Odgovornost pripisujemo sa namerom da postignemo neki cilj. Jedno od opših mesta u filozofskoj literaturi je da osobi možemo pripisati moralnu odgovornost ako su zadovoljena bar dva uslova: da subjekt delanja ima kontrolu nad svojim postupcima i da je u stanju da navede razloge u prilog svog postupka. Međutim, četvrtu industrijsku revoluciju karakterišu sociotehnološke pojave koje nas potencijalno suočavaju sa tzv. problemom jaza u odgovornosti. Rasprave o odgovornosti u kontekstu veštačke inteligencije karakteriše nejasna i neodređena upotreba ovog pojma. (...) Da bismo razumeli problem jaza u odgovornosti, njegove domete, kao i eventualna rešenja, u radu razmatramo različite vrste pojma odgovornosti. Identifikujući uslove primene ovih pojmova uviđamo da problem jaza u moralnoj odgovornosti dobija na značaju utoliko što nije očigledno na koji način bi mogao biti premošćen. (shrink)

Kako u svakodnevnom životu, tako i u pravu većinu ljudi smatramo odgovornim za postupke pretpostavljajući da su to njihovi postupci u smislu da nad njima imaju kontrolu. Pretpostavka koja dominira tradicionalnim filozofskim raspravama o moralnoj odgovornosti i teorijama kazne jeste da se osoba smatra moralno (pravno) odgovornom za počinjeni postupak ako taj postupak zavisi od nje na takav način da bi zaslužila osudu (kaznu) odnosno pohvalu (nagradu). Izazov koji prirodne nauke postavljaju pred ovakvo razumevanje moralne odgovornosti ne zaustavlja (...) se na klasičnoj mehanici već svoj novi, kompleksniji oblik zadobija pojavom kvantne mehanike, ali i razvojem neuronauke i psihologije. Relevantnost istraživanja prirodnih nauka za filozofske probleme objašnjavamo činjenicom da su drugu polovinu XX veka obeležila naturalistička metafizička i epistemološka nastojanja. Na ovaj način je otvoreno novo poglavlje odnosa filozofije i prirodnih nauka, a mi ga u ovom radu ispitujemo kroz razmatranje problema kompatibilnosti determinizma i moralne odgovornosti. Cilj rada je da ispitivanjem kako empirijskih argumenata kojima se u pitanje dovodi moralna odgovornost, tako i filozofskih argumenata koji figuriraju u ovim diskusijama ukažemo da rezultati naučnih istraživanja mogu biti plodonosni u kontekstu rasprava o slobodi volje, moralne odgovornosti i teorija kazne, isključivo ako na adekvatan način komuniciraju sa rezultatima filozofskih istraživanja zasnovanim na primeni filozofskih metoda poput metoda pojmovne analize. (shrink)

U radu se analizira Aristotelovo razmatranje životinja, a u središtu autorovog istraživanja su tri pitanja: prisustvo logosa kod životinja, mogu li životinje djelovati voljno i jesu li životinje odgovorne za ono što čine. Aristotelov generalni stav je da životinje nemaju vjerovanja, mnijenja, rasuđivanja, mišljenja, razuma i uma. Proučavanjem Stagiraninovih spisa utvrđeno je, zatim, da životinje mogu djelovati voljno. Odgovor na dilemu jesu li životinje odgovorne za ono što čine ovisi o razumijevanju pojma odgovornosti kod Aristotela. Ako se odgovornost razumije (...) kao reguliranje svih onih aktivnosti koje su učinjene hotimično, tj. voljno, životinje se tada mogu smatrati odgovornima. S druge strane, ako se opseg odgovornosti ograniči na moralnu evaluaciju nečijeg djelanja, u koju je uključena aktivnost logosa, životinje će biti izuzete iz ovako razumljenog pojma odgovornosti. Autor je, na Aristotelovom tragu, zaključio da, budući da životinje mogu imati phantasiu da je ono što rade ispravno ili pogrešno, one za svoje čine trebaju biti nagrađene odnosno kažnjene.This paper analyzes Aristotle’s treatment of animals and the author’s research focuses on three issues: the presence of logos in animals, if animals can act voluntarily and if animals are responsible for what they do. Aristotle’s general standing point is that animals do not have beliefs, opinions, calculations, thoughts, thinking and reason. By studying Stagirites’ volumes it has been determined, subsequently, that animals can act voluntarily. Resolution to the dilemma whether animals are responsible for what they do depends on the understanding of the Aristotle’s concept of responsibility. If responsibility is understood as regulating all of those activities which were undertaken on purpose i.e. voluntarily, animals can be considered responsible. On the other hand, if the scope of responsibility is limited to the moral evaluation of acts, including the activity of logos, animals will be excluded from thus understood concept of responsibility. The author has, following Aristotle’s footsteps, concluded that since animals can have phantasia that what they do is right or wrong, they should be either rewarded or punished for their acts. (shrink)

Globalizacija nema alternativu. U temeljima procesa višestranog objedinjavanja svijeta koji se objelodanjuje u najnovije vrijeme leže tendencije evidentirane još u 19. stoljeću. Proces je u međuvremenu definitivno postao ireverzibilan, tako da su svi pokušaji njegova zaustavljanja unaprijed osuđeni na neuspjeh i mogu se usporediti sa svojedobnim otporima industrijalizaciji. Istovremeno se faktički lik globalizacije – bitno ovisan o neoliberalnoj ideologiji i o konstelacijama interesa i moći kojima spomenuta ideologija služi – u sve većoj mjeri očituje kao višestruko problematičan, a u nekim (...) dimenzijama i kao autodestruktivan. U tom se kontekstu kritičkom mišljenju, mogućem posredstvom produktivne suradnje filozofije i interdisciplinarnih i multidisciplinarnih pristupa kompleksnoj problematici globalizacije, nameće zadaća propitivanja mogućnosti emancipacije globalizacijskih procesa od njihovih današnjih neoliberalnih okvira i ograničenja, kako bi se profilirala alternativa faktičkom liku globalizacije. Važnu dimenziju te zadaće čini pitanje o odgovornosti, koje se, međutim, ne može primjereno postavljati ukoliko se ono svede na moralističku korekciju faktičkih konstelacijâ, koja odustaje od kritičkog propitivanja samih korijena autodestruktivnosti tih konstelacija.Die Globalisierung hat keine Alternative. In den Gründen des Prozesses der mehrseitigen Gleichschaltung der Welt, welches in der rezenten Zeit bekanntgemacht wird, liegen die Tendenzen, die noch im 19 Jahrhundert registriert worden sind. Der Prozess wurde letzlich irreversibel. Deswegen sind alle Versuche, die Globalisierung aufzuhalten sinnlose, wie ehemaligen Widerstände gegen Industrialisierung. Doch zeigt die faktische Gestalt der Globalisierung – die wesentlich durch die neoliberalen Ideologie und durch die Konstellationen diejeniger Mächte und Interessen determiniert wird, den diese Ideologie bedient – in die Höhe schießenden Anzahl von problematischen und gar selbstzerstörerischen Dimensionen. In diesem Kontext sollte das kritische Denken – das nur durch eine produktive Zusammenarbeit der Philosophie mit dem interdisziplinaren und multidisziplinaren Zutritt zur umfasenden Globalisierungproblematik möglich ist – die Aufgabe aufnehmen, die Möglichkeiten der Emanzipierung der Globalisierungprozessen von ihrer gegenwärtigen neoliberalen Rahmen und Begrenzungen überzuprüfen. Dadurch wird eine Alternative zur gegenwärtigen faktischen Gestalt der Globalisierung gebildet. Eine wichtige Dimension dieser Aufgabe stellt die Frage über die Verantwortlichkeit dar. Diese Frage darf doch keineswegs auf die moralistische Verbesserung der faktischen Konstellationen reduziert wird, sondern sollte die wirkliche Würzeln der selbstzerstörerischen Tendenzen dieser Konstellationen ernst im Betracht nehmen. (shrink)

