dominira tradicionalnim filozofskim raspravama o moralnoj odgovornosti i teorijama kazne jeste da se osoba smatra moralno (pravno) odgovornom za počinjeni postupak ako taj postupak zavisi od nje na takav način da bi zaslužila osudu (kaznu) odnosno pohvalu (nagradu). Izazov koji prirodne nauke postavljaju pred ovakvo razumevanje moralne odgovornosti ne zaustavlja se na (...) klasičnoj mehanici već svoj novi, kompleksniji oblik zadobija pojavom kvantne mehanike, ali i razvojem neuronauke i psihologije. Relevantnost istraživanja prirodnih nauka za filozofske probleme objašnjavamo činjenicom da su drugu polovinu XX veka obeležila naturalistička metafizička i epistemološka nastojanja. Na ovaj način je otvoreno novo poglavlje odnosa filozofije i prirodnih nauka, a mi ga u ovom radu ispitujemo kroz razmatranje problema kompatibilnosti determinizma i moralne odgovornosti. Cilj rada je da ispitivanjem kako empirijskih argumenata kojima se u pitanje dovodi moralna odgovornost, tako i filozofskih argumenata koji figuriraju u ovim diskusijama ukažemo da rezultati naučnih istraživanja mogu biti plodonosni u kontekstu rasprava o slobodi volje, moralne odgovornosti i teorija kazne, isključivo ako na adekvatan način komuniciraju sa rezultatima filozofskih istraživanja zasnovanim na primeni filozofskih metoda poput metoda pojmovne analize. (shrink)

Od samih početaka razvoja kvantne mehanike javlja se potreba metafizičkog razgraničenja “makro” svijeta opisanog “svakodnevnim jezikom” i “mikro” svijeta kojim se bavi formalizam teorije . U tekstu se raspravlja o potrebi pomirenja ovako umjetno razgraničenih svjetova, uz pregled najvažnijih pravaca tumačenja formalizma teorije. Posebno se izlaže Bohrovo “kopenhaško” tumačenje i problemi koje pred njega postavlja EPR misaoni eksperiment. Pregledom Bohrovih odgovora na dani eksperiment, pokazuje se da njegovo tumačenje traži više od ograničenja svakodnevne deskriptivne metafizike pri opisu pojava na mikro-nivou. (...) Na taj način gubi se Bohrovo povlašteno mjesto meðu tumačenjima formalizma teorije. Pokazuje se da se niti MacKinnonov detaljniji shematski prikaz spajanja teoretskog i svakodnevnog jezika ne može primijeniti na zaključke EPR eksperimenta i Bohorov odgovor na njih. Sam MacKinnon nudi prijedloge izmjena “svakodnevnog” jezika uvjetovane matematičkim zaključcima kvantne mehanike, ali se i one pokazuju previše radikalnima i grubima da bi zauzele povlašteno mjesto u odnosu na ostala tumačenja teoretskog formalizma koja sa sobom nose velike ontološke i konceptualne zahtjeve.Ever since the beginning of development of Quantum Mechanics there was a metaphysical division between the “macro” world as described in “everyday language” and the “micro” world described by quantum formalism . A discussion is offered of the need to reunite these arbitrarily divided worlds through an overview of the main interpretations of the formalism. Bohr’s Copenhagen interpretation, as well as the problems it faces due to EPR thought experiment, is presented in greater detail. It is claimed that Bohr’s answers to the said experiment demand more than a restriction of everyday descriptive metaphysics, when describing phenomena at the micro-level. Thus, the special place Bohr’s interpretation takes among other interpretations of the formalism is forfeited. It is also shown that MacKinnon’s more detailed schema aiming to connect the theoretical and everyday language cannot be applied to EPR conclusions and Bohr’s reply to those. MacKinnon’s own modifications of the “everyday language” induced by the mathematical conclusions of Quantum Mechanics are considered too radical and too coarse to take the vacated special place among formalism interpretations. (shrink)

Osnovna namjera ovog rada je ukazati na Heideggerovo povijesno osvještavanje metafizičkog mišljenja istine kod Platona. Povijesno osvještavanje približava iskonsko iskustvo istine i čini jasnima razloge gubitka tog iskustva u metafizici. Promišljanje biti istine preko povijesnog osvještavanja Platonova mišljenja otkriva u njemu početak zaborava izvornog iskustva bitka. Pri interpretaciji Platonove Politeje Heidegger se zaustavlja na problemu zaborava bitka i s njim povezanim svođenjem neskrivenosti na neskrivenost bića. Polazeći od vlastitosti egzistencije on čini izričitom diferenciju bitka i bića te na taj način (...) otklanja zaborav bitka i dovodi u blizinu izvorno iskustvo istine.Die vorliegende Arbeit ist eine Untersuchung der geschischtlichen Besinnung Heideggers über das metaphysische Denken der Wahrheit bei Platon. Durch die Verwindung der Platonischen Auslegung des Seins als Idee entdeckt Heidegger das grundlegende metaphysische Prägung des Wesens der Wahrheit in ihrer ursprünglichen Gewesenheit. Indem Heidegger die anfängliche Gestalt der Seinsvergessenheit betrachtet, bereitet er ihre Überwindung vor. In der Interpretation des Höhlengleichnisses aus der Politeia konzentriert Heidegger seine Aufmerksamkeit besonders auf das Problem der Differenz zwischen dem Seienden und dem Sein, Beseitigung der Seinsvergessenheit und des damit verbundenen Problems der Eigentlichkeit. (shrink)

The paper aims to present Spinoza’s understanding of the ontological status of finite beings, which was heavily influenced by mathematics, i.e. geometry. Spinoza stratified finite beings into two fairly incompatible layers: the one subjectively conceived, while the other is the objective level. The first level is related to the essence of being that is caused by God through immanent causality: here, we speak of entailment on the logical and epistemological level, and not the level of reality. Unlike essence, existence represents (...) the second level of being: existence is caused by the real finite being through transeunt cause. The first level, by its ontological status, is very close to mathematical entities, therefore the qualification that Spinoza ‘geometrized reality under a species of the essences’. Namely, he geometrized the segment under the scope of ontology, i.e. the essences of finite modes. The final part of the paper is dedicated to one of the main reasons why Spinoza failed to provide a satisfactory solution to this ontological problem, which is not the only such problem of his system. This would be that Spinoza paid too muchattention on ethics, to the detriment of metaphysics, i.e. ontology as general metaphysics. For Spinoza, ontology is subjected to epistemology and ethics, therefore the name ‘functional metaphysics’. U članku se tematizira Spinozino shvaćanje ontologijskog statusa konačnih bića koje je bilo pod znatnim utjecajem matematike odnosno geometrije. Spinoza je konačna bića stratificirao na dvije teško pomirljive razine: jedna je ona subjektivno zamišljena, a druga bi trebala biti zbiljska razina. Prva se razina odnosi na bit bića koju uzrokuje Bog na način imanentne uzročnosti: radi se o slijeđenju na logičkoj i spoznajnoj razini, a ne o zbiljskoj razini. Za razliku od bîti, egzistencija predstavlja drugu razinu bića: egzistenciju uzrokuje zbiljsko konačno biće na način tranzeuntnog uzroka. Prva je razina po svome ontologijskom statusu vrlo bliska matematičkim entitetima, zbog čega se rabi kvalifikacija da je Spinoza ‘geometrizirao stvarnost pod vidikom bîti’. Geometrizirao je, naime, segment kojim se bavi ontologija, a to su bîti konačnih modusa. U završnom dijelu članka navodi se jedan od glavnih razloga Spinozina nezadovoljavajućeg rješenja ovog ontologijskog problema, iako to nije i jedini ontologijski problem njegova sustava. Taj bi razlog bila Spinozina velika usredotočenost na etiku, a na štetu metafizike, odnosno ontologije kao opće metafizike. Spinoza je ontologiju promatrao u funkciji epistemologije i etike, pa se govori o ‘funkcionalnoj metafizici’. (shrink)

Članak analizira temu o sreći građana u Sretnom gradu Frane Petrića, iz koje slijedi slika grada u kojemu statuti doprinose jačanju povjerenja i moralnosti. Ako je utopija po definiciji okrenuta budućnosti, Petrićeva se, naprotiv, čini okrenuta prošlosti, rekonstrukciji sretnog grada patrijarhalnog uzora, kakav je tek rijetko ostvaren u povijesti čovječanstva, kao npr. onaj Sezostrisov u drevnom Egiptu. Zbog spominjanja Verone, uz drevnu Atenu, vjerojatno se u talijanskoj kritici uvriježio »mit o Veneciji«, o gradu s tisuću »korisnih« djelatnosti, na koji je (...) Petrić mogao misliti pri sastavljanju svoga prvijenca posvećenog »Presvijetloj gospodi Vigeriju i Girolamu dalla Rovere«. No, taj se mit uopće ne može nazrijeti u ovom Petrićevu djelu. Antropomorfna shema »traktata« vodi nas do Petrićeve ideje o identifikaciji grada s čovjekom, kao tijela s dušom , ali nas imena u posveti jasno vode do dinastije Della Rovere, koja je upravljala Petriću suvremenom kneževinom Urbino , i koja je od početka Cinquecenta nametnula novi lik ‘vladara’ i osuvremenjenu predodžbu ‘dvorjanina’, te si osigurala međunarodnu slavu zahvaljujući mecenatskom poticanju svake vrste umjetnosti.The paper deals with the happiness of citizens in The Happy Town by Frane Petrić, where a picture of the town in which statutes and regulations contribute to the strengthening of trust and morality is portrayed. If utopia is by definition directed towards the future, Petrić conversely turns his utopia towards the past, towards the reconstruction of a happy town according to the patriarchal pattern, which was only rarely achieved in the history of mankind, like for instance during Sesostris in ancient Egypt. Due to the mention of Verona, alongside ancient Athens, ‘the Venice myth’ became customary in Italian criticism, implying the town with thousand “useful” utilities, to which Petrić might have referred as he compiled his debut work dedicated to “Their Serenities Vigerio and Girolamo dalla Rovere”. However, that myth cannot be noticed in this Petrić’s work. The anthropomorphist scheme of the “tractate” reveals Petrić’s tendency to identify between man and town, soul and body , but the names in the dedication clearly point to Della Rovere dynasty who governed the Principality of Urbino and who imposed, from the beginning of Cinquecento, a new image of the ‘ruler’ and the modernised conception of the ‘courtier’, ensuring thereby their international fame by being patrons to all arts at the time. (shrink)

U članku se razmatra grčki ideal mjere, najčešće izražen pojmom sredine. To nije samo svegrčki ideal nego drevna i svevremena baština, koja je konvergirala odgoju u ujednosti ‘dobrote i ljepote’. On je življen u polisu, kao što je bio i personalna, unutarduševna težnja. U Aristotelovoj politici počelo mjere prvenstveno je vezano za balansiranje političkih poredaka, ali postoji i druga perspektiva u kojoj je više riječ o vrlini i moralnim kvalitetama aristokracije, gdje se identificira dobrog čovjeka i građanina. Taj pristup srodniji (...) je istraživanjama u Aristotelovim etičkim tekstovima. Pažljiva analiza ovih distinkcija iz knjige Politika zaključuje se s uvidima o odgoju i vrlini kao komplementarnim aspektima praktičke filozofije. The article considers the Greek ideal of moderation, most often expressed through the notion of the Mean. It is not merely a pangreek ideal, but an ancient and everlasting inheritance, which converged to the education in the unity of ‘goodness and beauty’. It is lived in the polis, as it was also a personal aspiration of the inner soul. In Aristotle’s politics, the source of moderation is primarily connected to the balance of political orders, however there is another perspective in which it is more about the virtue and moral qualities of aristocracy, which identifies the good man and citizen. That approach is more akin to research conducted in Aristotle’s texts on ethics. Careful analysis of these distinctions from the book Politics is concluded with insights on education and virtue as complementary aspects of practical philosophy. (shrink)