Suvremene bioetičke rasprave reaktualizirale su pitanje smjene epoha. Bioetika je nastala upravo kao moralna i civilizacijska reakcija u novostvorenoj povijesnoj situaciji. U tom kontekstu, potrebno je analizirati, s jedne strane, promišljanje prijeloma epoha i predviđanje »novog srednjovjekovlja« u djelu ruskog filozofa N. A. Berdjajeva te, s druge strane, pojavu bioetike. Hoćemo li zaista zakoračiti u novu epohu, kakva će ona biti te što ćemo i u kojem obliku prenijeti iz sadašnje epohe – najviše ovisi o tome kakvog će duha biti (...) čovjek. Stanje čovjekova duha možemo iščitati iz čovjekova odnosa prema tehnici, odnosno s obzirom na snažnu interaktivnu ulogu tehnike u našem životu. Kako je pitanje odnosa čovjeka i stroja jedno od ključnih bioetičkih pitanja, problem tehnike nužno je analizirati iz perspektive Berdjajevljeva odnosa čovjeka i stroja, ali i u sklopu Heideggerova promišljanja biti tehnike. Jednako kao i Berdjajev, Heidegger smatra da ne treba poricati tehniku, već tražiti izmjenu uloge tehnike i podlaganje čovjekovu duhu na kojem leži zadatak dokučiti ono spasonosno. Duh današnjeg čovjeka duh je bogolikog čovjeka koji, uz pomoć uznapredovalog stroja, izaziva prirodu , ali taj isti stroj, koji njemu služi kao sredstvo, toliko je uznapredovao da je sada u mogućnosti izazivati njega. U tom je kontekstu nužno okrenuti se bioetici. Upravo je bioetika sa svojom pluriperspektivnom metodologijom zaslužna za pokušaj okupljanja različitih sustava vrijednosti kako bi se zajedno usmjerio sadašnji sustav vrijednosti i zaštitio budući, ali i budućnost uopće. No, hoće li bioetika ostati samo na razini rijetkog pozitivnog primjera u nizu negativnih znakova dolaska nove epohe ili ćemo ozbiljno shvatiti princip odgovornosti što nas dovodi na prag bioetičke epohe te hoće li promjena duha sadašnjeg čovjeka, prema kojem nas vodi bioetičko promišljanje, doista dovesti do podvrgavanja tehnike čovjekovom duhu – ostaju otvorena pitanja.The problem of the turn of epochs is debated once more nowadays. Contemporary discussions on bioethics once again pose this very question. Bioethics as such was created as a moral and civilisational response to the new historical situation. In that context one needs to analyze, on the one hand, both the problem of the turn of epochs and the prediction of the new Middle Ages proposed by Russian philosopher N. A. Berdyayev and, on the other hand, the emergence of bioethics which raised the question of the turn of epochs for the second time. Will we really reach the new epoch, what will it look like, what and in which form shall we transmit from the present epoch? These questions ultimately depend on the state of the human spirit which can be deciphered from man’s relation to technology, taking into account the strong interactive role which technology plays in our daily lives. Bearing in mind that the relation between the man and the machine is one of the crucial bioethical issues, this question of technology should be analyzed from Berdyayev’s relation between the man and the machine, but also within Heidegger’s analysis of the essence of technology. Similarly to Berdyayev, Heidegger states that technology must not be contradicted or denied, but rather, changed in a way to serve the human spirit – which is entrusted with the task of understanding the saving elements. The spirit of the modern man is the spirit of the divine-like creature . It is the spirit of a man who, with the help of a developed machine can challenge nature , but this same machine, which serves him as a means, has evolved to the point that it can challenge the man. In this context it seems essential to turn to bioethics. It is precisely bioethics which, thanks to its pluri-perspective methodology, takes credit for covering different systems of values to direct the present system in the right way and protect the future system and the future in general. However, the questions remain whether bioethics will stay the only positive example among the multitude of negative signs and predictions, whether it will lead us to a new, yet unknown, epoch and whether we will take seriously the principle of responsibility which leads us to the threshold of the bioethical epoch and whether the change in the spirit of the present-day man, triggered by the bioethical thinking, can change technology to make it subordinate to the human spirit. (shrink)

Kauzalno objašnjenje obično se smatra paradigmatskim slučajem objašnjenja u nauci, a brojni filozofi smatraju da je pojmovna analiza njegov sastavni deo. Upravo je na toj pretpostavci konstruisan argument čiji je cilj da pokaže da postoji eksplanatorni jaz između fizičkog i mentalnog. Jedna moguća strategija za fizikaliste, koji odbacuju postojanje eksplanatornog jaza, jeste pokušaj da pokažu kako pojmovna analiza nije nužan uslov za valjano objašnjenje u nauci. Dženis Dauel je u tom smeru ponudila primer u kom je semantička premisa kauzalnog objašnjenja (...) zamenjena premisom u kojoj se koristi referencijalna upotreba deskriptivnog izraza. Autor, analizirajući moguće interpretacije referencijalne upotrebe deskriptivnog izraza, smatra da ovaj primer nije dovoljno ubedljiv. (shrink)

U suvremene rasprave o svjedočanstvu C. A. J. Coady uveo je pojam patologije. Radi se o stanovitim otklonima od normalnih slučajeva svjedočenja zbog kojih epistemička vrijednost takvih iskaza postaje dvojbena. Temeljem Coadyjeve analize komunikacijskih akata pokušale smo identificirati uvjete ne-patološkog svjedočanstva kako bismo propitale može li se fikcija smatrati svjedočanstvom. U članku argumentiramo u prilog stava da je moguće govoriti o fikcijskom svjedočanstvu jer praksa fikcije ne krši postavljene uvjete epistemičke odgovornosti govornika/autora; proizvodi epistemičku korist za čitatelja koja predstavlja (...) legitimni epistemički cilj. (shrink)

U prvom dijelu ovoga rada ukratko ću izložiti Berčićeva stajališta o moralnoj odgovornosti, pri čemu ću se usredotočiti na njegove prijedloge kriterija koje neki subjekt mora zadovoljiti kako bi mu se mogla pripisati moralna odgovornost. Posebno ću razmotriti njegov prikaz Strawsonova viđenja moralne odgovornosti i teorije prema kojoj moralna odgovornost ovisi o sposobnosti subjekta da bude “osjetljiv na razloge”. Tvrdit ću da skupine prema oba ova kriterija mogu biti subjekti kojima se pripisuje moralna odgovornost. Ovaj stav opravdavam tvrdnjom (...) da skupine imaju sposobnost djelovanja, tj. da skupine mogu biti djelatnici koji donose moralno relevantne odluke i izvršavaju moralno relevantna djelovanja. Posjedujući ove sposobnosti skupni djelatnici su moralni subjekti prikladni da budu moralno odgovorni za djela koja su učinjena u njihovo ime. U svojoj analizi oslanjat ću se na radove Philipa Pettita i Christiana Lista, dvojice filozofa koji su u novije vrijeme ponudili nove uvide na području teorije djelovanja. (shrink)

Žene su nedovoljno zastupljene u filozofiji, a trudnoća je nedovoljno istražena u filozofiji. Može li se uspostaviti veza između ta dva fenomena? Tvrdit ću da, iako je kontrafaktična tvrdnja "da su žene bile povijesno bolje zastupljene u filozofiji, trudnoća bi bila također zastupljena" možda istinita, to ne znači nužno da sada, u sadašnjosti, možemo očekivati (ili poželjeti) da postoji korelacija. Kako bismo shvatili jaz između ovih dvaju područja nedovoljne zastupljenosti, dovoljno je usvojiti ne-esencijalističko shvaćanje žena kako bismo prepoznali da neke (...) žene ne doživljavaju trudnoću ili nisu zainteresirane za trudnoću (filozofski ili na drugi način). Ipak, s obzirom na povijesno šutnju o trudnoći u filozofiji koju su proživljavale žene, važno je sada ispraviti tu neravnotežu istovremeno obrađujući obje teme nedovoljne zastupljenosti. Kako bih to dalje dokazala, upućujem na razliku između reprezentativne raznolikosti i suštinske raznolikosti (što je povezano s poznatijom razlikom između deskriptivne reprezentacije i suštinske reprezentacije). To će biti tema prvog dijela rada. Zatim, u drugom i trećem dijelu rada, istražit ću nedovoljnu zastupljenost i pogrešno predstavljanje žena u filozofiji, ne samo u smislu nedovoljnog broja žena, već i u smislu načina na koji su žene, kao opći "rod", (mizogino) opisivane u filozofiji kroz povijest. Isti postupak primijenit ću na trudnoću u četvrtom i petom dijelu rada, istražujući kako se tretira kao tema filozofskog istraživanja te kako je pogrešno predstavljena u društvu općenito. Kako bi se pružili dokazi za moje tvrdnje, analiza sadrži pregled literature i navodi statističke kvantitativne podatke i kvalitativno utemeljene intervjue. Završit ću hipotezom o odnosu između ovih nedovoljnih i pogrešnih predstavljanja, te ću ponuditi razmišljanja o budućnosti za žene i trudnoću u filozofiji. (shrink)

Polazeci od ideje solidarnosti u feministickom diskursu koji se bavi suocavanjem sa prosloscu u Srbiji, rad pokrece pitanje kako i zasto feminizam moze da promislja mnogostruke razlicitosti medju zenama u Srbiji. U radu se raspravlja o idejama solidarnosti, konceptu moralne odgovornosti i suocavanja sa prosloscu na koje referiraju i feministicke teorije i prakse u Srbiji. Rad otvara pitanje o solidarnosti kao o strateskom pojmu i ukazuje na politiku ukljucivanja/iskljucivanja mnogostrukih drugosti u okviru nacionalnog kolektiva. Posebna paznja usmerena je na (...) rodne kategorije i konstrukcije razlicitosti unutar njih koje su ukratko prikazane kroz rezultate analize narativa secanja dve grupe zena u Srbiji - medicinskih sestara i antiratnih aktivistkinja - koji sluze kao ilustracija razlicitosti kojima se problematizuje koncept solidarnosti. Pri tom, ukazano je da subjektiviteti, iskustva i rodne pozicije u medjusobnoj interakciji oblikuju secanja, razlicitosti, ali i odnos prema proslosti. PR Projekat Ministarstva nauke Republike Srbije, br. 43007. (shrink)

Heidegger nije bio ni filozof znanosti niti filozof prirodne znanosti. Znanost nije za njega bila, kako dobro primjećuje Carl Richard von Weizsäcker, »ni izlazište niti cilj njegova mišljenja«. Štoviše, prema Weizsäckeru, riječ je o obostranom nerazumijevanju: »Znanost do sada nije razumjela što joj je Heidegger htio reći, dok Heidegger obratno, tako mi se čini, nije mogao temeljito promisliti prirodnu znanost.« Možda bi bilo primjerenije samoj stvari reći, da nije riječ o pukom nerazumijevanju, već o naporu Heideggera da mišljenje i znanost (...) radikalno novo odredi. Radikalnost njegova poduhvata pokazuje možda najbolje uvredljiva rečenica : »Znanost ne misli.« Ona ne želi samo reći da postoji jaz između mišljenja i znanosti, već također da je on nepremostiv. Pritom nije riječ o nikakvom prigovoru, već o »utvrđivanju unutarnje strukture znanosti: da je u njezinoj biti, da je s jedne strane upućena na to, što misli filozofija, no sama se ne osvrće na to što treba misliti i zaboravlja ga.«. (shrink)

Ovaj tekst, kao nastavak našega promišljanja o dispozicijama za pedagogično djelovanje, kritička je refleksija vlastite profesionalne svakodnevice u kojoj detektiramo brojne dileme vezane za svrhu pedagoške profesije. Točke prijepora, poput – biti neutralna ili angažirana, graditi distanciran ili prisan pedagoški odnos, prioritizirati vlastitu ili tuđu dobrobit, odbijati ili prihvaćati sukob kao potencijalni agens promjene – izmještamo iz hodnika, predavaonica i učionica u kojima bivamo te, izlazeći time iz komforne zone nepromišljanja o njima, apostrofiramo ambivalentnu pojavnost dihotomije javno–privatno u skrivenome kurikulumu (...) tih prostora. Promatrajući dispozicije kao za autonomno pedagogično pedagoško djelovanje prediktivna uvjerenja i osobine razvijajućega karaktera, u radu zagovaramo napuštanje shvaćanja pedagoginja kao neutralnih profesionalki apstrahiranih od osobnih uvjerenja, kvaliteta i ograničenja te u fokus stavljamo etičnost, refleksivnost i autentičnost kao temeljne dispozicije za pedagogično djelovanje usmjereno k podupiranju mogućega i transformativnoga u pedagoškome odnosu. Rad zaključujemo promišljanjem odgovornosti studijā pedagogije i samih pedagoginja za kultiviranje opisanih dispozicija. This text, as a continuation of our reflections on dispositions for pedagogical practice, is a critical reflection on our everyday working life, in which we detect numerous dilemmas related to the goal of the pedagogical profession. We move points of contention – such as being neutral or engaged, building a distanced or close pedagogical relationship, prioritising one’s own benefit or that of others, rejecting or accepting conflict as a potential agent of change – out of the halls and classrooms in which we spend time and, breaching the comfort zone of not thinking about them, accent the apparently ambivalent dichotomy of public and private in the hidden curriculum of these spaces. By conceptualizing dispositions as evolving predictive beliefs and personal traits, the paper advocates abandoning the view of pedagogues as neutral professionals devoid of personal beliefs, qualities, and limitations, instead focusing on ethics, reflexivity, and authenticness as the basic dispositions for pedagogical practice directed towards supporting the possible and transformative in the pedagogical relationship. The paper concludes with a consideration of the responsibility of pedagogy programmes and pedagogues themselves in cultivating the aforementioned dispositions. (shrink)