A useful introduction to the critical study of tourism, this brief text applies semiotics and cultural theory to deal with some of our most iconic global destinations. It offers accessible analyses of 18 famous tourist locations from the Taj Mahal to Red Square, and from the Eiffel Tower to Antarctica. Written in Berger’s friendly style, it allows students to critically examine the political, cultural and economic significance these locales and understand their importance to tourism. Study questions add more pedagogical value (...) to the highly readable text. (shrink)

Insistiranje na tome da ljudska prava i prava coveka nisu jedno i isto, kako bi se u prvi mah moglo zakljuciti na temelju pojma "covek" koji se javlja u oba naziva, predstavlja okosnicu ovog rada. Razvijanjem ovog motiva u tekstu nastojim da pokazem sledece: da je pojam "covek", iako po definiciji inkluzivan i u apstraktnom smislu nediskriminativan, u vreme kada i prakticki ulazi u upotrebu zapravo zasnovan na precutnom iskljucivanju i da je samo na temelju tog iskljucivanja mogao da oznacava (...) "slobodne i jednake". Iako paralelni ili istovremeni nastanak i implementacija prava coveka i nacionalnih prava isprva deluje protivrecno, nastojim da pokazem da je taj paradoks samo prividan, buduci da je sam pojam coveka ogranicen i iskljucujuci, te utoliko kompatibilan s ekskluzivnoscu koja je nuzni uslov pojma nacije. Posledice nacionalizama - svetski ratovi, pre svega - iznele su na videlo nemogucnost opstanka koncepcije slobode i jednakosti zasnovane na bratstvu ljudi, i nemogucnost demokratije koja je samo parcijalna iako hini univerzalnost. Kodifikovanje univerzalnih ljudskih prava predstavlja odgovor na ovu unutrasnju diskrepanciju u jednakoj meri u kojoj je reakcija na razornost svih tipova nacionalizama. Pojam zivota, koji u tekstu obrazlazem, korespondira temeljnom zahtevu na pravo na zivot, koje vise ne pripada "coveku", vec svakome/svakoj. (shrink)

Petrić motivira svoj pokušaj deheleniziranja filozofije i kršćanske teologije činjenicom da su oko četiri stotine godina nakon »starih teologa«, koji su bili pod utjecajem Platonove filozofije, skolastički teolozi počeli u teologiju uvoditi Aristotelovu filozofiju i uzimati njegove »bezbožnosti« kao temelje vjere. Ispričava ih što nisu poznavali niti mogli poznavati stare teologe jer nisu znali grčki i stoga su im bili nepoznati Platonovi i Aristotelovi izvorni tekstovi u kojima se ti stari mudraci spominju. Ne oprašta im, međutim, što su pokušali »bezbožnošću (...) poduprijeti pobožnost«. Stoga Petrić nastoji pokazati da je Aristotel našao sve problemske motive svoje metafizike, fizike i etike u prastarih egipatskih i kaldejskih mudraca, i to najvećim dijelom posredovanjem Platona. Isto tako nastoji pokazati kako je spomenute probleme Aristotel preformulirao, pretumačio u duhu starogrčkog jezika i duha, ali djelomično i prešućivao.Heideggerov analogni noviji pokušaj dehelenizacije filozofije i kršćanske teologije polazi od teze o »zaboravu pitanja o bitku«, odnosno o »smislu bitka«. Taj »zaborav« skrivila je tradicionalna metafizika koja je tretirala bitak kao »najopćenitiji« i stoga »najrazumljiviji« pojam i na taj način dispenzirala filozofiju da ponovo promišlja pitanje o bitku. Pitanje o bitku blokirala je metafizika i time što je bitak tretirala kao »biće« i navela teologiju da i Boga tretira kao »biće«, doduše kao »najviše«, ali ipak kao biće. To je omogućilo da se teologija razumije kao »pozitivna« znanost i time se uvrsti među druge »pozitivne« znanosti. Heideggerov motiv da »destruira« tradicionalnu metafiziku jest da usmjeri mišljenje prema njegovoj zaboravljenoj bitnoj zadaći, a time i teologiju da se, oslobođena od tradicionalne metafizike, uputi novim putovima.Najnoviji poticaj kritičkom tematiziranju dehelenizacije kršćanske vjere, i uopće europskog duha, dao je teolog i sadašnji papa Joseph Ratzinger, posebno u svom predavanju na Sveučilištu u Regensburgu, u kojem je desetak puta kritički apostrofirao dehelenizaciju. Podvrgnuo je kritici tri vala dehelenizacijskog programa u kršćanskoj teologiji: od izgona metafizike iz teologije u Reformaciji, preko historiziranja u liberalnoj teologiji 19. i 20. stoljeća, do brisanja tragova helenizacije kršćanske vjere u ideji inkulturacije. Ratzinger podvrgava kritici ograničavanje uma , započeto matematizacijom europske znanosti u renesansnom platonizmu, koje je Kant kanonizirao. Posljedice toga ograničavanja uma nisu relevantne samo za kršćanstvo koje teži suprotnome, tj. proširenju uma , nego i za zapadnoeuropski duh u cjelini.Petrić’s attempt at dehellenizing philosophy and Christian theology was motivated by the fact that about four centuries after the “ancient theologians”, who were influenced by Plato’s philosophy, scholastic theologians began to introduce Aristotle’s philosophy into theology and adopt his “impieties” as the foundations of faith. He justifies their ignorance and inability to learn about the ancient wise men by the fact that they had no knowledge of Greek and were thus not familiar with the original texts of Plato and Aristotle in which the wise men were mentioned. He does not forgive them, however, for trying to “support piety by impiety”. Thus Petrić attempts to demonstrate how Aristotle found all the problem motives of his metaphysics, physics and ethics in the wise men, drawing mostly upon Plato. He also attempts to show how Aristotle reformulated the mentioned problems, reinterpreted them in the spirit of the old Greek language and thought, but also ignored some of them.Heidegger’s more recent similar attempt at dehellenizing philosophy and Christian theology is grounded on a thesis of the “neglect of the question of being” – that is, the “meaning of being”. This “neglect” is the result of traditional metaphysics which treated being as “the most general” and thus “the most understandable” notion, and in such a way dispensed philosophy to reconsider the question of being. The question of being was blocked by metaphysics in that it treated being as an “entity”, prompting theology to treat God as an “entity” as well, though “the supreme” but still an entity. This led to the understanding of theology as a “positive” science and its eventual classification among the “positive” sciences. Heidegger’s motive to “destroy” traditional metaphysics is to stream thought towards his forgotten major goal, and thus prompt theology, once freed from traditional metaphysics, to seek new strands.The most recent attempt at critical thematization of dehellenization of Christian faith and European spirit in general has been made by the theologian and present pope, Joseph Ratzinger, particularly in his lecture delivered at the University in Regensburg in which he repeatedly criticized dehellenization. Three stages of dehellenization program in Christian theology are the subject of his criticism: from the banishment of metaphysics from theology in the Reformation, through historization in liberal theology of the nineteenth and twentieth century to the erasing of the traces of Hellenization of Christian faith in the idea of inculturation. He also argues against mind limitation started by mathematization of European science in Renaissance Platonism and canonized by Kant. The consequences of mind limitation are not only relevant to Christianity which strives towards the very opposite – broadening of the mind , but to the Western spirit on the whole. (shrink)