Drawing on Levinas, the author seeks to explore the question of being and responsibility, as a relation between ontology and ethics, from the perspective of a meta-position that would enable a critique of the classical West European ontological tradition with its strongly cosmocentric, anthropocentric, and egocentric character. The main purpose of the paper is to examine whether there is in West European thought a possibility to found the ethics of responsibility on overcoming the ontology of being. More precisely, the author (...) seeks to show that in contemporary Western philosophy the significance and validity of the classical ontological principle are declining when it gets separated from the ethos of philosophy itself. Moreover, a gradual shift from the impersonal being to the ontology of the personality takes place. This ontology of the personality is grounded in the Other. It withdraws from the game of consciousness which represents being. The personality thus understood, in Levinas' words, carries within itself vested responsibility, because in the personality there lie the infinite and transcendence. Oslanjajuci se na Levinasa, autor pokusava da pitanje bivstvovanja i odgovornosti, kao odnosa ontologije i etike, razmotri iz perspektive jednog meta stava koji bi omogucio kritiku klasicne zapadnoevropske ontoloske tradicije koja ima naglasen kosmocentricki, antropocentricki i egocentricki karakter. Glavni cilj ovog rada jeste da ispita postoji li u zapadnoevropskom misljenju mogucnost otvaranja za etiku odgovornosti preko savladjivanja ontologije bivstvovanja. Tacnije, pokazivanje kako u savremenoj zapadnoj filozofiji opada znacenje i vazenje klasicnog ontoloskog nacela kada se odvoji od ethosa same filosofije, i kako dolazi do jednog postepenog okreta od bezlicnog bivstvovanja prema ontologiji licnosti. Ta ontologija licnosti se temelji u Drugom. Ona se povlaci iz igre svesti koja odigrava i predstavlja bivstvo. Tako shvacena licnost, kako bi rekao Levinas, u sebi nosi polozenu odgovornost, jer je u licnosti prisutno ono beskonacno i transcendencija.. (shrink)

Was ist vom Begriff der "Souver?nit?t" geblieben, mit anderen Worten: ist es nach der Schaffung einer Vielzahl kleiner souver?ner Staaten in Osteuropa noch m?glich,?ber die Figur des Souver?ns zu sprechen? Was ist ein Staat sofern er kein Souver?n ist bzw. sofern er nur teilweise ein Souver?n ist? Wieviel Souver?nit?t bedarf es damit ein Staat wirklich souver?n ist? Verhandelt der Internationale Gerichtshof f?r Kriegsverbrechen, die innerhalb des ehemaligen Jugoslawien begangen wurden, de facto die Folgen jener Verbrechen, die die Grundlage der Souver?nit?t (...) und der Unabh?ngigkeit aller dieser neuen kleinen Staaten liegen, w?hrend er de iure auf einer rein pers?nlichen Verantwortlichkeit insistiert? Die Ausf?hrungen versuchen, eine der grundlegenden Aporien der internationalen Rechts zu problematisieren, die - von Kant bis heute - die Unverletzlichkeit der Souver?nit?t eines Staates und, im selben Moment, das Recht auf humanit?re Intervention und auf pr?ventive Gewalt betrifft. Sta je preostalo od pojma "suverenosti", drugim recima, da li je moguce i dalje govoriti o figuri "suverena" posle stvaranja mnostva malih "suverenih" "drzava" istocne Evrope? Sta je to drzava ukoliko nije suverena, ukoliko je samo delimicno suverena? Kolika je to nuzna kolicina suverenosti, da bi jedna drzava zaista bila suverena? Da li Medjunarodni sud za ratne zlocine, za zlocine pocinjene na teritorijama bivse Jugoslavije, de jure insistirajuci samo na pojedinacnoj odgovornosti, de facto prihvata posledice istih tih zlocina koji se nalaze u osnovama suverenosti i nezavisnosti svih tih novih malih drzava? Nase izlaganje pokusava da problematizuje jednu od osnovnih aporija medjunarodnog prava koja se tice nepovredivosti suverenosti jedne drzave i, u isti mah, prava na humanitarnu intervenciju i preventivno nasilje od Kanta do danas. (shrink)

Predmet su rada rasprave o odnosu determinizma i slobode volje (tj. problem kompatibilnosti), odnosno implikacije koje imaju po moralnu odgovornost. Problemu se pristupa iz naturalističke perspektive iako se ne nudi odgovor na pitanje istine kauzalnog determinizma. Međutim, s ciljem da se ispita perspektiva za moralnu odgovornost, pretpostavlja se da je kauzalni determinizam potkrijepljen znanošću. Razmatra se pojam kauzalnog determinizma, a potom se ispituju izazovi koje argument konzekvenci postavlja pred slobodu volje shvaćenu kao mogućnost da se učini drugačije. Cilj je rada (...) pokazati da su u osnovi svakodnevne upotrebe pojma moralne odgovornosti slabiji uvjeti od slobode shvaćene kao mogućnosti da se učini drugačije. Na tim temeljima branimo zaključak da je moralna odgovornost kompatibilna s kauzalnim determinizmom. (shrink)

The paper deals with the use of predictive genetic tests in medical research. I limit my discussion to those advances in genetics which try to overcome the limits represented by our genetic make-up, in particular by gene mutations that lead, or could lead, to the development of genetic diseases. Besides the ethical issues concerning the topic of the current discussion, the reader will also find an evaluation of the legal provisions elaborated at the different levels of the legal order. The (...) aim of this evaluation is to find out which model of Law is being adopted in bioethical issues like the one discussed in this paper. The paper underlines and argues how Law can contribute to value and to spread an ethics of responsibility. Tekst se bavi primenom prediktivnih analiza u medicinskim istrazivanjima. Diskusija se odnosi samo na one vidove genetike kojima se pokusavaju prevazici ogranicenja sadrzana u nasem genetskom sklopu, pre svega ogranicenja koja su izazvana mutacijama gena koja izazivaju ili mogu izazvati pojavu genetskih oboljenja. Pored etickih pitanja vezanih za temu ove diskusije, tekst razmatra i pravna resenja s razlicitih nivoa pravog poretka. Cilj procene pravnih resenja je da utvrdi koji je pravni model usvojen u slucaju bioetickih pitanja kojima se bavi ovaj tekst. U tekstu se naglasava da zakon moze doprineti afirmisanju i sirenju etike odgovornosti. (shrink)

In this paper the author reconstructs the meaning of Derrida's concept of "declarative engagement". He shows that Derrida revives the modern idea of the "engaged intellectual" and even develops it in a radical, prophetic/messianic form. The final consequence of such a position, in the opinion of the author, is a paradoxical coupling of political decisionism with social escapism, which renews in a specific way the nostalgia for the "heroic role" of the Marxist intellectual vanguard. This is a major reason for (...) Derrida's popularity in Serbia, it is argued, but can also be taken as the starting point for an analysis of the problem of responsibility of engaged intellectuals. U ovom radu autor rekonstruise znacenje Deridinog koncepta "deklarativni angazman". On pokazuje kako Derida ozivljava modernu ideju 'angazovanog intelektualca' i cak je razvija u radikalnoj, profetskoj/mesijanskoj formi. Prema autoru, krajnja posledica takvog stanovista jeste paradoksalan spoj politickog decizionizma i socijalnog eskapizma, sto na specifican nacin obnavlja nostalgiju za 'herojskom ulogom' marksisticke intelektualne avangarde. Autor smatra daje to jedan od najvaznijih razloga Deridine popularnosti u Srbiji, ali i polaziste za analizu problema odgovornosti angazovanih intelektualaca. (shrink)

Jedna od njenih bezbrojnih definicija globalizaciju određuje kao dinamičan proces kojim su socijalne strukture modernizacije, poput kapitalizma, birokracije, visokorazvijene tehnologije i filozofije racionalizma i liberalizma ovladale svijetom. Uistinu u tome smislu liberalizam općenito prevladava kao zadani politički obrazac suvremene globalizacije. Vlade većine država promoviraju neoliberalnu politiku u odnosu na učinke globalizacije jednako kao što i utjecajne svjetske multilateralne ustanove redovito povezuju globalizaciju s liberalizacijom. Prvaci neoliberalne globalizacije ovladavaju također i trgovačkim krugovima, poglavito na novčanim tržištima te se množe među upravljačima (...) prekograničnih tvrtki. Poduzetničke udruge, kao i burzovni mas-mediji isto tako postaju tvrđave neoliberalizma koji općenito smatraju ortodoksnim pravcem globalizacijske politike. Drugim riječima, tako shvaćeni neoliberalni svjetonazor u posljednje se vrijeme bezpogovorno prihvaća kao neupitna istina koju »zdravi razum« nalaže. U tekstu se elaborira teza da neoliberalizam – vrsta filozofske, političke i ekonomske teorije znane i kao libertarijanizam, nametnuta kao prevladavajući teorijski pristup u suvremenoj globalizaciji – nema mnogo toga zajedničkog s idealom liberalne demokracije dobro uređena društva, koji izrasta iz dijametralno suprotnih ideja, aspekata i dimenzija liberalne filozofije. Socijalna filozofija liberalizma, razvijena u djelima Kanta, Hayeka, Dworkina i Rawlsa, promišlja koncepciju moderne liberalne demokracije, utemeljene na vladavini zakona, zaštiti ljudskih i građanskih prava, na idejama jednakosti, pravde i čestitosti. U tome smislu, programi »pozitivne diskriminacije« najnižih društvenih slojeva u potpunosti su sukladni s navedenom liberalnom filozofijom koja štiti individualna prava. S navedenih polazišta ekonomska i kulturna globalizacija trebaju biti podvrgnute jasnoj konceptualnoj analizi s normativnim zahtjevom za globalizaciju odgovornosti sa svrhom zaštite globalne budućnosti čovječanstva. Neka vrsta demokratske kontrole kao i vladavina prava jednako su tako nužni u našem globaliziranom svijetu. Središnja zadaća globalne politike – da zapriječi globalni kaos koji prijeti kao neizbježni učinak nekontrolirane globalizacije – implicira, među inima, i ustroj međunarodnog pravnog poretka s nekom vrsti globalne demokratske vladavine. No, glede izgradnje globalne demokracije i vladavine prava nadaje se odsudno pitanje na koje je teško dati odgovor: Kako ustrojiti politiku globalne vladavine u našem podijeljenom globaliziranom svijetu? (shrink)

The paper focuses on issues of development dimensions of Medical Law and its ongoing process of standardization and harmonization on one hand, versus the traditionally rooted and available principles of biomedical ethics, on the other. The collision of new legal institutes and the spread of human rights protections is evident. This paper follows the theory and practice of medical ethics and medical law. The theoretical aspect points out medical ethics as one of the sources of medical law. Legal theory makes (...) a distinction between formal and autonomous sources of medical law. Even though ethics is morally much higher, law prevails because it has stronger sanctions and legal power. In its practical aspect, this paper gives examples of different situations of medical decision-making processes. Ethical rules are of the utmost relevance in the domain of confidentiality and options of medical treatment. But, in concrete medical procedures, where legal positions of patients are evidently very significant, law has a more distinct function. Therefore, explaining particular cases from medical malpractice, such as cases of penal, civil or professional liability have an ethical dimension as well. Members of medical professions in Serbia often find these cases unfair. Mostly this is the consequence of ignorance in this kind of medical law and ethics relations. A discussion about practical cases has in that sense a self-learning component, which could be developed to strengthen ethical reasoning and judgment. Clanak stavlja naglasak na razvojnu dimenziju medicinskog prava i pitanja u kojoj meri njegova standardizacija i harmonizacija, na jednoj strani, uticu na primenu tradicionalno ukorenjenih vazecih principa biomedicinske etike, na drugoj. Teorijski aspekt clanka upucuje na medicinsku etiku kao jedan od izvora medicinskog prava koji se smatra autonomnim izvorom. Iako je etika na visoj lestvici, pravo preteze jer ima pravnu snagu element prinude i jacu sankciju za postupanje protivno pravilima. U svom prakticnom aspektu ovaj clanak stavlja naglasak na razlicite situacije pri donosenju medicinskih odluka, gde pravni polozaj onog ko se leci postaje veoma bitan, a pravo tu ima striktno odredjenu funkciju zastite. Zbog toga, objasnjenje posebnih slucajeva pogresne medicinske prakse ima svoj eticki, ali pre svega pravni znacaj, kakvi su slucajevi procesuiranja krivicne, imovinske i staleske odgovornosti. Pripadnici medicinskih profesija u Srbiji cesto smatraju sudske postupke protiv sebe nepravednim. Vecinom je to posledica upravo nepoznavanja odnosa normi medicinskog prava i etickih pravila. Razmatranje slucajeva iz prakse ima i svoju edukativnu komponentu koja na taj nacin unapredjuje eticko promisljanje i osnazuje pravno odlucivanje. (shrink)

Tekst je prosireno obrazlozenje predlozene teme projekta koja se bavi mogucnoscu prihvatanja i stabilizacije liberalnih obrazaca distribucije u drustvima u tranziciji. Srbija je u ovom pogledu iz niza razloga poseban slucaj. Liberalizacija ovih drustava je uvek neizvestan proces jer zavisi od dve vazne pretpostavke. Prva je olicena u paradoksu ovakvog vida tranzicije koji se sastoji u postojanju ili nepostojanju politickih poticaja da se neke sfere zivota osamostale od procesa politickog odlucivanja. Druga je da liberalizacija moze biti samo destruktivna. Naime, minimalni (...) ucinci liberalizacije, uspostavljanje obrazaca odgovornosti i javne sfere, mogu u svom krajnjem ishodu imati neliberalne ucinke. No, pored svega, stabilnost liberalnih poredaka pociva upravo na otvorenoj mogucnosti stalnog preispitivanja i korigovanja obrazaca raspodele koji su ugradjeni u institucionalne mehanizme ovih drustava. (shrink)

Kant je pružio novi modus vivendi između znanosti i religije. Svaka od njih ima svoju stvarnost i funkciju, te se ne »natječu« jedna s drugom. Stvarnost mogućeg znanja pripada znanosti, ona ima potpunu slobodu istraživanja te stvarnosti pomoću svojih metoda. Bio je zadivljen newtonovskom znanošću koja je ovisila o empirijskim promatranjima, ali je smatrao da u znanstvenim metodama postoje ograničenja koja ostavljaju prostora religioznim vjerovanjima. Za Kanta se početna točka religije nalazi u ljudskom osjećaju moralne obveze. Kada djelujemo zbog osjećaja (...) odgovornosti, neizravno potvrđujemo da je svijet moralni poredak; prisutnost moralnog zakona pretpostavlja zakonodavca koji je njegov izvor i jamac.Kant provided a new modus vivendi between sciense and religion. Each has its own realm and function, and they do not «compete» with each other. The realm of possible knowledge belongs to sciense, which has complete freedom to explore that realm using its own methods. He was amazed by Newtonian sciense and its dependence on empirical observation, but he held that scientific methods are limited, which leaves room for religious beliefs. Kant sees the starting point of religion in man’s sense of moral obligation. When our actions are a response to duty, we implicitly affirm that the world is a moral order; the presence of the moral law presupposes the lawgiver as its source and guarantor. (shrink)