Bioetika se suočava s dva blisko povezana problema: iako je koncept ljudskog dostojanstva široko potvrđen, on postaje vrlo kontroverznim čim pokušamo definirati opseg njegova sadržaja i značenja; jako trebamo metodu ili teoriju zaključivanja koja nam dopušta odrediti odnos između moralnih načela i konkretnih slučajeva. U širem, iako strogom filozofskom smislu, ova dva problema recentne bioetike povezana su s Kantovim pojmovima ‘autonomije’ i ‘refleksivnog suda’, koji se mogu kombinirati glede tročlane logike uspostavljanja pravila. Takva je logika nagoviještena u Montesquieuovoj doktrini distribucije (...) moći, budući da definirajućim i izvršnim pravilima također moramo identificirati slučajeve njihove primjene . Tako možemo taj odnos između moralnih pojmova i načela, te činjenica i konkretnih slučajeva, razumjeti kao dinamički odnos koji tvori njihove momente, a koji onda može pojmiti ljudsko dostojanstvo prije kao ‘regulativnu ideju’ negoli kao koncept što ga treba konačno definirati. (shrink)

Pitanja filozofskog razumijevanja i pravednosti bitno su povezana od samih početaka grčkog filozofiranja. Baš kao što filozofska heremenutika ili hJrmeneiva ima svoj pretfilozofski izvor u grčkome bogu Hermesu, platoničko razumijevanje pravednosti ima ga u božici Dike. U svojoj ambivalentnosti Hermes tako naznačuje mogućnost razumijevanja kao i mogućnosti zavođenja ili zloupotrebe razumijevanja, koje – u horizontu sokratičke i platoničke filozofije – znači zapravo nedostatak razumijevanja. U platoničkoj filozofiji, naime, spoznaja i etički stav blisko su povezani. Ali ako se taj etički stav (...) ponajvećma razumije kao pravičnost, potonja se ne smije razumjeti u ponešto reduciranom značenju slaganja ljudskih djelovanja s državnim zakonima; ono čime se trebamo baviti jest unutarnje slaganje i harmonija čovjeka i njegove duše, a što također znači slaganje čovjeka sa svijetom u kojemu živi. S tog gledišta, potencijalni hermeneutički ‘an-arhizam’ može se ponovno – ovoga puta drukčije – usmjeriti prema pitanju ajrchv i transponirati iz sfere puke teorije u samo biće ljudskoga života, koje se – u platoničkoj filozofiji – tretira kroz pitanje o duši. (shrink)

Autor razmatra znacaj interkulturalnog sporazumevanja u epohi globalizacije i ukazuje na ulogu koju Gadamerova hermeneutika igra u ovom kontekstu. Autor prvo izlaze osnovne odlike globalizacije, uzimajuci u obzir Gidensovo shvatanje savremene epohe kao radikalizacije modernosti i Hajdegerovo tumacenje savremenosti kao doba dovrsavanja metafizike kao nihilizma. Autor istice da pitanje o uslovima mogucnosti interkulturalnog sporazumevanja postaje vazno pitanje filozofije u situaciji intenzifikacije medju-kulturalnih susreta. On zatim pokazuje da Gadamerova filozofska hermeneutika, posebno njen pojam delatno-povesne svesti, nudi prihvatljivu osnovu za objasnjenje mogucnosti (...) dijaloga medju kulturama. Kako autor zakljucuje, hermeneutika na taj nacin afirmise znacaj etike konacnosti u savremenom svetu. (shrink)

U ovom radu suprotstavljaju se dva moguca citanja Kantove prakticke filozofije olicena u dva razumevanja kategorickog imperativa. Po prvom razumevanju kategoricki imperativ propisuje uslov koji mora da zadovolji maksima delanja da bi cin koji se po njoj vrsi mogao da bude moralan. Takvo shvatanje se pokazuje kao konzervativno utoliko sto cuva vec postojece moralne norme jednog drustva. Obrazlaze se njegova homolognost logici zelje kako je izlaze francuski psihoanaliticar Zak Lakan i pokazuje se kako ono ne moze da obezbedi odgovornost subjekta (...) za njegove cinove. Njemu se suprotstavlja shvatanje po kome kategoricki imperativ propisuje nacin samog htenja jedne maksime; taj se nacin pokazuje kao analogan nagonu smrti i obrazlaze se njegov revolucionalni i eticki karakter. (shrink)