Bu kitapta, Ebû İshâk es-Saffâr’ın (öl. 534/1139) kelâmî görüşleri, Telḫîṣü’l-edille li-ḳavâʿidi’t-tevḥîd adlı eserinde Allah’ın isimlerinin anlamlarını açıklarken yaptığı yorumlar çerçevesinde ele alınmaktadır. Ebû İshâk es-Saffâr, 6./12. yüzyıl Hanefî-Mâtürîdî âlimlerinden biridir. Kelâma dair Telḫîṣü’l-edille eserinde esmâ-i hüsnâ konusuna ayrıntılı olarak yer vermektedir. İki cilt hâlinde yayımlanan bu eserin yaklaşık üçte birlik bir kısmını esmâ-i hüsnâ konusu oluşturmaktadır. Bu kısım incelendiğinde, Saffâr’ın Allah’ın varlığı, birliği ve sıfatları ile ilgili konular başta olmak üzere pek çok konuyu 175 esmâ-i hüsnâya dayanarak izah ettiği görülmektedir. (...) O, esmâ-i hüsnâ bölümünde yer vermediği bazı isimlere ise müstakil başlıklar altında değinmektedir. Örneğin el-Mütekkelim ismi kelâm sıfatını bağlamında ve halku’l-Kur’ân ile icâz’ul-Kur’ân gibi konularla ilişkili bir şekilde ele almaktadır. Bu isimler de listeye dahil edildiğinde sayı 178’e ulaşmaktadır. Bu durumda eserin yarısını esmâ-i hüsnâ konusu teşkil etmektedir. -/- Saffâr, esmâ-i hüsnâ bölümünde alfabetik bir sıra içerisinde ele aldığı ilâhî isimleri öncelikle lugavî (semantik) yönden izah etmektedir. Sonrasında ise değerlendirdiği ilahî ismi, bir kelâm konusu ile bağlantı kurarak kelâmî perspektifle açıklamaktadır Esmâ-i hüsnâ temelinde ele alınan konuların hilâfet meselesi hariç diğer kelâm bahislerini kapsadığı görülmektedir. Saffâr öncesi Hanefî-Mâtürîdî kelâm literatürü içinde esmâ-i hüsnânın bu kadar kapsamlı ele alındığı başka bir eser bilinmemektedir. -/- Bu kitap; üç ana bölümden oluşmaktadır. “Metodolojik Çerçeve” başlıklı giriş bölümünde çalışmanın konusu, önemi, amacı, yöntemi ve kaynakları hakkında bilgi verilmiştir. Birinci bölümde Saffâr’ın yaşadığı sosyokültürel çevre olan Mâverâünnehir bölgesi ile Buhara ve Merv şehirlerinin siyasî, sosyal ve dinî durumu ortaya konulmaya çalışılmıştır. İkinci bölümde esmâ-i hüsna konusunun anlaşılmasına temel oluşturan isim, tesmiye, müsemmâ, sıfat ve vasf gibi kavramlar ile esmâ-i hüsnânın sayısı ve ihsâsı gibi kelâmî tartışmalara değinilmiştir. Sonrasında Saffâr öncesi dönemde kaleme alınan esmâ-i hüsnâ litaratürü hakkında bilgi verilmiştir. Bölüm sonuna Saffâr’ın rivayet ettiği 178 ilahî isme dair ayrıntılı bir tablo eklenmiştir. Üçüncü bölümde öncelikle, Saffâr’ın esmâ-i hüsnâyı izah ederken dikkate aldığı kelâmî ilkeler tespit edilmeye çalışılmıştır. Sonrasında ise Saffâr’ın Telḫîṣü’l-edille’de ilâhî isimleri açıklarken ortaya koyduğu kelâmî görüş ve değerlendirmeler belirlenerek sistematik bir şekilde kategorize edilmiştir. Bu kapsamda ele alınan her konunun sonuna ilgili ilâhî isimleri ve bağlantılı olduğu tartışmaları içeren tablolar eklenmiştir. Sonuç bölümünde ise Saffâr’ın esmâ-i hüsnâ anlayışına dayanan kelâm yöntemine dair ulaştığımız sonuçlara yer verilmiştir. Bu kitapta onun, esmâ-i hüsnânın %75’inde kelâmî yorumlarda bulunduğu ve bilgi-varlık bahsinden âhiret hayatına kadar bütün kelâm konularını esmâ-i hüsnâ ile bağlantılı yorumladığı tespit edilmiştir. Ulaşılan bu sonuçlar, Saffâr’ın kelâm anlayışının ilâhî isimlerin yorumuna dayandığını ortaya koymaktadır. [his book discusses the theological views of Abū Isḥāq al-Ṣaffār d. 534/1139), within the framework of his comments on the meanings of Allah’s names, provided in his work titled Talkhīṣ al-adilla. Abū Isḥāq al-Ṣaffār is one of the Ḥanafite-Māturīdite scholars in the 6th/12th century. In his work titled Talkhīṣ al-adilla li-qawāʿid al-tawḥīd on kalām, he spared extensive space for al-asmāʾ al-husnā. Approximately one third of this work, published in two volumes, is devoted to al-asmāʾ al-husnā. An examination of the related section reveals that al-Ṣaffār explains many issues, particularly those related to the existence, unity and attributes of Allah, based on 175 al-asmāʾ al-husnā. He mentions some of the names that he does not include in the al-asmāʾ al-husnā section under separate headings. For example, the name al-Mutakallim is addressed within the context of the attribute of kalām and in relation to subjects, such as the khalq al-Qurʾān and i‘jaz al-Qurʾān. Upon the addition of these names to the list, the number names reaches 178. This means that half of the work deals with the subject of al-asmāʾ al-husnā. -/- al-Ṣaffār lists the divine names in alphabetical order and explains them semantically in the chapter of al-asmāʾ al-husnā. Then he goes on to clarify each divine name through a theological lens with a specific reference to the subject of kalām. In the pre-Saffar Ḥanafite-Māturīdite theological literature, there is no other work that addresses al-asmāʾ al-husnā in such an extensive way. -/- This book consists of three main sections. The first section titled “Methodological Framework”, elaborates on the focus, significance, purpose and method of the study, along with the sources used. The first part describes the political, social and religious status of Transoxiana (Mā-warāʾ al-Nahr) region and the cities of Bukhara and Marw, the sociocultural environment in which Saffar lived. The second chapter addresses various concepts, which promote the understanding of al-asmāʾ al-husnā, such as name, tasmiya, musammā, attribute and qualification in addition to the theological debates such as the number and iḥṣāʾ of al-asmāʾ al-husnā. Then, it provides information about the al-asmāʾ al-husnā literature produced in the pre- Ṣaffār period. The end of each chapter comes with a detailed table with the 178 divine names mentioned by al-Ṣaffār. In the third chapter, the author initially discusses the theological principles that al-Ṣaffār considered while explaining the essence of al-asmāʾ al-husnā. This section also determines and systematically categorizes the theological views and evaluations put forward by al-Ṣaffār while explaining the divine names in Talkhīṣ al-adilla. The tables with the divine names and the related discussions can be seen at the end of the discussion for each subject. The last section presents the conclusions reached, regarding the kalām method based on al-Ṣaffār’s understanding of the essence of al-asmāʾ al-husnā. The present study revealed that he made theological interpretations in 75% of the al-asmāʾ al-husnā and interpreted all theological issues ranging from the subjects of knowledge and existence to the Afterlife in connection with the al-asmāʾ al-husnā. These results indicate that al-Ṣaffār's understanding of kalām is based on the interpretation of the divine names.]. (shrink)

Procesi globalizacije događali su se mnogo puta u povijesti, daleko prije pojave riječi ‘globalizacija’ u drugoj polovici 20. st. Suvremena globalizacija podrazumijeva društvene, gospodarske i političke procese usmjerene na prelaženje državnih granica i stvaranje globalnog svjetskog poretka. No ona se ne smije svesti samo na to, budući da njeni procesi pogađaju sva područja ljudskog života i djelovanja: medije i komunikacije, gospodarstvo, politiku, pravo, kulturu, ekologiju, etiku, religije i crkve. Posljedice globalizacije jesu nova iskustva na društvenoj, političkoj i gospodarskoj razini – (...) povezivanje i umrežavanje kroz procese internacionalizacije i transnacionalizacije, kroz skupove poput G7 i Međunarodnog gospodarskog foruma u Davosu, ali i brojni društveni lomovi i gospodarska recesija. Globalizacija potiče religije na približavanje, na jačanje suradnje i na zauzimanje zajedničkog stava. Religije to i čine kroz postojeće zajedničke institucije, poput Svjetskog parlamenta religija i Svjetske konferencije religija za mir , tražeći nove oblike približavanja, dijaloga, solidarnosti, suživota, suradnje i ostvarenja etičkog konsenzusa, vodeći računa o zaštiti vlastitog identiteta u vremenu pluralizma i multikulturalnosti. Religije su svjesne da je etičko pitanje postalo pitanje planetarne odgovornosti koje zahtijeva globalnu etiku oko koje se trebaju složiti svi subjekti na svjetskoj razini, a u kojoj će čovjek biti aktivni subjekt. Kršćanske crkve uzimaju u obzir određene pozitivne zakonitosti procesa globalizacije tako da možemo govoriti o »kršćanskoj globalizaciji«. Kršćanstvo je od svojih početaka bilo usmjereno na određenu vrstu globalizacijskih procesa – daleko prije nego li se pojavio naziv ‘globalizacija’. Crkve su svjesne svoje zadaće zajednički braniti u vremenu globalizacije dostojanstvo svakog čovjeka, svake tradicije i kulture. One to čine preko brojnih postojećih međucrkvenih institucija na svjetskoj razini kao što su Ekumensko vijeće crkava , Ekumensko vijeće mladih u Europi . Katolička Crkva je od početka bila globalna i iz te je perspektive kroz stoljeća misijski djelovala. Nakon II. vatikanskog sabora to će djelovanje pojačati osnivanjem Papinskog vijeća za jedinstvo kršćana koje je nastalo iz Tajništva za jedinstvo kršćana , zatim Svjetskog dana mladih i Caritasa internationalisa.Processes of globalization have been happening numerous times through history, long prior to the appearance of the word ‘globalization’ in the second half of 20th century. Modern globalization includes the social, economic and political processes headed to crossing national boundaries and creating a global world order. However, globalization cannot be attributed simply to that issue, for its processes deal with all dimensions of human life and activity: media and communications, economy, politics, law, culture, ecology, ethics, religions, and churches. The consequences of globalization are new experiences related to social, political and economical sphere – interconnection and networking through processes of internationalization and transnationalization, through the meetings of the members of G7 and International Economic Forum in Davos, and also the numerous social breaks and economic recession. Globalization inspires religions to aim at the approaching, the stronger cooperation and the intercession for the common attitude. For realization of this purpose religions act through the existing common institutions like The World Parliament of Religions and World conference of religions for peace , asking for a new way of approaching, dialogue, solidarity, coexistence, cooperation and realization of ethic consensus, taking into account the protection of its own identity in time of pluralism and multiculture. Religions are aware of how ethic question has become the question of world’s responsibility. That issue requires global ethical principles around which all subjects on the world scale are to agree with. In that global ethic the human being will be respected as an active subject. The Christian Churches take into consideration the certain positive lawfulness of globalization process, thus we can speak of “Christian globalization”. Christianity has been headed to globalization process from the earliest days of the faith – prior to the process has emerged known as globalization. The Churches became aware of its responsibility in order to protect in the time of globalization the dignity of every person, every tradition, and culture. The Churches respond to this phenomenon through numerous existing interchurch institutions on world domain such as The World Council of Churches , Ecumenical Youth Council in Europe . The Catholic Church from the beginning has been global and based on this perspective the Catholic Church through centuries has been carrying out its missionary work. After the Second Vatican Council the Catholic Church has strengthened its activity by establishing Pontifical Council for Christian Unity , which has emerged from Secretariat for Promoting Christian Unity , World Youth Day and Caritas internationalis. (shrink)

Tekst nudi kriticku evaluaciju teorijskih pretpostavki i prakticnih upotreba koncepta?istine i pomirenja?, sa posebnim osvrtom na postjugoslovenske slucajeve. Prvo, u tekstu se upucuje na antinomiju izmedju liberalnog principa individualne autonomije svesti i pokusaja da se uspostavi?organizovano pamcenje?. Sa posebnim osvrtom na koncept?srpske kolektivne odgovornosti?, ukazano je na nacin kako ovaj konceptualni okvir subvertira politicku i licnu autonomiju gradjana, prevodeci pitanje odgovornosti u domene kolektivnog morala i kulture. Drugo,?organizovano pamcenje? koje priziva identifikaciju sa?nacionalnim zlocinima? izaziva kratak spoj proizvodeci pre (...) efekat renacionalizacije negoli denacionalizacije figure gradjanina. Kao rezultat, oblici organizovanog nacionalnog pamcenja indukuju strukturna ogranicenja fragmentiranjem istine u posebne?nacionalne istine?. Trece, koncept IP je ujedno apstraktan i empirijski. Paradoksalni rezultat je da IP uzima zdravo za gotovo politicke identitete konstruisane tokom ratova i konflikata. Konacno, apsolutna strukturna ogranicenost IP se tice nacionalne drzave same. Buduci da je alternativno ime za IP?oficijelno traganje za istinom?, ovaj koncept ostaje zarobljen u granicama postojeceg drzavnog institucionalnog okvira, zaviseci od?dobre volje? politickih elita. Istovremeno su date?istine? depolitizovane i medikalizovane. Clanak zakljucuje da koncept IP, umesto da otvara nove horizonte za pojavu novih politickih subjektivnosti, blokira proces dezidentifikacije i kreacije novih politickih subjekata oslobodjenih od usko definisane zajednice, povezane zajednickom supstancom i istorijom. (shrink)