Na sveprisutnu opasnost buđenja novih totalitarizama koji uništavaju društvenost i pluralizam, kao moguću posljedicu otuđenja Moderne, upozorila je autorica čije shvaćanje društvenosti čovjeka stoji u aporiji zbog opozicionalnosti između preferiranja elitističke političke slobode antike i augustinovske egalitarne slobode, urođene svim ljudskim bićima. Taj dvovrsni argumentacijski teorijski pravac uvjetovao je njezinu interpretaciju antičkog polisa kao ideala političke zajednice, te razdvajanje socijalne od političke problematike. Prema njoj, Akvinski čini grešku i izjednačava termine politicus i socialis, a to preuzima i Moderna. Ovo je (...) vidljivo npr. u tome što socijalna, ekonomska i tehnička pitanja sve više ulaze u politički prostor . Štošta je tome pomoglo, kako npr. tzv. protestantska etika tako i Francuska revolucija. Mnoštvo "poniženih i uvrijeđenih" željelo je u nastupu novog svijeta svoje osnovne biološke potrebe rješavati kroz ulazak u javnu sferu. Politički elitizam Hannah Arendt taj nastup mnogobrojnih zahtjeva za socijalnom jednakošću i socijalnom emancipacijom smatra dekadencijom autentičnog javnog područja, izvorno slobodnog od nužnosti života. Kako se ovakva pozicija referira na konkretnu problematiku segregacije u javnom obrazovanju, pokazuje analiza njezina teksta "Reflections on Little Rock".Hannah Arendt, whose comprehension of human beings’ sociability stands in aporia because ofoppositionality between preference for elitist political freedom of antiquity and Augustinian egalitarianfreedom, inborn to all human beings, warned of omnipresent peril of awakening of new totalitarianismswhich destroy sociability and pluralism, as a possible consequence of Modernism’salienation. That dual theoretical line of arguing determined her interpretation of antique polis asan ideal of political community, and one of separating social from political problems. According toher, Aquinas made a mistake in equating terms politicus and socialis, and Modernism accepts thatequation. This can be seen in progressive intrusion of social, economic and technical issues into political space . Many factors contributed to that situation, i.e. the Protestant Ethic and FrenchRevolution. In awakening of the new world, many of the oppressed and insulted wanted to satisfytheir basic biological needs by entering the public spheres. Hannah Arendt’s political elitism considersthe emergence of multiple demands for social equality and social emancipation as a decadenceof authentic public space, that is originally free from life’s necessities. My analysis of Arendt’stext »Reflections on Little Rock« shows the consequences of such position in specific problem ofsegregation in public education. (shrink)

Albert Einstein je svojom specijalnom teorijom relativnosti definitivno opovrgao svaku mogućnost znanstvenog legitimiranja mehanicističkog pogleda na svijet, što implicira i opovrgnuće one metafizike materijalističkog predznaka koja se temelji na koncepciji razdvojenosti prostora i vremena. On je u specijalnoj teoriji relativnosti zasnovao pojam vremena i prostora kao jedinstvenog zbivanja, a taj je pojam oslobođen i od ravne metrike kakva obilježuje još i koncepciju Hermanna Minkowskog. Mnoštvenost jedinstvena vremena-prostora ukida i Galilejeve i Newtonove pojmove kao što su: apsolutni prostor, apsolutno vrijeme, apsolutno (...) mirovanje, te nepromjenjivost mase, a jednako tako i apsolutnost činjenice koja sadrži istodobnost dva prostorno udaljena zbivanja. Time su uspostavljene pretpostavke za razvoj tzv. postmoderne kozmologije. Autor postavlja pitanje otvara li postmodernizam ukozmologiji put za obnovu raznovrsnih onto-teokozmo-antropologija kojima je zajedničko htijenje da se ukine ideja povijesnosti, ili pak, naprotiv, Einsteinovo ukidanje pravocrtnosti otvara prostor afirmacije autentične povijesnosti. A upravo se u toj antitezi između metafizike i povijesnog mišljenja sastoji temeljni prijepor današnje filozofije,suočene i s lažnom alternativom iracionalizma i hiperracionalizma.Albert Einstein hat durch seine Spezielle Relativitätstheorie jegliche Möglichkeit der wissenschaftlichenLegitimierung einer mechanizistischen Weltanschauungdefinitiv widergelegt.Diesimpliziert ebenfalls die Widerlegungeiner Metaphysik materialistischer Art,die auf derKonzeptionder getrenntenExistenz von Zeit und Raum begründet ist. In der Speziellen Relativitätstheoriehat Einstein den Begriff der Einheitlichkeit von Zeit und Raum als einheitlichenGeschehensgeprägt. Dieser Begriff ist befreitvon platter Metrik, die noch die Konzeption vonHermannMinkowski charakterisiert. Durchdie Vielfältigkeitder Einheitlichkeit von Zeit undRaumentfallen die Begriffe von Galilei und Newton . Damitwerdendie Voraussetzungenfür die Entwicklung der sog. postmodernen Kosmologie aufgestellt.Der Autorfragt, ob der Postmodernismus in der Kosmologie einen Wegzur Erneuerungdifferenzierter Onto-Theo-Kosmo-Anthropologieneröffnet, dergleichartigdem Verlangenist, die Idee der Geschichlichkeit aufzuheben, oder ob EinsteinsAufhebungder Linearität einen Raum für die Affirmierungauthentischer Geschichlichkeit eröffnet. Gerade in dieserAntithesezwischen Metapysik und geschichtlichem Denken liegt eine wichtige StreitfragederzeitgenössischenPhilosophie, die auch durchdie falsche Alternativezwischen Irrationalismusund Hyperrationalismus gekennzeichnet wird. (shrink)

Članak tematizira različite vrste objašnjenja u povijesti, a problem značaja povijesnog objašnjenja pokušava se riješiti odbacivanjem metodološkog gledišta prema kojem se prirodne znanosti temelje na objašnjenju, a društvene samo na razumijevanju. Povijesna objašnjenja sadrže velik broj singularnih iskaza, i pri njihovu argumentiranju i objedinjavanju povjesničari se služe samo statističkim generalizacijama, budući da univerzalne zakonitosti povijesnih procesa, koji sadržavaju te činjenice, nije moguće utvrditi. No, pri rekonstrukciji povijesnih zbivanja, procesa i struktura nije ni potrebno opisati svaki njihov sastavni dio. U istraživanju (...) i objašnjenju prošlih događaja nikada ne možemo opisati čitav skup kauzalnih uvjeta za ono što se dogodilo, jer se povijesni opis jednog događaja može odnositi samo na mali broj njegovih aspekata i mora se negdje u kauzalnom nizu zaustaviti u traženju onoga što mu je prethodilo. Povijesna je znanost stoga suočena s beskonačnošću svog predmeta, a povjesničar pritom odabire činjenice koje smatra relevantnima za objašnjenje određenog problema. Upravo taj selektivni karakter u istraživanju predstavlja glavnu razliku između istraživanja ljudske prošlosti i predmeta ostalih znanosti. Pored toga, prošlost je uvijek nedovršena i otvorena prema budućnosti, a u skladu s mijenjanjem povijesne stvarnosti, mijenja se i spoznaja povijesne znanosti.The article discusses different types of explanation in history and tries at the same time to solve the problem of significance of historical explanation by discarding the methodological view according to which the natural sciences are based on explanation while social sciences are based solely on understanding. Historical explanations consist of a large number of singular testimonies and, in order to provide argument and unification for these testimonies, historians use only statistical generalizations since universal laws that govern historical processes to which the testimonies refer cannot be determined. However, the reconstruction of historical events, processes and structures does not necessarily demand from the historian to describe their every single component. When we do research or trying to explain past events, we are never able to describe the causal relations for an event in their totality because a historical description of a single event can be applied only to a small number of its aspects and while trying to find what led to the event we inevitably have to stop at some point of the causal chain. History as a science is therefore faced with the infinity of its subject matter and consequently the historian must select the facts that he or she considers relevant for the explanation of a given problem. Precisely this selective approach in research represents the crucial difference existing between the research of human history and the subject matter of other sciences. Furthermore, history is always incomplete and open toward the future and, as the historical reality changes, accordingly the notion of historical science changes as well. (shrink)

Unatoč činjenici da je osjećaj protjecanja vremena neodvojivo povezan s našim iskustvom i načinom na koji razmišljamo o njemu, postoje teorije koje na vrijeme gledaju drukčije i tvrde kako je taj osjećaj protjecanja samo naša subjektivna kategorija, nešto što uopće ne odgovara pravoj prirodi vremena. Vrijeme niti teče niti prolazi, ono naprosto jest, jednako realno u svoj svojoj cjelovitosti. Te teorije, prikladno nazvane eternalističkim teorijama, negiraju poseban status kojeg se tradicionalno pridodaje sadašnjosti kao jedinom realnom odsječku vremena i tvrde da (...) prošlost i budućnost postoje jednako realno. U ovom radu sučeljavam te dvije ideje i sažimam osnovna polazišta i probleme eternalizma i njemu rivalske, prezentističke teorije.The feeling of the flow of time is undetachably connected to the way we experience time and think about it. There are, however, some theories that offer a different account of time, claiming that the feeling of its flow is nothing but our own subjective category that in no way corresponds to the real nature of time. Time neither flows nor passes, it just is, equally real in all of its wholeness at once. These theories, properly called eternalist theories, deny the special status that has traditionaly been attributed to the present as the only real slice of time and they instead claim that past and future are just as real. In this paper I confront these two stands and sum up the main footholds and issues of eternalism and it rival, presentist theories. (shrink)

Although former Yugoslavia constituted what was widely held to be the most "promising" communist country in terms of potentials for economic reform and political democratization, Serbia remained the only East European country in which the former communist elite managed to defeat its opponents in a series of elections and preserve important elements of institutional and ideological continuity with the old system. Moreover, its regime played a conspicuous role in Yugoslavia's violent collapse. In the specialist literature, the "Serbian exceptionalism" thesis has (...) been elaborated in a number of forms. These are critically reviewed in the first part of the paper, classifying the paradigms according to whether they emphasize: 1) Serbian traditionalist, authoritarian, and collectivist political culture, 2) the affinity between traditional Serbian national populism, Russophile anti-Westernism, and communism, 3) the exclusivist and assimilating character of Serbian nationalism, or 4) the appeals of the contemporary Serbian political elite led by S. Milosevic. In the second part of the paper an alternative explanation is presented that seeks to be both interpretively adequate and causally plausible. It rests on five basic factors: 1) historical legacy ; 2) institutional analysis ; 3) ideology ; 4) leadership and social base ; and 5) the role of the Diaspora.. Iako se pre 1990. smatralo da bivsa Jugoslavija medju svim komunistickim zemljama ima najbolje potencijale za ekonomsku reformu i politicku demokratizaciju, Srbija je ostala jedina istocnoevropska zemlja u kojoj je nekadasnjoj komunistickoj eliti poslo za rukom da porazi svoje protivnike u nekoliko uzastopnih izbornih nadmetanja i da ocuva znacajne elemente institucionalnog i ideoloskog kontinuiteta sa starim sistemom. Stavise, taj je rezim igrao krupnu ulogu u nasilnom raspadu SFRJ. U specijalistickoj literaturi, teza o "srpskoj izuzetnosti" razvijana je u razlicitim formama, cijem kritickom razmatranju je posvecen prvi deo rada. Identifikovano je nekoliko paradigmi, u zavisnosti od toga da li osnovni naglasak stavljaju na: 1) tradicionalisticku, autoritarnu i kolektivisticku politicku kulturu Srba, 2) afinitet izmedju tradicionalnog srpskog nacionalnog populizma, rusofilskog antizapadnjastva i komunizma, 3) ekskluzivisticku i asimilacionisticku prirodu srpskog nacionalizma, ili pak 4) odlike savremene srpske politicke elite na celu sa S. Milosevicem. U drugom delu rada izlozio je alternativno objasnjenje, ciji su glavni oslonci: 1) istorijsko nasledje, 2) institucionalna analiza, 3) ideologija, 4) osobine vodja i drustvena baza i 5) uloga dijaspore.. (shrink)