Nakon ukazivanja na razlicite religijske koncepcije porekla zla, autor se usredsredjuje na razmatranje hinduizma kao tipicnog primera monizma. Buduci da su indijska bozanstva zapravo manifestacije vecnog pranacela, ona u sebi sadrze jedinstvo suprotnosti, tj. imaju i svetlu i mracnu stranu. Zlo koje pogadja pojedinca tumaci se kao ogresenje o univerzalni kosmicki i moralni poredak. Ucenje da covekovu sudbinu odredjuju njegova dela iz prethodnih inkarnacija gotovo je opsteprihvaceno u Indiji. Ideja karme u isti mah obezbedjuje kosmicku pravdu i lisava Boga (...) class='Hi'>odgovornosti za zlo u svetu. Apersonalni zakon karme ima takodje i pedagosku funkciju. Citav svet je proistekao iz brahmana i nalazi se u procesu evolucije. Kroz brojne zivote i razlicita iskustva, trpeci posledice svog ponasanja, individua stice duhovnu pouku. U vremenima kosmickih kriza, kada zlo preovladava svetom, Visnu se inkarnira u liku avatara da bi pobedio zlo i obnovio blokiranu evoluciju. Mada zlo biva porazeno, ono ipak ne moze biti sasvim iskorenjeno iz fizickog sveta. Spasenje je za coveka moguce tek kad sagori ego i, prosvetlivsi se transcendira sferu dualnosti. (shrink)

Tekst prikazuje i komentira zbornik od deset priloga kulturno studijskih, semioloških i etnografskih analiza posvećenih različitiim oblicima i razinama diskurzivne reprezentacije i reprodukcije stvarnosti »domaćeg« socijalističkog načina života u bivšoj Jugoslaviji i Hrvatskoj, u njegovim različitim historijskim fazama, u njegovim službenim i neslužbenim oblicima diskurzivnih procedura . Pored uvodne usporedbe s tematski ili metodološki sličnim publikacijama, tekst daje tematski i tipski pregled obuhvaćenih priloga, a opširno se komentiraju dva priloga: programski tekst zbornika, posvećen ideji etnografije socijalizma u odnosu na nasljeđe (...) etnologije, s obzirom na njegove eksplicitne i implicitne znanstveno teorijske pretpostavke; također se s obzirom na teorem arbitrarnosti znaka komentira prilog posvećen retoričkoj analizi diskursa tzv. liberalne političke disidencije socijalizma u Beogradu 80-ih godina, posvećen dokazivanju odgovornosti inteligencije za društvenu katastrofu bivše Jugoslavije kroz analizu veze između »riječi i činova«.The paper reviews and comments on an anthology of ten analyses of cultural studies, semiology and ethnography, all centring on the different forms and levels of discursive representation and reproduction of the reality of the »domestic« socialist way of life both in former Yugoslavia and Croatia, in its most diverse historical phases, in its both official and unofficial forms of discursive procedures . In addition to the introductory comparison with thematically or methodologically similar publications, the paper also reviews the themes and types of the contributions, while particularly focusing on two papers: the anthology’s programmatic text tackling the idea of socialism’s ethnography in relation to the legacy of ethnology, in respect of its both explicit and implicit scientific theoretical presuppositions. Furthermore, in respect of the theorem of the arbitrariness of signs, the paper also comments on the contribution dealing with the rhetorical analysis of the discourse of the so-called liberal political dissidence of socialism in Belgrade during the 1980s, proving the responsibility of intelligence for the social catastrophe of former Yugoslavia through the analysis of the relation between »words and deeds«. (shrink)

This paper offers a critique of the Bayesian interpretation of quantum mechanics with particular focus on a paper by Caves, Fuchs, and Schack containing a critique of the “objective preparations view” or OPV. It also aims to carry the discussion beyond the hardened positions of Bayesians and proponents of the OPV. Several claims made by Caves et al. are rebutted, including the claim that different pure states may legitimately be assigned to the same system at the same time, and the (...) claim that the quantum nature of a preparation device cannot legitimately be ignored. Both Bayesians and proponents of the OPV regard the time dependence of a quantum state as the continuous dependence on time of an evolving state of some kind. This leads to a false dilemma: quantum states are either objective states of nature or subjective states of belief. In reality they are neither. The present paper views the aforesaid dependence as a dependence on the time of the measurement to whose possible outcomes the quantum state serves to assign probabilities. This makes it possible to recognize the full implications of the only testable feature of the theory, viz., the probabilities it assigns to measurement outcomes. Most important among these are the objective fuzziness of all relative positions and momenta and the consequent incomplete spatiotemporal differentiation of the physical world. The latter makes it possible to draw a clear distinction between the macroscopic and the microscopic. This in turn makes it possible to understand the special status of measurements in all standard formulations of the theory. Whereas Bayesians have written contemptuously about the “folly” of conjoining “objective” to “probability,” there are various reasons why quantum-mechanical probabilities can be considered objective, not least the fact that they are needed to quantify an objective fuzziness. But this cannot be appreciated without giving thought to the makeup of the world, which Bayesians refuse to do. Doing this on the basis of how quantum mechanics assigns probabilities, one finds that what constitutes the macroworld is a single Ultimate Reality, about which we know nothing, except that it manifests the macroworld or manifests itself as the macroworld. The so-called microworld is neither a world nor a part of any world but instead is instrumental in the manifestation of the macroworld. Quantum mechanics affords us a glimpse “behind” the manifested world, at stages in the process of manifestation, but it does not allow us to describe what lies “behind” the manifested world except in terms of the finished product—the manifested world, for without the manifested world there is nothing in whose terms we could describe its manifestation. (shrink)

Historical development of Muslim leaders organization in Burma.

This paper reports two cases in Hong Kong involving two native Chinese adolescent cancer patients (APs) who were denied their rights to consent to necessary treatments refused by their parents, resulting in serious harm. We argue that the dynamics of the 'AP-physician-family-relationship' and the dominant role Chinese families play in medical decision-making (MDM) are best understood in terms of the tendency to hierarchy and parental authoritarianism in traditional Confucianism. This ethic has been confirmed and endorsed by various Chinese writers from (...) Mainland China and Hong Kong. Rather than giving an unqualified endorsement to this ethic, based more on cultural sentimentalism than rational moral reasoning, we warn that a strong familism in MDM, which deprives 'weak' family members of rights, represents the less desirable elements of this tradition, against which healthcare professionals working in this cultural milieu need to safeguard. Specifically for APs, we suggest that parental authority and family integrity should be re-interpreted in terms of parental responsibility and the enhancement of children's interests respectively, as done in the West. This implies that when parents refuse to consent to necessary treatment and deny their adolescent children's right to consent, doctors, as the only remaining advocates of the APs' interest, have the duty to inform the state, which can override parental refusal to enable the doctors to fulfill their professional and moral obligations. In so doing the state exercises its 'parens patriae' power to defend the defenseless in society and the integrity of the medical profession. (shrink)

Tom 1. Lekt︠s︡ii. Vospominanii︠a︡ -- t. 2. Filosofskai︠a︡ ontologii︠a︡ -- t. 3. Filosofskai︠a︡ ontologii︠a︡ segodni︠a︡; Nauchnye statʹi.

There’s a possibly more interesting general question: does technology transform and extend the mind and our mental powers? In a widely discussed 1998 paper titled “The Extended Mind”, Andy Clark and David Chalmers argue that mind and cognition can extend outside the head and can include items and processes in the world. In their thought experiment, Otto has alzheimer’s syndrome but does not lose his ability to function because he records information he learns in a notebook that he always carries. (...) Thus, C&C claim, Otto continues to have beliefs. The notebooks function as his memory. C&C propose a "parity principle": a part of the world is part of a cognitive process if it "functions as a process which, were it done in the head, we would have no hesitation in recognizing [it] as part of the cognitive process .... Cognitive processes ain't (all) in the head!" (in Menary p. 29, original emphasis). (shrink)