Fenomenološka tradicija dugo je smatrala da prirodna percepcija nije ni konceptualno artikulirana niti upravljana determinističkim zakonima, već je radije organizirana prema praktično artikuliranoj strukturi tjelesnog bitka-u-svijetu. Ali to ostavlja problem objašnjavanja kako percepcija može omogućiti opravdavajuću podršku mišljenju. Odgovor fenomenologa jest taj da nam značenjska struktura prirodne percepcije omogućuje da mislimo o objektima motivirajući pojedinačne misli o objektima kakvima se oni predstavljaju u percepciji. Pokazujem kako takvo gledište omogućuje izlaz iz briga koje more suvremenu filozofiju uma.The phenomenological tradition has long (...) contended that natural perception is neither conceptually articulatednor governed by deterministic laws, but rather organized according to the practically articulatedstructure of bodily being-in-the-world. But this leaves the problem of explaining how perceptioncan provide justificatory support to thought. The phenomenologists’ answer is to say thatthe meaningful structure of natural perception makes it possible for us tothink about objects by motivating particular thoughts about the objects as they present themselvesin perception. I show how this view provides a way out of worries that plague contemporary philosophyof mind. (shrink)

This paper interprets and analyzes the debate having taken place in 1995 between E. Gellner and A. Smith concerning the problem of the emergence of nations. This discussion is used as an example to show the basic general features of two approaches in theories of nationalism - the modernist and the ethno symbolic ones. Pointing to the common assumptions shared by Gellner's and Smith's theories of nations, the author interprets ethno-symbolism as a sort of internal self-criticism of the modernist standpoint. (...) This polemic is therefore interpreted not as a debate between "creationist" and "evolutionist" solutions to the problem of the emergence of nations, but rather as a debate between two theoretical paradigms defining different research priorities in studying nations and nationalisms. From this perspective, the author concludes that the ethno symbolic approach to the genealogy of nations has broader heuristic capacities than the modernist paradigm, at least when the emergence of "peripheral nations" and the understanding of the dynamic of their nationalisms are concerned. U radu je interpretiran i analiziran spor koji su vodili E. Gelner i A. Smit 1995. godine o problemu nastanka nacija. Na primenu ove diskusije prikazane su osnovne opste karakteristike dva pristupa u teorijama nacionalizma modernistickog i etnosimbolickog. Ukazujuci na zajednicke pretpostavke Gelnerove i Smitove teorije nacija, autor je etnosimbolizam tumacio kao jednu vrstu unutrasnje samokritike modernistickog stanovista. Na taj nacin, ova polemika nije interpretirana kao spor izmedju "kreacionistickog" i "evolucionistickog" resenja problema nastanka nacija, vec prevashodno kao spor dve teorijske paradigme koje razlicito odredjuju istrazivacke prioritete u tematizaciji nacija i nacionalizama. Sa tog stanovista, autor je zakljucio da etnosimbolicki pristup genealogiji nacija ima vece heuristicke kapacitete od modernisticke paradigme, bar kada je u pitanju problem nastanka "perifernih nacija " i razumevanja dinamike njihovih nacionalizama. (shrink)

In his essay?The Protestant Ethic? Max Weber explains the specific economic development and the foundation of capitalism in Western Europe due to the appearance of protestant sects and the?spirit of capitalism?. By doing so, Weber assigns religion a significant place among the factors of social and economic development. Taking Weber?s theory and argumentation as a starting point, this article drafts a thesis on?orthodox ethic? and determines its role in the development of the?spirit of capitalism? in orthodox countries. For that purpose (...) this article compares political-historical circumstances on the territory of the Western and Eastern Church on one, and pictures the theological-philosophical basis of both Protestantism and Orthodoxy on the other side. U svom eseju?Protestantska etika? Maks Veber specifican ekonomski razvoj i utemeljenje kapitalizma u zemljama Zapadne Evrope objasnjava po?javom protestantskih sekti i svojevrsnim protestantskim?duhom kapitalizma?, dodeljujuci na taj nacin religiji znacajno mesto medju ciniocima drustvenog i ekonomskog razvoja. Polazeci od Veberove teorije i argumentacije, u ovom radu se zeli postaviti teza o?pravoslavnoj etici? i odrediti njena uloga u razvoju?duhu kapitalizma? u pravoslavnim zemljama. Pri tome se uporedjuju kako politicki-istorijske okolnosti na teritoriji Zapadne odn. Istocne crkve, tako i teolosko-filozofske osnove protestantizma s jedne, i pravoslavlja s druge strane. (shrink)

Waldenfelsovo fenomenološko razumijevanje moderne zasnovano je na razumijevanju stranog kao bitnog određenja moderne. Strano je ovdje odrednica mišljenja koja se eksplicira u kulturnim i društvenim odnosima te ga stoga treba interpretirati upravo u njegovom fenomenalnom realitetu. Kultura i politika u tom značenju više su od pukog imena za skupni naziv značenja i opravdanja djelovanja. One postaju izraz smisaonog konteksta u kojem se iščitava odnos spram stranog kao referentnog mjesta za razumijevanje samog značenja moderne, njene unutarnje diferenciranosti, tokova koji je određuju (...) i karakteristika koje se uspostavljaju u individualnim odrednicama što obilježavaju njenu povijest. Strano se, u cjelini svojega određenja, zasniva iz tjelesnosti kao realiteta njegovog postojanja. U cjelini uzevši, moderna se, smatra Waldenfels, razumijeva u njenoj postranjenosti , u njenom odnošenju spram stranog koje na koncu rezultira i postranjenjem moderne u cijelosti. Ona kao takva nije zastranila, nego po-stranila, i sama se priklonila stranosti kao vlastitom identitetu, u kojem je čvrsto uspostavljen i filozofijski diskurs na kojem se taj identitet brani. Odnos spram tjelesnosti, koji se postulira u modernoj teoriji, u tom smislu je konzekvenca odnosa spram stranog. Zato se problem transformacije filozofije ne nalazi u novom razumijevanju umstvenosti, nego u diskursu nove racionalnosti, fenomenološkom mišljenju partikulariteta okrenutom kritici obuhvatnosti metafizike subjektiviteta i bilo kojeg oblika umstvenih pretpostavki realiteta. Waldenfelsova interpretacija moderne proistječe iz cjelovitog uvida u kontinuitet mišljenja koje je određuje i iskazuje se kroz njegovo sažimanje u ključnim problemima koji određuju njene tokove. U tom smislu fenomenološki diskurs njegove filozofije dobiva svojevrsno značenje ishodišta filozofijskog mišljenja na prijelazu stoljeća.Waldenfels’ phenomenological understanding of modernity is based on the understanding of “the foreign” as an essential definition of modernity. “The foreign” here is the characteristic of thinking explicated in cultural and social relationships, which should therefore be interpreted precisely in its phenomenal reality. Culture and politics in this context are more then a mere names for a collection of meanings and justifications of action. They become the expression of a meaningful context from which one can read-off the relation to “the foreign” as the reference point forunderstanding the very meaning of modernity, its inner differentiation, the streams that determine it and the characteristics that are established in the individual determinants that denote its history. “The foreign” as a whole is grounded in corporality as the reality of its existence. Waldenfels maintains that modernity, taken as a whole, is understood in its orientation towards the foreign, in its relationship with the foreign that, eventually, results in the entire modernity being oriented towards the foreign. Modernity as such did not go astray, but it became oriented towards the foreign, it decided itself to accept some sort of “the foreign” as its identity, in which the philosophical discourse is established for its defence. The relationship towards corporality, postulated in this sense in modern theory, is a consequence of the relationship towards “the foreign”. That is why the problem of transformation of philosophy is not found in the new understanding of the mind, but in the discourse of new rationality, of phenomenological thinking of the particularity oriented towards the critique of the encompassing metaphysics of subjectivity and towards all sorts of rational assumptions bout the reality. Waldenfels’ interpretation of the modernity follows from the integrative insight into continuity of the thinking that determines it, and it is expressed by his summarisation of the crucial problems that determine its paths. It is in this sense that the phenomenological discourse is established, signifying the starting point of philosophical thinking at the turn of the century. (shrink)

U opisima razvoja zbivanja u prirodi od trenutka prapraska koriste se pojmovi ‘energija’ i ‘materija’. Sustavnosno, tim opisima nedostaje treća sastavnica svakog sustava – informacija. To je potaklo pitanje gdje je u tim opisima informacija i prethodi li možda ona energiji. U raščlambi je upotrijebljena opća sustavnosna teorija, jedna moćna metoda suvremene znanosti. Za opis opće tehnike , od prapraska do konačne točke , upotrijebljen je vlastiti koncept koji se temelji na dvije misli: tehnika nije ništa posebno već sasvim općenito (...) i fraktalno podrijetlo Prirode . Ustanovljeno je da u opisima nedostaju odgovori na pitanje o podrijetlu informacijskog sustava čije djelovanje započinje prapraskom. Taj informacijski ulaz dijeli se u naredbu i podatke. Uz pomoć filozofskih spoznaja, među ostalim Platona, Aristotela i Tome Akvinskog, zaključilo se da je netko morao izraditi prirodne zakone koji su u obliku informacije prenesene u energiju tijekom prapraska a prije inflacije i stvaranja materije. Posebno je važno pitanje tko je naredio izradbu prirodnih zakona i početak prapraska. Ovim se tekstom ne navodi eksplicitno tko su naredbodavac za izradbu i izrađivač prenesenih informacija. (shrink)

Slijedeći Fichteovu misao da »svatko izabire onakvu filozofiju kakav je tko čovjek«, u članku se ocrtavaju misaoni sklopovi stvaralačkoga opusa Ante Pažanina, u nastojanju da se na taj način osvijetle stožerne sastavnice njegove životne filozofije. Pažaninova istraživanja o filozofiji kao strogoj znanosti, fenomenologiji, praktičnoj filozofiji, etici i politici imaju znatan odjek i utjecaj ne samo u Hrvatskoj nego su zapažena i u svijetu. Na međunarodnoj pozornici privukla je zanimanje njegova osebujna koncepcija normativne političke filozofije u kojoj kritički rasvjetljuje i ukazuje (...) na posljetke suvremene znanstveno-tehničke civilizacije. Nasuprot novovjekovnom odvajanju etike od prava i politike, Pažanin se oslonio na aristotelovsku tradiciju praktične filozofije koja polazi od jedinstva etike i politike. Praktičnu filozofiju promatra kao samostalno i neovisno područje o poietičnoj techne i teoretskoj episteme. Takav pristup praktičnoj filozofiji nadilazi poteškoće aprirornoga univerzalizma teoretskoga utemeljenja etičkih normi te bolje odgovara suvremenoj raznovrsnosti svijeta života i njegovoj složenosti. Pažaninovu životnu filozofsku misiju može se prispodobiti Gadamerovu opisu »nasljedovanja« Aristotela u nastojanju filozofa da se pomoću filozofske teorije stavi u službu ljudske prakse. Njegova je praktična životna filozofija svojevrsno misaono nastojanje oko razumijevanja i posuvremenjenja odnosa između refleksivnih oblika teorije i praktične umnosti povijesnoga svijeta života. Filozofska refleksija za njega ima zadaću ne samo primjereno razumjeti praktični svijet nego ga time i odgovorno mijenjati u nastojanju za ozbiljenjem najvišega ljudskog dobra kao bitne svrhe čovjekova življenja. (shrink)